Povežite se sa nama

INTERVJU

Tiho Vujović, umjetnik: Sve moje slike su u čast ženi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije par mjeseci vratili ste se iz Amerike, u kojoj ste i ranije nekoliko puta boravili. Šta biste nam rekli o tom putovanju – jeste li ugovorili neke projekte?
TIHO: Putovanja i duži boravci van Cetinja su, definitivno, ustaljeni i sastavni dio moga života. To je cijena koju plaćam za svoju radoznalost i težnju da naučim nove stvari i jezike, da dobijem šansu da u profesionalnom smislu odem korak dalje i sretnem ljude sa nivoa kojemu i ja pripadam. Što više novih mjesta posjetim, to je veće saznanje o tome koliko je mala ova naša planeta i premala za podjele, a taman toliko velika da na nju može da stane jedan veliki, lijepi osmijeh koji bi probudio u nama davno zaboravljenu mogućnost letenja…

MONITOR: Planirate da snimite film?
TIHO: Jedan od motiva moga boravka u Kaliforniji je i dobijanje šanse da stvaram filmove. Prije par godina napisao sam scenario za igrani dugometražni film, koji se zove Goli u duši. Moj producent je Branko Lustig, dobitnik dva Oskara za filmove Šindlerova lista i Gladijator. Vjerujem da će se vrlo brzo sklopiti svi djelovi slagalice i da ćete moći da uživate gledajući u bioskopima moj film, koji je univerzalna priča o svima nama, lišena svakog lokalnog obilježja, a prožeta lijepim bojama, koje će sa svim ostalim u filmu izazvati osmijeh na vašem licu.

Napraviću malo poređenje. Pretpostavljam da znate kako izgledaju moje slike. Zamislite da nijesam mogao doći do materijala kojim bih ih naslikao i da su one zauvijek ostale samo u mojoj glavi nedostupne svima vama. Ali materijal za slikanje sam mogao da nabavim sam, a snimanje filma zavisi od mnogo ljudi i faktora i mnogo je teže doći u situaciju da simaš filmove, nego da slikaš slike. Pa zaboga, film je na vrhu piramide umjetnosti, jer najmanje ljudi je sposobno da napravi dobar i isplativ film, a zbog velike cijene, vrlo mali broj njih dobija šansu da snima filmove. Ovaj prvi dio imam. Branko Lustig kaže da sam se rodio da stvaram filmove, a za drugi dio se borim kako biste i vi mogli vidjeti ono što ja vidim u mojoj mašti.

MONITOR: Studirali ste građevinu. Kako je došlo do odluke da upišete Likovnu akademiju?
TIHO: Da, prije trides’ godina studirao sam Građevinski fakultet, kao eto da nešto studiram, jer je moja životna želja bila da upišem medicinu i da budem plastični hirurg. Za to zanimanje sam se pripremao od petog osnovne, ali zakašnjeli pubertet me je uvatio na maturu, tako da sam vrlo malo iša’ u školu i ka’ mačke u februar stoja’ sam na ogradu i gleda’ kao onaj mali mačak iz vica.

Na Građevinskom sam došao do treće godine i shvatio da je pošteno da je napustim, jer sam skoro sve predmete položio prepisujući, mada moram priznati da za dalje švercovanje nijesam imao adekvatno znanje, pa bi tu svakako bio kraj mog studiranja.

E onda sam se tražio, vjerovao da ću ja završiti dva druga fakulteta i čitao puno puno – Dostojevski, Hese, Frojd, Adler i naravno Niče. Osnovao sam svoje pozorište ART KOK teatar 211 u sklopu kojeg sam imao dječije pozorište, plesne i muzičke grupe i sam držao kulturu Cetinja, skoro tri godine sa prosjekom od svakih deset dana novi program. I dalje sam vjerovao da ću završiti dva fakulteta ali nikako da mrdnem sa Cetinja. A i što bih kad je to Cetinje.

Jedan dan me pozvao tadašnji predsjednik Cetinja Joco Markuš i pitao da li bih mogao da ja pokrenem Radio Cetinje jer imaju neki dio opreme u podrum od Opštine. Ma i helikopter da me pita da vozim, samo bih mu tražio ključeve i pitao đe idemo.

Par godina sam držao eksperimentalni program Radio Cetinja čija je slušanost bila osamdeset posto i čiji se program zasnivao na muzici, kulturi i sportu bez politike.

U to vrijeme se otvori likovna akademija na Cetinje, pa je ja sa 27 godina upisah jer izgleda da nijesam bio spreman da studiram neđe drugo. Završio sam je kao najbolji student generacije i 1993. godine prva izložba u Vladin dom i od tada počinju moja izbivanja po svijetu…

MONITOR: U Podgorici ste prije par godina imali samostalnu izložbu, koja je kao i ranije ostala upamćena po nesvakidašnjem broju posjetilaca. Planirate li uskoro da predstavite radove u Crnoj Gori?
TIHO: U maju 2006. godine imao sam retrospektivnu izložbu u prostoru Muzeji i galerije Podgorice, koju je za četrnaest dana posjetilo 41 hiljada ljudi. U umjetnosti postoji samo jedan kriterijum, a to je – ili vam se nešto dopada ili ne. Ne vjerujem da neko može da ide da gleda nešto što mu se ne dopada i ne razumije i zato je nevjerovatan doživljaj biti zajedno sa tim ljudima koji su došli, jer im se dopada ono što radite. I plus svega je predsjednik Podgorice Miomir Mugoša pred televizijskim kamerama obećao da će da proširi put Cetinje – Podgorica trećom trakom, zato što sam tom izložbom uradio nešto veliko za Podgoricu. I on je održao obećanje…

MONITOR: Živjeli ste u Italiji, boravili u Parizu, po Americi. Da li ste i dalje toliko inspirisani Cetinjem, koje uvijek zovete dolinom bogova?
TIHO: Cetinje je grad sa jednom od najboljih klima u Evropi – po zvaničnim podacima koji su stigli u Meteorološki zavod Crne Gore prije sedam, osam godina. Geografski položaj Cetinja je nevjerovatan, na 600 metara nadmorske visine udaljen je od mora šest kilometara i isto toliko od Skadarskog jezera, a plus je sve to na jednom od najljepših mjesta u Evropi, na Mediteranu.

Cetinje je jedna od najjačih energetskih tačaka na energetskoj mapi svijeta, a legenda o nastanku Cetinja kaže da ,,svi oni koji se rode na Cetinje, neka budu bogovi, a Cetinje Dolina Bogova”.

To je moj grad. A ja sam jedan mali obični Cetinjanin.

MONITOR: Od prošle nastavne godine predajete umjetnost na Univerzitetu Donja Gorica. Kakva vam je saradnja sa studentima i šta vam je najvažnije da nauče od vas?
TIHO: Ne postoje riječi kojima bih se zahvalio Univerzitetu i posebno njegovom rektoru Veselinu Vukotiću na ukazanom povjerenju i šansi da na drukčiji način edukujem studente iz oblasti umjetnosti. Moja predavanja su interaktivna i multidiscilinovana sa zanimljivim gostima iz raznih oblasti umjetnosti. Najvažnije je da na taj način moji studenti usvoje dovoljno znanja koje bi trebalo odgovarati budućim intelektualcima. Moja predavanja su onakva kakva bih ja volio da meni neko predaje, a da sam ja student.

MONITOR: Na vašim slikama je uvijek žena i naprosto je ona i dalje glavni motiv.
TIHO: Žena je univerzalni simbol naše civilizacije i po zlatnom presjeku najljepše biće na planeti, koja je ujedno tajni kod za našu podsvijest koji kontroliše naš najjači instinkt, reproduktivni instinkt koji obezbjeđuje stvaranje nove generacije i na taj način obezbjeđuje produžetak naše civilizacije.

Pa što uzvišenije od žene bih ja mogao da slikam?

Sve moje slike su u čast žene i njihove posebnosti. Bilo da nas je pravio Bog, druge civilizacije ili nešto treće, ženske grudi su napravljene da asociraju na kugle kao najsavršeniji oblik u univerzumu čiju formu imaju i zvijezde i planete…

I na kraju moraću podijeliti sa vama jednu malu tajnu, a to je da sam lud za ženskim grudima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo