Povežite se sa nama

MONITORING

Traganje za odstupnicom

Objavljeno prije

na

Kako se približava kraju petogodišnjeg mandata – ističe mu maja 2013 – Filip Vujanović, crnogorski predsjednik bez prava reizbora, javnost učestalo suočava sa dilemom: razilazi li se sa partijskom drugovima? Od izbora za predsjednika države emituje stavove navodno protivne državnom kursu: uprkos priznanju nezavisnosti Kosova, neće potpisati ukaz o imenovanju ambasadora u Prištini dok se Crnogorcima ne obezbijedi ustavni status manjine; eksplicitno tvrdi da je Mitropolija crnogorsko-primorska, eparhija SPC, jedina kanonska predstavnica pravoslavlja u Crnoj Gori; nije bio saglasan da se u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović Njego nađe odredba koja Podgoričku skupštinu iz 1918. definiše kao „akt nasilne aneksije”; sada je objavio kako pola himne sluša sa zadovoljstvom a drugu polovinu zato što mora.

Na drugoj strani, njegove medijske ispovijesti lišene su oštroumnih primjedbi na tranziciono varvarstvo u pravosuđu ili ekonomiji ili u radu policije i službe bezbjednosti – sve teme za koje je i te kako kompetentan. Jer, Vujanović u depeesovskoj kabali nije bilo ko: bio je ministar (pravde i policije), premijer i uz to je bezmalo deceniju i po u prezidijumu DPS-a.

Naime, Filip Vujanović je startovao 1993. kao ministar pravde, sa prethodnim iskustvom advokata. Početkom 1992. zastupao je Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, na farsičnom procesu po tužbama predsjednika NS dr Novaka Kilibarde i novinara Danila Burzana.

Prostorije Osnovnog suda u Podgorici bile su izlijepljene predizbornim posterima DPS-a, kada se Bulatović, skupa sa svojim zastupnikom Vujanovićem, pojavio u pratnji gomile uniformisanih i neuniformisanih policajaca. Mediji su izvijestili kako Bulatović i Vujanović nijesu, kao Kilibarda ili Burzan, sačekali u hodniku da ih kao stranke pozovu na raspravu, već su, na jutarnju kaficu, pošli pravo u kabinet postupajućeg sudije. Na vratima sudnice Kilibardu i Burzana su pretresli, dok ih je unutra, zavaljen u kožnu fotelju, čekao Bulatović; zastupnik Vujanović je sjedio pored njega na drvenoj klupi a za glavni dokaz nevinosti svoga klijenta priložio je saopštenje Udruženja novinara koje je, u odbranu Bulatovića, napisao tadašnji poslanik DPS-a!

Opisani događaj je značajan jer u svojim memoarima Pravila ćutanja (2004) Momir Bulatović za Vujanovića veli kako se „uvjerio da je dobar advokat”, napisao je, takođe, da ga je lansirao u visoku politiku jer ih „povezuju neke porodične preporuke”.

Međutim, tokom raskola u DPS-u, Vujanović je bio jedan od glavnih saradnika Mila Đukanovića. Kao ministar policije je, navodno, bio do lakata u novcu od „tranzita duvana”. Pa je Momir Bulatović sredinom 1997. protiv Vujanovića podnio krivičnu prijavu i dostavio „finansijsku dokumentaciju koja potvrđuje navode iz prijave”.

Prema činjenicama čija autentičnost nije osporena, famozno preduzeće Montenegro tabak tranzit – MTT iz Podgorice je preuzeto od strane Službe državne bezbjednosti (SDB) marta 1996, dok je ministar policije bio Vujanović a SDB dio Ministarstva unutrašnjih poslova.

Trojica njegovih policijskih službenika su, tvrdi se, godinama formalno i faktički preko MTT-a nadzirali „tranzit duvana”. Od kojih su Goran Žugić (2000. godine) i Darko Raspopović (2001) likvidirani tokom Vujanovićevog premijerskog mandata. Šest drugih nerasvijetljenih ubistava u mafijaškom stilu desilo se dok je prethodno bio ministar policije.

Vujanović je kao premijer (1998 – 2002), očigledno ne samo zbog partijske solidarnosti sa Milom Đukanovićem, zataškavao stvari gdje god je mogao – a mogao je. Na primjer, višestranačkoj parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje pisanja Nacionala o sprezi državnog vrha i duvanske mafije su iz Vujanovićeve vlade (MUP i Ministarstvo finansija) odbili da jasno saopšte na osnovu koje odluke je 1990-ih uzimana taksa od tranzita cigareta za SDB.

Na sastanku Užeg kabineta svoje Vlade, Filip Vujanović je 14. septembra 1998. donio odluku o kupovini dva luksuzna aviona. Za posrednike u ovoj transakciji odabrani su osnivači i direktori preduzeća Juba iz Podgorice i Kolineks iz Bara, izvjesni Edin Efović i Duško Ranković. No, ispostavilo se kako je jedan od aviona Vujanovićevoj vladi zapravo poklonio Stanko Cane Subotić, kupivši ga preko svojih kiparskih of-šor firmi Wellesley i Dulwich Enterprise ltd.

Zataškavanje neprijatnih tragova je obilježilo i premijerski i ministarske mandate Vujanovića. Bio je ministar policije kada je 1997. državni tužilac Vladimir Šušović kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Dokumentacija koju je Šušović pokušao po službenoj dužnosti da pribavi – nije „prionađena” ni do danas.

Londonska firma EFT je potpisala ekskluzivni ugovor za snadbjevanje strujom Crne Gore, u kojoj je jedan od direktora bio Vojin Lazarević, biznismen porijeklom iz Kotora, savjetnik premijera Vujanovića vlade kad se sklapao ugovor za reprogram dugova KAP-a, takođe u isto vrijeme i predsjednik Skupštine državne Elektroprivredne Crne Gore!

Postoje jasni dokazi da je Filip Vujanović, kao premijer, sarađivao sa bosovima crnogorskoga podzemlja. Držao je govor 30. juna 2001. na otvaranju Luke Risan i kazao da je ona „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”!

Luku Risan upravo je bio kupio Dragan Fric Dudić, likvidiran maja 2010. godine. Svečanu traku u Risnu su presjekli Vujanović i Dudić zajedno. Vujanović je krajem 2009, u svojstvu predsjednika, odobrio amnestiju za Frica Dudića, pravosnažno osuđenog na četiri mjeseca zatvora, uslovno na dvije godine.

Oktobra 2002, kao premijer, Vujanović je potpisao i Uredbu o načinu obrazovanja maloprodajnih cijena naftnih derivata prema kojoj je dilovanje benzina na pumpama na graničnom prijelazu Kula kod Rožaja tretirano kao „tranzitni posao”. Šema je bila stoprocentno kriminalna: ustanovljeno je da je na svakom litru benzina točenom na Kuli država gubila 36 centi, koliko je iznosila akciza po litru na drugim crnogorskim pumpama.

Iako je Vujanović tvrdio da su pumpe na Kuli, među njima i one firme M-petrol, „otvorene radi bolje turističke sezone”, Republička tržišna inspekcija ih je zatvorila jer nijesu imale dozvole za rad!

Ispostavilo se kako je faktički vlasnik pumpi i M-petrola – Safet Sajo Kalić, sada lice u bjekstvu, pod optužbom da je prao novac za koji je „znao da je pribavljen krivičnim djelom”.

Kada je, maja 2007, Sajo Kalić otvarao hotel u centru Rožaja, dobio je čestitku – od Filipa Vujanovića!

No, osim direktnih konekcija sa kriminogenim licima i mutnim poslovima, Vujanović je možda i u netvorku zataškavanja krivičnih djela. Razmotrimo detaljnije što je ostalo od njegovih svečanih obećanja datih sa autoritetom predsjednika države.

Septembra 2006. je, nakon ubistva Srđana Vojičića, obišao u bolnici književnika Jevrema Brkovića, povrijeđenog u napadu N.N. lica, obećavši da se „naručioci i počinioci moraju pronaći”. Od tada je prošlo pet godina!

Kada je septembra 2007. pretučen direktor Vijesti Željko Ivanović, Vujanović se opet oglašava, tvrdi da je od „Uprave policije zatražio maksimalno angažovanje na rasvjetljavanju napada i otkrivanju napadača”. Ali, našao je za shodno da Ivanoviću zamjeri što je „za fizički napad optužio predsjednika DPS-a Mila Đukanovića”!

Kada je, prethodno, proljeća 2007. telefonski prijećeno Aleksandru Zekoviću, aktivisti za ljudska prava, sa indicijama da su u slučaj umiješani jedan ili više policijskih službenika iz neposrednog okruženja direktora policije Veselina Veljovića, Vujanović tvrdi da je rasvjetljavanje tog slučaja „državni prioritet”. Do danas – ništa.

Kao potpredsjednik DPS-a, Vujanović je zadužen za Podgoricu, samim tim i za Miomira Mugošu. Upitan o tome što misli oko napada Mugoše na novinare Vijesti avgusta 2009, Vujanović tvrdi da je „incident dobio svoj krivično-procesni tok” i da „zaista imam povjerenje u nezavisnost suda i zadovoljstvo zbog ažurnosti sudskog postupka”. Gradonačelnik Mugoša nije pozvan na krivičnu odgovornost!

A Vujanović je faktički kreator sadašnjeg kadrovskog ustrojstva crnogorskog sudstva. Predložio je dva člana i proglasio izbor postojećeg Sudskog savjeta (uključujući i izbor supruge Svetlane, sutkinje Apelacionog suda; 6.000 eura se po tom osnovu slije u porodični budžet, hvala lijepo). Učestvovao je i u imenovanju sadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja preko Sudskog savjeta operativno nadzire rad svakog sudije/sutkinje ponaosob, itd.

Vikiliks je prije par dana objavio depešu Ambasade SAD u Podgorici, kojom Vašington aprila 2008. obavještava da je glavna poruka Filipa Vujanovića u predsjedničkoj kampanji bila: „Ja sam sa Milom Đukanovićem”!

U stvari, šef Vujanovićeve kampanje 2008. bio je Milo Đukanović. Iz dokumentacije dostavljene Državnoj izbornoj komisiji vidi se da je šef DPS-a dao nalog da se za Vujanovićevu kampanju ne štedi, izdvoji su najmanje 801.533 eura. Skupovi su bili na granici cirkusa: okupljeni depeesovci skandiraju „Milo, Milo…” a Filip im nasmijan maše!

I sada da Filip Vujanović obrne ćurak i sukobi se sa Milom zarad demagogije bliskosti sa „srpstvom”?! Nije li Vujanović 5. marta 2010, u jeku skandala oko Balkanskog ratnika i Darka Šarića, na TV IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”.

Bio, dakle, i ostao samo advokat… Đavolji.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo