DRUŠTVO
U uniformi druge boje

Bivšeg pripadnika oružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kapetana Renata Petrova, Županijski sud u Zadru je 1995. kaznio na 20 godina zatvora. No, dugo im nije bio dostupan. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je dobio pasoš, ali i državni posao – angažovali su ga u Birou za nacionalnu bezbjednost.
To nije jedina neobičnost njegove biografije. Petrov je po ocu i po majci etnički Hrvat a terete ga da je 18. novembra 1991. bio u eskadronu koji je u Škabrnji masakrirao 44 Hrvata; navodno je pucao u glavu jednom starcu.
Sa majkom Milevom, koja svih ovih godina živi u Benkovcu, nije bio u neposrednom kontaktu. Tvrdi da je 1991. na izbor uniforme njenog jedinca presudno uticala prijeratna ljubav, Srpkinja iz obližnjeg sela sa kojom se oženio i dobio dvoje đece: „Renato se morao dvaput više dokazivati nego drugi zato što je Hrvat”, rekla je za lokalne novine.
U izbjeglištvu se Petrov razveo. Uz pomoć bivšeg pripadnika UNPROFOR-a je emigrirao u SAD. Opet se oženio i u novom braku dobio đecu. Uhapšen je po međunarodnoj poćernici u aprilu 2011. u Njemačkoj. Kada je izručen Hrvatskoj, Mileva je rekla da nema novca da otputuje do obližnjeg Zadra i posjeti ga u pritvoru.
Petrov je na jednom pretresu promijenio svoj iskaz o narodnosti i deklarisao se kao Srbin. Rekao je da je tog dana kada se odigrao zločin u Škabrnji bio odsutan iz svoje jedinice jer je bio rođendan njegovom ocu. Presuda je izrečena u septembru – nepravosnažno je oslobođen. Tužilaštvo se žalilo, a njegov advokat je najavio odštetni zahtjev protiv države Hrvatske od 200.000 eura…
Hiljade i hiljade drugih priča onih pripadnika nekog od naroda koji su iz isto toliko voljnih ili nevoljnih razloga obukli „neprijateljsku” uniformu – čekaju da budu ispričane.
Čak oko 9.000 moblilisanih Srba su prošli kroz ratne jedinice Hrvatske vojske (HV). Taj podatak je dugo godina sklanjan od javnosti, jer nije bio prijatan ni za vlasti u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Partizan i jedini Srbin član Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991 – 1992, Živko Juzbašić, u svojoj knjizi Srpsko pitanje i hrvatska politika piše kako je Franju Tuđmanu, sa spiskom 2.000 dobrovoljaca, predlagao da se formira brigada HV-a isključivo od Srba.
„Rekao je da je to preglomazna jedinica. Odgovorio sam da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne (bataljoni), ali ni to nije prošlo, ni satnije (čete). Bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali”, svjedočio je Juzbašić.
Neki od njih su, međutim, zaista i bili dobrovoljci na frontovima od Dunava do Jadrana. Podoficir JNA Željko Baltić, sa kompletnom obalskom baterijom na ostrvu Žirje kod Šibenika je dezertirao u HV, te septembra 1991. topovskom kanonadom zaustavio prodor mehanizacije Ratka Mladića u grad.
Svaki dvadeseti branilac Vukovara – prema evidenciji tamošnjeg udruženja ratnih veterana – bio je Srbin, njih ukupno stotinjak. Među njima su i Predrag i Nenad Gagić – sinovi Vukašina, pravoslavnog paroha iz Pačetina.
Predrag je bio mitraljezac na Trpinjskoj cesti, poznatom „groblju tenkova” JNA, gdje ih je uništeno nekoliko desetina. Zarobljen je nakon pada Vukovara i prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. U proljeće 1992. je razmijenjen, ali se od teškog zlostavljanja nikada nije oporavio. Imao je čin satnika (kapetana) HV-a. Umro je 2001.
No, čak i angažman u HV-u za Srbe nije bila garancija od gubitka radnog mjesta ili deložacije. Dok je bio na ratištu, Splićaninu Svetozaru Jovanoviću, profesionalnom pripadniku 4. gardijske motorizovane brigade – vjerovatno najelitnije jedinice u HV-u – grupa drugih hrvatskih vojnika je bespravno upala u stan. Gardisti su predložili Jovanoviću da ih oružjem išćeraju, no on je to odbio. Spor je trajao punih 13 godina i mirno je riješen.
Bilo je i tragičnih događaja. Četvorica pripadnika izviđačke satnije 113. brigade HV-a – protiv kojih se deceniju vode sudski procesi – terete se da su 11. avgusta 1995. tokom tzv. čišćenja terena kod Skradina ubili srpske civile Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74) koji su aktivnom oficiru iz susjedne 114. brigade HV-a bili đed i baba po majci.
Ratni vihor je uzrokovao i da se članovi porodice nalaze na različitim stranama jednog fronta. Admiral Dušan Rakić je zbog toga u Beogradu bio tema nekoliko sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Rakić je 1992. bio načelnik Štaba ratne mornarice u Kumboru, no neki su stavili rezervu na njegovu karijeru. „Žena mu živi u Splitu, oba sina su mu u Zboru narodne garde (ZNG)”, kazao je 9. decembra 1992. na sjednici VSO-a tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić.
Rakiću je testirana lojalnost. VSO ga je poslao na dužnost u Knin. Bio je ministar odbrane RSK-a. Dvije godine kasnije, tražio je da se vrati na službu u VJ. „Odao se alkoholu. Ima nesređenu porodicu, bio je u Meljinama na lečenju”, referisao je 27. septembra 1994. na VSO-u novi načelnik Generalštaba Momčilo Perišić. Na kraju, Rakiću su odobrili prekomandu.
Zapisnici sa sjednica VSO-a, čiji je dio dostupan Haškom sudu, otkrivaju da je Momir Bulatović na sjednici 9. decembra 1992. rekao: „Evo, kapetan fregate, Brajković Ratko – dva brata su mu u ZNG-u, a radi u obavještajnom organu”. To je zabrinulo Slobodana Miloševića: „Ovo sa rodbinom po ZNG-ama, a još radi u obaveštajnim organima – to moramo videti”.
Dok su iz VJ udaljeni Slovenci i Hrvati koji su ostali nakon sukoba JNA sa njihovim matičnim republikama – a njih je bilo na stotine, lojalni pripadnici manjina unutar SRJ imali su visok, ali suštinski nebitan rang. Na sjednici VSO-a 11. oktobra 1993. Perišić je predložio da se razmotri da li je „politički oportuno” penzionisati generala Ismeta Krasnićija.
„Njegove intelektualne i ukupne sposobnosti su ispod nivoa”, kazao je Perišić, a Milošević dodao: „Da su ispod nivoa, to je sigurno. Ali, ja ga ne bih penzionisao; treba da imamo jednog Albanca generala”.
Istom zgodom se raspravljalo i o generalu Enesu Tasu. „Nije sposoban za vojsku”, kazao je Perišić, „ali njega smo ostavili; on je Musliman”. Taso je 1991. bio komandant 51. motorizovane brigade JNA koja je dejstvovala kod Dalja, na način da je Tužilaštvo iz Osijeka 2009. pokrenulo krivični postupak zbog ubistava 11 hrvatskih policajaca, te zbog toga što nije spriječio ubijanje 92 civila.
Nakon slavonske ravnice, Tasa su poslali u rodnu BiH. Kao zamjenik generala Milutina Kukanjca je ranjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada je prilikom dogovorene evakuacije Komande 2. vojne oblasti – što je bio uslov JNA da oslobodi uhapšenog Aliju Izetbegovića – došlo do pucnjave.
Dva važna aktera događaja u Dobrovoljačkoj, ali na suprotnoj strani, ispred snaga Vlade BiH su bili Srbi – zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Jovan Divjak, kasnije general i „drugi čovjek” Armije BiH, kao i Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Za Divjakom je zbog Dobrovoljačke Srbija raspisala poćernicu, po kojoj je uhapšen i pritvoren 2011. u Beču, ali je ekstradicija odbijena kao neosnovana.
Nekoliko drugih Srba su takođe istaknuti pripadnici Armije BiH. Najveća vojna odlikovanja, Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima, posthumno su dodijeljena Čedomiru Domuzu, prijeratnom policajcu, sredinom 1992. poginuo u borbama kod Trnova. Čedini vukovi, jedinica kojom je komandovao na Igmanu se smatra zaslužnom da je ta planina, preko koje je naredne tri godine išao jedini kopneni koridor do opkoljenog Sarajeva, ostala pod kontrolom Armije BiH.
Nosilac Zlatnog ljiljana je i Slaviša Šućur, po mnogim ocjenama najbolji tenkista. Istakao se u borbama na sarajevskom obruču – specijalno u osvajanju kote 850 na brdu Žuč, zatim na Treskavici i Bjelašnici, kao i 1995. na Ozrenu.
Brojni drugi Srbi u BiH su takođe dali značajan doprinos u Armiji BiH. Na primjer, Aleksandar Mrenica, rođen u Beogradu, major JNA, artiljerac na službi u Bihaću i Zadru, gdje se upoznao sa Atifom Dudakovićem, koji je 1991. bio oficir kod Ratka Mladića. Dudaković i Mrenica su u Bihaću, na početku bosanskog rata, najsposobniji u lokalnoj Teritorijalnoj odbrani iz koje je nastao 5. korpus Armije BiH.
Kada je Dudaković u jesen 1993. postao komandant 5. korpusa, Mrenica je njegov pomoćnik za operativno-nastavne poslove. Izradio je planove svih važnijih operacija. U nedavno objavljenom izvještaju hrvatske obavještajne službe iz tog vremena piše da Mrenica „vodi sve akcije iz operativnog stožera dok Dudaković ide na teren”.
Bošnjaci su, takođe bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Hajrudin Mušanović iz Skender-Vakufa je dobio publicitet kao „srpski heroj”, kao i braća Izet i Himzo Golić iz Rogatice. Major Pašaga Halilović je bio komandant 3. semberijske brigade.
Za razliku od njih, Safet Sejdić, pripadnik Interventne čete VRS-a iz Smizovca, svjedočio je u Hagu protiv Vojislava Šešelja. Pukovnik Osman Selak, jedno vrijeme komandant pozadinske baze 1. krajiškog korpusa iz Banja Luke, svjedočio je protiv Miloševića i drugih haških optuženika.
Sud BiH je za ratne zločine u logoru Batković osudio na osam godina Džemala Zahirovića iz Bijeljine, a na 17 godina zbog silovanja osudio Jaska Gazdića; obojica su bili pripadnici VRS-a.
U Hrvatskoj je Fikret Abdić, tvorac samoproglašene Republike Zapadne Bosne, osuđen jer je naredio, planirao i organizovao logore u Velikoj Kladušu u koje su zatvarani – Bošnjaci.
Hrvat Franko Simatović, 1990-ih načelnik Obavještajne uprave MUP-a Srbije, bio je glavni operativac srpske oružane pobune u Kninu, utemeljivač frenkijevaca – zloglasne JSO i njenih filijala, takođe Miloševićeva veza sa Željkom Arkanom Ražnatovićem. Optužen je pred Haškim sudom za ubistva i nehumana djela i protiv sunarodnika u Hrvatskoj i BiH.
MUP Hrvatske potražuje generala Zvonka Jurjevića, Hrvata iz Slavonskog Broda, 1991. komandanta jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, zbog „ratnih zločina protiv civilnog pučanstva”.
Jedan od najpoznatijih pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Mostaru je bio Sergej Belović, Srbin, koga mnogi sunarodnici pominju kao najokrutnijeg aktera hapšenja, pljački i šikaniranja. Ubijen je navodno u svađi HOS-ovaca oko podjele „ratnog plijena”…
Svojevremeno je Janez Janša tužio generala Marijana Čada, Slovenca, komandanta 13. korpusa, da je bio agresor. Sud u Kopru je 1998. odbačio tužbu. Čad je jedini zapovjednik JNA koji je juna 1991. u dodijeljenom sektoru u potpunosti i bez ispaljenog metka izvršio naredbu iz Beograda da se trupama zaposjednu slovenačke granice.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to

Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić ponovo nas je upozorila na činjenicu da ,,stručnjaka” u javnoj upravi, policiji, obrazovanju, zdravstvu i ostalim oblastima u kojima bilježimo nenapredak ima na hiljade. I nikom ništa
Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić razobličila je svu nemoć države i institucija da se uhvate u koštac sa armijom zaposlenih u državnim institucijama kojima na osnovu kupljenih ili falsifikovanih uvjerenja dobijaju posao i napreduju u službi.
O kakvom se haosu i nekoordinaciji između državnih službi radi govori podatak da je Pavličić za 12 godina koliko radi u IJZ konstantno napredovala u službi i radila na poslovima koji zahtijevaju stručnost. Pored falsifikovane diplome, niko u njenoj ustanovi ali ni u nadležnim ministarstvima kao da nije znao da je ona početkom 2014. proglašena krivom zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave.
Prema presudi iz 2014, Pavličić je na sudu priznala krivično djelo lažiranja diplome Hemijskog fakulteta u Beogradu. Sud je tada ocijenio da je ona ,,bila svjesna svog djela, čije je izvršenje htjela, postupajući sa direktnim umišljajem”. I pored toga sud je cijeneći olakšavajuće okolonosti ,,izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora od četiri mjeseca i istovremeno je odredio rok provjeravanja od dvije godine, odnosno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako okrivljena za vrijeme od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini krivično djelo”. Kako su sud i ostali provjeravali, dovoljno govori podatak da je Pavličić napredovala u službi i došla do mjesta pomoćnice direktora. Možda bi bila izabrana i za direktoricu da nije bilo višemjesečnog istraživanja novinarki Vijesti koje su razobličile ovaj slučaj.
Da sve nije prošlo bez odjeka, potvrđuje ostavka dosadašnjeg direktora Instituta za javno zdravlje Igora Galića. ,,Vezano za navode iz medija gdje se pominju falsifikovane diplome, želim jasno da stavim do znanja da se principijelno protivim svakom vidu malverzacija i molim da se istrage u ovom pravcu nastave u cijelom državnom sistemu”, saopštio je Galić.
I kako to obično biva nakon skandala ovakvih razmjera, iz Ministarstva prosvjete i ostalih su najavili da će sada podrobnije ispitivati diplome a iz tužilaštva da će prilježnije ispitati ovaj i ostale slučajeve lažnih diploma.
Za sada se tužilaštvu ne žuri u ispitivanju i kažnjavanju ovakve prakse. Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija su nakon izbijanja afere upozorili da su posljednjih godina podnijeli desetine krivičnih prijava protiv lica za koje je dobijena potvrda da su njihove diplome nevalidne, ali da nijedan slučaj nije procesuiran.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
OŽIVLJAVANJE PRAVOSUĐA: Deblokada počela od Ustavnog suda

Ministar pravde Andrej Milović (PES) tražio je nedavno od šefa Skupštine Andrije Mandića (ZBCG) da se hitno pokrene dijalog unutar parlamentarne većine, ali i organizuju uporedni sastanci s opozicijom o popuni ključnih pozicija u pravosuđu – jednog mjesta u Ustavnom sudu, tri u Sudskom savjetu, te pozicije vrhovnog državnog tužioca (VDT)
Poslanici Skupštine Crne Gore su u drugom krugu sa 56 glasova izabrali Faruka Resulbegovića za sudiju Ustavnog suda. Tako je omogućeno da Ustavni sud, poslije višegodišnje krize, ponovo radi u punom sastavu, sa sedam sudija.
Lokalni izbori prošle godine pokazali su neophodnost funkcionalnog Ustavnog suda (US). Četiri opštine nisu mogle da proglase rezultate izbora i formiraju vlast nakon što su odbijene žalbe, podnijete opštinskoj izbornoj komisiji, došle do Ustavnog suda. US nije mogao odlučiti po žalbama jer je nekoliko mjeseci ranije ostao bez kvoruma za odlučivanje, sa samo troje sudija.
Nakon mnogo odugovlačenja i pritisaka međunarodne zajednice, prije svega Evropske komisije (EK), početkom ove godine izabrano je troje sudija US. Poslanici su izabrali Snežanu Armenko, Momirku Tešić i Draganu Đuranović. Alija Beganović i Faruk Resulbegović nijesu dobili dovoljan broj poslaničkih glasova. Izabrane sudije bile su kompromis između tehničke Vlade, Dritana Abazovića, i velikih koalicija okupljenih oko Demokratske partije socijalista (DPS), Za budućnost Crne Gore i Demokrata.
Kako nije izabran sedmi sudija, Ustavni sud u nekim slučajevima nije mogao imati većinu. Tako u slučaju ukaza bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da raspusti Skupštinu, Ustavni sud nije mogao da se izjasni da li je on prekršio Ustav. Odluka o ocjeni ustavnosti izostala jer je troje sudija glasalo da je riječ o pojedinačnom pravnom aktu, a troje je bilo protiv.
“Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Budimir Šćepanović i sudije – Snežana Armenko, Dragana Đuranović, Milorad Gogić, Desanka Lopičić i Momirka Tešić, u predmetu U-II broj 11/23, nije donio Odluku, jer predlog sudije izvjestioca nije dobio Ustavom propisanu potrebnu većinu”, saopšteno je iz Ustavnog suda.
Nakon formiranja nove vlasti, lideri vladajuće koalicije istakli su da je reforma pravosuđa prioritet. Za izbor sudije Ustavnog suda potrebna je dvotrećinska većina (54) u prvom krugu, ili tropetinska (49) u drugom. Ubrzo je pokrenuta procedura i na red je ponovo došlo glasanje o rukovodiocu ulcinjskog tužilaštva Faruku Resulbegoviću. Bošnjačka stranka (BS) je tražila da sedmi član US bude Bošnjak. Lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović, je kazao da Bošnjaka nema u Sudskom i Tužilačkom savjetu, Državnoj revizorskoj instituciji, Centralnoj banci Crne Gore… “Da li Bošnjak može da vjeruje u institucionalni i pravni sistem Crne Gore? Pozivam vas da ne glasate za sedmog sudiju, nego da otvorimo dijalog”, rekao je Ibrahimović.
Poslanik Albanskog foruma Nikola Camaj, ocijenio je da je funkcionalan Ustavni sud prioritet. Kaže da je iznenađen stavovima Bošnjačke stranke. “Nešto što pripada manjinama ne pripada po difoltu najjačoj manjinskoj starnci. U suprotnom bi u našim dokumentima pisalo da ta mjesta pripadaju BS-u”, smatra Camaj.
Skupština je u drugom krugu, glasovima 56 poslanika izabrala Ruselbegovića za sedmog sudiju Ustavnog suda. Uzdržani su bili poslanici iz redova Demokratske partije socijalista i Bošnjačke stranke. Šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić objasnio je stav DPS: “Upravo iz odgovornosti prema politici multietničke demokratije u Crnoj Gori. Ta odgovornost pripada predstavnicima manjinskih naroda, a ton na današnjoj sjednici je pokazao da saglasnosti nema”.
Poslanik sa liste vladajuće i najjače partije u ovom sazivu Pokreta Evropa sad Seid Hadžić, kazao je da je on Bošnjak i da će se uvijek boriti da predstavnici tog naroda budu na pozicijama gdje se odlučuje. Tvrdi da je nezadovoljan što „izvjesni period“ u Ustavnom sudu neće biti Bošnjaka. „Ali, nije problem u današnjem kandidatu, nego u prethodnih šest. Mizerno je pričati oko kvota za manjine. Ne interesju me kvote, ako imamo stabilne kandidate – zašto ne bi bilo sedam kandidata koji su Albanci, koji su Bošnjaci”, upitao je.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi

Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati savjet bivšeg premijera Duška Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”. Pa ne zaboraviti ni ko je otćutao mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju
Da, nevjerovatno je što je knjiga sa takvim naslovom uopšte ugledala svjetlost dana, primijetili su neki. Nije prva koju je isti autor, ratni zločinac, sa raznim vulgarnim naslovima lansirao u javni prostor. Autor je odavno upisan u mračne i krvave stranice regionalne istorije: Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) i haški osuđenik. Naslov njegovog uratka, objavljenog ove godine, nije za pristojne, a kamoli profesionalne medije. Pa ni sa mnogo zvjezdica.. Ovoga puta ne meti je bivša poslanica i liderka Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković.
Knjigu je izdala Šešeljeva izdavačka kuća Velika Srbija, a zavedena je u Narodnoj biblioteci Srbije, sa tiražom od hiljadu primjeraka i predmetnom odrednicom – Srbi – Progoni – Crna Gora – 21. v. Prije tri godine, u julu 2020 godine, ista izdavačka kuća izdala je Šešeljevu knjigu sličnog naziva. Meta je tada bila Aleksandra Jerkov, funkcionerka tamošnje Demokratske stranske. Ta stranka i Stranka slobode i pravde tada su zahtijevale od srpskog tužilaštva da hitno zabrani njenu distribuciju i prodaju. Ništa. Šešelj je nastavio. Na meti njegovih uradaka prethodno su bili i pokojna predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM) Biljana Kovačević – Vučo, funkcionerka Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak…
Jerkov je prije objavljivanja Šešeljeve knjige prijavila prijetnje koje je dobila od lidera SRS. Ona je saopštila tada da je “ohrabruje međunarodna i domaća podrška”, ali da ona ne može da “zameni to što nadležni već treći dan ne reaguju na pretnje”. Šešelj joj je uputio prijetnje putem društvene mreže Tviter pošto se javno upitala zašto lideru radikala ni godinu dana posle pravosnažne presude za ratne zločine nije oduzet poslanički mandat u Skupštini Srbije.
I Draginja Vuksanović Stanković je prije objavljivanja posljednjeg Šešeljevog naslova, bila na njegovoj meti. Zbog uvreda koje je na njen račun saopštio u programu beogradske TV Hepi u januaru 2022, televizije koja je pod kontrolom Šešeljevog nekadašnjeg partijskog saborca, danas predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, Agencija za elektronske medije (AEM) je privremeno zabranila emitovanje programa te televizije u Crnoj Gori.
Objavljivanje Šešeljeve knjige o Vuksanović Stanković naišlo je na brojne osude u Crnoj Gori. Reakcije su stigle sa gotovo svih adresa. Oglasile su se partije na vlasti, ministri, predsjednik države, opozicione partije, civilni sektor…Pokrenuta je i onlajn peticija kojom se od ministra spoljnih poslova Crne Gore Filipa Ivanovića traži da uputi protestnu notu Srbiji zbog objavljenje knjige Vojislava Šešelja sa uvredljivim, mizoginim naslovom.
“Ovo je nažalost samo posljednji u nizu primjera Šešeljevih vulgarnih i uvredljivih javnih objava. On je i prije gospođe Vuksanović-Stanković na sličan način pokušavao da našteti i ženama prisutnim u javnom životu Srbije, političarkama, novinarkama i aktivistkinjama koje mu nijesu bile po volji, uključujući i Povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije koja je više puta kritikovala njegove ispade kao nezakonite. Tačno je i da se Šešelj jednako vulgarno obrušavao i na svoje neistomišljenike, muškarce, kako iz Srbije tako i iz inostranstva”, navodi se u saopštenju Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za ženska prava (CŽP).
Ove organizacije ističu da “koliko god Šešelj bio personalno groteskna i primitivna figura, ne smije se potcijeniti da je on suštinski na vlasti u Srbiji i da ima sistemsku medijsku i drugu podršku države, što i ovaj i sve prethodne slučajeve čini još ozbiljnijim”.
Takođe, ocjenjuju da “brojnost negativnih reakcija na crnogorskoj javnoj sceni povodom ovog događaja “ohrabruje”.
Primijećena su, međutim, i neka ćutanja. Nakon što se predsjednik parlamenta i jedan od lidera ZBCG nije oglasio ovim povodom, reagovao je DPS tvrdeći da je to ćutanje odobravanje.
„Postoje stvari koje se ne komentarišu i koje su ispod svakog nivoa a to je situacija u kojoj se u knjizi Vojislava Šešelja pominje bivša poslanica Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković” kazao je kasnije Mandić upitan da to prokomentariše, Šešeljevo djelo. “Gospođa Vuksanović Stanković se više ne bavi politikom i primijetio sam da pojedini to sada žele da nametnu kao temu. Ovolika povika u Crnoj Gori je želja što više nametnuti tu temu ne vodeći računa o ugledu gospođe Vuksanović Stanković. Niti ću to čitati niti ću to komentarisati. Ja ne želim da namećem tu temu i ponavljam, to je ispod nivoa komentarisanja”, preczirao je Mandić
Na portalu Borba, koji se vezuje za bivši Demokratski front, međutim, više nego komentarišu Šešeljevu knjigu. Oni su nakon reakcija i osuda Šešeljevog uratka, objavili i njegovu izjavu tim povodom i dali mu priliku da dodatno vrijeđa bivšu poslanicu SDP-a. Na kraju teksta ogradili su se konstatcijom da Šešeljev stav „nije stav redakcije“. Šteta je, naravno, učinjena.
Zanimljive su i reakcije koje su došle iz Demokratske partije socijalista. Iz te partije su kazali da nije prvi put da autor tog ogavnog nedjela napada na ono, u Crnoj Gori, najsvetije – ženu, i to ne bilo koju nego jednu iz reda onih koji su život podredile odbrani vlastite kuće i njenog dostojanstva od „ovih i ovakvih, jadnih i bijednih, kakav je ovaj mrzitelj svega crnogorskoga“.
Neki od napada na “ono najsvetije – ženu”, dolazili su iz krugova bliskih upravo dugogodišnje partije na vlasti. Uz gromoglasno ćutanje poslanika i funkcionera te partije. Poput slučaja Vanje Ćalović Marković, recimo.
Interesantan je i savjet bivšeg DPS premijera Duška Markovića, nekadašnjeg dugogodišnjeg šefa tajne službe:“… Da manje bilježimo ko je dao podršku Draginji, već dobro i tvrdo da upamtimo ko nije osudio ovaj sramni napad”.
Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”. I ne zaboraviti ko je otćutao mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
Izdvojeno4 sedmice
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom