Ono što je uslijedilo poslije pobjede opozicije na izborima u Crnoj Gori, uveliko podsjeća na period poslije 5. oktobra 2000. godine u Srbiji koja je, isto uz obilatu zapadnu pomoć, porazila Miloševića na izborima. Narodna očekivanja u post-miloševićevskoj Srbiji i post-tuđmanovskoj Hrvatskoj (obijema opustošenim ratovima i kleptokratskim vlastima) i postđukanovskoj Crnoj Gori su  bila prevelika od  opozicije čiji glavni generator podrške  bila kritika dotadašnjih loših praksi režima

Tridesetog avgusta su se navršile 3 godine od parlamentarnih izbora na kojima je režim Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS) Crne Gore izgubio izvršnu i zakonodavnu vlast nakon 30 godina suverene vladavine. Ako se uzme i 45 godina socijalističke vlasti, DPS (koji se ranije zvao Savez komunista) je vladao u kontinuitetu  75 godina. Crna Gora je prvi put u svojoj istoriji doživjela smjenu vlasti na izborima. Uz rekordnu izlaznost od preko 76 odsto upisanih birača i uprkos brojnim pritiscima, ucjenama, krađama i kupovini glasova, tri opoziciona bloka su uspjela osvojiti 41 mandat u Skupštini, svega jedan više od bloka miloističkih partija. Poslije vijećanja u vrhu režima, i uz pritiske sa Zapada, vlast je ipak predata mirnim putem uprkos primjedbama nekih predstavnika krupnog biznisa. Ono o čemu se i danas malo priča je odlučujući uticaj zapadnog faktora, prije svega Anglosaksonaca, u objedinjavanju i organizovanju nezrele i isjeckane opozicije u blok(ove) koji će iz tri kolone na kraju odnijeti prevagu na izborima. Nekada miljenik Zapada, zbog izdaje svoga mentora i šefa – Slobodana Miloševića, crnogorski režim će potrošiti sve kredite i bonuse na Zapadu u godinama koje su Crnu Goru pretvorile u mafijašku državu čiji je glavni međunarodni sponzor nezavisnosti i referenduma iz 2006. godine   bio ruski diktator Vladimir Putin. Ruski prljavi novac,  zajedništvo sa Putinovim službama nakon ulaska u NATO, i državni narko biznisi sa ljevičarskim gerilskim grupama i političarima u Južnoj Americi su prelili čašu tolerancije koju je Zapad imao prema crnogorskom stabilokratskom režimu.

Ono što je uslijedilo uveliko podsjeća na period poslije 5. oktobra 2000. godine u Srbiji koja je, isto uz obilatu zapadnu pomoć, porazila Miloševića na tadašnjim izborima. Narodna očekivanja u post-miloševićevskoj Srbiji i post-tuđmanovskoj Hrvatskoj (obijema opustošenim ratovima i kleptokratskim vlastima) su bila prevelika za opoziciju čiji glavni generator podrške je bila kritika dotadašnjih loših praksi režima.

Kada je bivši muzičar Mišel Marteli postao predsjednik, siromašnog i korupcijom razorenog Haitija, prvo pitanje koje je postavio prijateljima i saradnicima nakon izbornog slavlja (i otrežnjenja) je bilo „dobro, a šta ćemo sad?“. Nosilac liste glavne crnogorske koalicije Za budućnost CG (ZBCG) i budući premijer Zdravko Krivokapić možda i nije imao dilemu kao Marteli. Po riječima lidera jedne od članica ZBCG Andriji Mandiću na javno prenošenoj sjednici skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu prije 10 mjeseci, Krivokapić je kao “nosilac naše liste jedva dočekao (nakon izborne pobjede) da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Nemogućnost post-izbornog dogovora između  raznorodnih stranaka vladajuće koalicije je primorala prave pobjednike izbornog procesa da se direktno uključe preko svojih ambasadora u sastavljanje i izbor prve ne-DPS Vlade koja će tek nakon tri mjeseca položiti zakletvu. Time je Đukanovićev režim dobio dragocjeno vrijeme da skloni i uništi svu dokumentaciju koja bi se mogla iskoristiti u krivičnim procesima protiv njih jednog dana. Na žalost, disfunkcionalnost vladajuće koalicije i Vlade, uz sujete i nekompetentnost njenih lidera su, za sada, na neodređeno produžile angažman zapadnih ambasada u vođenju državne politike i kadriranju za najznačajnija mjesta dovodeći u pitanje ionako krhki suverenitet vlasti.

Nova  vladajuća koalicija je pokazala da stare navike teško odumiru i da je kadriranje u Vladi i po dubini nastavljeno velikim dijelom po receptu DPS-a. Partijsko zapošljavanje po dubini, zloupotreba državnih resursa u partijske i privatne svrhe su ostali norma ponašanja uz poneke izuzetke. Netransparentnost vođenja državnih poslova i finansija i Krivokapićeve i Abazovićeve vlade je takođe zadržala raniji obrazac ponašanja.

Obojica premijera su čak stavljali zabrane skidanja oznaka tajnosti na dokumentaciju iz DPS-ovog perioda koja je mogla pomoći raskrinkavanju brojnih zloupotreba iz tadašnjeg perioda. Ni danas se ne zna u koje svrhe je šef režima koristio Vladin avion za brojna putovanja koja su proglašena službenim a kojima nema ni traga u protokolima Predsjedništva ni Vlade kao ni u zvaničnim komunikeima. I dalje se ne zna, ili više ne postoji trag o tome, da li je Prva banka brata Mila Đukanovića – Aca ikada i u kojoj mjeri vratila pozajmicu Vlade od 44 miliona eura koja ju je spasila od propasti. Vladin Savjet za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala i pod Krivokapićem i pod Dritanom Abazovićem je postigao više nego skromne rezultate uz velike i vidne opstrukcije državne administracije u dostavljanju potrebne dokumentacije. Do sada je samo pokrenuta istraga o bagatelnim dodjelama stanova i kredita ionako dobro zbrinutim državnim i pravosudnim funkcionerima, kojima nikada nije bilo dosta. Druge afere će morati ostati na čekanju ili će vjerovatnije biti predate zaboravu nakon što nastupi zastara za krivično gonjenje. Izgradnja Vjetroelektrane Možura i teške pronevjere novca o kojima je brujao premijer Abazović dok je bio opozicionar i javno mahao otkrivenom dokumentacijom uz pozive specijalnom tužiocu da odmah uhapsi Mila Đukanovića je takođe pala u zaborav. Ništa nisu pomogla nova otkrića na Malti i u Crnoj Gori. Tužilaštvo vodi izviđaj još od novembra 2017.- bez rezultata.

Birački spisak, koji je bio jedan od glavnih instrumenata ranijih izbornih inžinjeringa i krađa od strane DPS-a nije gotovo ni taknut. Četiri opštine u Crnoj Gori imaju više upisanih birača nego stanovnika, dok u polovini opština ima veći broj glasača u odnosu na punoljetno stanovništvo. Izborni zakoni koji su trebali biti osnova reformi su izostali zbog partijskih svađa.

Međutim, ne može se reći da nije bilo pozitivnih pomaka i da je sve isto. Plate su kroz program Evropa Sad značajno porasle, porasle su i penzije dok su vraćeni dječji dodatak i naknade za majke. Monopol jedne partije i jednog čovjeka je slomljen. Došlo je do izvjesnih promjena na bolje u Upravi policije i rekordnih zapljena droge i cigareta. Donešen je zakon kroz koji je izabran novi Tužilački savjet koji je prethodnog DPS-ovog Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića otjerao u penziju i doveo do formiranja novog tima u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) na čelu sa Vladimirom Novovićem,  i u Specijalnom policijskom odjeljenju (SPO). Katnić, kao i ogromna većina drugih tužilaca su izbjegli disciplinsku odgovornost, dok se krivična i ne pominje, osim u slučaju Saše Čađenovića (zbog inostranog pristiska), uprkos brojnim dokumentiranim zloupotrebama za račun Đukanovićevog režima.

Glavni događaj protekle tri godine je svakako hapšenje bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice,  i jednog broja visokih policijskih službenika, zbog velikog broja teških krivičnih djela – od zloupotreba službenog položaja do veletrgovine narkoticima, ubistva, mučenja itd. Hapšenja ipak nijesu bila rezultat rada tužilaštava koje je ostalo gluho na ranije krivične prijave nevladinih organizacija i pojedinaca protiv čelnih ljudi pravosuđa i policije. Glavne zasluge opet idu stranom (zapadnom) faktoru koji je kroz Europol i međunarodnu pravnu pomoć dostavio vlastima obilje dokaza o umiješanosti dotičnih u najteža krivična djela, prije svega trgovinu narkoticima i zaštitu iste kroz državne institucije. Ono što su mnogi znali da Đukanovićev režim radi, sada je postalo očigledno kroz prepiske na kodiranoj SKY ECC aplikaciji čiju zaštitu su razbile zapadnoevropske policije i američki Federalni istražni biro (FBI). Đukanovićevo pravosuđe je bilo primorano da konačno krene u akciju tek kad su prepiske vojnika režima objavljene u štampi. To međutim nije smetalo sadašnjem premijeru Abazoviću da zasluge za hapšenja pripiše sebi i svojim saradnicima.

Suđenja tek trebaju početi, a pravosnažne presude su, za sada svjetlosnu godinu daleko. Svi se deklarativno slažu da je glavna potreba crnogorskog društva  reforma pravosuđa i izbori čelnih ljudi. Tu se ne radi samo o tužilaštvu (čiji Vrhovni državni tužilac još nije izabran) već i o sudstvu. Za izbor VDT-a treba najmanje 49 poslanika (tropetinska većina) u Skupštini. Za promjene ustava, prije svega ono što se odnosi na eventualno raspuštanje miloističkog Sudskog savjeta i izbore u sudstvu treba dvotrećinska većina ili 54 poslanika. Skupljanje ustavne većine u Parlamentu i Vladi je moguće na papiru ali daleko u praksi. Vrlo je moguće da će, kao i do sada, morati da se uključi EU i Amerika. Dok se ti procesi ne okončaju šef bivšeg režima izgleda može mirno spavati. Kako ranije reče Monitoru jedan bivši sudija: „ Dok god stari režim kontroliše PPP (pravosuđe, podzemlje i pare) u Crnoj Gori su promjene samo stvar dekora“.

Jovo MARTINOVIĆ