Protekle nedjelje protesti radnika koji su ostali bez posla spojili su jug i sjever države. Zbog katastrofalne ekonomske i socijalne situacije protestovalo se u Ulcinju i Bijelom Polju. Vrijeme je za promjene bio je moto okupljanja u Ulcinju. Nekoliko stotina građana diglo je glas zbog ugašenih i porušenih hotela, uništene Solane, zakatančenog Valdanosa i pozvali Vladu premijera Igora Lukšića da se povuče.

Jedan od organizatora protesta Aslan Zeneli iz Unije slobodnih sindikata iznenađen je uspjehom protesta. ,,Kakva je sredina, prijatno sam iznenađen protestom. Građani Ulcinja su poznati po mirnoći i lojalnosti tako da ih je teško pokrenuti na bunt zbog dešavanja u gradu i državi”, kaže za Monitor Zeneli.

On navodi da od brojnih preduzeća u Ulcinju nijedno nije ostalo čitavo, nakon sedam stečajeva, 2.800 radnika je ostalo bez posla. Ulcinj danas ima manje hotela nego devedesetih. Razrušen je Galeb, a hotel Lido Ulcinjani su preimenovali u hotel ,,Promaja”. Turistički grad je nekada imao milion i 800. 000 noćenja u hotelskom smještaju. Sada ukupno ima 800.000 noćenja tokom sezone. Milion fali.

,,Sada smo tražili da se preispitaju svi privatizacioni ugovori u Ulcinju. Njihov rezultat su raspadanje privrede i radnici na ulici. Ovo je početak, točak se pokrenuo. Ako Vlada ne bude poslušala da se okrene Ulcinju, moraćemo da se ponovo okupimo i da radikalizujemo zahtjeve”, kaže Zeneli.

Na protestima je govorila i Danijela Ivanović, dugogodišnji član DPS-a. Ona za Monitor kaže da je motiv njenog obraćanja na protestu bio čisto radnički. ,,Radila sam u Otrantu i sada se nas 60 radnika bojimo da nam neće biti povezan radni staž. Duguju nam devet plata, molimo vlast da nam vrate potpisane radne knjižice, jer se plašimo da nema ko da ih potpiše. Pa, kako onda da ne progovorim? Opet bih progovorila za sebe i svoju porodicu. Svi hoteli u Ulcinju su ugašeni. Imam dva sina, nijedan ne radi. Ovo je radnički bunt. Jesam član DPS-a i toga se ne stidim. Smatram da to ne šteti partiji. Nikakve posljedice u DPS-u zbog toga za sada nisam imala”.

Nekoliko dana prije protesta, građani Ulcinja su se okupili ispred zaključanog Valdanosa i uspjeli da ,,ubijede” obezbjeđenje da im odobri ulazak u njihovu uvalu.

Novo okupljanje zakazano je za 1. maj. Džemal Perović, direktor NVO Mog-Ul, koja je organizovala performans, za Monitor kaže da je ,,namjera Mog-Ul-a da se skrena pažnja svima, na jednu suludu politiku Vlade koja se u svemu rukovodi jedinim motivom ‘zagrabi sve što se može unovčiti’, što je uzrokovalo propast zakonom zaštićene maslinade u Valdanosu i devastaciju prelijepe plaže koja je spomenik prirode. U ovih nekoliko dana pokušaćemo da upristojimo taj prostor i da pozovemo za 1. maj sve naše prijatelje širom Crne Gore i svijeta koji su potpisali našu peticiju i podržali nas u našoj borbi”.

I na gradskom trgu u Bijelom Polju protestovalo je više stotina građana i radnika zatvorenih preduzeća. U nekada industrijskom centru sjevera države tokom tzv. tranzicije bez posla je ostalo oko 9.000 radnika. Radnici su poručili da je došlo vrijeme da se kaže dosta organizovanom kriminalu, korupciji, bijedi i siromaštvu i najavili da će doći i na majski protest u Podgoricu.

Izostanak radnika iz Kolašina, Mojkovca, Pljevalja, Berana, i ostalih crnogorskih gradova sa sjevera Crne Gore organizatori su tumačili time što ih je vlast dovela dotle da nemaju para ni za autobusku kartu. Stojka Bošković, član organizacionog odbora bjelopoljske fabrike Lenka, kazala je da je najbolji pokazatelj koliko je narod uplašen mali broj prisutnih radnika iz propalih preduzeća. „Čitava armija nezadovoljnih radnika ostala je kući živeći u strahu da će im uzeti i ono posljednje što im je ostalo, a to je život”.

O diskretnim pritiscima državnih i lokalnih institucija posvjedočila je i Stojka Bošković. Iako se već skoro 14 godina bori da dobije novac zbog toga što je opština kroz njeno imanje provela obilaznicu, dan pred protest pomoć joj je ponudio lično prvi čovjek Bijelog Polja, gradonačelnik Aleksa Žurić. Prije toga Boškovićevoj nije bilo moguće da dođe ni do gradonačelnikove sekretarice.

Nakon socijalnog bunta u Ulcinju i Bijelom Polju, protesti su za 27. april zakazani i u Pljevljima, Beranama, Rožajama i na Cetinju.

Predsjednik Organizacionog odbora u Pljevljima Vladimir Klačar za Monitor kaže: ,,Nezadovoljni smo radom Vlade, jer smo uvidjeli da se ništa ne rješava već da se sve dublje tone u beznađe. Na jednoj strani su radnici, a na drugoj bogataši, koji ne znaju koliko imaju miliona”.

U opštini Pljevlja je propalo ili uništeno preko 40 nekada uspješnih privrednih subjekata u kojima je radilo više od 4.500 radnika. Samo nekadašnji Velimir Jakić, Šuplja stijena, Prevoz i Građevinar imali su 2.000 radnika. Privredni kolektivi u oblasti trgovine i ugostiteljstva zapošljavali su više od 800, tekstilna industrija preko 400, a poljoprivredna preduzeća preko 200 radnika. Urnisane su i zemljoradničke zadruge i poljoprivredna preduzeća.

Predstavnik organizacionog odbora protesta u Beranama Mileta Šćekić za Monitor kaže da se radnici u ovom gradu već godinama okupljaju da bi ostvarili pravo na otpremnine. ,,Rekli su da imaju prioritet radnici sa sjevera, ali osim otpremnine daju po principu ko ima veze i ko kome završi. Po babu i stričevima”. Uz napomenu da je Berane mrtav grad, on nabraja koliko je radnika ostalo bez posla u nekadašnjim beranskim fabrikama – u Celulozi oko 3.000, u Polimci 600, Rudniku 300, Pilani 300…

,,Narod je isprepadan. Kada sretnem ljude na ulici, svi podržavaju protest. Ja im kažem – pa, onda dođite. A oni vele – ne smijemo, čekamo da nam dijete zaposle, primamo socijalu… Pa, ko će onda da dođe?”, pita se Šćekić.

Mnogi su ipak pobjedili strah i protesti se šire Crnom Gorom.

DŽEMAL PEROVIĆ, NVO MOG-UL
Zarobljeni i prostor i umovi

MONITOR: Valdanos nije jedini problem jednog od nekad najbogatijih gradova na Crnogorskom primorju. Koji su najveći problemi sa kojima se suočavaju Ulcinj i njegovi građani?
PEROVIĆ: Naravno da nije jedini. Gdje god pogledate, svaku privatizaciju, sve je samo zagrabljeno, promijenilo vlasnika, porušeno, istjerano s posla. I još nam se rugaju kako Ulcinjani nijesu svjesni koje potencijale imaju za razvoj. Zarobljeni prostor i zarobljeni umovi. Ovo drugo je, ustvari, jedini problem i Ulcinja i cijele Crne Gore.

MONITOR: Kako gledate na proteste koji su u nedjelju održani u Ulcinju i Bijelom Polju. Da li treći protest u Podgorici može dovesti do promjena?
PEROVIĆ: Kao dokaz zarobljenosti uma. Toliko muke, a tako malo bunta. Do promjena će doći, ali ne ovakvim protestima. Da budem jasan, ja idem na svaki.

MONITOR: Kao član LSCG ’90-ih ste se aktivno bavili politikom. I tada i danas je na vlasti DPS. Možete li povući paralelu između tadašnjih i današnjih mehanizama vladanja i vidova otpora režimu?
PEROVIĆ: Nakon svih vratolomija (dovoljno je pogledati kako su raspoređeni ljudi iz LSCG 90-ih danas), jedina paralela koja se može povući je ljudska pohlepa. Za teritorijama, vlašću, dominacijom, novcem. Naravno, ne samo u Crnoj Gori. Dok u otporu postoji bitna razlika. Tada je postojao dobro organizovan otpor i nalazio se u LSCG. Sada znam da je to bio jedini organizovani otpor. Sada postoji otpor građana, možda i jači, barem sa više razloga da bude ujedinjen ali nije, nažalost, dobro organizovan. Ili neiskren. A sve leži u dobroj organizaciji. I nepotkupljivosti.

MONITOR: Vidite li kraj režimu Mila Đukanovića?
PEROVIĆ: Vidim, naravno. Čak jasnije nego ovu stvarnost, koja mi se često prikaže kao nestvarna. Biće to kraj koji će izazvati makar malo stida kod onih koji su pristajali i nekih koji ga danas tobože ruše. E, sada, nijesam baš siguran da ću taj kraj i taj stid dočekati, ali ja to onako, za sebe. Biću zadovoljan ako ne dočekam da sam rušio Dubrovnik i hapsio izbjeglice, privatizovao neki hotel i zorio se kroz čaršiju.

Predrag NIKOLIĆ