Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ubijanje budućnosti

Objavljeno prije

na

Štrajk i u parlamentu. Dotle je dogurao lider u regionu, a i šire. Sindikat Skupštine Crne Gore, iritiran ponižavajućim platama, zaprijetio je: „Čak ćemo se i spaliti ako treba”. I radnici hercegnovskog Novog Prvoborca, koji danima štrajkuju glađu, prijete očajničkim činom: „Javno ćemo se spaliti”.” Glađu štrajkuju službenici Saveza sindikata Crne Gore, radnici nikšićke gradske pekare, dvadeset bivših radnika nikšićkog Autoprevoznog, pridružiće im se bivši radnici barske Primorke…

Niko iz vrhova vlasti nije prijavio da mu je radnički očaj uznemirio savjest. U očima bogatih i moćnih sve je u ovoj zemlji ružičasto. U očima sirotinje – sivo. Mali procenat bogataša raspolaže sudbinama podanika. Oni se utrkuju da proizvedu što više društvene konfuzije. U takvom ambijentu najlakše završavaju prljave poslove.

U stručnoj literaturi navode se tri osnovna oblika korupcije – nepotizam, kronizam (postavljanje na odgovorne položaje prijatelja, kumova i saveznika) i favorizovanje privatnih firmi.

Ni nepotizam ni kronizam ne spadaju kod nas u krivična djela. A upravo te dvije vrste korupcije glavni su problem Crne Gore. U njima je cijela piramida vlasti. Na to redovno opominju i iz Evropske unije. Pred korupcijom u Crnoj Gori blijede sve korupcije u okruženju, kazao je ovih dana jedan evropski zvaničnik.

Sprega morala sa politikom predstavlja srž demokratije. Ostalo je priredba moćnih za mase. Pozivanje na moral danas u Crnoj Gori izgleda deplasirano. Kritika odavno ne pogađa osione političke i eklonomske moćnike. Oni marljivo smišljaju nove puteve za opstanak na vlasti po svaku cijenu. Crna Gora je zauzela 107. mjesto u junskom globalnom Country risk izvještaju, koji obuhvata mišljenje ekonomista o 184 države prema političkim, ekonomskim i strukturnim kriterijumima rizika. Na dnu je liste od deset zemalja srednje i istočne Evrope. Hrvatska je na 61, Srbija na 84, Makedonija na 87. Albanija na 91. poziciji.

I danas, kao u vrijeme Milovana Đilasa, svaki javni govor o anatomiji jednog morala skupo se plaća. Ilustrativan je Monitorov slučaj.

Godinama naš list proziva glavne krivce za strašni ratni zločin počinjen u Crnoj Gori – deportaciju bosanskih izbjeglica. Opet se Monitor, zajedno sa grupom nezavisnih intelektualaca, našao na nemilosrdnom udaru samo zato što se zalažemo da se pred lice pravde nađe najodgovorniji za taj zločin – tadašnji premijer Milo Đukanović. Režim je upregao poslušnike, medije i medijske agente da svim raspoloživim sredstvima ućutkaju nezgodne svjedoke.

Ovo je nastavak akcije koja je protiv grupe intelektualaca vođena povodom dodjeljivanja odlikovanja Lige humanista iz Sarajeva za mirotvorstvo Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću. Tada je osujećena ideja slavodobitnika da na ceremoniju uručivanja dovedu brojne ugledne zvanice. Najnovija hajka će potrajati. Bićemo joj naredni. Na njihove knjige uslijediće naše knjige, na njihove filmove naši filmovi. Pa, šta ko ponese. Oni hoće da okuju Crnu Goru svojim lažima, mi nemamo pravo da izdamo istinu o ratu i zločinima koje su oni počinili u naše ime.

Neće biti lako. Moćnici još ne strahuju da će ih stići pravda u sudovima. Da su ti sudovi njihova produžena ruka, pokazuju epilozi procesa o deportaciji izbjeglica, etničkom čišćenju Bukovice, logoru Morinj…

Slično, kao sa zločinima rata, je i sa zločinima pljačke Crne Gore. Početak suđenja bivšem gradonačelniku Budve i njegovim saradnicima nosi jasnu poruku – Prva familija ostaje Prva. Sve ostalo može da bude žrtvovano.

Đukanovićev režim počiva na sposobnosti da razbije solidarnost među svojim žrtvama. Prvi znaci ozbiljnog, organizovanijeg pokreta otpora, koji se zasniva na solidarnosti i spremnosti da se plati cijena svojih uvjerenja, pokazaće da je ova vlast mnogo ranjivija no što izgleda. Oni su samozvanci, koji su uzurpirali slobodnu volju građana. Pred manifestacijom te slobodne volje – bespomoćni su. Javnost će imati priliku da vidi kako, zahvaljujući otporu slobodnih ljudi, propada njihov brižljivo pripremani projekat da na svoje ružno ratno lice navuku mirotvoračku masku i pozlate vlastite zločine.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DANAS, SJUTRA

Da podrži

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom. Kod kuće, nije bilo velikih odluka i promjena, ali makar Milan Knežević nije dalje prijetio da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori

 

 

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom.

Priče iz Srbije, Brazila i Izraela nijesu iste, kao što nijesu ili neće biti ni njihovi raspleti. Ipak, sve su, makar na tren, prostor za drugačije.

U Brazilu se nadmetala  ljevica Inasija lule da Silve i desnica Flavija Bolsonara, sina bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara, osuđenog zbog pokušaja da poništi rezultate prethodnih predsjedničkih izbora u Brazilu. Desnica je bila uvjerena da joj je pobjeda zagarantovana, uz  brojna predviđanja i istraživanja  u tom smjeru. Lulina pobjeda bila je šok. Dodatno,  ljevica u Brazilu nije samo pobijedila tamošnju desnicu, nego i američke uplive i njihova nastojanja da utiču na ishod. Pobjedila je i Trampa.

U Izraelu nije bilo takmičenja lijevog i desnog, i rasplet očito neće donijeti  nasušne  promjene.  Netanjahu je izgubio većinu, ali tu većinu nije dobio nijedan politički blok. Formiranje vlade moglo bi potrajati,  pošto  niko ne razmatra koaliciju sa arapskim mandatima. Zato ratni zločinac i dalje ostaje tu, a fašizam prijeti da razori sve. Gaza i dalje krvari na očigled svijeta.

Predsjednik SNSD Milorad Dodik čestitao je Državi Izrael i Benjaminu Netanjahuu osvojen broj mandata na izborima, porukom da „Republika Srpska stoji uz Izrael, danas, sutra i uvijek“. Na žalost, Dodika nije zahvatio ovaj talas odlaska autokrata i desničara. Da je Vučić pao prije izbora u BiH, ko zna.

Na posljetku, Srbija. Sukob društva i korumpirane i kriminogene vlasti. Pobjedom na izborima Studentska lista nije pobijedila samo autokratu Vučića nego i opoziciju, koja nije uspjela ni da pređe cenzus. Čitavu političku klasu savladala jedna mladost, ponijeta željom za slobodom. To je trenutak istorije koji će dugo trajati.

Iako je  mirni Vučićev silazak sa vlasti razlog za ogromno slavlje, pred Studentskom listom i Srbijom tek je ozbiljan i težak posao. Ne samo ozdravljenje društva koje je predugo kontrolisano i uništavano.  Nego je tu i ono drugo važno pitanje – šta je politika Studentske liste osim  borbe protiv Vučića?  Gdje sad ide Srbija?  Najavljuje se da će za nove vlasti u Srbiji prioritet biti lustracija, borba protiv korupcije i jačanje institucija. Vidjećemo.

Govoreći o studenskim protestima u Francuskoj, Italiji i Belgiji, Španiji i Albaniji, koji su nastali kao odgovor na krize stanovanja, obrazovanja i uništavanja životne sredine, Yanis Varoufakis kaže: „Nevjerovatan ustanak mladih u maju 1968. godine, kada su studenti pozvali da tražimo nemoguće, završio se jačanjem konzervativizma. Da li će i ovaj ustanak na kraju ojačati ekstremnu desnicu koja prezire ustanike, upravo onu silu koja buja u njihovom očaju?.. Ako ih ljevica izda, krajnja desnica će iskoristiti njihov gnijev“…

U Crnoj Gori na sve strane nadmetanje – ko je bio veći kritičar Vučićevog režima, odnosno ko je manje s njim sarađivao. Parlamentom odzvanjaju optužbe  – koga je finansirala BIA, ko ima stanove u Beogradu… Plus pitanje – šta za Crnu Goru znači pad Vučićevog režima?  Govori se o ubrzanju evropskog puta zemlje, procjenjuju izjave lidera Studentske liste na temu susjedskih odnosa. Neki su zadovoljni, drugi ćute.

Za sad je makar jedno sigurno – Milan Knežević više ne prijeti da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori.  Malo li je.

Samo da podrži.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čitajte

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napunio je trideset šest, kreće trideset sedma. Čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete. Preispitujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali

 

 

Za nama je još jedna godina. One počinju 19. oktobra kada je, 1990, izašao prvi broj vašeg i našeg nedjeljnika. I evo, punih 36, a počinje 37. godina izlaženja Monitora.

Mijenjale su se države, vlasti, savezništva i društveni prioriteti… Mijenjala se i redakcija. Neki su dolazili i odlazili po sopstvenom izboru. Druge je život odnio u vječnost. Nepromjenljiva je ostala potreba Monitora da otkriva, svjedoči, opominje, slijedeći naum da se izgovoreno i učinjeno sačuva od zaborava. I naknadnog prepravljanja.

Andrija Mandić i Milo Đukanović vatreno, evo, raspravljaju o devedesetim. Baš oni. Slušajući ih, mogli bismo pomisliti da je najveća nepravda ratova na prostoru bivše Jugoslavije to što njihova uloga u tim događajima još nije pravilno vrednovana.

Đukanović objašnjava da je njegova vlada Bosni i Hercegovini slala humanitarnu pomoć. Mandić najavljuje dokaze kojima se može potvrditi, kako kaže, čak i Đukanovićeva komandna odgovornost. Tužilaštvo šuti da ne remeti diskusiju.

Ako tražite odgovore, čitajte Monitor. Sadašnje i arhivirane brojeve. Na našem sajtu i u bibliotekama sa bogatijim fondom periodičnih izdanja.Tamo se može provjeriti šta je ko govorio dok su ratovi počinjali i trajali, koju je politiku podržavao, šta je opravdavao, a pred čim ćutao. Ko se bavio naftom, ko duvanom a ko aluminijumom. Hiljade stranicaMonitora svjedoče ko je upozoravao na posljedice dok su upozorenja još mogla nekoga spasiti. U tim brojevima postoje ljudi i događaji koji u današnjim polemikama ostaju izvan kadra: žrtve, prognani, protivnici rata, oni koji su odbili da pucaju ili da komšiju predaju progoniteljima.

Tokom ovonedjeljnih pregovora u parlamentu, usaglašavana je garancija da se poseban zakon o provjeri integriteta nosilaca izvršne vlasti donosi dvotrećinskom većinom poslanika. Podrška nacionalnih partija manje brojnih naroda povezana je sa prihvatanjem njihovih zahtjeva za izmjene izbornih pravila. Četiri garantovana mandata za albanski narod i jedan za hrvatski, uz izmjene Zakona o morskom dobru. Individualna i kolektivna prava zaslužuju trajna i obrazložena rješenja. Zato treba pročitati šta je dogovoreno, kome je šta obećano i kakve veze izmjene Zakona o morskom dobru imaju sa provjerom integriteta članova buduće Vlade.

Ne moramo, međutim, čekati završetak procesa ustavnih promjena da bismo provjerili integritet onih koji odlučuju o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore. Već danas možemo uporediti njihove riječi sa odlukama, obećanja sa rezultatima, prijavljenu imovinu sa načinom života. I zapitati se zašto neko dokaze čuva za politički povoljan trenutak, a sopstvenu prošlost prepričava tek od mjesta na kojem je ona postala prihvatljiva.

Za takvu provjeru potrebni su dokumenti i sačuvana svjedočanstva. Potreban je trag koji ne nestaje promjenom vlasti, vlasnika medija ili političkog savezništva. Bez njega, svaka nova izjava dobija priliku da izbriše prethodnu, svako obećanje može da se predstavi kao prvo, a svaka odavno opisana zloupotreba da ponovo iznenadi javnost.

Dobar dio Monitorovih 36 godina stao je u arhivu koju danas možemo otvoriti i uporediti sa onim što vidimo i što nam govore. Nijesmo sve znali ni sve vidjeli. Kao što, sasvim izvjesno, nijesmo uvijek ispravno procijenili ono što traje ili dolazi. I naše tekstove treba čitati kritički, provjeravati izvore i zaključke. Godine trajanja uvećavaju tu obavezu.

Vrijednost svjedočenja Monitora posebno je važna kad neko pokuša da rastumači kako se ono čemu smo svi svjedočili zapravo nije ni dogodilo. Ili da se dogodilo sasvim drugačije. Tada datum, izjava, dokument i ime postaju odbrana od nametnutog zaborava. Omogućavaju da rasprava počne od činjenica, umjesto da se završava pitanjem kome više vjerujemo.

Zato, čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte zakone, presude, ugovore i ono što se nalazi iza naslova. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete.  Preisptujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Po inerciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života

 

 

Ministar poljoprivrede Vladimir Joković je gledaocima TV Vijesti objasnio kako se može istovremeno biti za projekat Euro model i protiv njega. Kao ministar, kaže, podržava najavljeni program povećanja zarada. Kao poslodavac ne bi ga podržao, zabrinut za opstanak (njegove) kompanije koja zapošljava četrdesetak ljudi. Za predložene izmjene šest zakona koji čine okosnicu Euro modela  glasao je na elektronskoj sjednici Vlade, u vožnji, „po inerciji“.

Tako smo dobili rijetko neposredan opis načina na koji se odlučuje o našim penzijama, platama, troškovima poslovanja i javnim finansijama. Sve skupa, u pitanju je više od milijardu eura godišnje.

Sličnu sposobnost razdvajanja djelova iste cjeline pokazuju i sindikati. Iz Unije slobodnih sindikata podržavaju najavljeno povećanje zarada, a protive se ukidanju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Praveći se da ne razumiju kako su u ponuđenom programu te dvije stvari neodvojivo povezane. Veće zarade mogu se tražiti i uz drugačiji način finansiranja, ali bi to onda bio drugačiji program.

Iz Bangkoka je stigla vijest da je ministar finansija Novica Vuković o Euro modelu razgovarao sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda. Uz poruke o evropskoj budućnosti, većim zaradama i kvalitetnijim radnim mjestima, Ministarstvo je saopštilo i da analizira uticaj programa, istovremeno pripremajući prijedlog budžeta za 2027. godinu.

Dobro ste razumjeli: obećanja su podijeljena, predložene izmjene zakona poslate parlamentu na usvajanje, a sagledavanje posljedica predloženog još traje. I to se radi paralelno sa finalizacijom budžeta za narednu godinu.

Pokret Evropa sad prenio je ministrove afirmativne poruke, izostavljajući dio o analizama koje nijesu završene. U partijskom predstavljanju programa za tu informaciju nije bilo mjesta. Građanima je ponuđena sigurnost ishoda, bez neizvjesnosti postupka kojim bi do tog zaključka tek trebalo doći. Dok resor zadužen za državnu kasu još računa ono što je politički već predstavljeno kao završen posao. Tuđe kase (poslodavci, zapošljeni, penzioneri, korisnici socijalnih davanja…) su, izgleda, tuđa briga.

Iz Unije poslodavaca Vladi su dostavili prijedlog sa 13 mjera za inplementaciju predloženog programa. Zapravo, za njegovu modifikaciju i djelimično odlaganje. U tom paketu posebno mjesto zaslužuje zahtjev da najmanje dvije godine nema povećanja postojećih ili uvođenja novih državnih i lokalnih poreskih nameta. Može biti da, u velikoj većini, nijesmo ni svjesni koliko je zatraženi „moratorijum“ važan za ovdašnju realnu ekonomiju.

Preduzeće koje danas ugovara posao, uzima kredit, zapošljava ili ulaže u opremu mora imati razumnu sigurnost da mu vlast sjutra neće promijeniti računicu, uvodeći novu finansijsku obavezu, da bi nadoknadila budžetski prihod kojeg se juče odrekla. Kada se pravila mijenjaju prema potrebama državne kase i političkog trenutka, ulaganja se odlažu, zapošljavanje postaje rizičnije, a dio novca ostaje “zamrznut” sa strane, da se njime preduprijedi sljedeće iznenađenje. Cijenu takvog upravljanja plaćaju i oni kojima je reforma obećana kao dobitak.

Dok čekamo računicu za narednu godinu, stigla je ona o sadašnjem standardu. Potrošačke cijene u septembru bile su 5,2 odsto veće nego godinu ranije. To poskupljenje prethodi primjeni Euro modela i ne može mu se pripisivati, ali pokazuje okolnosti u kojima se obećava novo povećanje primanja. Cijene već rastu, bez čekanja da se završe analize.

Joković je, u pomenutom gostovanju, ponudio i preporuku za slučaj novih poskupljenja: „ne morate baš sve kupovati u Crnoj Gori“. Ministar poljoprivrede tako građane upućuje da svoj standard brane kupovinom van zemlje, dok njegova Vlada obećava jačanje domaće privrede. Ostaje da se objasni kako će domaći proizvođači i trgovci iz povećanog prometa finansirati veće zarade ako kupci, po ministrovom savjetu, novac budu trošili preko granice. I koliko građana uopšte ima mogućnost da na taj način odgovori na skuplji život.

Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo