Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA PRODANOVIĆ, URBANISTKINJA I EKOLOŠKINJA: Bili smo ekološki balkoni Evrope

Objavljeno prije

na

O povezanosti jugoslovenskih ratova 90-tih, borbi za tzv. etničke teritorije i preraspodjeli bogatstva u našem regionu, u kojem su učestvovali i još učestvuju i domaći i strani faktori, odavno se polemiše. O tome smo detaljnije razgovarali sa Sonjom Prodanović, ekspertkinjom za održivi razvoj.

MONITOR: Kolika je uloga borbe za teritorije i resurse bila značajna u jugoslovenskim ratovima?
PRODANOVIĆ: Danas sa veće emotivne i jasnije distance, ali i uvida u današnje koruptivne afere i novu strukturu vlasništva i sporenja nad prethodnim nam uglavnom zajedničkim dobrima (od republičkih, pokrajinskih lokalnih, samoupravnih ili privatnih), pitanje pravih ciljeva pomenutih, pre svega vandalskih borbi, prvo za ,,očuvanje državnih granica” kobajagi nadnacionalnih, ili već prikriveno istovremeno etno istorijskih, pitanje ,,teritorije i resursa” postaje sve intrigantnija tema drugačije dekodifikacije pomenutih ratova.

Da li se tu radi o ,,jugoslovenskim” ratovima ili o sukobima interesnih grupa (mimo etniciteta) na etapno disperzovanim lokacijama, sa ogromnom razlikom u brutalnostima i počinjenim zločinima; od etničkog čišćenja manjih naselja na tzv.,,koridorima” (pitamo se ,,danas ka čemu”), opsade – URBOCIDA – vrlo različitih gradova i po veličini i po geografskoj, a danas već jasnije nečijoj strateškoj lokaciji (tu se zapravo radi pre svega o simbolima vekovne urbane multikulturalnosti od Trešnjevca, Vukovara, Dubrovnika, Mostara i Sarajeva), pa do stravičnog zločina nad uglavnom ruralnim stanovništvom drinskog obuhvata, Srebrenice i Višegrada.

Ali čudno je da nema ni u našoj memoriji ni ratnih pokliča, ni dokumenata lokalnih ratnih pregovara ni međunarodnih posredovanja u kojima se pominju uz tada već kodificirana ,,prava na etno” teritorije i pitanja zajedničkih resursa YU države. Danas, posle davno završenih oružanih sukoba za teritoriju, celim regionom dominira slika ,,praznih” i zaparloženih teritorija, a naspram toga je ,,dobit” konurbacijskih naseljskih polisa, socijalno i ekonomski neodrživih urbanih političkih centara ili transportno vodnih tokova, ali posebno duž morske obale.

MONITOR: Kako se dogodilo da učesnici ratova i mirovni posrednici nađu zajednički jezik u teritorijalnim podjelama koje su već bile ili će biti etnički očišćene?
PRODANOVIĆ: Ratnici su od početka potraživali državotvorne i ustvari etničke, istorijske teritorije, a mirovnjaci su verovali u ispravnost zalaganja za građanske vrednosti ne kao utopije već kao stečene realnosti i prava iz skoro vekovnih zajedničko stvaranih ekonomskih ili štićenih i elaboriranih prirodnih i kulturnih resursa ne samo države, već i svojih vlastitih personalnih identiteta i poseda. Cenzus iz 1981. pokazuje da je skoro jedna četvrtina stanovništva u prvom kolenu bila u etnički mešanim brakovima, ali i po drugom kolenu procenat je skoro bio dvostruk. Ne slažem se da smo svi mi lokalni mirovnjaci prihvatili kodifikaciju međunarodnih mirovnih posrednika na etnički zaokružene teritorije. Posebno su ženske mirovne grupe ukazivale čak i na međunarodnim forumima na ,,pravo da biraš i partnera i identitet potomstva”, ali kodifikacija je kako vidimo na međunarodnom nivou završena na plemensko-etničkim kategorijama.

Zašto, to vidimo ali ćemo tek i videti posebno kad se otvore ova pitanja prava na teritorije i posebno resurse.

Međunarodni posrednici kao da nisu znali ni našu istorijsku genezu, ni osobenosti našeg modela socijalizma, ali po mom mišljenju uskratili su nam osnovna međunarodno zagarantovana prava na kulturni i personalni identitet. Otud i ovakav haos u parlamentima sa poigravanjem nacionalnih prava i potraživanja, ali i bubrenje novih ekstremnih nacionalizama među mladima ne samo u nas već i u drugim zemljama, a posebno onim iz socijalističkog lagera. Paradoksalno nije jer se to već dogodilo u Evropi od ubistva Mateotija u Italiji, poništavanja španskih internacionalista i izdaje Rose Luxemburg.

MONITOR: Vi ste kritikovali koncept Crne Gore kao ekološke države zbog njegove politikantske motivacije. Međutim, smatrate da ona ima sve prirodne i kulturološke uslove da osmisli svoj održivi razvoj? Kako?
PRODANOVIĆ: Danas se pokazalo sasvim jasno o čemu se tu de facto radilo, skoro o pakovanju ,,off shore” moguće teritorije, a narušenost čak i zaštićenih pojasa kao što je Bokokotorski zaliv, Sveti Stefan, potencijali narodne arhitekture paštrovskih sela, opasnosti po prirodu Tare, Durmitora… dokaz su da bez obzira na viziju, namere su već tada bile pod sumnjom, bar stručnog envajronmentalnog oka, ako ne i konstituciono pravnog. Istovremeno svakako da postoje ogromni prirodni i kulturološki potencijali, a mnoge stvari se mogu čak i dosta lako rehabilitovati. Šteta što se ne oseća u Crnoj Gori veća umreženost u mediteranske EU inicijative, na primjer, UNESKO-vih gradova, koordinacije jadranskih gradova u Ankoni, a Budva je članica…

Stručna i univerzitetsko kadrovska razmena takođe bi trebala da bude otvorenija da ne kažem, patronizirajući moje kolege, na mnogo višem nivou, a onda bi se moglo govoriti kako ubrzano da savladamo propušteno oko pitanja održivog razvoja i države i, na primjer, sektora turizma.

MONITOR: S tim u vezi je nekako najvažnija moć prljavog kapitala koji dolazi izvana, ali i iznutra. Pominjali ste nalaze sa Univerziteta u Bariju u vezi nagle izgradnje i pranja novca?
PRODANOVIĆ: UN su pre nekoliko godina ustanovile da je gotovo 75 odsto kapitala tzv. ,,sivi”, a ,,prljavi” se specifično odnosi na onaj iz šverca ljudi, roba, ali i najgori od narkotika. I mi smo seli očigledno na tu ludu svetsku transverzalu. Nismo prvi ni jedini, ali problem treba osim lokalnog rešavati i interregionalno, jer su pipci hobotnice davno urasli u urbano tkivo mnogih teritorija i gradova. Problem je poseban kad se takav kapital materijalizuje u stambenoj izgradnji ili u urbanim strukturama, jer poremećuje kontrolisano urbano tkivo i društvo. Pominjala sam profesora Dina Borri-ja sa Depertmana za arhitekture, Politehnike u Bariju, koji je jedan od vrsnih eksperata ali i socijalno angažovanih intelektualaca, koji rešava urbane probleme takve eksplozije uglavnom nelegalne stambene izgradnje u Bariju. Ti stanovi ostaju uglavnom prazni, jer je Pulja i sam grad Bari jedna od krizom najviše ugroženih teritorija, a on taj problem stavlja u širi kontekst interregionalnih tokova preko Jadrana, odakle dolaze najveći problemi ,,trafikinga” ljudi u EU, a ovi stanovi se koriste u mreži njihovog prikrivanja i ubacivanja u dalje nelegalne statuse EU. Svojevremeno na jednoj međunarodnoj konferenciji on je jako želeo da ostvari saradnju sa istraživačima i urbanistima šireg regiona. To mislim da je izlaz za mnoge probleme umesto dnevnih rasprava o političkim partijskim rebusima i nerešivim im jednačinama, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji. Hrvatski potez jadranske obale zaslužuje još veću brigu, jer su jadranski otoci ne samo biseri Jadrana već celog mediteranskog basena. Pre ratova bili smo svi zajedno moguće ne samo ekološke države, već ,,Ekološki balkoni” Evrope.

Masovni i kruzerski turizam

MONITOR: Kako da se sačuva veliko prirodno i kulturno bogatstvo na koje je oko bacio kapital iz evropskih zemalja, kao što su Rusi i Englezi u Crnoj Gori, ali i dalekih Arapskih Emirata?
PRODANOVIĆ: Globalni problem turističkih lokacija, očuvanja njihove kulturne i ambijentalne baštine danas je vezan za ,,masovni” i ,,kruzerski” turizam. Ako o tome ozbiljno strateški već promišljaju Firenca i Venecija, što onda reći za nas u ovakvoj situaciji ne samo korupcija već i nerešenih pitanja odnosa ,,javnog i privatnog dobra” i vlasničkih prava i odnosa. Na to se nadovezuje i nivo i stanje u našoj arhitektonskoj, urbanističkoj envajronmentalnoj nauci i struci, a posebno u haotičnom i nekonzistentnom zakonodavstvu.

 

U ime prestiža Beograda

MONITOR: Zanimljiv je slučaj istrage koja se vodi u vezi sa ulaganjem Darka Šarića u firmu porodice Mišković Delta regal, koja je podigla stambeni blok Belvil namenjen Univerzijadi.Tada su brzopotezno i prilično surovo rastjerani ili raseljeni Romi koji su živjeli u blizini. Slika našeg vremena?
PRODANOVIĆ: Nekoliko grupa civilnog sektora neprimećeni i od vlasti (osim policije kao obezbeđenja; od koga ili koga?), ali i od javnosti, u mesecu dekade Roma 2009-te, održali umetničko aktivističku akciju podrške i prijateljskog druženja, pod sloganom ,,Pravo na Dom” i “Pravo na Grad” sa romskim porodicama, kod njih u gostima u ostatku još neporušenog im naselja u Bloku 67, na Novom Beogradu. Oni su se tu godinama okupljali, ali tada se pojavilo novo izgrađeno naselje stanova Belvila, prvo kao za potrebe Univerzijade, a potom za prodaju. Brutalnost i neadekvatna priprema higijenskog, ali i socijalno inkluzivnog rešavanja ovog problema izazvala je brojne kritike javnosti, međunarodnih posmatrača , a mi smo kao još jedan znak solidarnosti uputili javni ,,izazov izvođačima tzv. javnih radova” u Dekadi Roma. Tom prilikom smo ukazali na disproporcije nelegalnosti siromašnih nomada, čije ime nose vekovima mnogi toponimi mesta u Beogradu, naspram urbanističkih prekoračenja i nelegalnosti izgradnje ovih stanova. Sve je rađeno ,,u ime prestiža Grada i Univerzijade”, poduzanja standarda i ugleda Beograda kao metropolitenskog grada u evropskim umrežavanjima. Ako se ove afere potvrde, eto kakvu smo sliku dobili od danas političke ikebane demokratije i kako se oseća i građanin stanovnik i aktivista.

Pomenute nadređenosti etnopolitičkih stavova u političkoj praksi i u javnim institucijama dovele su do depolitizacija ne samo birača već i profesionalnog diskursa, a sve naše i vaše i ine stranke postale su očigledno interesne skupine. Ostaje nam da se pitamo i brinemo ko drži u rukama strategije razvoja bilo kog sektora, u bilo kojoj sredini našoj ili vašoj, posebno ako se dokaže da se ,,sivi i crni” kapital duboko interregionalno umrežio. Da li da se brinemo onda i o globalnom korporatnom kapitalu i interesima, koji možda ovu teritoriju vide samo kao prostore poljoprivrednih monokultura, mreža energetskih i transportnih koridora, a nikako suverenih ,,ekoloških” država.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo