Kako se približava kraju petogodišnjeg mandata – ističe mu maja 2013 – Filip Vujanović, crnogorski predsjednik bez prava reizbora, javnost učestalo suočava sa dilemom: razilazi li se sa partijskom drugovima? Od izbora za predsjednika države emituje stavove navodno protivne državnom kursu: uprkos priznanju nezavisnosti Kosova, neće potpisati ukaz o imenovanju ambasadora u Prištini dok se Crnogorcima ne obezbijedi ustavni status manjine; eksplicitno tvrdi da je Mitropolija crnogorsko-primorska, eparhija SPC, jedina kanonska predstavnica pravoslavlja u Crnoj Gori; nije bio saglasan da se u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović Njego nađe odredba koja Podgoričku skupštinu iz 1918. definiše kao „akt nasilne aneksije”; sada je objavio kako pola himne sluša sa zadovoljstvom a drugu polovinu zato što mora.
Na drugoj strani, njegove medijske ispovijesti lišene su oštroumnih primjedbi na tranziciono varvarstvo u pravosuđu ili ekonomiji ili u radu policije i službe bezbjednosti – sve teme za koje je i te kako kompetentan. Jer, Vujanović u depeesovskoj kabali nije bilo ko: bio je ministar (pravde i policije), premijer i uz to je bezmalo deceniju i po u prezidijumu DPS-a.
Naime, Filip Vujanović je startovao 1993. kao ministar pravde, sa prethodnim iskustvom advokata. Početkom 1992. zastupao je Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, na farsičnom procesu po tužbama predsjednika NS dr Novaka Kilibarde i novinara Danila Burzana.
Prostorije Osnovnog suda u Podgorici bile su izlijepljene predizbornim posterima DPS-a, kada se Bulatović, skupa sa svojim zastupnikom Vujanovićem, pojavio u pratnji gomile uniformisanih i neuniformisanih policajaca. Mediji su izvijestili kako Bulatović i Vujanović nijesu, kao Kilibarda ili Burzan, sačekali u hodniku da ih kao stranke pozovu na raspravu, već su, na jutarnju kaficu, pošli pravo u kabinet postupajućeg sudije. Na vratima sudnice Kilibardu i Burzana su pretresli, dok ih je unutra, zavaljen u kožnu fotelju, čekao Bulatović; zastupnik Vujanović je sjedio pored njega na drvenoj klupi a za glavni dokaz nevinosti svoga klijenta priložio je saopštenje Udruženja novinara koje je, u odbranu Bulatovića, napisao tadašnji poslanik DPS-a!
Opisani događaj je značajan jer u svojim memoarima Pravila ćutanja (2004) Momir Bulatović za Vujanovića veli kako se „uvjerio da je dobar advokat”, napisao je, takođe, da ga je lansirao u visoku politiku jer ih „povezuju neke porodične preporuke”.
Međutim, tokom raskola u DPS-u, Vujanović je bio jedan od glavnih saradnika Mila Đukanovića. Kao ministar policije je, navodno, bio do lakata u novcu od „tranzita duvana”. Pa je Momir Bulatović sredinom 1997. protiv Vujanovića podnio krivičnu prijavu i dostavio „finansijsku dokumentaciju koja potvrđuje navode iz prijave”.
Prema činjenicama čija autentičnost nije osporena, famozno preduzeće Montenegro tabak tranzit – MTT iz Podgorice je preuzeto od strane Službe državne bezbjednosti (SDB) marta 1996, dok je ministar policije bio Vujanović a SDB dio Ministarstva unutrašnjih poslova.
Trojica njegovih policijskih službenika su, tvrdi se, godinama formalno i faktički preko MTT-a nadzirali „tranzit duvana”. Od kojih su Goran Žugić (2000. godine) i Darko Raspopović (2001) likvidirani tokom Vujanovićevog premijerskog mandata. Šest drugih nerasvijetljenih ubistava u mafijaškom stilu desilo se dok je prethodno bio ministar policije.
Vujanović je kao premijer (1998 – 2002), očigledno ne samo zbog partijske solidarnosti sa Milom Đukanovićem, zataškavao stvari gdje god je mogao – a mogao je. Na primjer, višestranačkoj parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje pisanja Nacionala o sprezi državnog vrha i duvanske mafije su iz Vujanovićeve vlade (MUP i Ministarstvo finansija) odbili da jasno saopšte na osnovu koje odluke je 1990-ih uzimana taksa od tranzita cigareta za SDB.
Na sastanku Užeg kabineta svoje Vlade, Filip Vujanović je 14. septembra 1998. donio odluku o kupovini dva luksuzna aviona. Za posrednike u ovoj transakciji odabrani su osnivači i direktori preduzeća Juba iz Podgorice i Kolineks iz Bara, izvjesni Edin Efović i Duško Ranković. No, ispostavilo se kako je jedan od aviona Vujanovićevoj vladi zapravo poklonio Stanko Cane Subotić, kupivši ga preko svojih kiparskih of-šor firmi Wellesley i Dulwich Enterprise ltd.
Zataškavanje neprijatnih tragova je obilježilo i premijerski i ministarske mandate Vujanovića. Bio je ministar policije kada je 1997. državni tužilac Vladimir Šušović kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Dokumentacija koju je Šušović pokušao po službenoj dužnosti da pribavi – nije „prionađena” ni do danas.
Londonska firma EFT je potpisala ekskluzivni ugovor za snadbjevanje strujom Crne Gore, u kojoj je jedan od direktora bio Vojin Lazarević, biznismen porijeklom iz Kotora, savjetnik premijera Vujanovića vlade kad se sklapao ugovor za reprogram dugova KAP-a, takođe u isto vrijeme i predsjednik Skupštine državne Elektroprivredne Crne Gore!
Postoje jasni dokazi da je Filip Vujanović, kao premijer, sarađivao sa bosovima crnogorskoga podzemlja. Držao je govor 30. juna 2001. na otvaranju Luke Risan i kazao da je ona „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”!
Luku Risan upravo je bio kupio Dragan Fric Dudić, likvidiran maja 2010. godine. Svečanu traku u Risnu su presjekli Vujanović i Dudić zajedno. Vujanović je krajem 2009, u svojstvu predsjednika, odobrio amnestiju za Frica Dudića, pravosnažno osuđenog na četiri mjeseca zatvora, uslovno na dvije godine.
Oktobra 2002, kao premijer, Vujanović je potpisao i Uredbu o načinu obrazovanja maloprodajnih cijena naftnih derivata prema kojoj je dilovanje benzina na pumpama na graničnom prijelazu Kula kod Rožaja tretirano kao „tranzitni posao”. Šema je bila stoprocentno kriminalna: ustanovljeno je da je na svakom litru benzina točenom na Kuli država gubila 36 centi, koliko je iznosila akciza po litru na drugim crnogorskim pumpama.
Iako je Vujanović tvrdio da su pumpe na Kuli, među njima i one firme M-petrol, „otvorene radi bolje turističke sezone”, Republička tržišna inspekcija ih je zatvorila jer nijesu imale dozvole za rad!
Ispostavilo se kako je faktički vlasnik pumpi i M-petrola – Safet Sajo Kalić, sada lice u bjekstvu, pod optužbom da je prao novac za koji je „znao da je pribavljen krivičnim djelom”.
Kada je, maja 2007, Sajo Kalić otvarao hotel u centru Rožaja, dobio je čestitku – od Filipa Vujanovića!
No, osim direktnih konekcija sa kriminogenim licima i mutnim poslovima, Vujanović je možda i u netvorku zataškavanja krivičnih djela. Razmotrimo detaljnije što je ostalo od njegovih svečanih obećanja datih sa autoritetom predsjednika države.
Septembra 2006. je, nakon ubistva Srđana Vojičića, obišao u bolnici književnika Jevrema Brkovića, povrijeđenog u napadu N.N. lica, obećavši da se „naručioci i počinioci moraju pronaći”. Od tada je prošlo pet godina!
Kada je septembra 2007. pretučen direktor Vijesti Željko Ivanović, Vujanović se opet oglašava, tvrdi da je od „Uprave policije zatražio maksimalno angažovanje na rasvjetljavanju napada i otkrivanju napadača”. Ali, našao je za shodno da Ivanoviću zamjeri što je „za fizički napad optužio predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”!
Kada je, prethodno, proljeća 2007. telefonski prijećeno Aleksandru Zekoviću, aktivisti za ljudska prava, sa indicijama da su u slučaj umiješani jedan ili više policijskih službenika iz neposrednog okruženja direktora policije Veselina Veljovića, Vujanović tvrdi da je rasvjetljavanje tog slučaja „državni prioritet”. Do danas – ništa.
Kao potpredsjednik DPS-a, Vujanović je zadužen za Podgoricu, samim tim i za Miomira Mugošu. Upitan o tome što misli oko napada Mugoše na novinare Vijesti avgusta 2009, Vujanović tvrdi da je „incident dobio svoj krivično-procesni tok” i da „zaista imam povjerenje u nezavisnost suda i zadovoljstvo zbog ažurnosti sudskog postupka”. Gradonačelnik Mugoša nije pozvan na krivičnu odgovornost!
A Vujanović je faktički kreator sadašnjeg kadrovskog ustrojstva crnogorskog sudstva. Predložio je dva člana i proglasio izbor postojećeg Sudskog savjeta (uključujući i izbor supruge Svetlane, sutkinje Apelacionog suda; 6.000 eura se po tom osnovu slije u porodični budžet, hvala lijepo). Učestvovao je i u imenovanju sadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja preko Sudskog savjeta operativno nadzire rad svakog sudije/sutkinje ponaosob, itd.
Vikiliks je prije par dana objavio depešu Ambasade SAD u Podgorici, kojom Vašington aprila 2008. obavještava da je glavna poruka Filipa Vujanovića u predsjedničkoj kampanji bila: „Ja sam sa Milom Đukanovićem”!
U stvari, šef Vujanovićeve kampanje 2008. bio je Milo Đukanović. Iz dokumentacije dostavljene Državnoj izbornoj komisiji vidi se da je šef DPS-a dao nalog da se za Vujanovićevu kampanju ne štedi, izdvoji su najmanje 801.533 eura. Skupovi su bili na granici cirkusa: okupljeni depeesovci skandiraju „Milo, Milo…” a Filip im nasmijan maše!
I sada da Filip Vujanović obrne ćurak i sukobi se sa Milom zarad demagogije bliskosti sa „srpstvom”?! Nije li Vujanović 5. marta 2010, u jeku skandala oko Balkanskog ratnika i Darka Šarića, na TV IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”.
Bio, dakle, i ostao samo advokat… Đavolji.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU4 sedmice