Povežite se sa nama

MONITORING

Traganje za odstupnicom

Objavljeno prije

na

Kako se približava kraju petogodišnjeg mandata – ističe mu maja 2013 – Filip Vujanović, crnogorski predsjednik bez prava reizbora, javnost učestalo suočava sa dilemom: razilazi li se sa partijskom drugovima? Od izbora za predsjednika države emituje stavove navodno protivne državnom kursu: uprkos priznanju nezavisnosti Kosova, neće potpisati ukaz o imenovanju ambasadora u Prištini dok se Crnogorcima ne obezbijedi ustavni status manjine; eksplicitno tvrdi da je Mitropolija crnogorsko-primorska, eparhija SPC, jedina kanonska predstavnica pravoslavlja u Crnoj Gori; nije bio saglasan da se u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović Njego nađe odredba koja Podgoričku skupštinu iz 1918. definiše kao „akt nasilne aneksije”; sada je objavio kako pola himne sluša sa zadovoljstvom a drugu polovinu zato što mora.

Na drugoj strani, njegove medijske ispovijesti lišene su oštroumnih primjedbi na tranziciono varvarstvo u pravosuđu ili ekonomiji ili u radu policije i službe bezbjednosti – sve teme za koje je i te kako kompetentan. Jer, Vujanović u depeesovskoj kabali nije bilo ko: bio je ministar (pravde i policije), premijer i uz to je bezmalo deceniju i po u prezidijumu DPS-a.

Naime, Filip Vujanović je startovao 1993. kao ministar pravde, sa prethodnim iskustvom advokata. Početkom 1992. zastupao je Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, na farsičnom procesu po tužbama predsjednika NS dr Novaka Kilibarde i novinara Danila Burzana.

Prostorije Osnovnog suda u Podgorici bile su izlijepljene predizbornim posterima DPS-a, kada se Bulatović, skupa sa svojim zastupnikom Vujanovićem, pojavio u pratnji gomile uniformisanih i neuniformisanih policajaca. Mediji su izvijestili kako Bulatović i Vujanović nijesu, kao Kilibarda ili Burzan, sačekali u hodniku da ih kao stranke pozovu na raspravu, već su, na jutarnju kaficu, pošli pravo u kabinet postupajućeg sudije. Na vratima sudnice Kilibardu i Burzana su pretresli, dok ih je unutra, zavaljen u kožnu fotelju, čekao Bulatović; zastupnik Vujanović je sjedio pored njega na drvenoj klupi a za glavni dokaz nevinosti svoga klijenta priložio je saopštenje Udruženja novinara koje je, u odbranu Bulatovića, napisao tadašnji poslanik DPS-a!

Opisani događaj je značajan jer u svojim memoarima Pravila ćutanja (2004) Momir Bulatović za Vujanovića veli kako se „uvjerio da je dobar advokat”, napisao je, takođe, da ga je lansirao u visoku politiku jer ih „povezuju neke porodične preporuke”.

Međutim, tokom raskola u DPS-u, Vujanović je bio jedan od glavnih saradnika Mila Đukanovića. Kao ministar policije je, navodno, bio do lakata u novcu od „tranzita duvana”. Pa je Momir Bulatović sredinom 1997. protiv Vujanovića podnio krivičnu prijavu i dostavio „finansijsku dokumentaciju koja potvrđuje navode iz prijave”.

Prema činjenicama čija autentičnost nije osporena, famozno preduzeće Montenegro tabak tranzit – MTT iz Podgorice je preuzeto od strane Službe državne bezbjednosti (SDB) marta 1996, dok je ministar policije bio Vujanović a SDB dio Ministarstva unutrašnjih poslova.

Trojica njegovih policijskih službenika su, tvrdi se, godinama formalno i faktički preko MTT-a nadzirali „tranzit duvana”. Od kojih su Goran Žugić (2000. godine) i Darko Raspopović (2001) likvidirani tokom Vujanovićevog premijerskog mandata. Šest drugih nerasvijetljenih ubistava u mafijaškom stilu desilo se dok je prethodno bio ministar policije.

Vujanović je kao premijer (1998 – 2002), očigledno ne samo zbog partijske solidarnosti sa Milom Đukanovićem, zataškavao stvari gdje god je mogao – a mogao je. Na primjer, višestranačkoj parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje pisanja Nacionala o sprezi državnog vrha i duvanske mafije su iz Vujanovićeve vlade (MUP i Ministarstvo finansija) odbili da jasno saopšte na osnovu koje odluke je 1990-ih uzimana taksa od tranzita cigareta za SDB.

Na sastanku Užeg kabineta svoje Vlade, Filip Vujanović je 14. septembra 1998. donio odluku o kupovini dva luksuzna aviona. Za posrednike u ovoj transakciji odabrani su osnivači i direktori preduzeća Juba iz Podgorice i Kolineks iz Bara, izvjesni Edin Efović i Duško Ranković. No, ispostavilo se kako je jedan od aviona Vujanovićevoj vladi zapravo poklonio Stanko Cane Subotić, kupivši ga preko svojih kiparskih of-šor firmi Wellesley i Dulwich Enterprise ltd.

Zataškavanje neprijatnih tragova je obilježilo i premijerski i ministarske mandate Vujanovića. Bio je ministar policije kada je 1997. državni tužilac Vladimir Šušović kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Dokumentacija koju je Šušović pokušao po službenoj dužnosti da pribavi – nije „prionađena” ni do danas.

Londonska firma EFT je potpisala ekskluzivni ugovor za snadbjevanje strujom Crne Gore, u kojoj je jedan od direktora bio Vojin Lazarević, biznismen porijeklom iz Kotora, savjetnik premijera Vujanovića vlade kad se sklapao ugovor za reprogram dugova KAP-a, takođe u isto vrijeme i predsjednik Skupštine državne Elektroprivredne Crne Gore!

Postoje jasni dokazi da je Filip Vujanović, kao premijer, sarađivao sa bosovima crnogorskoga podzemlja. Držao je govor 30. juna 2001. na otvaranju Luke Risan i kazao da je ona „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”!

Luku Risan upravo je bio kupio Dragan Fric Dudić, likvidiran maja 2010. godine. Svečanu traku u Risnu su presjekli Vujanović i Dudić zajedno. Vujanović je krajem 2009, u svojstvu predsjednika, odobrio amnestiju za Frica Dudića, pravosnažno osuđenog na četiri mjeseca zatvora, uslovno na dvije godine.

Oktobra 2002, kao premijer, Vujanović je potpisao i Uredbu o načinu obrazovanja maloprodajnih cijena naftnih derivata prema kojoj je dilovanje benzina na pumpama na graničnom prijelazu Kula kod Rožaja tretirano kao „tranzitni posao”. Šema je bila stoprocentno kriminalna: ustanovljeno je da je na svakom litru benzina točenom na Kuli država gubila 36 centi, koliko je iznosila akciza po litru na drugim crnogorskim pumpama.

Iako je Vujanović tvrdio da su pumpe na Kuli, među njima i one firme M-petrol, „otvorene radi bolje turističke sezone”, Republička tržišna inspekcija ih je zatvorila jer nijesu imale dozvole za rad!

Ispostavilo se kako je faktički vlasnik pumpi i M-petrola – Safet Sajo Kalić, sada lice u bjekstvu, pod optužbom da je prao novac za koji je „znao da je pribavljen krivičnim djelom”.

Kada je, maja 2007, Sajo Kalić otvarao hotel u centru Rožaja, dobio je čestitku – od Filipa Vujanovića!

No, osim direktnih konekcija sa kriminogenim licima i mutnim poslovima, Vujanović je možda i u netvorku zataškavanja krivičnih djela. Razmotrimo detaljnije što je ostalo od njegovih svečanih obećanja datih sa autoritetom predsjednika države.

Septembra 2006. je, nakon ubistva Srđana Vojičića, obišao u bolnici književnika Jevrema Brkovića, povrijeđenog u napadu N.N. lica, obećavši da se „naručioci i počinioci moraju pronaći”. Od tada je prošlo pet godina!

Kada je septembra 2007. pretučen direktor Vijesti Željko Ivanović, Vujanović se opet oglašava, tvrdi da je od „Uprave policije zatražio maksimalno angažovanje na rasvjetljavanju napada i otkrivanju napadača”. Ali, našao je za shodno da Ivanoviću zamjeri što je „za fizički napad optužio predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”!

Kada je, prethodno, proljeća 2007. telefonski prijećeno Aleksandru Zekoviću, aktivisti za ljudska prava, sa indicijama da su u slučaj umiješani jedan ili više policijskih službenika iz neposrednog okruženja direktora policije Veselina Veljovića, Vujanović tvrdi da je rasvjetljavanje tog slučaja „državni prioritet”. Do danas – ništa.

Kao potpredsjednik DPS-a, Vujanović je zadužen za Podgoricu, samim tim i za Miomira Mugošu. Upitan o tome što misli oko napada Mugoše na novinare Vijesti avgusta 2009, Vujanović tvrdi da je „incident dobio svoj krivično-procesni tok” i da „zaista imam povjerenje u nezavisnost suda i zadovoljstvo zbog ažurnosti sudskog postupka”. Gradonačelnik Mugoša nije pozvan na krivičnu odgovornost!

A Vujanović je faktički kreator sadašnjeg kadrovskog ustrojstva crnogorskog sudstva. Predložio je dva člana i proglasio izbor postojećeg Sudskog savjeta (uključujući i izbor supruge Svetlane, sutkinje Apelacionog suda; 6.000 eura se po tom osnovu slije u porodični budžet, hvala lijepo). Učestvovao je i u imenovanju sadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja preko Sudskog savjeta operativno nadzire rad svakog sudije/sutkinje ponaosob, itd.

Vikiliks je prije par dana objavio depešu Ambasade SAD u Podgorici, kojom Vašington aprila 2008. obavještava da je glavna poruka Filipa Vujanovića u predsjedničkoj kampanji bila: „Ja sam sa Milom Đukanovićem”!

U stvari, šef Vujanovićeve kampanje 2008. bio je Milo Đukanović. Iz dokumentacije dostavljene Državnoj izbornoj komisiji vidi se da je šef DPS-a dao nalog da se za Vujanovićevu kampanju ne štedi, izdvoji su najmanje 801.533 eura. Skupovi su bili na granici cirkusa: okupljeni depeesovci skandiraju „Milo, Milo…” a Filip im nasmijan maše!

I sada da Filip Vujanović obrne ćurak i sukobi se sa Milom zarad demagogije bliskosti sa „srpstvom”?! Nije li Vujanović 5. marta 2010, u jeku skandala oko Balkanskog ratnika i Darka Šarića, na TV IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”.

Bio, dakle, i ostao samo advokat… Đavolji.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo