Povežite se sa nama

MONITORING

Traganje za odstupnicom

Objavljeno prije

na

Kako se približava kraju petogodišnjeg mandata – ističe mu maja 2013 – Filip Vujanović, crnogorski predsjednik bez prava reizbora, javnost učestalo suočava sa dilemom: razilazi li se sa partijskom drugovima? Od izbora za predsjednika države emituje stavove navodno protivne državnom kursu: uprkos priznanju nezavisnosti Kosova, neće potpisati ukaz o imenovanju ambasadora u Prištini dok se Crnogorcima ne obezbijedi ustavni status manjine; eksplicitno tvrdi da je Mitropolija crnogorsko-primorska, eparhija SPC, jedina kanonska predstavnica pravoslavlja u Crnoj Gori; nije bio saglasan da se u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović Njego nađe odredba koja Podgoričku skupštinu iz 1918. definiše kao „akt nasilne aneksije”; sada je objavio kako pola himne sluša sa zadovoljstvom a drugu polovinu zato što mora.

Na drugoj strani, njegove medijske ispovijesti lišene su oštroumnih primjedbi na tranziciono varvarstvo u pravosuđu ili ekonomiji ili u radu policije i službe bezbjednosti – sve teme za koje je i te kako kompetentan. Jer, Vujanović u depeesovskoj kabali nije bilo ko: bio je ministar (pravde i policije), premijer i uz to je bezmalo deceniju i po u prezidijumu DPS-a.

Naime, Filip Vujanović je startovao 1993. kao ministar pravde, sa prethodnim iskustvom advokata. Početkom 1992. zastupao je Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, na farsičnom procesu po tužbama predsjednika NS dr Novaka Kilibarde i novinara Danila Burzana.

Prostorije Osnovnog suda u Podgorici bile su izlijepljene predizbornim posterima DPS-a, kada se Bulatović, skupa sa svojim zastupnikom Vujanovićem, pojavio u pratnji gomile uniformisanih i neuniformisanih policajaca. Mediji su izvijestili kako Bulatović i Vujanović nijesu, kao Kilibarda ili Burzan, sačekali u hodniku da ih kao stranke pozovu na raspravu, već su, na jutarnju kaficu, pošli pravo u kabinet postupajućeg sudije. Na vratima sudnice Kilibardu i Burzana su pretresli, dok ih je unutra, zavaljen u kožnu fotelju, čekao Bulatović; zastupnik Vujanović je sjedio pored njega na drvenoj klupi a za glavni dokaz nevinosti svoga klijenta priložio je saopštenje Udruženja novinara koje je, u odbranu Bulatovića, napisao tadašnji poslanik DPS-a!

Opisani događaj je značajan jer u svojim memoarima Pravila ćutanja (2004) Momir Bulatović za Vujanovića veli kako se „uvjerio da je dobar advokat”, napisao je, takođe, da ga je lansirao u visoku politiku jer ih „povezuju neke porodične preporuke”.

Međutim, tokom raskola u DPS-u, Vujanović je bio jedan od glavnih saradnika Mila Đukanovića. Kao ministar policije je, navodno, bio do lakata u novcu od „tranzita duvana”. Pa je Momir Bulatović sredinom 1997. protiv Vujanovića podnio krivičnu prijavu i dostavio „finansijsku dokumentaciju koja potvrđuje navode iz prijave”.

Prema činjenicama čija autentičnost nije osporena, famozno preduzeće Montenegro tabak tranzit – MTT iz Podgorice je preuzeto od strane Službe državne bezbjednosti (SDB) marta 1996, dok je ministar policije bio Vujanović a SDB dio Ministarstva unutrašnjih poslova.

Trojica njegovih policijskih službenika su, tvrdi se, godinama formalno i faktički preko MTT-a nadzirali „tranzit duvana”. Od kojih su Goran Žugić (2000. godine) i Darko Raspopović (2001) likvidirani tokom Vujanovićevog premijerskog mandata. Šest drugih nerasvijetljenih ubistava u mafijaškom stilu desilo se dok je prethodno bio ministar policije.

Vujanović je kao premijer (1998 – 2002), očigledno ne samo zbog partijske solidarnosti sa Milom Đukanovićem, zataškavao stvari gdje god je mogao – a mogao je. Na primjer, višestranačkoj parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje pisanja Nacionala o sprezi državnog vrha i duvanske mafije su iz Vujanovićeve vlade (MUP i Ministarstvo finansija) odbili da jasno saopšte na osnovu koje odluke je 1990-ih uzimana taksa od tranzita cigareta za SDB.

Na sastanku Užeg kabineta svoje Vlade, Filip Vujanović je 14. septembra 1998. donio odluku o kupovini dva luksuzna aviona. Za posrednike u ovoj transakciji odabrani su osnivači i direktori preduzeća Juba iz Podgorice i Kolineks iz Bara, izvjesni Edin Efović i Duško Ranković. No, ispostavilo se kako je jedan od aviona Vujanovićevoj vladi zapravo poklonio Stanko Cane Subotić, kupivši ga preko svojih kiparskih of-šor firmi Wellesley i Dulwich Enterprise ltd.

Zataškavanje neprijatnih tragova je obilježilo i premijerski i ministarske mandate Vujanovića. Bio je ministar policije kada je 1997. državni tužilac Vladimir Šušović kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Dokumentacija koju je Šušović pokušao po službenoj dužnosti da pribavi – nije „prionađena” ni do danas.

Londonska firma EFT je potpisala ekskluzivni ugovor za snadbjevanje strujom Crne Gore, u kojoj je jedan od direktora bio Vojin Lazarević, biznismen porijeklom iz Kotora, savjetnik premijera Vujanovića vlade kad se sklapao ugovor za reprogram dugova KAP-a, takođe u isto vrijeme i predsjednik Skupštine državne Elektroprivredne Crne Gore!

Postoje jasni dokazi da je Filip Vujanović, kao premijer, sarađivao sa bosovima crnogorskoga podzemlja. Držao je govor 30. juna 2001. na otvaranju Luke Risan i kazao da je ona „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”!

Luku Risan upravo je bio kupio Dragan Fric Dudić, likvidiran maja 2010. godine. Svečanu traku u Risnu su presjekli Vujanović i Dudić zajedno. Vujanović je krajem 2009, u svojstvu predsjednika, odobrio amnestiju za Frica Dudića, pravosnažno osuđenog na četiri mjeseca zatvora, uslovno na dvije godine.

Oktobra 2002, kao premijer, Vujanović je potpisao i Uredbu o načinu obrazovanja maloprodajnih cijena naftnih derivata prema kojoj je dilovanje benzina na pumpama na graničnom prijelazu Kula kod Rožaja tretirano kao „tranzitni posao”. Šema je bila stoprocentno kriminalna: ustanovljeno je da je na svakom litru benzina točenom na Kuli država gubila 36 centi, koliko je iznosila akciza po litru na drugim crnogorskim pumpama.

Iako je Vujanović tvrdio da su pumpe na Kuli, među njima i one firme M-petrol, „otvorene radi bolje turističke sezone”, Republička tržišna inspekcija ih je zatvorila jer nijesu imale dozvole za rad!

Ispostavilo se kako je faktički vlasnik pumpi i M-petrola – Safet Sajo Kalić, sada lice u bjekstvu, pod optužbom da je prao novac za koji je „znao da je pribavljen krivičnim djelom”.

Kada je, maja 2007, Sajo Kalić otvarao hotel u centru Rožaja, dobio je čestitku – od Filipa Vujanovića!

No, osim direktnih konekcija sa kriminogenim licima i mutnim poslovima, Vujanović je možda i u netvorku zataškavanja krivičnih djela. Razmotrimo detaljnije što je ostalo od njegovih svečanih obećanja datih sa autoritetom predsjednika države.

Septembra 2006. je, nakon ubistva Srđana Vojičića, obišao u bolnici književnika Jevrema Brkovića, povrijeđenog u napadu N.N. lica, obećavši da se „naručioci i počinioci moraju pronaći”. Od tada je prošlo pet godina!

Kada je septembra 2007. pretučen direktor Vijesti Željko Ivanović, Vujanović se opet oglašava, tvrdi da je od „Uprave policije zatražio maksimalno angažovanje na rasvjetljavanju napada i otkrivanju napadača”. Ali, našao je za shodno da Ivanoviću zamjeri što je „za fizički napad optužio predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”!

Kada je, prethodno, proljeća 2007. telefonski prijećeno Aleksandru Zekoviću, aktivisti za ljudska prava, sa indicijama da su u slučaj umiješani jedan ili više policijskih službenika iz neposrednog okruženja direktora policije Veselina Veljovića, Vujanović tvrdi da je rasvjetljavanje tog slučaja „državni prioritet”. Do danas – ništa.

Kao potpredsjednik DPS-a, Vujanović je zadužen za Podgoricu, samim tim i za Miomira Mugošu. Upitan o tome što misli oko napada Mugoše na novinare Vijesti avgusta 2009, Vujanović tvrdi da je „incident dobio svoj krivično-procesni tok” i da „zaista imam povjerenje u nezavisnost suda i zadovoljstvo zbog ažurnosti sudskog postupka”. Gradonačelnik Mugoša nije pozvan na krivičnu odgovornost!

A Vujanović je faktički kreator sadašnjeg kadrovskog ustrojstva crnogorskog sudstva. Predložio je dva člana i proglasio izbor postojećeg Sudskog savjeta (uključujući i izbor supruge Svetlane, sutkinje Apelacionog suda; 6.000 eura se po tom osnovu slije u porodični budžet, hvala lijepo). Učestvovao je i u imenovanju sadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja preko Sudskog savjeta operativno nadzire rad svakog sudije/sutkinje ponaosob, itd.

Vikiliks je prije par dana objavio depešu Ambasade SAD u Podgorici, kojom Vašington aprila 2008. obavještava da je glavna poruka Filipa Vujanovića u predsjedničkoj kampanji bila: „Ja sam sa Milom Đukanovićem”!

U stvari, šef Vujanovićeve kampanje 2008. bio je Milo Đukanović. Iz dokumentacije dostavljene Državnoj izbornoj komisiji vidi se da je šef DPS-a dao nalog da se za Vujanovićevu kampanju ne štedi, izdvoji su najmanje 801.533 eura. Skupovi su bili na granici cirkusa: okupljeni depeesovci skandiraju „Milo, Milo…” a Filip im nasmijan maše!

I sada da Filip Vujanović obrne ćurak i sukobi se sa Milom zarad demagogije bliskosti sa „srpstvom”?! Nije li Vujanović 5. marta 2010, u jeku skandala oko Balkanskog ratnika i Darka Šarića, na TV IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”.

Bio, dakle, i ostao samo advokat… Đavolji.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRINAESTOJULSKA NAGRADA: Toplo-hladno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodjela Trinaestojulske nagrade ove je godine, za razliku od prethodne, prošla „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene. Skandali su usljed političke volje i neodgovornosti često pratili dodjele ovog važnog državnog priznanja

 

 

Dodjela Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja, ove godine, za razliku od prethodne, prošla je „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene.

Doktorkama bioloških nauka Snežani Dragićević i Snežani Vuksanović nagrada je pripala za naučna dostignuća i doprinos razvoju botanike tokom prethodne godine. Ove dvije naučnice otkrile su u prvoj polovini prošle godine novi rod i vrstu biljke – Petrolamium crnojevicii. Otkriće od velikog značaja za floru Crne Gore, Evrope i svijeta, koje su   pojedini međunaroni mediji proglasili jednim od najvećih otkrića u 2025. godini, nije vrednovano na pravi način tokom prošlogodišnje dodjele ove nagrade. Nepravda je ispravljena.

Profesorica Univerziteta Crne Gore Sonja Tomović-Šundić nagrađena za djelo Književna antropologija Danila Kiša. Filmski reditelj i univerzitetski profesor Nikola Vukčević dobio je priznanje za međunarodnu promociju Crne Gore i uspjeh filma Obraz.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, koji je uručio nagrade, naglasio je da Trinaestojulska nagrada ostaje najviše državno priznanje za izuzetna ostvarenja u oblasti nauke, kulture i umjetnosti. Istakao je da je odluka donesena nezavisno i bez političkog uticaja

„Imamo fantastične dobitnike Trinaestojulske nagrade, kako je odlučio naš žiri, koji je odlučivao i ove godine, kao i svih prethodnih godina, saglasno vlastitom uvjerenju, i na čije odluke nije uticala nikakva politika“, bilo mu je važno da istakne.

Ipak, stvari ne stoje baš tako. I ove, kao i proteklih, žiri je biran po političkom  ključu. Tako je predsjednik ovogodišnjeg žirija Trifun Savić, izabran na prijedlog Demokrata, dok su članovi Novak Jauković, Andrija Radulović i Mitar Rakčević birani na prijedlog Pokreta Evropa sad (PES), Suljo Mustafić na prijedlog Bošnjačke stranke (BS), Novica Đurić na prijedlog Nove srpske demokratije (NSD) i Ćazim Muja na prijedlog Albanskog foruma (AF).

Za razliku od ovogodišnje, odluka prošlogodišnjeg žirija uzburkala je javnost. Prije svega zbog dodjele najvećeg državnog priznanja pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika. Izbila je afera oko izdavanja nagrađene knjige. Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici vodi istragu protiv Vukovića i drugih lica zbog sumnje u falsifikovanje podataka o objavljivanju knjige, koja mu je poslužila kao osnova za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je utvrdila da je član žirija Želidrag Nikčević prekršio zakon tokom odlučivanja, jer su on i Vuković bili članovi istog Političkog savjeta Nove srpske demokratije (NSD), a Nikčević je glasao za njega.

Zbog ovog skandala, proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić odbio je da primi nagradu a izjavio je da će kompletan novčani iznos nagrade usmjeri u fondaciju koju je osnovao s ciljem pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore.

Novčani iznos Trinaestojulske nagrade za godišnju nagradu iznosi 12 bruto prosječnih plata, a za nagradu za životno djelo – 20. Uz to, kulturni stvaraoci i umjetnici nakon ove nagrade ostvaruju pravo na nacionalnu penziju.

Nakon dodjela, Tomović-Šundić je saopštila da nagradu prihvata sa iskrenim osjećanjem radosti i privilegije. „Nagrađuje se duh nauke, kulture, umjetnosti, svega onoga što čini taj najdublji identitet jednog prostora, države i naroda, ono što jeste u suštini, ono što jeste esencijalno, ono što jeste trajno. Kultura nas spaja, kultura nema granice“.

Vukčević se zahvalio svima koji su prepoznali značaj filma Obraz, posebno domaćoj publici.

Dragićević i Vuksanović su istakle da Trinaestojulska nagrada ne predstavlja samo priznanje za rad pojedinca, već potvrdu da su sloboda misli, dostojanstvo nauke, nezavisnost istraživanja i posvećenost obrazovanju temelj svakog društva koje želi da napreduje.

Dobro bi bilo kada bi i ubuduće Trinaestojulska nagrada predstavljala ono što i treba da bude – simbol slobode, truda i dostojanstva, a kada bi se izbjegli skandali koji su usljed političke volje i neodgovornosti, nažalost, često pratili ovu nagradu.

 

Državna odlikovanja

Od obnove nezavisnosti do danas, predsjednici Crne Gore dodijelili su 200 državnih odlikovanja (Odred crnogorske zastave I, II i III stepena, Medalja za zasluge, Orden crnogorske velike zvijezde, Orden rada, i Orden za hrabrost, Medalja za hrabrost, Medalja čovjekoljublje, Orden Crne Gore na lenti).

Najviše odlikovanja je, tokom dva i po mandata, dodijelio Filip Vujanović – 110, u jednom mandatu Milo Đukanović 48, dok je aktuelni predsjednik Jakov Milatović u dosadašnjem mandatu dodijelio 42.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je analizirao normativni okvir i praksu dodjele državnih odlikovanja u publikaciji Visoka priznanja, nejasna pravila – državna odlikovanja u Crnoj Gori 2006 – 2026, autorke Aleksandre Mihaljević.

Analiza identifikuje tri ključna nedostatka sistema: ne postoje jasno propisani kriterijumi za ocjenu zasluga kandidata, nije uređen postupak njihovog predlaganja, a predsjednik države nije obavezan da obrazloži odluke o dodjeli odlikovanja. Uz to, iako postoji službena evidencija odlikovanih, ona nije javno dostupna u vidu jedinstvene elektronske baze podataka.

Gotovo svako drugo odlikovanje pripalo je stranom državljaninu ili stranom pravnom licu (uglavnom ambasadorima, stranim državnicima i međunarodnim zvaničnicima). Tako je početkom juna ove godine Milatović odlikovao Ordenom Crne Gore na ogrlici predsjednika Francuske Emanuela Makrona.

Najmanje je dodjeljeno Medalja čovjekoljublja: Tatjana Vukićević, Konstantina Maraš (2018): NVU „Žene Bara“ (2025). Rijetke su bile I dodjele Ordena rada: Veselin Đurović (2013); Velimir Mijušković (2017); Zoran Rašović, Tatjana Montrenko Simić, Vanja Ćalović, Snežana Dragićević, Goran Radević (2025).

Medalju za hrabrost dobili su: Milan Jeftić (2012); Milutin Šoć (2014); Alen Emšija (2022); Luka Vučković, Edin Šehić (2023); Nikola Radonjić, Teo Adžić, Aleksandar Mišnić i Petar Ivanović 2025. godine.

Orden za hrabrost dobili su Marko Blečić, Đorđije Vujičić, Drago Vujović (2010); Vladimir Barović (2016); Dejan Božović (2025).

CGO preporučuje da Kabinet predsjednika uvede praksu objavljivanja obrazloženja svake odluke o dodjeli državnog odlikovanja, kao i da obrazuje savjetodavno tijelo koje bi razmatralo prijedloge kandidata prije donošenja konačne odluke. Kao sistemsko rješenje, CGO predlaže i izmjene Zakona o državnim odlikovanjima i priznanjima kojima bi se preciznije uredili kriterijumi za dodjelu odlikovanja, postupak predlaganja kandidata i uspostavila javno dostupna elektronska evidencija svih dodijeljenih državnih odlikovanja uz obrazloženje svake odluke o dodjeli.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZATVORENO VIŠE OD POLOVINE POGLAVLJA ALI JOŠ IMA KOČNICA: Kome Zagreb čini usluge, a ko se dodvorava Beogradu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika). Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider DNP Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Hrvatsko ponašanje je po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju”. Kneževića nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, protiv koje su se njegovi preci antifašisti borili

 

 

„Od danas Crna Gora ima više zatvorenih nego otvorenih poglavlja”, izjavila je u utorak Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova. Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorena su još dva pregovaračka poglavlja: Konkurencija (Poglavlje 8) i Carinska unija (Poglavlje 29). Evropski standardi iz dva poglavlja daju punu transparentnost državne pomoći, zaštitu od nelojalne konkurencije i moderniju carinsku kontrolu, sumirala je ministarka na mreži X. Ponovila je i ambiciozni cilj zatvaranja svih poglavlja do kraja godine. Premijer Milojko Spajić je rekao da Crna Gora nije mogla primiti bolje vijesti za Dan državnosti (dan ranije). „Danas proslavljamo super utorak”, rekao je Spajić dodavši da je preostalih15 poglavlja „na nivou pripremljenosti većem od 90 odsto” i da su dokumentaciju već poslali Evropskoj komisiji.

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika) i to stavili kao udarnu vijest. Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Knežević je ukazao na hrvatske zahtjeve – „traže Prevlaku, traže školski brod Jadran, traže isplatu odštete za logor u Morinju, gdje niko nije udaren ni po prstu…17 miliona eura za vraćanje imovine u Boki Kotorskoj svakodnevno povećavaju te svoje zahtjeve”. Hrvatsko ponašanje je, po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju“. Njega nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, i protiv koje su se njegovi antifašistički preci borili.

Hrvatsko objašnjenje blokade poglavlja o saobraćaju je bilo manje direktno nego kada je blokirano Poglavlje 31 (Vanjska politika, bezbjednost i odbrana) zbog skupštinske rezolucije o Jasenovcu dirigirane iz Andrićevog venca. Zagreb je istakao pitanje takozvane kabotaže – tj. prava prijevoznika iz jedne države da obavlja prijevoz unutar druge države. U ovom slučaju bi niže cijene crnogorskih operatera navodno mogle ugroziti poslove hrvatskih. EU propisi dozvoljavaju kabotažu uz striktna ograničenja. Prijevoznik iz jedne članice EU može, nakon što obavi međunarodnu isporuku u drugoj članici, uraditi najviše tri kabotažne vožnje u roku od sedam dana u toj državi.

U Crnoj Gori su zvaničnici najavljivali još od kraja maja da je sve gotovo oko poglavlja 14. U prilogu RTCG-a od 20. juna javljeno je da je Crna Gora u potpunosti završila svoj dio obaveza i papire proslijedila Briselu, citirajući Nikolu Veljovića, šefa pregovaračkog tima Vlade za Poglavlje 14. Veljović je rekao da će naši putnici imati ista prava kao i evropski putnici i prava na nadoknade u slučaju kašnjenja aviona i vozova. Prijevoznici će uvesti nove tahografe koji će bilježiti vrijeme u vožnji i odmore vozača što će voditi povećanju bezbjednosti putnika. Navedena je i digitalizacija transportnog sistema što bi trebalo smanjiti čekanje na granicama kao i novi ekološki standardi. O kabotaži nije bilo ni riječi. Prođukanovićevska Antena M se pozvala na pouzdane izvore za tvrdnju da će zatvaranje tog poglavlja sačekati septembar „jer Hrvatska tehnički ne može da do utorka završi interne procedure”. Izvori Antene M kategorički tvrde da nema nikakve namjere Zagreba da uspori ili blokira zatvaranje Poglavlja 14. Vrijeme će brzo pokazati.

Za deblokadu (Poglavlje 31 i dalja podrška) Zagreb traži rješavanje osam bilateralnih pitanja. Hrvatski premijer Andrej Plenković se nedavno u Tivtu na samitu EU – Zapadni Balkan sreo s crnogorskim kolegom. Nakon sastanka Plennković je rekao da je „Crna Gora spremna vrlo ozbiljno raditi” na temama koje je Hrvatska otvorila, te da „ništa od toga nije nerješivo”. Istaknuo je da je obeštećenje logoraša jedna od ključnih tema, potraga za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, kao i da imovinski sporovi hrvatskih obitelji idu presporo. Spomen-ploča u Morinju treba ostati i promijeniti se ime kotorskog bazena. Na kraju su navedeni povratak broda Jadran i otvaranje razgovora o granici – podrazumijevajući onu na moru. Ako tu i dođe do zastoja, Crna Gora ima jake argumente za međunarodnu arbitražu, i po pitanju morske granice i po pitanju Jadrana. Hrvatska tvrdi da je Split bio matična luka tog broda koji se zatekao na remontu početkom rata. Međutim, za razliku od trgovačkih, ratni brodovi nemaju matičnu luku niti se kao takvi upisuju.

Malo prije Samita u Tivtu predsjednik Jakov Milatović (koji ima ceremonijalna ovlašćenja) je u intervjuu za Televiziju E doprinio daljoj konfuziji na crnogorskoj strani. Prvo je poručio da Prevlaku treba rješavati „odgovorno i državnički“ i da Crna Gora nema potrebe kvariti odnose s Hrvatskom dovodeći sebe u poziciju slabijeg pregovarača. Onda je izjavio da Rt Oštro na Prevlaci u pregovorima oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Ovakvom nemudrom izjavom je doprinio još tvrđem stavu s hrvatske strane. Kontrola ulaska u zaliv je tehnološki i vojno odavno prevaziđen koncept što se najbolje vidi sada. Rusiji fizička kontrola Krima i ulaza u Azovsko more ne znači ništa. Ukrajinski pomorski i vazdušni dronovi svakodnevno potapaju rusko brodovlje i tankere i u Azovskom i Crnom moru.

Pitanje kopnene granice nikada nije bilo aktuelno ili sporno od osamostaljenja Crne Gore. Podgorica je posezala za Rtom Oštro i Prevlakom samo 1991. godine kada je, kao vazal Beograda i Slobodana Miloševića, izvršila vojnu agresiju na jug Hrvatske. Najgrlatiji zagovornik nasilnog mijenjanja granica na kopnu, koje su povukli „priučeni boljševički kartografi” kako ih je tada nazvao, je bio Milo Đukanović. Kako se završila ta najsramotnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji, svi znamo. Očekivati da će Hrvatska nakon oružane agresije i sistematske pljačke okupiranih Konavala (od strane Đukanovićeve Vlade) pristati na pregovore o Prevlaci koja je bila formalni izgovor za rat, iluzorno je i neodgovorno.

Vrijedi se podsjetiti da je čak i velikosrpska Kraljevina Jugoslavija dala Prevlaku novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj 1939. godine kao teritoriju koja je ranije nesporno pripadala Dubrovačkoj republici koja je okolne teritorije kupovala za novac od srpskih i bosanskih kraljeva. Prevlaku su Dubrovčani kupili 24. juna 1419. od bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Srpski car Dušan (tada još kralj) je prodao Ston i Pelješac Dubrovniku još ranije – 7. januara 1333. godine. Jedini period kada je Prevlaka bila integralnio dio Boke je bilo za vrijeme talijanske okupacije 1941 – 1943 kada su fašisti anektirali Boku Kotorsku i znatan dio hrvatske obale.

Kad su u pitanju druge sporne tačke, pitanje bazena u Kotoru i nadoknade logorašima u Morinju „gdje niko nije udaren ni po prstu” po Milanu Kneževiću, su na putu rješavanja. Vlada je načelno opredijelila 17 miliona eura odštete. Takođe se u kuloarima navodi da će ploča u Morinju ostati.

Pitanje procesuiranja ratnih zločina i nadoknade otete imovine bokeljskim Hrvatima (i ne samo njima) je pitanje i dalje zarobljenog miloističkog pravosuđa. Ako je Plenkoviću i HDZ-u istinski stalo do ratnih zločina, hrvatski sudovi imaju mogućnost pokrenuti procesuiranje Mila Đukanovića kao glavnog ratnog huškača u napadu na Dubrovnik i poharu okupiranih teritorija. Teško je vjerovati da je to za sada moguće. Visoke struktura u HDZ-u i DPS-u imaju moćne zajedničke prijatelje i zaštitnike u Kremlju i njegovim lijevim i desnim saveznicima u EU. Za sada se procesuiranje ratnih zločina svelo na ekscese i iživljavanja Milivoja Katnića u Cavtatu, čiji slučaj je predat crnogorskim organima. Dok je Katnić bio koristan Đukanoviću, Hrvatska je krila njegov dosije. Premijer Spajić je krajem marta u Skupštini rekao da je 2011. godine DPS potpisao tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju (EU), ako je to suprotno ruskim interesima.

Dosta je pisano da je Rusija bila glavni vanjski sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. i o vezama Đukanovića s ruskim službama i tajkunima. Manje je poznato, ili skoro nepoznato crnogorskoj javnosti da je Rusija strateški naklonjenija Hrvatskoj nego Srbiji. Za vrijeme Domovinskog rata Rusija je aktivno naoružavala hrvatsku vojsku tajnim isporukama preko aerodroma na Krku. Arhiva Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) u Beogradu sadrži brojna dokumenta o vezama sovjetskih obavještajaca i pomaganjima hrvatskog MASPOK-a 1971. godine kao i o kasnijim pomaganjima hrvatskom i slovenačkom osamostaljenju. Cilj je bio sprečavanje ulaska SFRJ u NATO i tadašnju EEZ kao i sada Crne Gore u EU. Vrijedi se podsjetiti i da je zloglasni zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Luburić imao bliske odnose sa Sovjetima i da je KGB koristio ustaše za likvidacije po Evropi nakon 1959. godine.

Crnogorska vlast se i dalje uzda u Berlin i Pariz da će njihov uticaj prevagnuti nad Kremaljskim.

                                             Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA, SKUPA DO USTAVNIH AMANDMANA: Dogovorilo ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom „političkom elitom” rješavaju njihove domaće zadatke

 

 

Zamršeno klupko nesuglasica i sporenja predstavnika vlasti i opozicije, nerijetko na granici konflikta, počelo je da se raspetljava. Uz „malu pomoć” zvaničnika EU na službi u Podgorici.

Sada smo, kažu, ponovo svi pobjednici. Naš evropski put biće nastavljen bez tereta obećanih a neusvojenih promjena Ustava u dijelu jačanja nezavisnosti pravosuđa (sastav i nadležnosti Sudskog i Tužilačkog savjeta) i samostalnosti rada Centralne banke.

„Kada se postigne dogovor koji snaži evropski put države, nema poraženih. Pobijedila je Crna Gora. Pobijedili su njeni građani. Pobijedila je njena evropska budućnost“, poručio je poslanik Boris Mugoša, objavljujući tekst sporazuma vlasti i (većeg) dijela opozicije kojim je trasirana mapa puta koji treba preći u narednih tridesetak dana. Preciznije, do početka septembra, do kada traje novi rok za usvajanje amandmana na Ustav Crne Gore.

Kao službenu potvrdu sporazuma, dobili smo Politički dogovor o prevazilaženju parlamentarne krize u ključnoj fazi procesa evropske integracije Crne Gore.

Taj dokument najavljuje da će, do kraja mjeseca, biti izmijenjen Zakona o unutrašnjim poslovima u dijelu koji se odnosi na „proceduru obrazovanja i sastav” Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji zaposlenih u MUP-u i Upravi policije. U istom roku trebaju se pripremiti i usvojiti i izmjene Zakona o ANB-u, tako što će biti predviđeni snažniji mehanizmi sudske kontrole rada Agencije.

Riječ je o spornim mjestima koja su registrovana dok su zakoni još bili u formi prijedloga a na koje su primjedbe imali maltene svi. Od sindikata policije, stručne javnosti i civilnog sektora, preko opozicije do zvaničnika Brisela. Svejedno, vlast je bila tvrda u naumu da uz pomoć očigledno problematičnih zakonskih rješenja uspostavi dodatnu kontrolu nad sektorom bezbjednosti i proširi opseg tajnih aktivnosti ANB-a.

Stav su, eto, promijenili minulog vikenda. Pritisnuo ih evropski cajtnot, ili su već obavili dio posla koji im je bio omogućen spornim rješenjima? Ne bi bilo nepametno to provjeriti tokom rada na izmjenama pomenutih zakona. Pa, eventualno, poništiti odluke i postupke pokrenute po osnovu odredbi koje su, svjesno i namjenski, kršile prava građana Crne Gore, ponajprije onih zapošljenih u UP i ANB-u.

Uostalom, potpisani Politički dogovor predviđa formiranje posebnog skupštinskog radnog tijela koje će pratiti primjenu ta dva zakona.

Dalje, postignuti dogovor predviđa da se „bez odlaganja” intenziviraju napori za izbor dvoje sudija Ustavnog suda, koje predlaže Predsjednik Crne Gore. Ovdje, primjetno je, nema krajnjeg roka za realizaciju dogovora. Predsjednik Jakov Milatović je, poodavno, parlamentu predložio svoje kandidate za sudije Ustavnog suda, ali je vladajuća većina ignorisala njegove prijedloge. Zapravo, od poslanika PES-a smo čuli da će skupštinska većina čekati da joj ustavne sudije iz te kvote predloži “neki drugi predsjednik”.

Jedno su želje a drugo mugoćnosti. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić najavio je da bi se za predložene sudije moglo glasati već tokom ove nedjelje. Iskustvo uči da Mandić nije baš tvrd oko poštovanja najavljenih rokova, ali što najavi – to bude završeno. Neće biti čudo ako kraj proljećnog zasjedanja Skupštine (31. jul) dočekamo sa kompletnim sastavom Ustavnog suda.

Neke druge institucije mogle bi sačekati malo duže. Trenutno se, koliko sjećanje služi, u skupštinskoj procedure nalaze prijedlozi za izbor članova Sudskog, Fiskalnog i Savjeta RTCG. „Potpisnici dokumenta se obavezuju da vode inkluzivan dijalog o svim imenovanjima koja se sprovode kroz procedure u Skupštini Crne Gore a koja će se realizovati uz najširu saglasnost parlamentarne većine i parlamentarne opozicije”.

Još da je ovom tekstu dodato u skladu sa zakonom, pa da se svi nadamo da će cijela priča izaći na dobro. Ovako, ostaje bojazan da se do najšire saglasnosti vlasti i opozicije može doći mimo volje onih kojima je zakon dao pravo da predlažu članove pojedinih savjeta. Ne bi bio prvi put. Ko ne može da se sjeti o čemu je riječ, neka pogleda još aktuelni slučaj Veselina Drljeviće, pravosnažno osuđenog predsjednika Savjeta medijskog javnog servisa, umalo izabranog za novi mandat. Uz sinhronizovan rad skupštinskih tijela na skrivanju popisa NVO-a koje su podržale njegovu kandidaturu. Od stida ili zbog kršenja propisa – ostaće tajna, pošto je Drljević povukao kandidaturu.

Pomalo iznenađujuće, Politički dogovor vlasti i opozicije predviđa nastavak rada na davno započetoj, pa zaboravljenoj, reformi izbornog zakonodavstva. I tu imamo krajnji rok (31. jul) za usvajanje prioritetnih izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika, Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i Zakona o izboru predsjednika, „u skladu sa zahtjevima iz pristupnih pregovora Crne Gore sa EU”.

Čini se da je to premalo vremena za ozbiljan posao. Suština ovog dijela sporazuma nije u tome što treba, već u onome što ne treba uraditi. Dogovoreno je, naime, da se „bez prethodno postignutog konsenzusa” neće mijenjati propisi iz paketa izbornog zakonodavstva. Da se dogovoreno pritvrdi, ponovljeno je još jednom u daljem tekstu sporazuma: „Potpisnici su se obavezali da neće jednostrano pokretati izmjene tih zakona prije održavanja izbora 2027. godine”.

I, konačno, ustavne promjene.

Potpisnici su potvrdili spremnost da podrže izmjene Ustava i druge odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina u Skupštini, „uz obavezu da sve procedure završe najkasnije do 4. septembra 2026. godine”. Da su ozbiljni u tom naumu pokazalo se već u utorak kad je u parlamentu, sa 74 glasa za i tri protiv, započeta procedura izmjena Ustava Crne Gore. Protiv su glasali samo poslanici DNP, a njihov stav obrazložio je Milan Knežević. „Nismo se svi dogovorili i svi glasali, jer bi to bilo jednoumlje. Nismo u Sjevernoj Koreji…”.

Koliko sjutradan, skupštinski Ustavni odbor je usvojio tekst pet amandmana i oni su stavljeni na „javnu raspravu”. Navodnici su to da podsjete kako je ta rasprava samo puka forma, pošto je sadržaj amandmana već dogovoren. I ovdje u Podgorici i tamo đe treba. Pitanje je samo da li će se postignuti dogovor održati do drugog glasanja o ustavnim promjenama. I tada treba obezbijedtiti podršku dvotrećinske većine u parlamentu.

Otud i odluke poput one kojom je Odbor ovlastio ministra pravde Bojana Božovića da se o izmjenama Ustava koje tretiraju Sudski i Tužilački savjet traži mišljenje od eksperata Venecijanske komisije. Ali, ukoliko to mišljenje ne stigne u za 30 dana, koliko traje „javna rasprava”, taj odbor i Skupština će nastaviti po prethodnom planu.

A nije da se ne bi imalo o čemu pričati. Na primjer: da li tužilaštvo, pripremljenim izmjenama Ustava, postaje četvrta grana vlasti ili preuzima mjesto koje je istim dokumentom namijenjeno sudstvu? Budući odnos snaga u Sudskom i Tužilačkom savjetu asocira na tako nešto.

Nije u redu da ovonedjeljno pomirenje vlasti i (većeg dijela) opozicije ostane u sjenci eventualnih nesporazuma i problema. Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom političkom elitom rješavaju njihove domaće zadatke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo