Povežite se sa nama

INTERVJU

Tiho Vujović, umjetnik: Sve moje slike su u čast ženi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije par mjeseci vratili ste se iz Amerike, u kojoj ste i ranije nekoliko puta boravili. Šta biste nam rekli o tom putovanju – jeste li ugovorili neke projekte?
TIHO: Putovanja i duži boravci van Cetinja su, definitivno, ustaljeni i sastavni dio moga života. To je cijena koju plaćam za svoju radoznalost i težnju da naučim nove stvari i jezike, da dobijem šansu da u profesionalnom smislu odem korak dalje i sretnem ljude sa nivoa kojemu i ja pripadam. Što više novih mjesta posjetim, to je veće saznanje o tome koliko je mala ova naša planeta i premala za podjele, a taman toliko velika da na nju može da stane jedan veliki, lijepi osmijeh koji bi probudio u nama davno zaboravljenu mogućnost letenja…

MONITOR: Planirate da snimite film?
TIHO: Jedan od motiva moga boravka u Kaliforniji je i dobijanje šanse da stvaram filmove. Prije par godina napisao sam scenario za igrani dugometražni film, koji se zove Goli u duši. Moj producent je Branko Lustig, dobitnik dva Oskara za filmove Šindlerova lista i Gladijator. Vjerujem da će se vrlo brzo sklopiti svi djelovi slagalice i da ćete moći da uživate gledajući u bioskopima moj film, koji je univerzalna priča o svima nama, lišena svakog lokalnog obilježja, a prožeta lijepim bojama, koje će sa svim ostalim u filmu izazvati osmijeh na vašem licu.

Napraviću malo poređenje. Pretpostavljam da znate kako izgledaju moje slike. Zamislite da nijesam mogao doći do materijala kojim bih ih naslikao i da su one zauvijek ostale samo u mojoj glavi nedostupne svima vama. Ali materijal za slikanje sam mogao da nabavim sam, a snimanje filma zavisi od mnogo ljudi i faktora i mnogo je teže doći u situaciju da simaš filmove, nego da slikaš slike. Pa zaboga, film je na vrhu piramide umjetnosti, jer najmanje ljudi je sposobno da napravi dobar i isplativ film, a zbog velike cijene, vrlo mali broj njih dobija šansu da snima filmove. Ovaj prvi dio imam. Branko Lustig kaže da sam se rodio da stvaram filmove, a za drugi dio se borim kako biste i vi mogli vidjeti ono što ja vidim u mojoj mašti.

MONITOR: Studirali ste građevinu. Kako je došlo do odluke da upišete Likovnu akademiju?
TIHO: Da, prije trides’ godina studirao sam Građevinski fakultet, kao eto da nešto studiram, jer je moja životna želja bila da upišem medicinu i da budem plastični hirurg. Za to zanimanje sam se pripremao od petog osnovne, ali zakašnjeli pubertet me je uvatio na maturu, tako da sam vrlo malo iša’ u školu i ka’ mačke u februar stoja’ sam na ogradu i gleda’ kao onaj mali mačak iz vica.

Na Građevinskom sam došao do treće godine i shvatio da je pošteno da je napustim, jer sam skoro sve predmete položio prepisujući, mada moram priznati da za dalje švercovanje nijesam imao adekvatno znanje, pa bi tu svakako bio kraj mog studiranja.

E onda sam se tražio, vjerovao da ću ja završiti dva druga fakulteta i čitao puno puno – Dostojevski, Hese, Frojd, Adler i naravno Niče. Osnovao sam svoje pozorište ART KOK teatar 211 u sklopu kojeg sam imao dječije pozorište, plesne i muzičke grupe i sam držao kulturu Cetinja, skoro tri godine sa prosjekom od svakih deset dana novi program. I dalje sam vjerovao da ću završiti dva fakulteta ali nikako da mrdnem sa Cetinja. A i što bih kad je to Cetinje.

Jedan dan me pozvao tadašnji predsjednik Cetinja Joco Markuš i pitao da li bih mogao da ja pokrenem Radio Cetinje jer imaju neki dio opreme u podrum od Opštine. Ma i helikopter da me pita da vozim, samo bih mu tražio ključeve i pitao đe idemo.

Par godina sam držao eksperimentalni program Radio Cetinja čija je slušanost bila osamdeset posto i čiji se program zasnivao na muzici, kulturi i sportu bez politike.

U to vrijeme se otvori likovna akademija na Cetinje, pa je ja sa 27 godina upisah jer izgleda da nijesam bio spreman da studiram neđe drugo. Završio sam je kao najbolji student generacije i 1993. godine prva izložba u Vladin dom i od tada počinju moja izbivanja po svijetu…

MONITOR: U Podgorici ste prije par godina imali samostalnu izložbu, koja je kao i ranije ostala upamćena po nesvakidašnjem broju posjetilaca. Planirate li uskoro da predstavite radove u Crnoj Gori?
TIHO: U maju 2006. godine imao sam retrospektivnu izložbu u prostoru Muzeji i galerije Podgorice, koju je za četrnaest dana posjetilo 41 hiljada ljudi. U umjetnosti postoji samo jedan kriterijum, a to je – ili vam se nešto dopada ili ne. Ne vjerujem da neko može da ide da gleda nešto što mu se ne dopada i ne razumije i zato je nevjerovatan doživljaj biti zajedno sa tim ljudima koji su došli, jer im se dopada ono što radite. I plus svega je predsjednik Podgorice Miomir Mugoša pred televizijskim kamerama obećao da će da proširi put Cetinje – Podgorica trećom trakom, zato što sam tom izložbom uradio nešto veliko za Podgoricu. I on je održao obećanje…

MONITOR: Živjeli ste u Italiji, boravili u Parizu, po Americi. Da li ste i dalje toliko inspirisani Cetinjem, koje uvijek zovete dolinom bogova?
TIHO: Cetinje je grad sa jednom od najboljih klima u Evropi – po zvaničnim podacima koji su stigli u Meteorološki zavod Crne Gore prije sedam, osam godina. Geografski položaj Cetinja je nevjerovatan, na 600 metara nadmorske visine udaljen je od mora šest kilometara i isto toliko od Skadarskog jezera, a plus je sve to na jednom od najljepših mjesta u Evropi, na Mediteranu.

Cetinje je jedna od najjačih energetskih tačaka na energetskoj mapi svijeta, a legenda o nastanku Cetinja kaže da ,,svi oni koji se rode na Cetinje, neka budu bogovi, a Cetinje Dolina Bogova”.

To je moj grad. A ja sam jedan mali obični Cetinjanin.

MONITOR: Od prošle nastavne godine predajete umjetnost na Univerzitetu Donja Gorica. Kakva vam je saradnja sa studentima i šta vam je najvažnije da nauče od vas?
TIHO: Ne postoje riječi kojima bih se zahvalio Univerzitetu i posebno njegovom rektoru Veselinu Vukotiću na ukazanom povjerenju i šansi da na drukčiji način edukujem studente iz oblasti umjetnosti. Moja predavanja su interaktivna i multidiscilinovana sa zanimljivim gostima iz raznih oblasti umjetnosti. Najvažnije je da na taj način moji studenti usvoje dovoljno znanja koje bi trebalo odgovarati budućim intelektualcima. Moja predavanja su onakva kakva bih ja volio da meni neko predaje, a da sam ja student.

MONITOR: Na vašim slikama je uvijek žena i naprosto je ona i dalje glavni motiv.
TIHO: Žena je univerzalni simbol naše civilizacije i po zlatnom presjeku najljepše biće na planeti, koja je ujedno tajni kod za našu podsvijest koji kontroliše naš najjači instinkt, reproduktivni instinkt koji obezbjeđuje stvaranje nove generacije i na taj način obezbjeđuje produžetak naše civilizacije.

Pa što uzvišenije od žene bih ja mogao da slikam?

Sve moje slike su u čast žene i njihove posebnosti. Bilo da nas je pravio Bog, druge civilizacije ili nešto treće, ženske grudi su napravljene da asociraju na kugle kao najsavršeniji oblik u univerzumu čiju formu imaju i zvijezde i planete…

I na kraju moraću podijeliti sa vama jednu malu tajnu, a to je da sam lud za ženskim grudima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo