MONITOR: Prije par mjeseci vratili ste se iz Amerike, u kojoj ste i ranije nekoliko puta boravili. Šta biste nam rekli o tom putovanju – jeste li ugovorili neke projekte?
TIHO: Putovanja i duži boravci van Cetinja su, definitivno, ustaljeni i sastavni dio moga života. To je cijena koju plaćam za svoju radoznalost i težnju da naučim nove stvari i jezike, da dobijem šansu da u profesionalnom smislu odem korak dalje i sretnem ljude sa nivoa kojemu i ja pripadam. Što više novih mjesta posjetim, to je veće saznanje o tome koliko je mala ova naša planeta i premala za podjele, a taman toliko velika da na nju može da stane jedan veliki, lijepi osmijeh koji bi probudio u nama davno zaboravljenu mogućnost letenja…
MONITOR: Planirate da snimite film?
TIHO: Jedan od motiva moga boravka u Kaliforniji je i dobijanje šanse da stvaram filmove. Prije par godina napisao sam scenario za igrani dugometražni film, koji se zove Goli u duši. Moj producent je Branko Lustig, dobitnik dva Oskara za filmove Šindlerova lista i Gladijator. Vjerujem da će se vrlo brzo sklopiti svi djelovi slagalice i da ćete moći da uživate gledajući u bioskopima moj film, koji je univerzalna priča o svima nama, lišena svakog lokalnog obilježja, a prožeta lijepim bojama, koje će sa svim ostalim u filmu izazvati osmijeh na vašem licu.
Napraviću malo poređenje. Pretpostavljam da znate kako izgledaju moje slike. Zamislite da nijesam mogao doći do materijala kojim bih ih naslikao i da su one zauvijek ostale samo u mojoj glavi nedostupne svima vama. Ali materijal za slikanje sam mogao da nabavim sam, a snimanje filma zavisi od mnogo ljudi i faktora i mnogo je teže doći u situaciju da simaš filmove, nego da slikaš slike. Pa zaboga, film je na vrhu piramide umjetnosti, jer najmanje ljudi je sposobno da napravi dobar i isplativ film, a zbog velike cijene, vrlo mali broj njih dobija šansu da snima filmove. Ovaj prvi dio imam. Branko Lustig kaže da sam se rodio da stvaram filmove, a za drugi dio se borim kako biste i vi mogli vidjeti ono što ja vidim u mojoj mašti.
MONITOR: Studirali ste građevinu. Kako je došlo do odluke da upišete Likovnu akademiju?
TIHO: Da, prije trides’ godina studirao sam Građevinski fakultet, kao eto da nešto studiram, jer je moja životna želja bila da upišem medicinu i da budem plastični hirurg. Za to zanimanje sam se pripremao od petog osnovne, ali zakašnjeli pubertet me je uvatio na maturu, tako da sam vrlo malo iša’ u školu i ka’ mačke u februar stoja’ sam na ogradu i gleda’ kao onaj mali mačak iz vica.
Na Građevinskom sam došao do treće godine i shvatio da je pošteno da je napustim, jer sam skoro sve predmete položio prepisujući, mada moram priznati da za dalje švercovanje nijesam imao adekvatno znanje, pa bi tu svakako bio kraj mog studiranja.
E onda sam se tražio, vjerovao da ću ja završiti dva druga fakulteta i čitao puno puno – Dostojevski, Hese, Frojd, Adler i naravno Niče. Osnovao sam svoje pozorište ART KOK teatar 211 u sklopu kojeg sam imao dječije pozorište, plesne i muzičke grupe i sam držao kulturu Cetinja, skoro tri godine sa prosjekom od svakih deset dana novi program. I dalje sam vjerovao da ću završiti dva fakulteta ali nikako da mrdnem sa Cetinja. A i što bih kad je to Cetinje.
Jedan dan me pozvao tadašnji predsjednik Cetinja Joco Markuš i pitao da li bih mogao da ja pokrenem Radio Cetinje jer imaju neki dio opreme u podrum od Opštine. Ma i helikopter da me pita da vozim, samo bih mu tražio ključeve i pitao đe idemo.
Par godina sam držao eksperimentalni program Radio Cetinja čija je slušanost bila osamdeset posto i čiji se program zasnivao na muzici, kulturi i sportu bez politike.
U to vrijeme se otvori likovna akademija na Cetinje, pa je ja sa 27 godina upisah jer izgleda da nijesam bio spreman da studiram neđe drugo. Završio sam je kao najbolji student generacije i 1993. godine prva izložba u Vladin dom i od tada počinju moja izbivanja po svijetu…
MONITOR: U Podgorici ste prije par godina imali samostalnu izložbu, koja je kao i ranije ostala upamćena po nesvakidašnjem broju posjetilaca. Planirate li uskoro da predstavite radove u Crnoj Gori?
TIHO: U maju 2006. godine imao sam retrospektivnu izložbu u prostoru Muzeji i galerije Podgorice, koju je za četrnaest dana posjetilo 41 hiljada ljudi. U umjetnosti postoji samo jedan kriterijum, a to je – ili vam se nešto dopada ili ne. Ne vjerujem da neko može da ide da gleda nešto što mu se ne dopada i ne razumije i zato je nevjerovatan doživljaj biti zajedno sa tim ljudima koji su došli, jer im se dopada ono što radite. I plus svega je predsjednik Podgorice Miomir Mugoša pred televizijskim kamerama obećao da će da proširi put Cetinje – Podgorica trećom trakom, zato što sam tom izložbom uradio nešto veliko za Podgoricu. I on je održao obećanje…
MONITOR: Živjeli ste u Italiji, boravili u Parizu, po Americi. Da li ste i dalje toliko inspirisani Cetinjem, koje uvijek zovete dolinom bogova?
TIHO: Cetinje je grad sa jednom od najboljih klima u Evropi – po zvaničnim podacima koji su stigli u Meteorološki zavod Crne Gore prije sedam, osam godina. Geografski položaj Cetinja je nevjerovatan, na 600 metara nadmorske visine udaljen je od mora šest kilometara i isto toliko od Skadarskog jezera, a plus je sve to na jednom od najljepših mjesta u Evropi, na Mediteranu.
Cetinje je jedna od najjačih energetskih tačaka na energetskoj mapi svijeta, a legenda o nastanku Cetinja kaže da ,,svi oni koji se rode na Cetinje, neka budu bogovi, a Cetinje Dolina Bogova”.
To je moj grad. A ja sam jedan mali obični Cetinjanin.
MONITOR: Od prošle nastavne godine predajete umjetnost na Univerzitetu Donja Gorica. Kakva vam je saradnja sa studentima i šta vam je najvažnije da nauče od vas?
TIHO: Ne postoje riječi kojima bih se zahvalio Univerzitetu i posebno njegovom rektoru Veselinu Vukotiću na ukazanom povjerenju i šansi da na drukčiji način edukujem studente iz oblasti umjetnosti. Moja predavanja su interaktivna i multidiscilinovana sa zanimljivim gostima iz raznih oblasti umjetnosti. Najvažnije je da na taj način moji studenti usvoje dovoljno znanja koje bi trebalo odgovarati budućim intelektualcima. Moja predavanja su onakva kakva bih ja volio da meni neko predaje, a da sam ja student.
MONITOR: Na vašim slikama je uvijek žena i naprosto je ona i dalje glavni motiv.
TIHO: Žena je univerzalni simbol naše civilizacije i po zlatnom presjeku najljepše biće na planeti, koja je ujedno tajni kod za našu podsvijest koji kontroliše naš najjači instinkt, reproduktivni instinkt koji obezbjeđuje stvaranje nove generacije i na taj način obezbjeđuje produžetak naše civilizacije.
Pa što uzvišenije od žene bih ja mogao da slikam?
Sve moje slike su u čast žene i njihove posebnosti. Bilo da nas je pravio Bog, druge civilizacije ili nešto treće, ženske grudi su napravljene da asociraju na kugle kao najsavršeniji oblik u univerzumu čiju formu imaju i zvijezde i planete…
I na kraju moraću podijeliti sa vama jednu malu tajnu, a to je da sam lud za ženskim grudima.
Miroslav MINIĆ
Stav2 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice