Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U uniformi druge boje

Objavljeno prije

na

Bivšeg pripadnika oružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kapetana Renata Petrova, Županijski sud u Zadru je 1995. kaznio na 20 godina zatvora. No, dugo im nije bio dostupan. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je dobio pasoš, ali i državni posao – angažovali su ga u Birou za nacionalnu bezbjednost.

To nije jedina neobičnost njegove biografije. Petrov je po ocu i po majci etnički Hrvat a terete ga da je 18. novembra 1991. bio u eskadronu koji je u Škabrnji masakrirao 44 Hrvata; navodno je pucao u glavu jednom starcu.

Sa majkom Milevom, koja svih ovih godina živi u Benkovcu, nije bio u neposrednom kontaktu. Tvrdi da je 1991. na izbor uniforme njenog jedinca presudno uticala prijeratna ljubav, Srpkinja iz obližnjeg sela sa kojom se oženio i dobio dvoje đece: „Renato se morao dvaput više dokazivati nego drugi zato što je Hrvat”, rekla je za lokalne novine.

U izbjeglištvu se Petrov razveo. Uz pomoć bivšeg pripadnika UNPROFOR-a je emigrirao u SAD. Opet se oženio i u novom braku dobio đecu. Uhapšen je po međunarodnoj poćernici u aprilu 2011. u Njemačkoj. Kada je izručen Hrvatskoj, Mileva je rekla da nema novca da otputuje do obližnjeg Zadra i posjeti ga u pritvoru.

Petrov je na jednom pretresu promijenio svoj iskaz o narodnosti i deklarisao se kao Srbin. Rekao je da je tog dana kada se odigrao zločin u Škabrnji bio odsutan iz svoje jedinice jer je bio rođendan njegovom ocu. Presuda je izrečena u septembru – nepravosnažno je oslobođen. Tužilaštvo se žalilo, a njegov advokat je najavio odštetni zahtjev protiv države Hrvatske od 200.000 eura…

Hiljade i hiljade drugih priča onih pripadnika nekog od naroda koji su iz isto toliko voljnih ili nevoljnih razloga obukli „neprijateljsku” uniformu – čekaju da budu ispričane.

Čak oko 9.000 moblilisanih Srba su prošli kroz ratne jedinice Hrvatske vojske (HV). Taj podatak je dugo godina sklanjan od javnosti, jer nije bio prijatan ni za vlasti u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Partizan i jedini Srbin član Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991 – 1992, Živko Juzbašić, u svojoj knjizi Srpsko pitanje i hrvatska politika piše kako je Franju Tuđmanu, sa spiskom 2.000 dobrovoljaca, predlagao da se formira brigada HV-a isključivo od Srba.

„Rekao je da je to preglomazna jedinica. Odgovorio sam da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne (bataljoni), ali ni to nije prošlo, ni satnije (čete). Bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali”, svjedočio je Juzbašić.

Neki od njih su, međutim, zaista i bili dobrovoljci na frontovima od Dunava do Jadrana. Podoficir JNA Željko Baltić, sa kompletnom obalskom baterijom na ostrvu Žirje kod Šibenika je dezertirao u HV, te septembra 1991. topovskom kanonadom zaustavio prodor mehanizacije Ratka Mladića u grad.

Svaki dvadeseti branilac Vukovara – prema evidenciji tamošnjeg udruženja ratnih veterana – bio je Srbin, njih ukupno stotinjak. Među njima su i Predrag i Nenad Gagić – sinovi Vukašina, pravoslavnog paroha iz Pačetina.

Predrag je bio mitraljezac na Trpinjskoj cesti, poznatom „groblju tenkova” JNA, gdje ih je uništeno nekoliko desetina. Zarobljen je nakon pada Vukovara i prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. U proljeće 1992. je razmijenjen, ali se od teškog zlostavljanja nikada nije oporavio. Imao je čin satnika (kapetana) HV-a. Umro je 2001.

No, čak i angažman u HV-u za Srbe nije bila garancija od gubitka radnog mjesta ili deložacije. Dok je bio na ratištu, Splićaninu Svetozaru Jovanoviću, profesionalnom pripadniku 4. gardijske motorizovane brigade – vjerovatno najelitnije jedinice u HV-u – grupa drugih hrvatskih vojnika je bespravno upala u stan. Gardisti su predložili Jovanoviću da ih oružjem išćeraju, no on je to odbio. Spor je trajao punih 13 godina i mirno je riješen.

Bilo je i tragičnih događaja. Četvorica pripadnika izviđačke satnije 113. brigade HV-a – protiv kojih se deceniju vode sudski procesi – terete se da su 11. avgusta 1995. tokom tzv. čišćenja terena kod Skradina ubili srpske civile Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74) koji su aktivnom oficiru iz susjedne 114. brigade HV-a bili đed i baba po majci.

Ratni vihor je uzrokovao i da se članovi porodice nalaze na različitim stranama jednog fronta. Admiral Dušan Rakić je zbog toga u Beogradu bio tema nekoliko sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Rakić je 1992. bio načelnik Štaba ratne mornarice u Kumboru, no neki su stavili rezervu na njegovu karijeru. „Žena mu živi u Splitu, oba sina su mu u Zboru narodne garde (ZNG)”, kazao je 9. decembra 1992. na sjednici VSO-a tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić.

Rakiću je testirana lojalnost. VSO ga je poslao na dužnost u Knin. Bio je ministar odbrane RSK-a. Dvije godine kasnije, tražio je da se vrati na službu u VJ. „Odao se alkoholu. Ima nesređenu porodicu, bio je u Meljinama na lečenju”, referisao je 27. septembra 1994. na VSO-u novi načelnik Generalštaba Momčilo Perišić. Na kraju, Rakiću su odobrili prekomandu.

Zapisnici sa sjednica VSO-a, čiji je dio dostupan Haškom sudu, otkrivaju da je Momir Bulatović na sjednici 9. decembra 1992. rekao: „Evo, kapetan fregate, Brajković Ratko – dva brata su mu u ZNG-u, a radi u obavještajnom organu”. To je zabrinulo Slobodana Miloševića: „Ovo sa rodbinom po ZNG-ama, a još radi u obaveštajnim organima – to moramo videti”.

Dok su iz VJ udaljeni Slovenci i Hrvati koji su ostali nakon sukoba JNA sa njihovim matičnim republikama – a njih je bilo na stotine, lojalni pripadnici manjina unutar SRJ imali su visok, ali suštinski nebitan rang. Na sjednici VSO-a 11. oktobra 1993. Perišić je predložio da se razmotri da li je „politički oportuno” penzionisati generala Ismeta Krasnićija.

„Njegove intelektualne i ukupne sposobnosti su ispod nivoa”, kazao je Perišić, a Milošević dodao: „Da su ispod nivoa, to je sigurno. Ali, ja ga ne bih penzionisao; treba da imamo jednog Albanca generala”.

Istom zgodom se raspravljalo i o generalu Enesu Tasu. „Nije sposoban za vojsku”, kazao je Perišić, „ali njega smo ostavili; on je Musliman”. Taso je 1991. bio komandant 51. motorizovane brigade JNA koja je dejstvovala kod Dalja, na način da je Tužilaštvo iz Osijeka 2009. pokrenulo krivični postupak zbog ubistava 11 hrvatskih policajaca, te zbog toga što nije spriječio ubijanje 92 civila.

Nakon slavonske ravnice, Tasa su poslali u rodnu BiH. Kao zamjenik generala Milutina Kukanjca je ranjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada je prilikom dogovorene evakuacije Komande 2. vojne oblasti – što je bio uslov JNA da oslobodi uhapšenog Aliju Izetbegovića – došlo do pucnjave.

Dva važna aktera događaja u Dobrovoljačkoj, ali na suprotnoj strani, ispred snaga Vlade BiH su bili Srbi – zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Jovan Divjak, kasnije general i „drugi čovjek” Armije BiH, kao i Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Za Divjakom je zbog Dobrovoljačke Srbija raspisala poćernicu, po kojoj je uhapšen i pritvoren 2011. u Beču, ali je ekstradicija odbijena kao neosnovana.

Nekoliko drugih Srba su takođe istaknuti pripadnici Armije BiH. Najveća vojna odlikovanja, Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima, posthumno su dodijeljena Čedomiru Domuzu, prijeratnom policajcu, sredinom 1992. poginuo u borbama kod Trnova. Čedini vukovi, jedinica kojom je komandovao na Igmanu se smatra zaslužnom da je ta planina, preko koje je naredne tri godine išao jedini kopneni koridor do opkoljenog Sarajeva, ostala pod kontrolom Armije BiH.

Nosilac Zlatnog ljiljana je i Slaviša Šućur, po mnogim ocjenama najbolji tenkista. Istakao se u borbama na sarajevskom obruču – specijalno u osvajanju kote 850 na brdu Žuč, zatim na Treskavici i Bjelašnici, kao i 1995. na Ozrenu.

Brojni drugi Srbi u BiH su takođe dali značajan doprinos u Armiji BiH. Na primjer, Aleksandar Mrenica, rođen u Beogradu, major JNA, artiljerac na službi u Bihaću i Zadru, gdje se upoznao sa Atifom Dudakovićem, koji je 1991. bio oficir kod Ratka Mladića. Dudaković i Mrenica su u Bihaću, na početku bosanskog rata, najsposobniji u lokalnoj Teritorijalnoj odbrani iz koje je nastao 5. korpus Armije BiH.

Kada je Dudaković u jesen 1993. postao komandant 5. korpusa, Mrenica je njegov pomoćnik za operativno-nastavne poslove. Izradio je planove svih važnijih operacija. U nedavno objavljenom izvještaju hrvatske obavještajne službe iz tog vremena piše da Mrenica „vodi sve akcije iz operativnog stožera dok Dudaković ide na teren”.

Bošnjaci su, takođe bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Hajrudin Mušanović iz Skender-Vakufa je dobio publicitet kao „srpski heroj”, kao i braća Izet i Himzo Golić iz Rogatice. Major Pašaga Halilović je bio komandant 3. semberijske brigade.

Za razliku od njih, Safet Sejdić, pripadnik Interventne čete VRS-a iz Smizovca, svjedočio je u Hagu protiv Vojislava Šešelja. Pukovnik Osman Selak, jedno vrijeme komandant pozadinske baze 1. krajiškog korpusa iz Banja Luke, svjedočio je protiv Miloševića i drugih haških optuženika.

Sud BiH je za ratne zločine u logoru Batković osudio na osam godina Džemala Zahirovića iz Bijeljine, a na 17 godina zbog silovanja osudio Jaska Gazdića; obojica su bili pripadnici VRS-a.

U Hrvatskoj je Fikret Abdić, tvorac samoproglašene Republike Zapadne Bosne, osuđen jer je naredio, planirao i organizovao logore u Velikoj Kladušu u koje su zatvarani – Bošnjaci.

Hrvat Franko Simatović, 1990-ih načelnik Obavještajne uprave MUP-a Srbije, bio je glavni operativac srpske oružane pobune u Kninu, utemeljivač frenkijevaca – zloglasne JSO i njenih filijala, takođe Miloševićeva veza sa Željkom Arkanom Ražnatovićem. Optužen je pred Haškim sudom za ubistva i nehumana djela i protiv sunarodnika u Hrvatskoj i BiH.

MUP Hrvatske potražuje generala Zvonka Jurjevića, Hrvata iz Slavonskog Broda, 1991. komandanta jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, zbog „ratnih zločina protiv civilnog pučanstva”.

Jedan od najpoznatijih pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Mostaru je bio Sergej Belović, Srbin, koga mnogi sunarodnici pominju kao najokrutnijeg aktera hapšenja, pljački i šikaniranja. Ubijen je navodno u svađi HOS-ovaca oko podjele „ratnog plijena”…

Svojevremeno je Janez Janša tužio generala Marijana Čada, Slovenca, komandanta 13. korpusa, da je bio agresor. Sud u Kopru je 1998. odbačio tužbu. Čad je jedini zapovjednik JNA koji je juna 1991. u dodijeljenom sektoru u potpunosti i bez ispaljenog metka izvršio naredbu iz Beograda da se trupama zaposjednu slovenačke granice.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo