Bivšeg pripadnika oružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kapetana Renata Petrova, Županijski sud u Zadru je 1995. kaznio na 20 godina zatvora. No, dugo im nije bio dostupan. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je dobio pasoš, ali i državni posao – angažovali su ga u Birou za nacionalnu bezbjednost.

To nije jedina neobičnost njegove biografije. Petrov je po ocu i po majci etnički Hrvat a terete ga da je 18. novembra 1991. bio u eskadronu koji je u Škabrnji masakrirao 44 Hrvata; navodno je pucao u glavu jednom starcu.

Sa majkom Milevom, koja svih ovih godina živi u Benkovcu, nije bio u neposrednom kontaktu. Tvrdi da je 1991. na izbor uniforme njenog jedinca presudno uticala prijeratna ljubav, Srpkinja iz obližnjeg sela sa kojom se oženio i dobio dvoje đece: „Renato se morao dvaput više dokazivati nego drugi zato što je Hrvat”, rekla je za lokalne novine.

U izbjeglištvu se Petrov razveo. Uz pomoć bivšeg pripadnika UNPROFOR-a je emigrirao u SAD. Opet se oženio i u novom braku dobio đecu. Uhapšen je po međunarodnoj poćernici u aprilu 2011. u Njemačkoj. Kada je izručen Hrvatskoj, Mileva je rekla da nema novca da otputuje do obližnjeg Zadra i posjeti ga u pritvoru.

Petrov je na jednom pretresu promijenio svoj iskaz o narodnosti i deklarisao se kao Srbin. Rekao je da je tog dana kada se odigrao zločin u Škabrnji bio odsutan iz svoje jedinice jer je bio rođendan njegovom ocu. Presuda je izrečena u septembru – nepravosnažno je oslobođen. Tužilaštvo se žalilo, a njegov advokat je najavio odštetni zahtjev protiv države Hrvatske od 200.000 eura…

Hiljade i hiljade drugih priča onih pripadnika nekog od naroda koji su iz isto toliko voljnih ili nevoljnih razloga obukli „neprijateljsku” uniformu – čekaju da budu ispričane.

Čak oko 9.000 moblilisanih Srba su prošli kroz ratne jedinice Hrvatske vojske (HV). Taj podatak je dugo godina sklanjan od javnosti, jer nije bio prijatan ni za vlasti u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Partizan i jedini Srbin član Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991 – 1992, Živko Juzbašić, u svojoj knjizi Srpsko pitanje i hrvatska politika piše kako je Franju Tuđmanu, sa spiskom 2.000 dobrovoljaca, predlagao da se formira brigada HV-a isključivo od Srba.

„Rekao je da je to preglomazna jedinica. Odgovorio sam da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne (bataljoni), ali ni to nije prošlo, ni satnije (čete). Bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali”, svjedočio je Juzbašić.

Neki od njih su, međutim, zaista i bili dobrovoljci na frontovima od Dunava do Jadrana. Podoficir JNA Željko Baltić, sa kompletnom obalskom baterijom na ostrvu Žirje kod Šibenika je dezertirao u HV, te septembra 1991. topovskom kanonadom zaustavio prodor mehanizacije Ratka Mladića u grad.

Svaki dvadeseti branilac Vukovara – prema evidenciji tamošnjeg udruženja ratnih veterana – bio je Srbin, njih ukupno stotinjak. Među njima su i Predrag i Nenad Gagić – sinovi Vukašina, pravoslavnog paroha iz Pačetina.

Predrag je bio mitraljezac na Trpinjskoj cesti, poznatom „groblju tenkova” JNA, gdje ih je uništeno nekoliko desetina. Zarobljen je nakon pada Vukovara i prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. U proljeće 1992. je razmijenjen, ali se od teškog zlostavljanja nikada nije oporavio. Imao je čin satnika (kapetana) HV-a. Umro je 2001.

No, čak i angažman u HV-u za Srbe nije bila garancija od gubitka radnog mjesta ili deložacije. Dok je bio na ratištu, Splićaninu Svetozaru Jovanoviću, profesionalnom pripadniku 4. gardijske motorizovane brigade – vjerovatno najelitnije jedinice u HV-u – grupa drugih hrvatskih vojnika je bespravno upala u stan. Gardisti su predložili Jovanoviću da ih oružjem išćeraju, no on je to odbio. Spor je trajao punih 13 godina i mirno je riješen.

Bilo je i tragičnih događaja. Četvorica pripadnika izviđačke satnije 113. brigade HV-a – protiv kojih se deceniju vode sudski procesi – terete se da su 11. avgusta 1995. tokom tzv. čišćenja terena kod Skradina ubili srpske civile Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74) koji su aktivnom oficiru iz susjedne 114. brigade HV-a bili đed i baba po majci.

Ratni vihor je uzrokovao i da se članovi porodice nalaze na različitim stranama jednog fronta. Admiral Dušan Rakić je zbog toga u Beogradu bio tema nekoliko sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Rakić je 1992. bio načelnik Štaba ratne mornarice u Kumboru, no neki su stavili rezervu na njegovu karijeru. „Žena mu živi u Splitu, oba sina su mu u Zboru narodne garde (ZNG)”, kazao je 9. decembra 1992. na sjednici VSO-a tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić.

Rakiću je testirana lojalnost. VSO ga je poslao na dužnost u Knin. Bio je ministar odbrane RSK-a. Dvije godine kasnije, tražio je da se vrati na službu u VJ. „Odao se alkoholu. Ima nesređenu porodicu, bio je u Meljinama na lečenju”, referisao je 27. septembra 1994. na VSO-u novi načelnik Generalštaba Momčilo Perišić. Na kraju, Rakiću su odobrili prekomandu.

Zapisnici sa sjednica VSO-a, čiji je dio dostupan Haškom sudu, otkrivaju da je Momir Bulatović na sjednici 9. decembra 1992. rekao: „Evo, kapetan fregate, Brajković Ratko – dva brata su mu u ZNG-u, a radi u obavještajnom organu”. To je zabrinulo Slobodana Miloševića: „Ovo sa rodbinom po ZNG-ama, a još radi u obaveštajnim organima – to moramo videti”.

Dok su iz VJ udaljeni Slovenci i Hrvati koji su ostali nakon sukoba JNA sa njihovim matičnim republikama – a njih je bilo na stotine, lojalni pripadnici manjina unutar SRJ imali su visok, ali suštinski nebitan rang. Na sjednici VSO-a 11. oktobra 1993. Perišić je predložio da se razmotri da li je „politički oportuno” penzionisati generala Ismeta Krasnićija.

„Njegove intelektualne i ukupne sposobnosti su ispod nivoa”, kazao je Perišić, a Milošević dodao: „Da su ispod nivoa, to je sigurno. Ali, ja ga ne bih penzionisao; treba da imamo jednog Albanca generala”.

Istom zgodom se raspravljalo i o generalu Enesu Tasu. „Nije sposoban za vojsku”, kazao je Perišić, „ali njega smo ostavili; on je Musliman”. Taso je 1991. bio komandant 51. motorizovane brigade JNA koja je dejstvovala kod Dalja, na način da je Tužilaštvo iz Osijeka 2009. pokrenulo krivični postupak zbog ubistava 11 hrvatskih policajaca, te zbog toga što nije spriječio ubijanje 92 civila.

Nakon slavonske ravnice, Tasa su poslali u rodnu BiH. Kao zamjenik generala Milutina Kukanjca je ranjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada je prilikom dogovorene evakuacije Komande 2. vojne oblasti – što je bio uslov JNA da oslobodi uhapšenog Aliju Izetbegovića – došlo do pucnjave.

Dva važna aktera događaja u Dobrovoljačkoj, ali na suprotnoj strani, ispred snaga Vlade BiH su bili Srbi – zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Jovan Divjak, kasnije general i „drugi čovjek” Armije BiH, kao i Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Za Divjakom je zbog Dobrovoljačke Srbija raspisala poćernicu, po kojoj je uhapšen i pritvoren 2011. u Beču, ali je ekstradicija odbijena kao neosnovana.

Nekoliko drugih Srba su takođe istaknuti pripadnici Armije BiH. Najveća vojna odlikovanja, Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima, posthumno su dodijeljena Čedomiru Domuzu, prijeratnom policajcu, sredinom 1992. poginuo u borbama kod Trnova. Čedini vukovi, jedinica kojom je komandovao na Igmanu se smatra zaslužnom da je ta planina, preko koje je naredne tri godine išao jedini kopneni koridor do opkoljenog Sarajeva, ostala pod kontrolom Armije BiH.

Nosilac Zlatnog ljiljana je i Slaviša Šućur, po mnogim ocjenama najbolji tenkista. Istakao se u borbama na sarajevskom obruču – specijalno u osvajanju kote 850 na brdu Žuč, zatim na Treskavici i Bjelašnici, kao i 1995. na Ozrenu.

Brojni drugi Srbi u BiH su takođe dali značajan doprinos u Armiji BiH. Na primjer, Aleksandar Mrenica, rođen u Beogradu, major JNA, artiljerac na službi u Bihaću i Zadru, gdje se upoznao sa Atifom Dudakovićem, koji je 1991. bio oficir kod Ratka Mladića. Dudaković i Mrenica su u Bihaću, na početku bosanskog rata, najsposobniji u lokalnoj Teritorijalnoj odbrani iz koje je nastao 5. korpus Armije BiH.

Kada je Dudaković u jesen 1993. postao komandant 5. korpusa, Mrenica je njegov pomoćnik za operativno-nastavne poslove. Izradio je planove svih važnijih operacija. U nedavno objavljenom izvještaju hrvatske obavještajne službe iz tog vremena piše da Mrenica „vodi sve akcije iz operativnog stožera dok Dudaković ide na teren”.

Bošnjaci su, takođe bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Hajrudin Mušanović iz Skender-Vakufa je dobio publicitet kao „srpski heroj”, kao i braća Izet i Himzo Golić iz Rogatice. Major Pašaga Halilović je bio komandant 3. semberijske brigade.

Za razliku od njih, Safet Sejdić, pripadnik Interventne čete VRS-a iz Smizovca, svjedočio je u Hagu protiv Vojislava Šešelja. Pukovnik Osman Selak, jedno vrijeme komandant pozadinske baze 1. krajiškog korpusa iz Banja Luke, svjedočio je protiv Miloševića i drugih haških optuženika.

Sud BiH je za ratne zločine u logoru Batković osudio na osam godina Džemala Zahirovića iz Bijeljine, a na 17 godina zbog silovanja osudio Jaska Gazdića; obojica su bili pripadnici VRS-a.

U Hrvatskoj je Fikret Abdić, tvorac samoproglašene Republike Zapadne Bosne, osuđen jer je naredio, planirao i organizovao logore u Velikoj Kladušu u koje su zatvarani – Bošnjaci.

Hrvat Franko Simatović, 1990-ih načelnik Obavještajne uprave MUP-a Srbije, bio je glavni operativac srpske oružane pobune u Kninu, utemeljivač frenkijevaca – zloglasne JSO i njenih filijala, takođe Miloševićeva veza sa Željkom Arkanom Ražnatovićem. Optužen je pred Haškim sudom za ubistva i nehumana djela i protiv sunarodnika u Hrvatskoj i BiH.

MUP Hrvatske potražuje generala Zvonka Jurjevića, Hrvata iz Slavonskog Broda, 1991. komandanta jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, zbog „ratnih zločina protiv civilnog pučanstva”.

Jedan od najpoznatijih pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Mostaru je bio Sergej Belović, Srbin, koga mnogi sunarodnici pominju kao najokrutnijeg aktera hapšenja, pljački i šikaniranja. Ubijen je navodno u svađi HOS-ovaca oko podjele „ratnog plijena”…

Svojevremeno je Janez Janša tužio generala Marijana Čada, Slovenca, komandanta 13. korpusa, da je bio agresor. Sud u Kopru je 1998. odbačio tužbu. Čad je jedini zapovjednik JNA koji je juna 1991. u dodijeljenom sektoru u potpunosti i bez ispaljenog metka izvršio naredbu iz Beograda da se trupama zaposjednu slovenačke granice.

Vladimir JOVANOVIĆ