Povežite se sa nama

OKO NAS

UBISTVO GORANA ĐURIČKOVIĆA: Hronika najavljene smrti

Objavljeno prije

na

Crnogorska svakodnevica: Budvanin Goran Đuričković ubijen je u utorak veče na pragu svog lokala Fišermans. Nepoznati počinilac usmrtio ga je hicima iz snajperske puške, dok je bio u društvu prijatelja, ličnog obezbjeđenja i pod nadzorom policije.

Dan ranije u Višem sudu u Podgorici Južnoafrikanac Gregori Majkl Feraris i Cetinjanin Aleksandar Marković negirali su optužbe prema kojima su proljetos planirali ubistvo Đuričkovića ili nekog od članova njegove najbliže familije (navodno je kod jednog od osumnjičenih pronađena fotografija pokojnikovog brata).

Dan kasnije trebalo je početi ponovljeno suđenje za brodolom barke Mis Pat (čamac registrovan za ribolov, odnosno, prevoz šest putnika i dva člana posade) kada je, sredinom avgusta 1999. u crnogorskim vodama stradalo makar 35 osoba romske nacionalnosti. Pretpostavlja se da je još makar toliko ljudi nestalo u jadranskim dubinama. Svi oni su platili od hiljadu (djeca) do 2,5 hiljade maraka (muškarci i žene) da bi ih ilegalno prebacili iz Crne Gore u Italiju. Mis Pat ih je odnijela u smrt. Goran Đuričković bio je jedan od optuženih saučesnika ovog posla.

U prvoj nepravosnažnoj presudi, koja je donijeta 2014, odnosno, petnaest godina nakon zločina, vijeće sudije Predraga Tabaša oslobodilo je sve optužene. ,,Nije utvrđeno ko je ukrcao unesrećene ljude u brodić, koliko je osoba tačno ukrcano, niti ko je organizovao ilegalan transport raseljenika s Kosova”, kazao je sudija Tabaš obrazlažući presudu koju je, odlučujući po žalbi tužilaštva, Apelacioni sud ukinuo u maju ove godine. I naložio novo suđenje.

Goran Đuričković tada je već imao mnogo većih problema.

Njegov prijatelj iz djetinjstva, kum i nekadašnji poslovni partner Saša Marković ubijen je u Budvi, 17. aprila. Nepoznati ubica sasuo je rafal u automobil kojim je upravljao nekadašnji poslanik LSCG-a, dok je ovaj bio na prilazu kući. Nakon boravka u – Fišermansu.

Policija vjeruje da je meta ovog napada bio Đuričković. On se u Budvi obreo krajem prošle godine, kada se vratio iz Španije. Od tada je, po jednima, stanovao u Markovićevoj kući. Dok drugi kažu da je tamo, samo, provodio mnogo vremena. Markovićeva smrt nije rasvijetljena, vjeruje se da je posljedica zamjene identiteta.

Kako tvrde upućeni – motiv za pomenuta ubistva ali i čitav niz kriminalnih obračuna koji traju od početka godine jeste nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj španskoj luci. Različiti izvori pominju 200 do 300 kilograma droge. Izgleda da su ovdašnji nasljednici (osvajači?) kokainskih puteva koje su za sobom ostavili Darko Šarić (u Beogradu nepravosnažno osuđena na 20 godina zatvora) i Dragan Dudić Fric (ubijen u Kotoru u maju 2010) prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je, nakon bezbjednog istovara na špansku obalu, nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena.

Krajem februara ove godine, u razmaku manjem od 12 sati, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini dječjeg vrtića u Bloku V, dignut u vazduh blindirani audi Milana Vujotića. Iste večeri je u Beogradu, na kućnom pragu, ubijen Cetinjanin Goran Radoman Gero. Prema podacima policije Vujotić i pokojni Radoman bili su pripadnici škaljarskog klana. A Škaljarci su, izgleda, bili dio međunarodne kriminalne ekipe koja je dopremila, pa izgubila kokainski tovar vrijedan desetine miliona eura. Među osobama koje je policija ispitivala nakon ovih zločina bio je i Đuričković.

Pripadnici škaljarskog klana pod lupom ovdašnje policije našli su se lani u septembru nakon ubistva Armina Muše Osmanagića (vođa jedne od krimi ekipa iz Bara, dovođen u vezu sa ubistvom vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića), pa krajem decembra, kada je pred kapijom ZIKS-a ubijen Osmanagićev prijatelj i tjelohranitelj Andrija Mrdak. Policija se na škaljarski klan fokusirala i nakon ubistva Saše Markovića, da bi im jedan događaj iz maja ove godine poslužio kao ozbiljna potvrda ,,operativnih saznanja”. Riječ je, naime, o pomenutom hapšenju G. M. Ferarisa i A. Markovića. Nezavisno od toga da li je do ovog hapšenja došlo ,,efikasnom akcijom policije, uz koordinaciju tužilaštva”, kako glasi zvanična verzija, ili sasvim slučajno – nakon što je saobraćajni policajac uočio da Feraris upravlja vozilom sa lažnim tablicama, policija je došla do dokumenata koja povezuju Ferarisa sa ljudima iz škaljarskog klana. To, međutim, nije bilo dovoljno za optužnice.

Drugi krak krvave priče. Deset dana prije ubistva Gorana Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Onda je Svetlana Đokić, novinarka TV Vijesti, otvorila pandorinu kutiju. Iz njenog priloga smo saznali da je Cicmil, inače bivši pripadnik crnogorske policije, prema saznanjima policija iz regiona bio umiješan u više zločina. Policijska saznanja govore da je on u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Da je vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka (policija ga je identifikovala kao Darka Geislera, ranije Nedeljkovića) pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju prošle godine.

Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan. Krvave slagalice, umjesto nadležnih, otkrili su mediji.

Dodatno, saznali smo da je Cicmil, prije Mostara živio u Kotoru. Taj grad je napustio nakon ubistva njegovog prijatelja Dejana Đukovića, vlasnika kotorkog Red taksija, koji je ubijen u oktobru 2009. godine, približno u vrijeme kada je počela međunarodna policijska operacija Balkanski ratnik, protiv Šarićevog narko klana. Policija je kao naručioca Đukovićevog ubistva označila Dragana Dudića, ali tek nakon što je penzionisani kapetan duge plovidbe dovođen u vezu sa velikim narko poslovima – ubijen. Cicmil je svjedočio na suđenju Dudićevom ubici, Ivanu Vračaru. Iako je Vračar tvrdio kako je Dudića ubio iz straha, sumnja se da je Dudićevo ubistvo naručeno, zbog njegove spremnosti da srpskom tužilaštvu otkrije piramidu Šarićevog kartela.

U junu ove godine u Kotoru je, na ulazu zgrade u kojoj je živio, ubijen Ivan Lopičić, sestrić ubijenog Dejana Đukovića. I Lopičića je policija smatrala za pripadnika škaljarskog klana. Policijski analitičari iz regiona sada izvode zaključak kako su Đuković, Radoman, Lopičić i Cicmil ubijeni po istom obrascu. Znači li to i da je nalog za njihovo ubistvo stigao sa iste adrese?

Teško da će nam na to pitanje crnogorska policija u sadašnjem sastavu i sa sadašnjom ekipom na čelu, ponuditi odgovor potkrijepljen materijalnim dokazima.

Mora da brine: unazad godinu dana u Crnoj Gori su ubijene makar dvije osobe (Osmanagić i Đuričković) iako je policija imala najave o njihovom ubistvu.

Još četiri ovogodišnja ubistva (Marković, Radoman, Lopičić i Cicmil) dovode se u vezu sa švercom narkotika ogromnih razmjera o kome se naši policajci, izgleda, informišu preko štampe. ,,Nalogodavci, organizatori i izvršioci najvećeg dijela nerasvijetljenih ubistava u trouglu su Crna Gora – Srbija – Bosna i Hercegovina”, vizionarski nas je uputio ministar Raško Konjević sredinom maja, objašnjavajući da policija mora da obezbijedi dokaze za svoja operativna saznanja. Od direktora Uprave policije Slavka Stojanovića ni toliko.

Niz najavljenih ubistava se nastavlja. I pitanje je – zbog čega se bilo ko od nas osjeća bezbjedno?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

OKO NAS

SDT SE INTERESUJE ZA PUT BERANE – KOLAŠIN: Skadar na Bjelasici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je sa ugovorenih 34,6 narasla za još najmanje 20 miliona. I izvjesno je da će biti još veća

 

Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) zatražilo dokumentaciju o kontroverznom poslu izgradnje puta Berane – Kolašin, odnosno dionice od sela Lubnice do Jezerina, sa probijanjem tunela kroz Bjelasicu, konačno je otvoreno pitanje odgovornosti za ,,projekat vijeka”, kako ga je na početku gradnje, prije desetak godina, nazvao tadašnji predsjednik države, Filip Vujanović.

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je, kako je saopštila NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP), sa ugovorenih 34,6 miliona narasla za još najmanje 20 miliona, i izvjesno je da će biti još veća. Iz te NVO su napomenuli da je to cijena bez PDV-a, kojeg se država odrekla.

,,Posao je dodijeljen sarajevskoj firmi Euroasfalt, sa kojom je tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković, neposredno po stupanju na tu funkciju, potpisao ugovor krajem 2016. godine. Čitav posao, ugovoren po FIDIC pravilima, dogovoren je dok je ministar saobraćaja bio funkcioner Socijaldemokrata Ivan Brajović“, podsječaju iz ASP-a. I tvrde da posjeduju informacije dobijene od zviždača da su tokom ugovaranja prvog kredita predstavnici bankarske institucije i konsultanti predlagali da se ugovorima jasno precizira takozvana klizna skala.

Klizna skala je, kako objašnjavaju, prilagođavanje cijena zbog promjene u troškovima i podrazumijeva utvrđivanje novih indeksa, a upravo je to jedan od mehanizama, čije precizno neugovaranje dovodi do rasta cijena gradnje. Poznato je da je već došlo do uvećanja cijene ove investicije primjenom klizne skale i da je potpisan najmanje jedan višemilionski aneks po tom osnovu. Stoga, smatraju,  SDT u istrazi ovog posla treba da se posebno pozabavi ugovorima o kreditu i prikupi saznanja predstavnika banaka i konsultanata uključenih u ugovaranje aranžmana.

,,Međutim, klizna skala nije jedina sporna stvar kod ovog posla, već SDT treba da se pozabavi pitanjem plansko/građevinskog projekta, na bazi kojeg je zaključen čitav posao, odnosno da li je geološko stanje terena bilo kvalitetno potvrđeno takvim projektom i da li se, i zašto, u posao ušlo bez kvalitetno utvrđenog stanja na terenu. Ideja o probijanju Bjelasice je stara decenijama, ali se nijedna socijalistička vlast nije usudila da uđe u takav projekat, upravo zbog nedovoljne istraženosti  terena”, podsjećaju oni.

Sasvim je vjerovatno da odluka SDT-a ima direktnu vezi i sa činjenicom da je u martu ove godine Odjeljenje za borbu protiv korupcije Ministarstva kapitalnih investicija (MKI) dostavilo vršiteljki dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva Maji Jovanović dvije informacije o sumnjama o postojanju krivičnih djela u vezi sa poslovanjem bosanske firme Euroasfalt.

Iz tog odjeljenja su sumnjali da su bivši ministar saobraćaja Osman Nurković i tadašnji direktor Uprave za saobraćaj Savo Parača koristili svoj položaj za zaključivanje i realizaciju složenog infrastrukturnog projekta iako je od samog početka bilo jasno da se projekat neće i ne može realizovati u ugovorenim rokovima i uz dogovoreni iznos novca. ,,Time su svjesno, moguće i namjerno, omogućili nastupanje štetnih posljedica, samim tim i ugrozili javni interes”, kazali su proljetos iz Odjeljenja za borbu protiv korupcije MKI.

Dok je Nurković odbio da daje izjave tim povodom, Parača je odbacio navode o mogućem postojanju krivičnih djela u vezi sa rekonstukcijom dionice puta Lubnice – Jezerine. Konačno, ministar MKI Ervin Ibrahimović inicirao je gašenje Odjeljenja za borbu protiv korupcije.

Prolongiranje roka za završetak radova ranije su uslovile podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. Zašto se sada zakočilo i gdje je zapelo, javnosti nije poznato. Tunel Vranjak je najkompleksniji i najzahtjevniji građevinsko-saobraćajni objekat na izgradnji puta od Berana do Kolašina, preko/kroz planine Bjelasice. Projekat se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj.

SDT je, dok je na njegovom čelu bio Milivoje Katnić,  otvorilo izviđaj kako bi ispitalo povanje Euroasfalta, ali se taj izviđaj nije pomjerio sa mrtve tačke.

A sarajevska firma je za tri godine, za vrijeme ministrovanja Osmana Nurkovića, dobila poslove vrijedne više od 60 miliona eura.

Ono što treba znati je da put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta, odnosno da je širine šest metara, pa je teško pronaći ekonomski interes da se na takvom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra.  Zato su u ASP-u izrazili sumnju da se u poduhvat izgradnje ovog puta ušlo zbog interesa kompanije Bemaks, koja je izgradila osam malih hidroelektrana na bjelasičkim rijekama, na strani prema Beranama.

Prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od 13 kilometara gradio je upravo Bemaks. Ta kompanija je istovremeno na toj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija fime Hidroenergija Montenegro. Bemaks je to iskoristio da, gradeći put, o državnom trošku za svoje potrebe u trup puta ugradi cijevi za male hidroelektrane. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemaks ih je, minirajući teren,  oštetio i probušio čak 11 puta. Sve do one opasne situacije, kada je tako eksplozivnom šalitrom zamućena voda stigla do slavina u gradu gdje je, prema  zvaničnim podacima, otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana. Niko nije odgovarao zbog masovnog trovanja, a Bemaks je nesmetano nastavio da gradi.

Akcija za socijalnu pravdu navodi da je u posjedu i podataka koji otkrivaju da je Bemaks sa kineskom CRBS učestvovao na tenderu za izgradnju puta koji je na kraju dobio Euroasfalt. A onda se Bemaks pojavio kao njegov podizvođač.

Tender je proveden tokom 2016., radovi su počeli maja 2017., a nijesu završeni već sedam godina, zbog čega se investicija u javnosti već slikovito hiperboliše kao građenje Skadra na Bjelasici. ASP ukazuje da brojna iskustva pokazuju da su traljavo ugovoreni poslovi pogubni za državnu kasu, a velike su sumnje da se iza „traljavosti“ često sakrije nečiji privatni interes, korupcija i ogromno bogaćenje na račun poreskih obveznika.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEOSKA INFRASTRUKTURA NA SJEVERU: Život bez puta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdvajanja iz državne i opštinskih kasa za seosku infrastrukturu, pokazalo se odavno,  da nije dovoljno. Briga koncesionara o saobraćajnicama koje koriste svodi se samo na površne radove koji omogućavaju samo transport drvne građe. Zbog toga se,  u mnogim opštinama, mještani protestima već pola godine bore sa samo jednim zahtjevom – da mogu doći do svojih kuća

 

Seosoka putna infrastruktura na sjeveru predstojeću jesen i zimu dočekuje, uglavnom,  devastirana. Zato će se do većine udaljenih sela moći samo terenskim vozilima. A do nekih – samo pješke.

Izdvajanja za popravku seoskih saobraćajnica, iako u nekim opštinama uvećana u odnosu na lani, nijesu bila dovoljna da saniraju sve ono što su koncesionari, investitori ili nevrijeme oštetili. Talas protesta mještana u nekoliko opština, čiji je jedini zahtjev da imaju put do kuće,  počeo je ljetos i traje sve do sada. U nekim selima na blokade puteva, nadležni su mještanima odgovorili obećanjima, koja su rijetko i samo djelimično ispunjena.

U bjelopoljskom selu Barice traju konflikti i uzajamne blokade između mještana i koncesionara šuma. Protesti u tom selu počeli su sredinom septembra, a razlog je, kažu mještani,  loš put koji posljednih 15 godina uništavaju koncesionari. Stanje je pogoršano od kraja avgusta,  novom sječom i transportom drva na tom području.

U Baricama su zbog toga već više puta blokirali prolazak kamiona koncesionara ŠIK Lim. Iz kompanije su im se revanširali tako što su vozačima naredili da kamionima blokiraju put za putnička motorna vozila. Rat nerava traje i neizvjesno je „čija će biti zadnja“.

Iz uprave ŠIK Lim kažu  da su počeli da izvlače  građu tek prije nekoliko sedmica,  te da nijesu odgovorni za stanje saobraćajnice. Mještani, s druge strane, objašnjavaju  da su  transportom građe i teškim mašinama  putevi  kroz sela Prošćenske Žari i Barice oštećeni u toj mjeri da se na nekim dionicama njima ne može putničkim vozilima. „Niko im ne brani da odvoze građu, samo neka srede put, jer mi tuda ne možemo da prođemo malim vozilima. Muku sa koncesionarima mučimo deceniju i po. I kad su „krpili“ put to su radili traljavo, kamenjem od stijena. Njima za kamione je takav put prohodan, a mi izlomismo auta. Bace obični kamen i samo ga malo razgrnu i sve tako ostave po putu”, objašnjavaju mještani tog dijela bjelopoljske opštine.

Podsjećaju i koncesionare i nadležne da su prije 40-ak godina put do Ravni i Žari, odnosno do mjesnog groblja, radili iz svojih sredstava.  Tvrde da neće dozvoliti dalji rad koncesionaru dok se, makar,  „čvrsto ne obeća“ kvalitetnija sanacija saobraćajnice kojom stižu do svojih kuća i od koje im „život zavisi“.

U susjednom Mojkovcu isti problemi. Početkom ovog mjeseca  čitave porodice iz sela Bjelojevići i Ambarine danima su blokirali put Bemaksovoj mehanizaciji. Na taj način, kako su ranije objasnili, željeli su da spriječe mahanizaciju podgoričke kompanije da se povuče (ode), dok ne popravi ,,devastirani seoski pristupni put”. Mještani tvrde da su izvođači radova na budućem mojkovačkom ski-centru tokom ljeta, ali i izvođači radova na malim hidroelektranama (mHE) ranije, potpuno uništili put koji koristi nekoliko sela.

Blokade su prekinute nekon što je, uz koordinaciju čelnika lokalne vlasti, organizovan sastanak sa izvođačem radova na budućem skijalištu, predstavnicima mještana i Direkcije za saobraćaj. Obaćanje da će put biti popravljen bilo je dovoljno mještanima da prekinu proteste. Međutim, nije precizirano do kada će dobiti saobraćajnicu kakvu su tražili, pa se iz  Ambarina i Bjelojevića  i dalje  s  mukom kolima stiže do grada.

Obećanja, ali  i dio traženih radova dobili su i mještani više pljevaljskh sela, nakon što su u junu protestvovali zbog ogromnog kašnjenja rekonstrukcije dionice puta Pljevlja – Metaljka, koja je započeta prije četiri godine. Radovi su prekinuti u novembru prošle godine, kada je i povučena sva mehanizacija. „Nas je muka danas natjerala da se ovdje okupimo jer gubimo mnogo vremena, put je loš, zbog čega nam se često kvare automobili. Ugrožena su imanja i zdravlje ljudi. Izvođać radova Crnagoraput je napustio radove i ostavili su sve ovakvo kako jeste i kao da mi mještani Bukovice, Poblaća, Potkovača, Krća, Gotovuše, Srdanovog groba… ne postojimo. Mnogi ljudi se ovdje bave proizvodnjom malina i imali su ogromnih problema s prevozom. O ostalim problemima suvišno je i govoriti“, poručeno je s jednog od  ljetošnjih protesta.

Obećanja Vlade su, nakon toga ispunjena djelimično, pa su se mašine Crnagoraputa vratile na put i sanirale pojedine dionice.

Manje sreće imaju u kolašinskom selu Kraljske Bare. Sa protesta zbog gradnje mHE više puta je potencirano i stanje putne infrastrukture u tom selu.  Mještani su rijeke spasili, ali im je put ostao isti pred još jednu zimu.  U tom selu žale se na višedecenijsku diskriminaciju koju, tvrde, za razliku od mnogih kolašinskih sela, trpe od Opštine. „Takav odnos je bio i ostao. Sve sa jednim ciljem – omogućiti privilegovanim pojedincima i interesno povezanim grupama čerečenje javnog interesa, na uštrb javnog dobra i bez bilo kakvog interesa lokalnog stanovništva. Samo tokom posljednjih 15-ak godina, iz sela je otišlo oko 50 mladih, starosne dobi, između 20 i 30godina. Za sve to vrijeme, odnošenje prirodnih resursa sa teritorije našeg sela se nastavlja“, kazao je nedavno predsjednik Mjesne zajednice (MZ) Milovan Labović.

U Bakovini, zaseoku sela Babljak, na samo par kilometara od centra Kolašina, već dugo, kažu  mještani,  do svojih kuća mogu samo pješke ili terenskim vozilima. Put do  nekoliko domaćinstava u tom dijelu sela skoro je neprohodan, a posljednje kiše  dodatno su devastirale  saobraćajnicu. Glavni problem  je, tvrdi Jovan Vlahović iz tog sela,  potok koji nije regulisan i pri izlivanju  nanosi štetu na makadamskom putu. Početni radovi, koje je izvelo privatno preduzeće angažovano od Opštine Kolašin, kako kaže on, nedovoljni su i nijesu okončani kako treba.

U istoj opštini, u selu Rečine, sa prvim kišama ovih dana dočekali su, konačno, poslije 15  godine, i mašine Komunalnog preduzeća. Iz opštinskog budžeta je  obezbijeđen novac za popravku dionice puta od Skrbuše do Rečina, koju su mještani bezuspješno tražili mnogih prethodnih godina. Mehanizaciju za svoje puteve još čekaju u Veljem Dubokom, brojnim  moračkim i mnogim ostalim selima u kolašinskoj opštini.

Ta opština nije među onima čija će se ruralna infrastruktura finansirati kroz javni poziv, koji je za ovu godinu  objavilo Minisitarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Javni poziv  odnosi se na  Nikšić, Šavnik, Žabljak, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Petnjicu. Lokalne saouprave tih opština  moći će da podnesu zahtjeve za  dodjelu sredstva podsticaja za razvoj lokalne ruralne putne infrastrukture,  kroz Komponentu 2 RCTP projekata za  2022. godinu.

Šta će sve biti urađeno tim novcem i da li će neku narednu zimu na selima sjevera dočekati sa boljim putevima ka svojim domaćinstvima,  tek treba da pokažu zvanični  izvještaji, ali, prije svega,  stanje na terenu. Ako se mogne prići i proći.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ODNOS DRŽAVE PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM: Posljednja briga na pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

 

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo