Izgleda kako dobar dio života Veselin Barović – skraćeno Veskobar – provodi u raznovrsnim ugostiteljskim objektima; čovjek spaja lijepo i korisno, jede, pije, druži se sa prijateljima i prijateljicama, ali i sklapa ili produbljuje poznanstva, dogovara poslove. Barovićev kafanski život nije obična, privatna hedonistička istorija; kroz nju je moguće utvrditi diskurs ovdašnje elite. Na početku, 1989. godine, nije bilo brendiranih odjela, in su bili „džemperaši”, modni hit koji je na nekoj od sjednica CK SKJ za govornicom promovisao Milo Đukanović, u to vrijeme dogmatski „junoša” koji se zaklinjao u društvenu svojinu a protiv mrskog kapitalizma i socijalnih razlika.
Ali, planovi za budućnost su pravljeni daleko od mitingaških govornica. Barović i društvo budućih milonera nakon AB revolucije, okupljalo se na večerama u restoranu SC Morača, nešto boljem OOUR-u društvene ishrane. Milo je bio glavni gost u polumračnom ambijentu sa upaljenim svijećama – dok su iz pozadine odzvanjali elegični tonovi domaćeg orkestra.
U to vrijeme, diplomirani pravnik Barović je napustio siguran posao u Zavodu za izgradnju Titograda – što je bilo vizionarski, jer je firma krahirala – i postao privatni preduzetnik nekako, ispostavilo se, uvijek u milionskim poslovima sa državom (preko firme MTT za tranzit duvana, osnovala je UDBA, do kupovine obezvrijeđenih akcija nekadašnjih državnih preduzeća sa vrijednim nekretninama).
Desetak godina nakon AB revolucije, jedna umjetnički obrađena svečanost u Milanu na mnogo je većem nivou od jeftinog štimunga restorana SC Morača. Superluksuzni hotel, blještavi, gala restoran u „kristalnoj dvorani” sa poznatim tenorom iz Skale, okupio je crnogorsko tajkunsko bratstvo – to je predložak za poglavlje romana Jevrema Brkovića Ljubavnik Duklje (štampan 2006. bio je, navodno, povod za napad na njega i ubistvo Srđana Vojičića).
Uprkos poželjnim opcijama armani ili versaći, izvjesni Sekula Baronić, zvani Arapin Gamal Abdel Pršut, opstruira dreskod „kristalne dvorane” jer je „neprikladno odjeven u trenerci brazilskog košarkaškog tima”, čak su „i nekoliko njegovih uočljivih ‘gorila’ pristojnije odjeveni od njega”. Baronićeva ekipa preskače „aperitive, zakuske, predjela”, odmah prelaze na glavna jela; potom daju oduška zaurlavši „po čobanski” neku našku, gdje se pominje „Jela Jelena, što će biti j…..”!
Završna scena odigrava se na recepciji, Baronić i njegove „gorile” igraju „nekakvo iskonsko kolo gdje se nogama bije u pod i urliče: ‘Krka, frka, tupa, lupa, op, krk, kakav brk’ – i onda se svi za brkove hvataju”.
Fabula stvarnosti nadmašuje literarnu; za razliku od fiktivnog Baronića, kum aktuelnog premijera i jedan od najbogatijih Crnogoraca, miloner Barović nije akter samo kafanskih, već i najmanje jednog „diplomatskog incidenta”. U martu 2002, zbog navodno neprikladne Barovićeve izjave sa jednog dobrotvornog skupa u hotelu Crna Gora kako neće dati novčani prilog „jer se ne slaže sa politikom ambasadora SAD u Beogradu”, dio tiraža dnevnog lista Publika je uništen u štampariji a izjava je uklonjena.
Barović je, zbog svog kafanskog života, 2004. dospio pred istražnog sudiju u slučaju ubistva Duška Jovanovića. Ispitivan je na okolnosti da je u noći smaknuća bio gost u Maniji, noćnom baru u podrumu hotela Crna Gora. Prema tvrđenju drugih svjedoka, Barović je tada viđen u društvu Damira Mandića, nepravosnažno osuđenog za saučesništvo u ubistvu. Pred istražnim sudijom Barović je potvrdio kako se poznaje sa Mandićem, takođe i sa Vukom Vulevićem i Arminom-Mušom Osmanagićem koji su kobne večeri bili gosti Manije.
Tri godine kasnije Barović nije bio samo svjedok već i osumnjičeni za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti. Barović i njegov pratilac Radislav-Rade Živković 2007. su u više navrata navodno prijetili radnicima kockarnice hotela Maestral.
U oktobru 2008. tokom procesa nepravosnažno osuđenoj zločinačkoj grupi za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića su pročitane službene policijske zabilješke. Na kontrolnim punktovima kod Budve 2005. u dva navrata registrovan je Ljubo Vujadinović (jednom prilikom s njim je bio Milan-Čila Šćekić) kao vozač džipa ML mercedes u Barovićevom vlasništvu.
Sve (ne)može biti slučajan sticaj okolnosti, mada Barović voli na njih da se pozove, kao u iskazu pred istražnim tužiocem u slučaju tuče u restoranu Maša. Barović je, pišu Vijesti, ispričao da se 11. decembra dogovorio sa poslovnim partnerima da se nađu u restoranu Maršal. Međutim, uslijed nesporazuma, Barovićevi poslovni partneri – dvije Ruskinje i jedan Amerikanac – otišli su u Mašu, nakon čega im se pridružio. Telefonom iz Maše poziva Rada Živkovića i traži da mu rezerviše sto u jednom od noćnih klubova, ,,jer su njegovi poslovni partneri, navodno, izrazili želju da izađu u noćni provod”. Avaj, Živković se stvorio u Maši. Barović ga, veli, uopšte nije primjetio, jer je ,,bio leđima okrenut” pa “nije vidio batinjanje Nebojše Batrićevića i Časlava-Čaja Nenezića”, iako ovaj posljednji tvrdi da su ,,padali stolovi i stolice, lomio se drugi inventar, bilo je i ljudi sa djecom, koji su vrištali i bježali; to je trajalo nekoliko minuta”. Tri dana kasnije, opet je u igri restoran Maršal – u blizini sjedišta Barovićevog Eurofonda , reklamiran da je ,,posvećen pravim hedonistima” – u kojem policija ,,sakrivenog između dva frižidera u kuhinji” hapsi Živkovića, a potom i Marinka Banovića, drugog aktera tuče u Maši. Veze lica i događaja daju intrigantni presjek. Bivši policajac Nenezić za Vijesti kaže kako je sa Barovićem prijatelj i da se poznaju više od 30 godina: ,,Što se tiče mene i moje porodice o njemu ne mogu da kažem ništa loše, samo pozitivno”. Barović se u optužnici Đuzepea Šelzija pominje kao jedan od bosova ,,duvanskog šverca”, dok za Nenezića postoji tvrdnja da je 1990-ih radio za Srećka Kestnera, odbjeglog duvanskog bosa koji je, prema pisanju štampe, u Zagrebu i Beogradu dao iskaze u istragama o okolnostima ubistva Iva Pukanića. Budvanski biznismen Miomir-Markan Marković, osuđen zbog pronevjera, ispričao je za srpski list Revija 92 kako je svojevremeno pozajmljivao novac od Kestnera, koji nije uspio da vrati, pa mu je u zamjenu ponudio tri apartmana na Svetom Stefanu. ,,Poslao je svog izaslanika, izvjesnog Časlava Nenezića, da u njegovo ime prihvati ponudu i prevede apartmane u vlasništvo Srećka Kestnera. Odmah sam vlasništvo preveo na njegovo ime”, rekao je Markan.
Markan je epizoda u odnosu na sume valjane u poslovima sa duvanom u koje su bili umiješani i policajci. Kestner je 2001. za Nacional kazao kako ga je, dok je upravljao švercerskim poslovima iz jedne kuće pokraj Tuzi, danonoćno obezbjeđivalo 11 policajaca iz interventnog voda MUP-a Crne Gore po naredbi kasnije ubijenog Gorana Žugića. U istom je intervjuu Kestner kazao kako su od septembra 1994. poslove tranzita duvana „preuzela četvorica Italijana koja su radila zajedno s crnogorskom grupom predvođenom Veskom Barovićem”, te da se svaki brod sa cigaretama, koji je uplovljavao u Bar, „morao pismeno najaviti firmi MTT koju je osnovao Barović”. Nakon tuče u Maši, prema tvrdnjama Nebojše Batrićevića, kada se sve smirilo, Barović je prišao Neneziću i rekao mu: „Budi sad uz mene, Čajo, nemoj protiv mene”! Osim Barovića, Nenezić poznaje i Marinka Banovića (izbačen iz policije nakon što je u Beogradu juna 2002. uhapšen zbog pokušaja prodaje 17 kg droge); ,,prije nekoliko godina” Nenezić mu je bio ,,šef u potražnoj službi policije”, čak je “sa kolektivom bio na njegovoj svadbi”. Marinko je brat Mirka Banovića, javnosti od 2007. poznatog po navodnim prijetnjama Aleksandru Zekoviću i po brutalnom vrijeđanju novinara Nebojše Redžića tokom press konferencije u Vili Gorica proljetos – u prvom slučaju je direktor Uprave policije Veselin Veljović lično demantovao njegovu umiješanost a u drugom slučaju je čuvena “unutrašnja kontrola” utvrdila kako novinar nije maltretiran. Stric ubijenog Srđana Vojičića, Puniša Vojičić, tvrdio je kako mu je Jevrem Brković saopštio da je nalogodavac napada na njega 2006. bio Veselin Barović, navodni ubica Rade Živković a pomagači braća Banovići – što je Brković izričito demantovao. Živković je kazao kako je odmah nakon ubistva među prvima privođen, da je bio na poligrafu, provjeren mu je alibi, uzeti DNK, otisci prstiju i urađena parafinska rukavica. Nakon optužbi Puniše Vojičića, Marinko Banović se decembra 2007. oglasio demantijem u štampi i objasnio kako je ,,na moj zahtjev i zahtjev mog brata dao izjavu u CB Podgorica, otiske, poligrafsko testiranje i DNK”. Nakon ubistva Srđana Vojičića, Mirko Banović je, kao službenik Uprave policije, obezbjeđivao Jevrema Brkovića, neko vrijeme.
Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja. Kako i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto
Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i (prirodnim) potencijalima.
Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).
Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.
Zoran RADULOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net
Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina. Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste
Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.
Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.
Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.
Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.
Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.
Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna. Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????
Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana. ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.
Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.
Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.
Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.
Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.
Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje – u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.
Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.
Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.
O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.
Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.
U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.
Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.
Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.
Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.
,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.
Premijer Spajić je juče( četvrtak) rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD. Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice po kojima na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija
Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.
Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.
Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.
Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.
Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.
Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde, izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.
Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.
Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995. Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.
Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.
Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992. – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.
Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici harala glad) počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio ubijenih – 46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.
Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski Bošnjaci imaju i te kako pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.
GLEDIŠTE1 sedmica
FOKUS3 sedmice
FOKUS1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
GLEDIŠTE3 sedmice