Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U uniformi druge boje

Objavljeno prije

na

Bivšeg pripadnika oružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kapetana Renata Petrova, Županijski sud u Zadru je 1995. kaznio na 20 godina zatvora. No, dugo im nije bio dostupan. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je dobio pasoš, ali i državni posao – angažovali su ga u Birou za nacionalnu bezbjednost.

To nije jedina neobičnost njegove biografije. Petrov je po ocu i po majci etnički Hrvat a terete ga da je 18. novembra 1991. bio u eskadronu koji je u Škabrnji masakrirao 44 Hrvata; navodno je pucao u glavu jednom starcu.

Sa majkom Milevom, koja svih ovih godina živi u Benkovcu, nije bio u neposrednom kontaktu. Tvrdi da je 1991. na izbor uniforme njenog jedinca presudno uticala prijeratna ljubav, Srpkinja iz obližnjeg sela sa kojom se oženio i dobio dvoje đece: „Renato se morao dvaput više dokazivati nego drugi zato što je Hrvat”, rekla je za lokalne novine.

U izbjeglištvu se Petrov razveo. Uz pomoć bivšeg pripadnika UNPROFOR-a je emigrirao u SAD. Opet se oženio i u novom braku dobio đecu. Uhapšen je po međunarodnoj poćernici u aprilu 2011. u Njemačkoj. Kada je izručen Hrvatskoj, Mileva je rekla da nema novca da otputuje do obližnjeg Zadra i posjeti ga u pritvoru.

Petrov je na jednom pretresu promijenio svoj iskaz o narodnosti i deklarisao se kao Srbin. Rekao je da je tog dana kada se odigrao zločin u Škabrnji bio odsutan iz svoje jedinice jer je bio rođendan njegovom ocu. Presuda je izrečena u septembru – nepravosnažno je oslobođen. Tužilaštvo se žalilo, a njegov advokat je najavio odštetni zahtjev protiv države Hrvatske od 200.000 eura…

Hiljade i hiljade drugih priča onih pripadnika nekog od naroda koji su iz isto toliko voljnih ili nevoljnih razloga obukli „neprijateljsku” uniformu – čekaju da budu ispričane.

Čak oko 9.000 moblilisanih Srba su prošli kroz ratne jedinice Hrvatske vojske (HV). Taj podatak je dugo godina sklanjan od javnosti, jer nije bio prijatan ni za vlasti u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Partizan i jedini Srbin član Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991 – 1992, Živko Juzbašić, u svojoj knjizi Srpsko pitanje i hrvatska politika piše kako je Franju Tuđmanu, sa spiskom 2.000 dobrovoljaca, predlagao da se formira brigada HV-a isključivo od Srba.

„Rekao je da je to preglomazna jedinica. Odgovorio sam da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne (bataljoni), ali ni to nije prošlo, ni satnije (čete). Bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali”, svjedočio je Juzbašić.

Neki od njih su, međutim, zaista i bili dobrovoljci na frontovima od Dunava do Jadrana. Podoficir JNA Željko Baltić, sa kompletnom obalskom baterijom na ostrvu Žirje kod Šibenika je dezertirao u HV, te septembra 1991. topovskom kanonadom zaustavio prodor mehanizacije Ratka Mladića u grad.

Svaki dvadeseti branilac Vukovara – prema evidenciji tamošnjeg udruženja ratnih veterana – bio je Srbin, njih ukupno stotinjak. Među njima su i Predrag i Nenad Gagić – sinovi Vukašina, pravoslavnog paroha iz Pačetina.

Predrag je bio mitraljezac na Trpinjskoj cesti, poznatom „groblju tenkova” JNA, gdje ih je uništeno nekoliko desetina. Zarobljen je nakon pada Vukovara i prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. U proljeće 1992. je razmijenjen, ali se od teškog zlostavljanja nikada nije oporavio. Imao je čin satnika (kapetana) HV-a. Umro je 2001.

No, čak i angažman u HV-u za Srbe nije bila garancija od gubitka radnog mjesta ili deložacije. Dok je bio na ratištu, Splićaninu Svetozaru Jovanoviću, profesionalnom pripadniku 4. gardijske motorizovane brigade – vjerovatno najelitnije jedinice u HV-u – grupa drugih hrvatskih vojnika je bespravno upala u stan. Gardisti su predložili Jovanoviću da ih oružjem išćeraju, no on je to odbio. Spor je trajao punih 13 godina i mirno je riješen.

Bilo je i tragičnih događaja. Četvorica pripadnika izviđačke satnije 113. brigade HV-a – protiv kojih se deceniju vode sudski procesi – terete se da su 11. avgusta 1995. tokom tzv. čišćenja terena kod Skradina ubili srpske civile Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74) koji su aktivnom oficiru iz susjedne 114. brigade HV-a bili đed i baba po majci.

Ratni vihor je uzrokovao i da se članovi porodice nalaze na različitim stranama jednog fronta. Admiral Dušan Rakić je zbog toga u Beogradu bio tema nekoliko sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Rakić je 1992. bio načelnik Štaba ratne mornarice u Kumboru, no neki su stavili rezervu na njegovu karijeru. „Žena mu živi u Splitu, oba sina su mu u Zboru narodne garde (ZNG)”, kazao je 9. decembra 1992. na sjednici VSO-a tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić.

Rakiću je testirana lojalnost. VSO ga je poslao na dužnost u Knin. Bio je ministar odbrane RSK-a. Dvije godine kasnije, tražio je da se vrati na službu u VJ. „Odao se alkoholu. Ima nesređenu porodicu, bio je u Meljinama na lečenju”, referisao je 27. septembra 1994. na VSO-u novi načelnik Generalštaba Momčilo Perišić. Na kraju, Rakiću su odobrili prekomandu.

Zapisnici sa sjednica VSO-a, čiji je dio dostupan Haškom sudu, otkrivaju da je Momir Bulatović na sjednici 9. decembra 1992. rekao: „Evo, kapetan fregate, Brajković Ratko – dva brata su mu u ZNG-u, a radi u obavještajnom organu”. To je zabrinulo Slobodana Miloševića: „Ovo sa rodbinom po ZNG-ama, a još radi u obaveštajnim organima – to moramo videti”.

Dok su iz VJ udaljeni Slovenci i Hrvati koji su ostali nakon sukoba JNA sa njihovim matičnim republikama – a njih je bilo na stotine, lojalni pripadnici manjina unutar SRJ imali su visok, ali suštinski nebitan rang. Na sjednici VSO-a 11. oktobra 1993. Perišić je predložio da se razmotri da li je „politički oportuno” penzionisati generala Ismeta Krasnićija.

„Njegove intelektualne i ukupne sposobnosti su ispod nivoa”, kazao je Perišić, a Milošević dodao: „Da su ispod nivoa, to je sigurno. Ali, ja ga ne bih penzionisao; treba da imamo jednog Albanca generala”.

Istom zgodom se raspravljalo i o generalu Enesu Tasu. „Nije sposoban za vojsku”, kazao je Perišić, „ali njega smo ostavili; on je Musliman”. Taso je 1991. bio komandant 51. motorizovane brigade JNA koja je dejstvovala kod Dalja, na način da je Tužilaštvo iz Osijeka 2009. pokrenulo krivični postupak zbog ubistava 11 hrvatskih policajaca, te zbog toga što nije spriječio ubijanje 92 civila.

Nakon slavonske ravnice, Tasa su poslali u rodnu BiH. Kao zamjenik generala Milutina Kukanjca je ranjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada je prilikom dogovorene evakuacije Komande 2. vojne oblasti – što je bio uslov JNA da oslobodi uhapšenog Aliju Izetbegovića – došlo do pucnjave.

Dva važna aktera događaja u Dobrovoljačkoj, ali na suprotnoj strani, ispred snaga Vlade BiH su bili Srbi – zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Jovan Divjak, kasnije general i „drugi čovjek” Armije BiH, kao i Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Za Divjakom je zbog Dobrovoljačke Srbija raspisala poćernicu, po kojoj je uhapšen i pritvoren 2011. u Beču, ali je ekstradicija odbijena kao neosnovana.

Nekoliko drugih Srba su takođe istaknuti pripadnici Armije BiH. Najveća vojna odlikovanja, Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima, posthumno su dodijeljena Čedomiru Domuzu, prijeratnom policajcu, sredinom 1992. poginuo u borbama kod Trnova. Čedini vukovi, jedinica kojom je komandovao na Igmanu se smatra zaslužnom da je ta planina, preko koje je naredne tri godine išao jedini kopneni koridor do opkoljenog Sarajeva, ostala pod kontrolom Armije BiH.

Nosilac Zlatnog ljiljana je i Slaviša Šućur, po mnogim ocjenama najbolji tenkista. Istakao se u borbama na sarajevskom obruču – specijalno u osvajanju kote 850 na brdu Žuč, zatim na Treskavici i Bjelašnici, kao i 1995. na Ozrenu.

Brojni drugi Srbi u BiH su takođe dali značajan doprinos u Armiji BiH. Na primjer, Aleksandar Mrenica, rođen u Beogradu, major JNA, artiljerac na službi u Bihaću i Zadru, gdje se upoznao sa Atifom Dudakovićem, koji je 1991. bio oficir kod Ratka Mladića. Dudaković i Mrenica su u Bihaću, na početku bosanskog rata, najsposobniji u lokalnoj Teritorijalnoj odbrani iz koje je nastao 5. korpus Armije BiH.

Kada je Dudaković u jesen 1993. postao komandant 5. korpusa, Mrenica je njegov pomoćnik za operativno-nastavne poslove. Izradio je planove svih važnijih operacija. U nedavno objavljenom izvještaju hrvatske obavještajne službe iz tog vremena piše da Mrenica „vodi sve akcije iz operativnog stožera dok Dudaković ide na teren”.

Bošnjaci su, takođe bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Hajrudin Mušanović iz Skender-Vakufa je dobio publicitet kao „srpski heroj”, kao i braća Izet i Himzo Golić iz Rogatice. Major Pašaga Halilović je bio komandant 3. semberijske brigade.

Za razliku od njih, Safet Sejdić, pripadnik Interventne čete VRS-a iz Smizovca, svjedočio je u Hagu protiv Vojislava Šešelja. Pukovnik Osman Selak, jedno vrijeme komandant pozadinske baze 1. krajiškog korpusa iz Banja Luke, svjedočio je protiv Miloševića i drugih haških optuženika.

Sud BiH je za ratne zločine u logoru Batković osudio na osam godina Džemala Zahirovića iz Bijeljine, a na 17 godina zbog silovanja osudio Jaska Gazdića; obojica su bili pripadnici VRS-a.

U Hrvatskoj je Fikret Abdić, tvorac samoproglašene Republike Zapadne Bosne, osuđen jer je naredio, planirao i organizovao logore u Velikoj Kladušu u koje su zatvarani – Bošnjaci.

Hrvat Franko Simatović, 1990-ih načelnik Obavještajne uprave MUP-a Srbije, bio je glavni operativac srpske oružane pobune u Kninu, utemeljivač frenkijevaca – zloglasne JSO i njenih filijala, takođe Miloševićeva veza sa Željkom Arkanom Ražnatovićem. Optužen je pred Haškim sudom za ubistva i nehumana djela i protiv sunarodnika u Hrvatskoj i BiH.

MUP Hrvatske potražuje generala Zvonka Jurjevića, Hrvata iz Slavonskog Broda, 1991. komandanta jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, zbog „ratnih zločina protiv civilnog pučanstva”.

Jedan od najpoznatijih pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Mostaru je bio Sergej Belović, Srbin, koga mnogi sunarodnici pominju kao najokrutnijeg aktera hapšenja, pljački i šikaniranja. Ubijen je navodno u svađi HOS-ovaca oko podjele „ratnog plijena”…

Svojevremeno je Janez Janša tužio generala Marijana Čada, Slovenca, komandanta 13. korpusa, da je bio agresor. Sud u Kopru je 1998. odbačio tužbu. Čad je jedini zapovjednik JNA koji je juna 1991. u dodijeljenom sektoru u potpunosti i bez ispaljenog metka izvršio naredbu iz Beograda da se trupama zaposjednu slovenačke granice.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

BLOKADERI U MILOČERU: Sedam dana za odgovor vlade

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će i kako Vlada odgovoriti na zahtjeve u ostavljenom roku, znaće se 17. novembra. Vlada je zaključila sporazum sa zakupcem kojim se dozvoljava nastavak gradnje a sada se od nje traži da zaustavi ili izmijeni ono što je sporazumom omogućeno. Za građane koji protestuju suštinsko je pitanje šta je Vlada obećala investitoru, šta je zauzvrat dobila država i da li su interesi javnosti i prostor Miločerskog parka dovoljno zaštićeni

 

 

Sa zbora građana Svetog Stefana i Pržna održanog u ponedeljak u Hotelu Maestral, poslata je ultimativna poruka Vladi premijera Milojka Spajića da zustavi gradnju hotela Janu – Kraljičina plaža u Miločeru ili će blokirati gradilište. Mještani su na zboru gotovo jednoglasno usvojili tri zahtjeva koji podrazumijevaju obustavljanje svih daljnih građevinskih radova u Miločerskom parku. Traže odustajanje od izgradnje trećeg bloka ovog kompleksa i da se već izgrađeni objekti koriste isključivo za hotelsku namjenu. Protive se prodaji stanova i apartmana na ovoj eksklzuzivnoj lokaciji.

Na spornoj parceli u dijelu Miločerskog parka zakupac hotela Sveti Stefan i Miločer, kompanija Adriatic properties doo, čiji je osnivač kompanija Aidwey Investment ltd, registrovana na Britanskim Djevičanskim Ostrvima, započela je gradnju gabaritnog kompleksa na mjestu nekadašnjeg hotela Kraljičina plaža.

Hotelsko-apartmanski  kompleks Janu – Kraljičina plaža predstavlja kombinaciju sadržaja, hotel sa oko 66 soba i depandanse u kojima je planirana izgradnja 66 luksuznih brendiranih rezidencija namijenjenih tržištu nekretnina. Nakon pauze od pet godina, kada je  gradilište u Miločeru bilo zatvoreno tokom trajanja arbitražnog postupka pred sudom u Londonu do zaključivanja sporazuma o poravnanju između Vlade i zakupca, građevinski radovi su nastavljeni početkom oktobra ove godine.

Odluka o upućivanju ultimativnog zahtjeva donijeta je apsolutnom većinom, bez glasova protiv. Vladi je dat rok od sedam dana da obustavi građevinske radove ili će mještani krenuti u totalnu blokadu gradilišta.

Građani zahtijevaju da se već izgrađeni objekti u sivoj fazi, riječ je o dvije višepratnice, adaptiraju u hotel i da se ne dopusti prodaja rezidencija na tržištu nekretnina. Protive se izgradnji dodatnih kapaciteta, odnosno trećeg bloka koji je planiran.

Ovo je drugo okupljanje mještana povodom gradnje u Miločeru. Prethodno su 28. oktobra blokirali gradilište kako bi obavijestili javnost da se katastraska parcela na kojoj se izvode radovi u katastru nepokretnosti i dalje vodi kao park. Parcela broj 970/6 ukupne površine 12.553 kvadrata, na kojoj se planira izgradnja trećeg bloka, označena je u katastru većim dijelom kao parkovska površina i manjim kao neplodno zemljište.

Upozorili su takođe da se u Upravi za zaštitu kulturnih dobara trenutno priprema dokumentacija za uspostavljanje institucionalne zaštite i proglašenja Miločera kulturnim dobrom.

„Smatramo da trenutno u svijetu ne postoji sličan slučaj – da se gradi u parku kondo hotel. Takođe apelujemo na nadležne institucije da obustave građevinske radove u Miločerskom parku jer sada je toku postupak zaštite Miločera. Na značaj zaštite Miločera ukazao je i Evropski parlament u svom posljednjem zvaničnom izvještaju o Crnoj Gori. Tražimo da se obustavi gradnja do detaljne provjere građevinske dokumentacije za kondo hotel, kao i do pravosnažnoog okončanja postupka zaštite Miločera u skladu sa pravilima struke kao preporukama Evrope Nostre i grupe Evroparlamentaraca koji su izrazili zabrinutost povodom nastavka gradnje u Miločeru“, kazao je jedan od aktivista Blažo Kažanegra.

U maju ove godine nekolicina poslanika Evropskog parlamenta uputili su premijeru Milojku Spajiću pismo povodom gradnje u zoni Miločerskog parka i Svetog Stefana.

„Pozdravljamo najavu Vlade da će Miločerski park dobiti status zaštićenog kulturnog dobra, ali ostaju brige oko trenutne i buduće gradnje unutar te zone, uključujući nastavak na projektu velikog hotela. Posebno brinu „brendirane rezidencije” unutar kompleksa Janu Kraljičina plaža, koje se na tržištu nude sa privilegovanim pristupom plažama na Miločeru. Plaže i obala su po Ustavu Crne Gore javno dobro i moraju ostati jednako dostupne svim građanima i posjetiocima“, navodi se u obraćanju premijeru Spajiću.

Poslanici Vladimir Prebilič, Sebastian Everding, Matjaž Nemec, Mounir Satouri, Gordan Bosanac, Estella Galan, Majdouline Sbai i Tomas Vaitz, pozvali su Vladu da obezbijedi transparentnost u odlukama, uradi reviziju objekata i dokumentacije, uz napomenu da se Sveti Stefan ne smije tretirati kao eksluzivna enklava“, prenijele su Vijesti.

Podsjećamo da je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma 2021. godine formiralo Komisiju za analizu ugovorne i planske dokumentacije za gradnju u Miločeru. U svom preliminarnom izvještaju iz aprila iste godine, Komisija je osporila dio planske dokumentacije i zaključila da kroz prethodno spoveden javni konkurs nisu poštovana obavezujuća planska rješenja iz planova višeg reda, ali da nisu uzeta u obzir ni rješenja iz važećih planova nižeg reda.

Na osnovu tako sprovedenog konkursa, te Odluke o urbanističko-arhitektonskom rješenju Hotelskog rizorta Miločer, Opština Budva, koju je donijela Vlada Mila Đukanovića 29. 12. 2015, kojom je propisano da usvojeno rješenje predstavlja sastavni dio Prostornog plana Opštine Budva, Ministarstvo održivog razvoja i turizma u mandatu Branimira Gvozdenovića, izdalo je na zahtjev investitora urbanističko-tehničke uslove koji su postali osnov za izradu projektne dokumentacije.

Međutim, usvojeno rješenje nije moglo biti osnov za izdavanje UTU, jer je Prostorni plan Opštine bio van snage i nije se primjenjivao od 31. 12. 2015.

„Budući da lokacija za hotelski rizort – Miločer NIJE određena u skladu sa SMJERNICAMA ondašnjeg Prostornog plana Opštine Budva, što je bio uslov iz člana 60a Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, da bi se po tom osnovu mogla odrediti lokacija za gradnju, slijedi preispitivanje pravne valjanosti Odluke o određivanju lokacije za Hotelski rizort – Miločer Opština Budva, a samim tim i Odluke o urbanističko –arhitektonskom rješenju Hotelskog rizorta – Miločer“, zaključuje državna komisija i preporučuje formiranje ekspertskog parvnog tima za zaštitu državnih interesa u ovom slučaju.

Preporuke su ostale na papiru da bi Ministarstvo planiranja prostora, urbanizma i državne imovine u maju 2026. potvrdilo da ovaj pravni tim nikada nije formiran i da nalazi iz izvještaja Komisije nisu doveli do poništavanja građevinske prijave.

Provjera sporne dokumentacije o gradnji betonskog bastiona u Miločeru nije spovedena do kraja. Mještani Svetog Stefana zatražili su obustavu radova do detaljne revizije građevinske dokumentaicje i pristupa spisima po osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.

Nezavisna provjera projekta i dokumentacije je važan put jer otvara uvid u način donošenja odluka prethodne državne administracije i odgovara na pitanja kako su zakonske odredbe prilagođavane interesima investitora i kako je na osnovu nepostojećeg planskog osnova donijet programski zadatak za raspisivanje javnog konkursa za agresivnu urbanizaciju zakupljenog ljetovališta.

Da li će i kako Vlada odgovoriti na zahtjeve znaće se već 17. novembra. Vlada je zaključila sporazum sa zakupcem kojim se dozvoljava nastavak gradnje a sada se od nje traži da zaustavi ili izmijeni ono što je sporazumom omogućeno. Međutim, konačan tekst sporazuma javnost nije imala priliku da vidi. Za građane koji protestuju suštinsko je pitanje šta je Vlada obećala investitoru, šta je zauzvrat dobila država i da li su interesi javnosti i prostor Miločerskog parka poravnanjem sa zakupcem dovoljno zaštićeni.

Takođe se postavlja pitanje da li Vlada može u ime investicionih i ugovornih obaveza donositi odluke koje trajno mijenjaju karakter jednog od najznačajnijih ambijenata crnogorskog primorja bez saglasnosti i stvarnog učešća lokalne zajednice.

Branka PLAMENAC

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ SINIŠE RAIČEVIĆA, CARINSKOG INSPEKTORA: Disciplinovanje zviždača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Carinski inspektor Siniša Raičević, koji je još 2020. u Upravi carina dobio status zviždača, krajem 2024. je suspendovan s posla. U prijavi koju je ove sedmice podnio Osnovnom sudu navodi da je žrtva mobinga i progovara o, kako tvrdi, nezakonitom radu sadašnje i bivše uprave

 

 

Carinski inspektor Siniša Raičević je ove sedmice Osnovnom sudu u Podgorici podnio prijavu za mobing. U prijavi, u koju je Monitor imao uvid, Raičević navodi da je ,,počev od septembra 2024. godine, (a i ranije) na radnom mjestu kontinuirano izložen psihičkom zlostavljanju, ponižavanju i sistematskom narušavanju profesionalnog i ličnog dostojanstva od strane Maje Vučinić, vd. direktorice Uprave carina”.

Raičević u prijavi navodi da je politički motivisan njegov progon koji je počeo u decembru 2004. godine pokretanjem disiplinskog postupka. Par dana kasnije dobio je rješenje o suspenziji i umanjenju plate od 40 odsto. Suspenzija je ukinuta tek 9. oktobra ove godine.

Raičević je od Uprave carina, u kojoj radi od 1997. godine, 2020. dobio status zviždača. Monitor je početkom 2020. pisao o njegovom upozorenju da se pogrešnim načinom obračunavanja akciza na plin nanosi velika šteta državnom budžetu. Uprava carina mu je tada priznala status zviždača, ali uslijedile su i kazne. Premješten je iz Podgorice u carinsku ispostavu u Danilovgradu.

Carinski inspektor nije upozoravao samo na nepravilnosti prilikom obračunavanja akcize za plin, već je tvrdio i da je Uprava carina ranije žmurila na zloupotrebe prilikom izvoza cigareta, bojenja goriva izvan skladišta, prometa bakra koji je završen aferom u Srbiji i drugog, te da mu je vrijeme dalo za pravo. U Upravi su demantovali ove optužbe i tvrdili da je sve po zakonu i da nema štete za budžet.

Pored optužbi za mobing, Raičević u prijavi opet objelodanjuje, kako tvrdi, sistem nezakonitog rada u Upravi carina.

U prijavi se navodi da se ,,imenovani rukovodilac Maja Vučinić u kontinuitetu, politički motivisana trudila da mi onemogući normalno da radim, a sve u dosluhu sa bivšim direktorom Uprave carina Vladanom Jokovićem kojeg sam sa razlogom optužio za korupciju, (koju je on iz „MONSTAT“-a doveo u Upravu carina po partijskoj liniji) i sa Draganom Perovićem, koji u dužem vremenskom periodu obavlja dužnost pomoćnika i utiče na protivzakoniti rad Uprave carina“.

Raičević, dalje, objašnjava slučaj prilikom zapljene pola tone marihuane i 20 kg hašiša. U prijavi navodi da je Dragan Perović navodno pokušao da zapljenu pravno obesmisli i drogu premjesti sa graničnog prelaza Božaj na Carinski

terminal u Podgorici . ,,Čemu sam se ja usprotivio i saopštio da je to protivzakonito. On je nakon toga organizovao hajku na carinske službenike koji su profesionalno odradili posao, a sve preko unutrašnje kontrole i Božidara Lazarevića“, navodi zviždač.

Raičević takođe tvrdi da je vd direktorice Uprave carina ,,omogućila vršenje carinskih prevara na način što je preko unutrašnje kontrole izvršila pritisak da ljudi koji profesionalno rade, konkretno carine upotrebljavanih vozila, budu disciplinski gonjeni. A firmama koje su fiktivno otvorene u inostranstvu od strane naših građana omogućeno je da vrše carinske prevare, ne plaćaju carinu i da carinske dažbine plaćaju u smanjenom iznosu čim su učinili i čine više milionsku štetu po budžet Crne Gore“. Raičević tvrdi da je jedan od razloga  zbog kojih je sklonjen sa mjesta upravnika, upravo to da bi tim firmama bilo omogućeno da vrše carinske prevare.

On u prijavi navodi da je 9. decembra 2024.  podnio zahtjev za kopiju službene zabilješke o prijetnjama koji mu je uputio Aleksandar Mrkić nakon što mu je oduzeo robu i napisao carinski prekršaj na carinskom terminalu u Podgorici, za firmu „Montenegro tabaco Company“. Ističe da mu je direktorica  Vučinić odgovorila da se ne nalazi u arhivama Uprave carina i da nema evidenciju kad se navedeni događaj desio. Raičević tvrdi da je to neistina i da je bivši direktor Uprave carina Vladan Joković u dužem periodu pomagao Aleksandru Mrkiću u švercu nafte i cigareta.

U prijavi, Raičević optužuje još jednog bivšeg direktora Uprave carina: ,, Božidar Vuksanović je nakon što je bio direktor Uprave carina  prešao na mjesto direktora policije. On je sa mjesta direktora policije organizovao odmazdu i u dogovoru sa Aleksandrom Mrkićem organizovao mjere tajnog nadzora, prisluškivanje svih nas koji smo onemogućavali šverc cigareta i šverc nafte i naftnih derivata koji je organizovao Mrkić, koji je trenutno na potjernici i nedostupan je pravosudnim organima u Crnoj Gori.  Vuksanović je oganizovao hapšenje carinskih inspektora koji su učestvovali u sprečavanju navedenog šverca i koji su pravosnažno oslobođeni tek nakon sedam godina“.

Raičević je sudu predložio saslušavanje brojnih svjedoka. Na kraju prijave se ističe da mu je ,,uskraćeno pravo na poziciju koja mu pripada u skladu sa školskom spremom, radnim stažom, i vještinama –  na normalane uslove za rad, zaradu u punom iznosu, redovno usavršavanje, dok je određenim zaposlenima u skladu sa partijskom pripadnošću i simpatijama to omogućeno, iako im objektivno to pravo ne pripada”.

Zaključio je i daje zbog kontinuiranog ponašanja tuženog, kod njega došlo do narušavanja zdravstvenog stanja, koje se manifestuje kroz hronični stres, anksioznost, nesanicu i poremećaj pritiska. ,,Zbog čega se Tužilac u više navrata obraćao ljekaru specijalisti i na koncu mi je u decembru 2025. konstatovan karcinom bubrega i izvršena je operacija odstranjivanja desnog bubrega“, piše u prijavi.

Glavna rasprava u ovom slučaju zakazana je za kraj januara sledeće godine.

 


Fiktivne fakture za uvoz automobila

U martu prošle godine Raičević je podnio krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv bivših direktora Uprave carina Vladana Jokovića i Vladimira Bulajića, kao i aktuelne vd direktorice Maje Vučinić.

U krivičnoj prijavi tvrdi da su navedeni direktori donosili instrukcije suprotne zakonima koji tu oblast uređuju. Pored brojnih nepravilnosti on u prijavi navodi i fakture za uvoz automobila koje su duplo ili trostruko manje od stvarne vrijednosti automobila, a sve u skladu sa katalogom Nacionalnog biroa osiguravača, čiju vrijednost saznaju i upisuju u fiktivne račune  – fakture.

Raičević ističe da se tako plaćaju duplo do trostruko umanjene carinske dažbine i enormno šteti budžet. Navodi da su neki otišli i korak dalje pa su registrovali fantomske firme u Bugarskoj, Češkoj i drugim zemljama EU.,,Pa smo često svjedoci da je auto kupljeno i odjavljeno u Njemačkoj ili Belgiji, a priložena je faktura iz Bugarske. Uz konstataciju na fakturi da će auto biti plaćeno u gotovini u Crnoj Gori, što je nonsens i suprotno Carinskom zakonu, Zakonu o spoljnoj trgovini, Zakonu o platnom prometu“, naveo je u prijavi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON ORUŽANE PLJAČKE NA STAROM AERODROMU: Ko kontroliše transport novca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaštitarska kompanija je novac, prema dostupnim informacijama, prevozila običnim putničkim automobilom, umjesto specijalizovanim, blindiranim vozilom. Prema Pravilniku o bližim uslovima koje treba da ispunjavaju vozila i oprema za bezbjedno vršenje poslova zaštite, transport novca i dragocjenosti mora se obavljati specijalnim vozilima koja ispunjavaju uslove određenog stepena balističke zaštite

 

 

Oružana pljačka na podgoričkom Starom aerodromu, u kojoj je iz automobila zaštitarske kompanije CSP Security oteta vreća s novcem prikupljenim iz 16 poslovnih objekata, otvorila je ozbiljno pitanje bezbjednosti transporta gotovine u Crnoj Gori, ali i odgovornosti kompanija koje obavljaju taj posao i institucija koje su dužne da kontrolišu njihov rad.

Dvojica nepoznatih napadača presrela su u ponedjeljak, oko devet sati, automobil marke „reno“ u Ulici Avda Međedovića, neposredno nakon preuzimanja pazara iz jednog marketa. Uz prijetnju vatrenim oružjem oteli su vreću sa više plastičnih kesa u kojima se nalazio novac iz 16 objekata, a potom pobjegli. Prema informacijama objavljenim 11. novembra, plijen je iznosio više od 70.000 eura. Dok policija traga za počiniocima, ostaje da se utvrdi kako je organizovan transport tolikog novca i da li su eventualni propusti u bezbjednosnim procedurama napadačima olakšali posao.

Posebno zabrinjava činjenica da je novac, prema dostupnim informacijama, prevožen običnim putničkim automobilom, umjesto specijalizovanim, blindiranim vozilom. Prema Pravilniku o bližim uslovima koje treba da ispunjavaju vozila i oprema za bezbjedno vršenje poslova zaštite, transport novca i dragocjenosti mora se obavljati specijalnim vozilima koja ispunjavaju uslove određenog stepena balističke zaštite.

Takva vozila moraju biti konstruisana i opremljena tako da onemoguće neovlašćeni pristup stvarima koje se prevoze, njihovo otvaranje, oštećenje ili otuđenje. Propisano je i da blindirano vozilo ima najmanje dva odvojena prostora – jedan za pratnju, a drugi za novac i druge vrijednosti. Uz to, mora posjedovati tehničke uređaje koji sprečavaju neovlašćeni ulazak, registruju pokušaje nasilnog pristupa i omogućavaju njihovo dojavljivanje putem GPS sistema, telefona ili radio-veze.

Prema nezvaničnim informacijama, automobil kojim je prevožen novac nije bio ni posebno obilježen, iako je propisima predviđeno da specijalizovana vozila na vidnom mjestu imaju natpis kojim se označava pratnja novca, hartija od vrijednosti i dragocjenosti. Istraga bi trebalo da utvrdi i da li su poštovane procedure koje se odnose na transport novca u sigurnosnim vrećama i koferu sa posebnim kodom, kao i ko je donio odluku da se pazar iz 16 objekata prevozi putničkim automobilom.

Doktor nauka bezbjednosti Ivan Pekić u razgovoru za Monitor ocjenjuje da bi, ukoliko se potvrdi da je novac transportovan na taj način, bila riječ o ozbiljnom bezbjednosnom propustu koji otvara niz pitanja o organizaciji posla, fizičkoj zaštiti i kontroli rada privatnih bezbjednosnih kompanija.

„Ukoliko se nakon istrage potvrdi da je novac iz 16 poslovnih objekata transportovan običnim putničkim automobilom, umjesto specijalizovanim vozilom za transport novca, riječ je o ozbiljnom bezbjednosnom propustu koji otvara više pitanja o načinu organizacije, fizičke zaštite, profesionalnim standardima i kontroli rada privatnih bezbjednosnih kompanija“, kaže on. „Transport gotovog novca predstavlja jednu od rizičnih aktivnosti u sistemu privatne bezbjednosti, jer podrazumijeva prenošenje značajnih materijalnih vrijednosti i zahtijeva jasno definisane procedure, odgovarajuća tehnička sredstva, stručno osposobljeno osoblje i prethodnu procjenu bezbjednosnih rizika. Specijalizovana vozila nijesu samo tehnički standard, već važan segment integralnog sistema zaštite privatne bezbjednosti. Upotreba običnog putničkog motornog vozila, ukoliko nije u skladu sa propisanim uslovima i odgovarajućim mjerama zaštite, značajno povećava ranjivost takvog transporta“, objašnjava Pekić.

On smatra da je, kada je riječ o odgovornosti, neophodno napraviti razliku između operativne odgovornosti zaštitarske kompanije i regulatorne odgovornosti države.

„Primarna odgovornost za organizaciju i sprovođenje bezbjednosnog transporta novca pripada isključivo kompaniji koja je preuzela taj posao. Ona je dužna da obezbijedi odgovarajuća sredstva, osposobljene zaposlene, procjenu rizika i dosljednu primjenu bezbjednosnih procedura. S druge strane, nadležne državne institucije imaju obavezu da kontrolišu zakonitost rada ovih kompanija, ispunjenost uslova za obavljanje djelatnosti i poštovanje zakonom utvrđenih standarda. Država ne može preuzeti operativnu odgovornost kompanije, ali ne može ni zanemariti svoju regulatornu i nadzornu funkciju“, kaže Pekić.

Pekić upozorava da ovaj slučaj zahtijeva ozbiljno preispitivanje načina na koji se organizuje transport novca širom Crne Gore, kao i odgovornosti onih koji upravljaju tim poslovima.

Uprava policije je nakon pljačke apelovala na sva privredna društva koja obavljaju poslove transporta novca i dragocjenosti da dosljedno primjenjuju propisane procedure i obezbijede najviši nivo zaštite. Međutim, apel nakon incidenta ne može zamijeniti redovne i djelotvorne kontrole.

Pekić upozorava da bez rezultata istrage ne bi trebalo donositi zaključke o sistemskom propustu svih kompanija koje se bave ovom djelatnošću.

„Bilo bi preuranjeno tvrditi da je riječ o sistemskom propustu svih kompanija u ovoj oblasti. Potrebno je utvrditi da li je riječ o individualnoj grešci, propustu u rukovođenju ili nedovoljno efikasnom institucionalnom nadzoru. Iz ugla bezbjednosnog menadžmenta najvažnije pitanje nije samo kako je došlo do pljačke, već i zašto eventualne ranjivosti nijesu prepoznate i otklonjene prije nego što je do incidenta došlo. Bezbjednosna procedura koja postoji samo na papiru, a ne primjenjuje se u praksi, predstavlja ozbiljan rizik. Zato ovaj slučaj treba da bude povod za institucionalnu analizu, preispitivanje postojećih standarda i unapređenje kontrole privatnih bezbjednosnih kompanija. Bezbjednost se ne smije posmatrati kao trošak u privatnoj kompaniji i poslovanju, već kao osnovni preduslov odgovornog i profesionalnog obavljanja ove djelatnosti koja se tiče zaštite lica i imovine“, zaključuje Pekić.

Pljačka na Starom aerodromu nije prvi slučaj u Crnoj Gori u kojem se, nakon ozbiljnog kriminalnog događaja, postavlja pitanje bezbjednosti transporta novca i zaštite zaposlenih. U novembru 2021. godine, tokom oružane pljačke novca Pošte u Nikšiću, ubijen je radnik obezbjeđenja Ljubiša Mrdak. Njegova smrt pokrenula je pitanja o tome da li su zaštitarske kompanije poštovale zakonske procedure i da li su zaposleni bili adekvatno zaštićeni prilikom obavljanja jednog od najrizičnijih poslova u ovoj djelatnosti. Nakon tragedije, MUP je pokrenuo nadzor nad zaštitarskim firmama koje su imale odobrenje za transport novca i drugih vrijednosti. Tada se, kao i sada, pokazalo da propisi sami po sebi ne garantuju bezbjednost ukoliko se njihova primjena ne kontroliše, a eventualna kršenja ne sankcionišu.

Pet godina nakon ubistva Mrdaka ponovo se postavlja pitanje koliko su institucije naučile iz te tragedije i da li se nadzor nad zaštitarskim kompanijama sprovodi kontinuirano ili tek nakon što se dogodi razbojništvo. Posebno je važno utvrditi kako je organizovan transport pazara iz 16 poslovnih objekata, ko je bio odgovoran za izbor vozila, da li je kompanija ispunjavala sve zakonske i tehničke uslove i zbog čega takva praksa, ukoliko se potvrdi da su propisi prekršeni, nije ranije zaustavljena. Pljačka u Podgorici, srećom, nije završena novom tragedijom, ali je ponovo pokazala da se bezbjednost ne smije provjeravati tek nakon što bude narušena.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo