Povežite se sa nama

OKO NAS

UBISTVO GORANA ĐURIČKOVIĆA: Hronika najavljene smrti

Objavljeno prije

na

goran-djurickovic

Crnogorska svakodnevica: Budvanin Goran Đuričković ubijen je u utorak veče na pragu svog lokala Fišermans. Nepoznati počinilac usmrtio ga je hicima iz snajperske puške, dok je bio u društvu prijatelja, ličnog obezbjeđenja i pod nadzorom policije.

Dan ranije u Višem sudu u Podgorici Južnoafrikanac Gregori Majkl Feraris i Cetinjanin Aleksandar Marković negirali su optužbe prema kojima su proljetos planirali ubistvo Đuričkovića ili nekog od članova njegove najbliže familije (navodno je kod jednog od osumnjičenih pronađena fotografija pokojnikovog brata).

Dan kasnije trebalo je početi ponovljeno suđenje za brodolom barke Mis Pat (čamac registrovan za ribolov, odnosno, prevoz šest putnika i dva člana posade) kada je, sredinom avgusta 1999. u crnogorskim vodama stradalo makar 35 osoba romske nacionalnosti. Pretpostavlja se da je još makar toliko ljudi nestalo u jadranskim dubinama. Svi oni su platili od hiljadu (djeca) do 2,5 hiljade maraka (muškarci i žene) da bi ih ilegalno prebacili iz Crne Gore u Italiju. Mis Pat ih je odnijela u smrt. Goran Đuričković bio je jedan od optuženih saučesnika ovog posla.

U prvoj nepravosnažnoj presudi, koja je donijeta 2014, odnosno, petnaest godina nakon zločina, vijeće sudije Predraga Tabaša oslobodilo je sve optužene. ,,Nije utvrđeno ko je ukrcao unesrećene ljude u brodić, koliko je osoba tačno ukrcano, niti ko je organizovao ilegalan transport raseljenika s Kosova”, kazao je sudija Tabaš obrazlažući presudu koju je, odlučujući po žalbi tužilaštva, Apelacioni sud ukinuo u maju ove godine. I naložio novo suđenje.

Goran Đuričković tada je već imao mnogo većih problema.

Njegov prijatelj iz djetinjstva, kum i nekadašnji poslovni partner Saša Marković ubijen je u Budvi, 17. aprila. Nepoznati ubica sasuo je rafal u automobil kojim je upravljao nekadašnji poslanik LSCG-a, dok je ovaj bio na prilazu kući. Nakon boravka u – Fišermansu.

Policija vjeruje da je meta ovog napada bio Đuričković. On se u Budvi obreo krajem prošle godine, kada se vratio iz Španije. Od tada je, po jednima, stanovao u Markovićevoj kući. Dok drugi kažu da je tamo, samo, provodio mnogo vremena. Markovićeva smrt nije rasvijetljena, vjeruje se da je posljedica zamjene identiteta.

Kako tvrde upućeni – motiv za pomenuta ubistva ali i čitav niz kriminalnih obračuna koji traju od početka godine jeste nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj španskoj luci. Različiti izvori pominju 200 do 300 kilograma droge. Izgleda da su ovdašnji nasljednici (osvajači?) kokainskih puteva koje su za sobom ostavili Darko Šarić (u Beogradu nepravosnažno osuđena na 20 godina zatvora) i Dragan Dudić Fric (ubijen u Kotoru u maju 2010) prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je, nakon bezbjednog istovara na špansku obalu, nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena.

Krajem februara ove godine, u razmaku manjem od 12 sati, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini dječjeg vrtića u Bloku V, dignut u vazduh blindirani audi Milana Vujotića. Iste večeri je u Beogradu, na kućnom pragu, ubijen Cetinjanin Goran Radoman Gero. Prema podacima policije Vujotić i pokojni Radoman bili su pripadnici škaljarskog klana. A Škaljarci su, izgleda, bili dio međunarodne kriminalne ekipe koja je dopremila, pa izgubila kokainski tovar vrijedan desetine miliona eura. Među osobama koje je policija ispitivala nakon ovih zločina bio je i Đuričković.

Pripadnici škaljarskog klana pod lupom ovdašnje policije našli su se lani u septembru nakon ubistva Armina Muše Osmanagića (vođa jedne od krimi ekipa iz Bara, dovođen u vezu sa ubistvom vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića), pa krajem decembra, kada je pred kapijom ZIKS-a ubijen Osmanagićev prijatelj i tjelohranitelj Andrija Mrdak. Policija se na škaljarski klan fokusirala i nakon ubistva Saše Markovića, da bi im jedan događaj iz maja ove godine poslužio kao ozbiljna potvrda ,,operativnih saznanja”. Riječ je, naime, o pomenutom hapšenju G. M. Ferarisa i A. Markovića. Nezavisno od toga da li je do ovog hapšenja došlo ,,efikasnom akcijom policije, uz koordinaciju tužilaštva”, kako glasi zvanična verzija, ili sasvim slučajno – nakon što je saobraćajni policajac uočio da Feraris upravlja vozilom sa lažnim tablicama, policija je došla do dokumenata koja povezuju Ferarisa sa ljudima iz škaljarskog klana. To, međutim, nije bilo dovoljno za optužnice.

Drugi krak krvave priče. Deset dana prije ubistva Gorana Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Onda je Svetlana Đokić, novinarka TV Vijesti, otvorila pandorinu kutiju. Iz njenog priloga smo saznali da je Cicmil, inače bivši pripadnik crnogorske policije, prema saznanjima policija iz regiona bio umiješan u više zločina. Policijska saznanja govore da je on u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Da je vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka (policija ga je identifikovala kao Darka Geislera, ranije Nedeljkovića) pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju prošle godine.

Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan. Krvave slagalice, umjesto nadležnih, otkrili su mediji.

Dodatno, saznali smo da je Cicmil, prije Mostara živio u Kotoru. Taj grad je napustio nakon ubistva njegovog prijatelja Dejana Đukovića, vlasnika kotorkog Red taksija, koji je ubijen u oktobru 2009. godine, približno u vrijeme kada je počela međunarodna policijska operacija Balkanski ratnik, protiv Šarićevog narko klana. Policija je kao naručioca Đukovićevog ubistva označila Dragana Dudića, ali tek nakon što je penzionisani kapetan duge plovidbe dovođen u vezu sa velikim narko poslovima – ubijen. Cicmil je svjedočio na suđenju Dudićevom ubici, Ivanu Vračaru. Iako je Vračar tvrdio kako je Dudića ubio iz straha, sumnja se da je Dudićevo ubistvo naručeno, zbog njegove spremnosti da srpskom tužilaštvu otkrije piramidu Šarićevog kartela.

U junu ove godine u Kotoru je, na ulazu zgrade u kojoj je živio, ubijen Ivan Lopičić, sestrić ubijenog Dejana Đukovića. I Lopičića je policija smatrala za pripadnika škaljarskog klana. Policijski analitičari iz regiona sada izvode zaključak kako su Đuković, Radoman, Lopičić i Cicmil ubijeni po istom obrascu. Znači li to i da je nalog za njihovo ubistvo stigao sa iste adrese?

Teško da će nam na to pitanje crnogorska policija u sadašnjem sastavu i sa sadašnjom ekipom na čelu, ponuditi odgovor potkrijepljen materijalnim dokazima.

Mora da brine: unazad godinu dana u Crnoj Gori su ubijene makar dvije osobe (Osmanagić i Đuričković) iako je policija imala najave o njihovom ubistvu.

Još četiri ovogodišnja ubistva (Marković, Radoman, Lopičić i Cicmil) dovode se u vezu sa švercom narkotika ogromnih razmjera o kome se naši policajci, izgleda, informišu preko štampe. ,,Nalogodavci, organizatori i izvršioci najvećeg dijela nerasvijetljenih ubistava u trouglu su Crna Gora – Srbija – Bosna i Hercegovina”, vizionarski nas je uputio ministar Raško Konjević sredinom maja, objašnjavajući da policija mora da obezbijedi dokaze za svoja operativna saznanja. Od direktora Uprave policije Slavka Stojanovića ni toliko.

Niz najavljenih ubistava se nastavlja. I pitanje je – zbog čega se bilo ko od nas osjeća bezbjedno?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo