Povežite se sa nama

OKO NAS

IMA LI SPASA ZA JEDINU ASFALTNU BAZU NA SJEVERU: Ljubav bila pa se ugasila

Objavljeno prije

na

Jedina afaltna baza na sjeveru Crne Gore, Integral inženjering u Beranama, zakoračila je sa stečajem duboko u petu godinu. Kapije ove firme zaključane su, a skupocjena oprema prepuštena propadanju, dok se asfalt, kao vrlo tražena roba, za potrebe ovog dijela države dovozi iz centralnog regiona ili uvozi iz susjedstva

Izgledi da se ovaj pogon pridruži porodici propalih industrijskih objekata u gradu na Limu, iz dana u dan sve su veći.

Stečaj u Integral inženjeringu uveden je 1. marta 2013. godine, čime je blizu sto radnika, ove nekad uspješne firme, upućeno na biro rada i na taj način nanesena velika šteta ne samo Beranama, nego i cijelom sjeveru Crne Gore.

,,Nevjerovatno da u međuvremenu nije pronađeno rješenje za oživljavanje ovog preduzeća, iako se zna da bi ono, uz domaćinsko gazdovanje, moglo ponovo da stane na noge, što bi bilo od višestrukog značaja. Tim prije, jer je ovo preduzeće, asfaltirajući kilometre i kilometre puteva, ostvarivalo značajan profit”, pričaju bivši radnici.

Od uvođenja stečaja do danas, prodaja imovine Integral inženjeringa oglašavana je dva puta. Najprije po procijenjenoj vrijednosti od 505.000 eura, a zatim po cijeni od 415.000 eura.

Stečajni upravnik Miodrag Radifković ranije je isticao da se došlo do zaključka da bi dalje oglašavanje o prodaji stvaralo dodatne troškove, te da će se pokušati pronaći kupac za takozvanu direktnu ponudu.

Radifković je naglašavao da su u toku pregovori potencijalnog kupca s Hypo-Alpe-Adria Bank Podgorica, bez čijeg se učešća ne može preuzeti nijedan korak u postupku prodaje, s obzirom na to da se imovina Integral inženjeringa nalazi pod hipotekom.

Iz lokalne uprave u Beranama isticali su da se posljednjih godina pojavljivalo više stranih investitora koji su bili zainteresovani da kupe Integral inžinjering, ali da se to nije desilo zbog neriješenih imovinskih odnosa.

Dok traju prebacivanja loptice iz jednog u drugo dvorište, od aktiviranja asfaltne baze u Donjoj Ržanici još ništa. Bivši radnici tvrde da je asfaltna baza u Donjoj Ržanici smetala građevinskim firmama koje vode i kontrolišu ljudi iz podgoričkog centra moći.

,,Integral inženjering od formiranja do stečaja realizovao je mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. Svjedoci smo da je to preduzeće, između ostalog, asfaltiralo na stotine kilometara lokalnih puteva na sjeveru Crne Gore. Očigledno je da je ova firma smetala građevinskim tajkunima, jer kako drugačije tumačiti njeno zatvaranje i dovođenje drugih kompanija da izvode radove u Beranama koje je mogao da odrađuje Integral inženjering”, pričaju bivši radnici.

Zatvaranje preduzeća izazvalo je nezadovoljstvo kod mještana Donje Ržanice, jer je najviše uposlenih bilo s područja ove mjesne zajednice.

,,Radovali smo se kad je u našem mjestu otvorena asfaltna baza, jer je tamo uposleno dosta ljudi iz Donje Ržanice. To preduzeće je asfaltom presvuklo dosta puteva u našem kraju. Međutim, odjednom je došlo do njegovog zatvaranja, što predstavlja veliku štetu, ne samo za naše selo, nego za čitav kraj. Zahtijevamo da se što prije aktiviraju raspoloživi kapaciteti ovog preduzeća”, apeluju mještani Donje Ržanice.

Da bi se pronalaskom adekvatnog kupca preduzeće moglo ponovo aktivirati, smatra i predsjednik radničkog štrajkačkog odbora Veroljub Čukić.

On podsjeća da radnicima za posljednje dvije godine rada nijesu plaćeni doprinosi, da nijesu isplaćene zimnice, regresi, kao ni nadoknade za godišnji odmor. Prema njegovim riječima isplate su bivale selektivne, pa se došlo na kraju do toga da se od slučaja do slučaja radnicima duguje od dvije do osam plata.

,,Da stvar bude još pogubnija u početku imovina firme je procjenjivana na oko 1.300.000 eura, da bi se sada nudila za svega 300.000, što samo po sebi govori da je neko u cijeloj priči želio da ostvari ličnu korist. Zato tražimo da se, uz podršku države, pronađe pošteni kupac koji je kadar da nam isplati zaostala potraživanja i nakon toga aktivira asfaltnu bazu. No, prije toga, svakako, treba preispitati sva dešavanja koja su prethodila zatvaranju preduzeća, jer postoje osnovane sumnje da su u Integral inženjeringu sprovođene brojne nezakonite radnje koje su dovele do ovakvog stanja”, kaže Čukić.

Da preispitaju sva dešavanja u preduzeću zatražili su ranije od policije i tužilaštva iz lokalnog odbora Socijaldemokratske partije u Beranama.

U ovoj se partiji pitaju kako je moguće da je preduzeće koje je okretalo milione eura od poslova po čitavoj Crnoj Gori, zapalo u krizu i na kraju otišlo u stečaj.

,,Zna se da je Integral inženjering od formiranja do stečaja realizovao mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. To preduzeće je, između ostalog, asfaltiralo na stotine kilometara lokalnih puteva na sjeveru Crne Gore. Više je nego očigledno da je ova firma nekome smetala”, kažu u SDP Berane.

Za njih je posebno interesantno pitanje kako je ova kompanija u to vrijeme sklapala poslove s Opštinom Berane.

Da posla nijesu bila čista, govori i činjenica da je stečajni upravnik Radifković bio pozvan kao svjedok prilikom hapšenja beranskoh funkcionera iz redova Demokratske partije socijalista. Kako se pretpostavljalo, to je najvjerovatnije bilo zbog poslova s takozvanim cesijama, kao i činjenicom da je novom opštinskom rukuvodstvu u Beranama stigao račun u vrijednosti od oko stotinu hiljada eura iz Integrala u stečaju, koji nije potpisao stečajni upravnik.

Podsjetimo na činjenice o kojima je Monitor pisao u dva navrata. Korporacija Integral inženjering iz rodnog mjesta predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Laktaša u blizini Banjaluke, u Berane je stigla prije desetak godina. Integral je tada od sarajevskog preduća GP Put kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura. GP Put Sarajevo je, naime, bio vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ.

Važan dio priče u svemu tome je da su nešto ranije ugašene asfaltne baze u Štitaricama i Podima, što je svakako imalo veze sa forsiranjem Integrala i još nekih novih kompanija koje su se pojavile u Crnoj Gori, a koje su vrlo blisko poslovale s vlastima.

Integral inženjering osnovan je 1989. godine i nezvanično, sa svim kompanijama u regionu, ubraja se u petnaest firmi za koje bosanski mediji tvrde da su pod kontrolom Milorada Dodika i da su s njim povezane.

Integral inženjering je, pod istim imenom, kćerku kompaniju osnovao u Podgorici 2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica, i odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi. Tako je bilo nekoliko godina. Od sjevera do juga Crne Gore Integral je istisnuo mnoge druge kompanije.

Onda se pojavio Bemaks i istisnuo Integral. Od tada je počeo polako da posustaje. I lagano i medijski potpuno nezapaženo skliznuo u stečaj iz kojeg se nije izvukao do danas.

Nikada se nije saznalo ko stoji iza Integrala u Crnoj Gori. Neko ko više nije bitan, ili neko kome Integral više nije važan? Narodski ispjevano – ljubav bila pa se izgubila.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

MJEŠTANI ZLATICE KOJI TRAŽE IZMJENU PROJEKTA BULEVARA VILIJA BRANTA POKRENULI PETICIJU I NAJAVILI PROTESTE: Zaglavljeni u saobraćaju i sistemu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je već pisao o nevoljama mještana Zlatice, koji, ni poslije par godina nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni problematični projekat Bulevara Vilija Branta. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije su nastavile da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima

 

Mještani Zlatice, ni poslije par godina od prvog obraćanja institucijama, nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni projekat Bulevara Vilija Branta, ujedno i priključka na petlju za auto-put na Smokovcu, jer nije urađen smisleno i kako treba. Zato su sada pokrenuli peticiju kojom traže hitno reagovanje države. Ako ni to ne pomogne, najavljuju i mirne proteste.

,,Država je prihvatila projekat nastavka Bulevara Vilija Branta koji je urađen na štetu ne samo mještana Zlatice, nego, zbog njegovog značaja, i ostalih građana Crne Gore. Rezultat je uska saobraćajnica bez zelenila, nesigurna za pješake i automobile, bez dobrih prilaza i priključaka na nju. Zbog svega toga, postojeći projekat izaziva ogromne gužve i zastoje u saobraćaju koji je već jako opterećen”, kaže za Monitor grupa mještana Zlatice. Trenutno, njihova peticija broji 304 potpisa, a kada skupe oko 500, pokušaće još jednom da se dogovore sa nadležnim institucijama oko novog predloga projekta i ispravljanja Detaljnih urbanističkih planova (DUP) Zlatica B – izmjene i dopune i Murtovina.

Tražiće i da dobiju kompletan uvid u aktuelni projekat bulevara. Do sada im to, ni pored brojnih pokušaja, nije omogućeno.

Monitor je već pisao o ovom slučaju. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije u koje se smjestila nova administracija nastavile su da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima.

,,Riječ je o mjestu najvećeg razvoja poslovnih aktivnosti u čitavoj državi, gdje se svakoga dana otvaraju nova radna mjesta. Posljednje dvije godine i pandemija virusa COVID-19 pokazali su da se razvoj poslovnih aktivnosti nije smanjio, već značajno uvećao. Na ovom potezu se nalaze brojni prostorni resursi za višestruko povećanje poslovnih aktivnosti. Uprkos tim činjenicama, sporni projekat predviđa ukidanje svih prilaza kućama, poslovnim objektima i drugim neizgrađenim parcelama na bulevaru. Potpuno je zanemarena veza sa teretnom željezničkom stanicom”, upozoravaju u peticiji.

Takav način rješavanja saobraćajnice, tvrde, već se pokazao kao pogrešan. ,,Primjeri su Bulevar Svetog Petra Cetinjskog koji nema silaske sa trotoara gdje su banke, i policija kao najvažnije institucije, Bulevar 21. maj kroz Donju Goricu koji, umjesto silazaka, ima sporednu ulicu za uključivanje i isključivanje, Bulevar Džordža Vašingtona koji nema ni jedno ni drugo, pa su ogromne gužve česta pojava na njemu. Slično je i sa Bulevarom Ivana Crnojevića, ili Pera Ćetkovića na Starom aerodromu”.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLAŠINCI GODINAMA ČEKAJU OBEĆANI DALJINSKI SISTEM GRIJANJA: Toplana prioritet samo u planskim dokumentima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oko tri miliona eura Kolašince dijeli od dugo čekane realizacije projekta daljinskog sistema grijanja. Iako je jasno da ni aktuelna vlast to obećanje ne može ispuniti, u Opštini kažu da od toplane nijesu odustali. Struka upozorava da treba dodatnim analizama utvrditi koliko je taj projekat isplativ

 

Zacrtani cilj iz dva prethodna četvorogodišnja Strateška plana razvoja opštine Kolašin – uvođenje daljinskog grijanja, ni nova, aktuelna gradska vlast nije uspjela da ostvari. Završetak toplane prvo je bio planiran do 2018. godine, a potom se rok pomjerio za naredne četiri godine.  Od toplane još ništa, a  vjerovatno će taj projekat biti sastavni dio i novog Strateškog plana razvoja opštine Kolašin, čija priprema je u toku.

Toplanu Kolašinci čekaju duže od osam godina. Prije nego što je  planskim dokumentima formalno stavljena na listu prioriteta, taj projekat obećavan je i u nekoliko predizbornih kampanja u tom gradu. Njegova relizacija, međutim, nikad nije izgledala nedostižnije nego sada.

I Prostorno urbanistički plan te opštine predviđa uvođenje daljinskog grijanja koje podrazumijeva izgradnju toplane i toplovodne mreže sa podstanicama. Time bi se, kako je obrazloženo,  iz upotrebe isključile nisko efikasne peći za grijanje i kotlovi na drva ili druga fosilna goriva. Zbog toga bi,  između ostalog,  bio i bolji kvalitet vazduha u Kolašinu. Takođe, planirano je da se kroz izgradnju sistema daljinskog grijanja, korisnicima  omogući i upotreba tople vode u cilju smanjenja potrošnje električne energije i fosilnih goriva za njeno zagrijavanje.

Za procjenu troškova realizacije uvođenja daljinskog grijanja i njegove odživosti u dugom roku, Investicioni okvir za zapadni Balkan (Western Balkans Investment Framework) je 2014. počeo sa izradom fizibiliti studije koju finansira Evropska unija. U međuvremenu, Opština je izdala urbanističko-tehničke uslove (UTU) za lokaciju, koja je u vlasništvu Opštine, za izgradnju toplane i toplovoda.

„Zbog nemogućnosti finansiranja izgradnje takvog sistema iz sredstava Opštine Kolašin i Vlade Crne Gore, u toku je traženje donatora i drugih izvora finansiranja koji bi omogućili realizaciju ovakvog projekta”,  često je ponavaljano tokom minulih osam godina.

Pomak je napravljen 2018. godine, kada je završena  studija izvodljivosti i počela izrada  idejnog projekta. Nagoviješten je i početak izrade glavnog projekta. Bivša kolašinska vlast računala je tada na finansijsku  podršku Njemačke razvojne banke (KfW).

„Ta banka je načelno saglasna sa rezultatima studije izvodljivosti. Sve su to važni koraci, pa, iako ne možemo precizno kazati kada će grad dobiti toplanu, jasno je da je do sada mnogo učinjeno” – tvrdio je prije  četiri godine tadašnji sekretar za finansije Goran Rakočević.

Kako je ranije objašnjeno iz Opštine, studija izvodljivosti dala je odgovore na pitanja koja se tiču opsega potrošača i izvora energije. Trebalo je  da se utvrdi  da li će  postrojenje proizvoditi, pored toplotne, i električnu energiju.

U zvaničnim opštinskim dokumentima postojeće stanje objekata u javnoj upotrebi, kada je u pitanju energetska efikasnost, okarakterisano je kao krajnje neodrživo. To se odnosi i na stambene zgrade u okviru užeg gradskog jezgra. Obezbjeđivanje daljinskog grijanja za njih, kako su ranije izračunali u Opštini, koštalo bi oko tri milona eura, dok bi cijena projektne dokumentacije bila oko 30.000 eura.

Projekat toplane u Kolašinu je afirmisan i  planskom dokumentacijiom, a taj objekat bi bio građen na  lokaciji koja je dominantno u opštinskom vlasništvu.

Kolašinska domaćinstva, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama u  najvećoj mjeri za grijanje koriste drvo. Grejna sezona u tom gradu traje od septembra do maja. Prema posljednjim podacima, tokom jedne godine na teritoriji opštine iz državnih i privatnih šuma posiječe se oko 35.500 m3 drveta za tu namjenu.  Za sezonu grijanja domaćinstva u prosjeku potroše 12,3 m3, za čiju nabavku u prosjeku izdvoje, prema sadašnjim cijenama,  oko 600 aura, uz transport i obradu.  U lokalnoj upravi tvrde da bi korišćenje toplane bilo znatno jeftinije. Navode i brojne druge razloge zbog kojih je neophodan sistem daljinskog grijanja.

„Domaćinstva u našoj opštini u prosjeku griju 4,8 prostorija, a prosječna površina tih prostorija je 60,5 m2. Ukupna površina svih prostorija koje griju iznosi 119.896 m2. Peći na drva su glavni razlog zagađenog vazduha, zbog većih emisija crnog ugljenika u zimskom periodu, odnosno periodu glavne turističke sezone. Zbog toga što te čestice imaju kratak vijek trajanja u atmosferi, emisije iz lokalnih izvora imaju negativni uticaj na smanjenje sniježnog pokrivača. One  čine bijele površine snijega i leda prljavim i sivim, što povećava apsorpciju sunčeve energije. Time se ubrzava topljenje snijega, a samim tim stvara i negativan uticaj na dužinu i kvalitet zimske turističke sezone”, objašnjavaju u lokalnom Sekretarijatu za zaštitu životne sredine.

U Planu  energetske efikasnosti je sugerisano i da je potrebno realizovati određene mjere u cilju obezbjeđivanja instalacija za modernu tehnologiju sagorijevanja drvne biomase u privatnim i javnim zgradama.

Autori Plana za Kolašin, kažu i da je relizacija projekta toplane, s obzirom na potrebni novac,  krajnje neizvjesna. Nude i alternativna rješenja.

„Ako se ne uspije u namjeri da se u dogledno vrijeme obezbijedi grant za taj projekat, valjalo bi razmisliti o davanju koncesije za sistem daljinskog grijanja, izgradnju sistema kroz neku formu privatno-javnog partnerstva ili kroz neki sličan aranžman. Svakako da od toplane ne treba imati neka nerealna očekivanja. S obzirom na njegovu prilično visoku cijenu, s jedne strane,  i ograničene finansijske mogućnosti lokalnog stanovništva, s druge, moglo bi se ispostaviti da se radi o pretjerano skupom projektu”, zaključak je iz najnovijeg Plana energetske efikasnosti.

Međutim, iz kolašinske opštine kažu da nijesu odustali od toplane, ali da je nedostatak novca osujetio planove. I dalje računaju na podršku iz kapitalnog državnog budžeta, ali i na donatore. U lokalnoj upravi sada nemaju precizne podatke koliko bi daljinsko grijanje mjesečno koštalo Kolašince.

Ekološki i energetski opravdana ideja korištenja drvnog otpada nije nova i u tom gradu  je između dva svjetska rata, kao i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, uspješno funkcionisala. Otpad drveta sa tadašnjih mnogobrojnih pilana korišten je za snabdijevanje strujom mašina za rezanje građe, ali i privatnih kuća u gradu. Na taj način, varoš  je prvi put dobila struju 1927. godine. Električna centrala je tada sagrađena na mjestu u blizini sadašnjeg Hotela Bjanka. Podignuta je od sredstava ratne odštete dobijene nakon Prvog svjetskog rata.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom.

„Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je po predanju, bila  u licu bijela kao snijeg, a  po obrazima rumena kao jabuka” – piše hroničar Pajković.

On je o zabranjenoj ljubavi lijepe muhamedanke i pravoslavca, posvetio priču – legendu, po kojoj se prvi njihov susret zbio na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i  koji je postojao do prije par decenija.

„Dok se Prebil jednog vrelog dana hladio u vodi, čuo je vesele ženske glasove i ciku. Izašao je i obukao pantalone i onako ogroman, kao kakva statua starih vajara, stao i upiljio pogled u Albu i njenu vernu pratilju, mlađanu Đulicu” – piše Pajković.

I tako, dok je Rizvan-beg bio ko zna gdje na putu, kršni Prebil je izgubio pojam o vremenu, iako je i dalje bio vrijedan.

Svako veče mu je u san kao Venera dolazila Alba, dugih nogu, visoka, kose do ispod pojasa, sjajnih očiju iz kojih su varničile iskre na sve strane i koje su se gubile u nebu iznad doline, stapajući se sa zvijezdama.

Ali, i on je ušao u njene snove, pa je poslije nekog vremena Alba poslala vjernu Đulicu da presretne Prebila, u samu noć, kad je najsigurnije i kada je neopažen odlazio iz dvorišta.

„Poslala me je gospodarica da ti kažem da će te čekati sjutra, kad se potpuno smrači, kod Zelenike. Biće u vrbacima, na onom istom mjestu gdje si nas i vidio” – dobacila je Prebilu u mimohodu i brzo se uputila natrag prema kuli da je neko ne bi opazio.

U Pajkovićevoj priči o Albi i Prebilu ostalo je zapisano da su se oni, sakriveni u vrbacima od mjesečine, sreli pored Lima.

I sljedeće noći. I one iza nje. A onda su učestali sa susretima, sve dok jedne zadocnjele ure nije odjeknuo urlik evnuha Hamze.

On je lijepoj Albi prijetio da će platiti, dok ga je ona uplašeno gledala.

„Neka te je stid što si Rizvan-bega ovako iznevjerila, a i svoju vjeru izdala” – vikao je Hamza, podižući pušku na Prebila.

Prebil mu je pušku oteo i bacio u Lim, a potom se dao u bijeg, ne zaustavljajući se do Albanije. Prije toga, navodno je preko Đulice, poslao poruku Albi da se iskrade i da zajedno uteknu.

Rizvan-begov vjerni sluga Hamza je, međutim, zatočio lijepu Albu i stavio je pod ključ, u kuli.

Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da ga izmoli da je povede u šetnju pored Lima.

Stigavši do rijeke, iznad vira Zelenika, podigla je ruke uvis i zakoračila prema ivici stijene. Hamza je kriknuo. Molio je, kumio, obećavao ćutanje. Nije vrijedilo. Nad Albom se brzo sklopila voda.

Postotji i druga verzija ove priče, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna.

Tako je vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg Hotela Berane.

Obližnja Rizvan-begova kula je odavno  u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekajući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu.

Ostaci kule odolijevaju nebrizi i vremenskim nepogodama, a mermerna spomen tabla osnivaču Berana Rizvan-begu, čami negdje i kupi prašinu u depoima muzeja. Niko se do sada nije sjetio kako bi bilo elementarno korektno i od istorijskog značaja da se uđe u trag katastarskih promjena vlasništva nad kulom.

Rekonstruisana i sačuvana, sa tablom na njoj, sigurno bi danas predstavljala blistavo kulturno nasljeđe, i sasvim sigurno turističku atrakciju. Ne samo u svjetlu priče o zatočenoj lijepoj Albi, već o njenom stvarnom vlasniku, prvom urbanisti Berana, Rizvan-begu.

                                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo