U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne znaju osnove matematike . No, novonastali spor je u suštini pravno-političke prirode. Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u roku od dvije decenije, moglo bi učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove dramatične obrte

Sporna privatizacija Telekoma Crne Gore duže od dvadeset godina zauzima posebno mjesto u ovdašnjem političkom i pravosudnom životu. I, može biti, još nije kraj priči koja je postal simbol crnogorske tranzicije.

Svi elementi dobre afere su tu: kupovina strateških investitora umjesto osmišljenje prodaje državne imovine; ofšor kompanije preko kojih se prekidaju vidljivi tokovi novca i vlasništva; politički uticaj i sumnje na korupciju; međunarodne istrage okončane sporazumnim priznanjem krivice i ogromnim novčanim kaznama; “nesnalaženje” domaćeg pravosuđa i kontinuitet sporenja između zainteresovane javnosti i nadležnih instutucija o kvalitetu obavljenog posla.

Sve je to zastarjelo, obznanila je prošle godine specijalna državna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacujući krivičnu prijavu MANS-a iz 2019. Tom prijavom su, zbog novodne zloupotrebe službenog položaja, primanja mita i stvaranja kriminalne organizacije, obuhvaćeni i nekadašnji predsjednik i premijer Milo Đukanović, njegova rođena sestra advokatica Ana Đukanović, te bivši zvaničnici  Telekoma CG (Oleg Obradović), Mađar Telekoma (Tomaš Morvaiv), odnosno osnivači/suvlasnici Eurofonda (Veselin Barović), Monte Adria (Damjan Hosta)…

Nemajući izbora, počeli smo se navikavati da će afera Telekom ostati bez sudskog  epiloga. Poput većine onih prije i poslije nje. Sve dok neki dan iz Višeg suda nije stigao (ne)očekivani glas – još nije gotovo.

Prema mišljenju vanpretresnog vijeća suda kojim rukovodi Zoran Radović za dio krivičnih djela iz MANS-ove prijave nije zastupila tzv. apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Oni preciziraju da će apsolutna zastara u odnosu na krivično djelo primanje mita nastupiti tek za deset godina, 15. maja 2036., dok apsolutna zastara za krivično djelo pranje novca nastupa na dan kada izlazi ovaj broj Monitora. A godinu dana nakon što je SDT odbacio krivičnu prijavu MANS-a iz 2019., zbog mogućih krivičnih djela tokom privatizacije Telekoma.

Istom odlukom Višeg suda osporene su i tvrdnje SDT-a o tzv. relativnoj zastari krivičnog gonjenja za dio prijavljenih, navodno počinjenih, krivičnih djela. Relativna zastara može nastupiti zbog nepreduzimanja procesnih radnji što, po mišljenju sudskog vijeća, u slučaju Telekom nije slučaj: “Iz spisa predmeta proizilazi da su u periodu od vremena koja su označena kao vremena izvršenja krivičnih djela, preduzete brojne procesne radnje kojima je prekinuto zastarijevanje…”, naveli su.

U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne zna osnove matematike . Ubrzo se, međutim, pokazalo kako je novonastali spor, u svojoj suštini, pravno-političke prirode. A ne sporenje iz računa.

Istog dana kada smo saznali za odluku Višeg suda, oglasilo se i Vrhovno državno tužilaštvo. Iz institucije kojom rukovodi Milorad Marković obaviješteni smo da je VDT podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv tek objavljenog rješenja. “Odluka Višeg suda u Podgorici kojom je Krivično vanpretresno vijeće utvrdilo da nije nastupila tzv. relativna zastarjelost krivičnog gonjenja… donesena je suprotno zakonskim odredbama koje uređuju prekid zastarelosti krivičnog gonjenja i stavovima krivičnopravne teorije”, saopštili su. VDT obrazlaže da “procesne radnje” koje je preduzimalo tužilaštvo od 2013. pa do prošle godine nijesu bile dovoljne, odnosno, nijesu se odnosila na lica koja mogu biti procesuirana zbog svoje uloge u aferi Telekom.

Čelnici Tužilaštva skoro 20 godina tvrde kako kriminala i korupcije tokom privatizacije Telekoma nije bilo. Još 2007. to je ustvrdila tadašnja VDT Vesna Medenica. Dvanaest godina kasnije (2019.) tadašnji Glavni SDT Milivoje Katnić obavještava javnost da Milo i Ana Đukanović “nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma”. Iz ovonedjeljnog saopštenja VDT-a proizilazi da su sve te tvrdnje izrečene napamet, bez prethodno provedenih istražnih radnji dovoljnih da resetuju rokove relativne zastare krivičnog gonjenja. A da, istovremeno, u VDT-u nije postojala spremnost da se na valjan način i u razumnom roku istraži ko je sve, i zašto, svojim (ne)postupanjem dozvolio da akteri te afere izmaknu pravdi.

Ili treba da prihvatimo kako je isključivi krivac za takav epilog afere Telekom, zbog “svjesnog nepostupanja”, poodavno suspendovani SDT Saša Čađenović, koji je zbog toga  kažnjen šestomjesečnim smanjenjem plate za 40 odsto i zabranom napredovanja na dvije godine?

Istog dana kada i VDT, na odluku vijeća Višeg suda reagovao je i pravni tim Đukanovića. Vlada je, ustvrdili su, naredila krivično gonjenje njihovih klijenata, što se nikada do sada u Crnoj Gori nije dogodilo. “To nije redovna pravna procedura. To je pokušaj da se političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”, navodi se u njihovom saopštenju.  “Ključno pitanje glasi: ko je u ovom predmetu oštećeni? Država Crna Gora i njeni organi gotovo dvije decenije nijesu nastupali kao oštećeni — jer to nijesu ni mogli biti. Predmetne radnje odnose se na period nakon privatizacije Telekoma, kada Država više nije bila vlasnik kompanije. Još je važnije da ni sam Telekom nikada nije tvrdio da je pretrpio štetu”, saopštili su.

Izrečeno tjera da se vratimo u 2005. godinu. I još jednom podsjetimo kako je i zašto država oštećena tokom privatizacije Telekoma Crne Gore.

Tokom 2004. Vlada Mila Đukanovića donosi odluku da privatizuje većinski paket (51,12 odsto akcija) Telekoma Crne Gore. Prvorangirani na međunarodnom tender bio je Mađar Telekom,  tada u vlaništvu njemačkog Deutsche Telekoma. Ponuđena cijena od 114 miliona, odnosno  4,72 eura po akciji, bila je bolja od konkurenata iz Slovenije, Austrije i Srbije. Pride, država je u najavi dobila ozbiljnog (među najboljima u branši)  investitora, a kupac se obavezao i na desetine miliona eura investicija u razvoj mobilne i fiksne mreže.

Problem počinje početkom 2005., tokom pregovora o finalizaciji kupoprodajnog ugovora, kada pregovarači Mađar Telekoma izlaze sa specifičnim zahtjevom: ugovor neće potpisati prije nego im se omogući da postanu ne većinski, već dvotrećinski vlasnik akcija Telekoma CG. Dakle, paket koji im garantuje samostalno upravljanje kompanijom.

Dodatno, suprotno tržišnoj logici po kojoj su akcije sve skuplje što ste bliži traženom dvotrećinskom paketu akcija, Mađari/Njemci su rješili da neophodne akcije malih akcionara plate znatno manje od državnog paketa. Pa su ponudili cijenu od 2,2 eura za akciju. Očekivano, manjinski akcionari među kojima su dominirali privatizacioni fondovi, nijesu bili zadovoljni.

Tada Vlada Crne Gore donosi odluku koja će kasnije postati centralna tačka čitave afere, i odlučuje da manjinskim akcionarima koji prodaju akcije Magyar Telekomu doplati dodatnih 30 centi po akciji (tzv. kontribucija, odnosno doprinos), čime ukupna cijena akcije raste na oko 2,5 eura.

Tu nastaje suštinski problem koji je, ujedno, i odgovor na pitanje kako je država oštećena. Vlada  je novcem građana subvencionisala privatnog kupca kako bi mu omogućila da pređe prag od dvije trećine vlasništva. Kao dodatnu podsticaj uz kontribuciju, i prodavci tih akcija dobili su privilegije (prijevremena isplata) na koje ostali vlasnici akcija Telekoma CG nijesu mogli računati.

U toj fazi otkupa, Mađar Telekom je ugovorio kupovinu oko 16 odsto akcija za približno 16,7–17 miliona eura. Da su plaćali po cijeni državnih akcija, ta transakcija koštala bi ih 19 miliona eura više.

Stižemo do zone potencijalne krivične odgovornosti. Neko se, može biti, dosjetio da bi se ta razlika mogla podijeliti među ključnim akterima privatizacionog postupka. To je ono što se, prema tvrdnjama Vesne Medenice i Milivoja Katnića, nije dogodilo. Postoje i oni koji tvrde da jeste. Ti su svoja saznanja naplatili od Njemaca i Mađara sa makar 95 miliona dolara na ime kazni i odštete.

Prve indicije o mogućim neregularnostima pojavile su se 2006. godine kada revizori dovode u pitanje završni račun Mađar Telekoma zbog uočenih neregularnosti prilikom akvizicije u Crnoj Gori. U Podgoricu stiže glas da su sporna nekolika konsultantska ugovora novih vlasnika Telekoma CG, ali te vijesti prate tvrdnje iz Kompanije po kojima ništa od tih priča nije vezano za postupak privatizacije.

No, pošto su Dojče i Mađar Telekom bili kotirani (izlistani) na američkoj berzi, slučaj je zainteresovao tamošnju Komisiju za hartije od vrijednosti (SEC) i Ministarstvo pravde. Njihova istraga je trajala oko šest godina, do 2012.

Američki istražitelji tvrdili su da su milioni eura isplaćivani preko mreže konsultantskih i ofšor firmi kao što su Fiesta Investments, Activa Invest, Sigma Inter Corp i Rawleigh Trading (neke od tih kompanija bile su povezane sa Duškom Kneževićem, vlasnikom posrnule Atlas grupe i formalnim žirantom milionskog kredita koji je Milo Đukanović, nedugo potom, podigao u jednoj londonskoj banci). U dokumentima SEC-a navodi se da mnogi od tih konsultantskih ugovora nijesu imali stvarnu ekonomsku svrhu i da su služili kao mehanizam za prikrivanje koruptivnih isplata povezanih sa privatizacijom i otkupom manjinskih akcija Telekoma.

Prema nalazima SEC-a, najmanje 7,35 miliona eura mita isplaćeno je preko lažnih konsultantskih ugovora. Novac je završio kod crnogorskih funkcionera i sa njima povezanim osobama. Ugovori su zaključivani tokom i neposredno nakon prodaje Telekoma, a makar jedna od spornih isplata odnosila se na „sestru jednog od najviših državnih funkcionera koja se bavi advokaturom“. Crnogorska javnost je u tom opisu prepoznala premijerovu sestru Anu Kolarević (danas Đukanović).

Dojče i Mađar Telekom pristale su na vansudsko poravnanje sa američkim vlastima i prihvatile nagodbu zbog kršenja američkog zakona protiv korupcije u inostranstvu (FCPA). To ih je koštalo jedva nešto manje od cijene koju su platili za državni paket akcija Telekoma Crne Gore.  Dodatno, nekoliko rukovodilaca Mađar Telekoma, uključujući bivšeg direktora Eleka Strauba, prihvatilo je finansijske sankcije i regulatorne zabrane vezane za buduće radne angažmane.

Amerikanci nijesu pokušavali da dokažu individualnu krivicu ovdašnjih funkcionera i njihovih pomagača. Njih je interesovalo da dokažu da je korporativni sistem Mađar Telekoma koristio lažne konsultantske ugovore i skrivene tokove novca za podmićivanje stranih zvaničnika. I na račun toga prihoduju makar 95 miliona.

U crnogorskom tužilaštvu nijesu pokazali ni djelić tog entuzijazma. Osim kada su pokušavali da ubijede javnost da korupcije nije bilo ili, u najgorem slučaju, da se ona ne može dokazati. U prilog im je išla i oslobađajuća presuda “zbog nedostatka dokaza” postprivatizacionim članovima Odbora direktora Telkoma CG Olegu Obradoviću i Miodragu Ivanoviću, koja je (tek) prošle godine postala pravosnažna. Nakon objave SDT-a da je ostatk priče o aferi Telekom zastario za istragu i procesuiranje.

U međuvremenu, mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović bili su utuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu njenu tužbu protiv Monitora zbog tekstova u kojima se pominje u vezi sa aferom Telekom. Tužbama je Ana Đukanović od Monitora i dnevnih listova Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova.

Oslobađajuća presuda je bila suprotna od one iz jula te godine, kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić presudio da su zbog tekstova o aferi Telekom Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Inače, sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a, a danas je predsjednik Upravnog suda. Iz te je  perspektive, krajem prošle godine, ocijenio da “svi problemi koji su mučili crnogorsko pravosuđe prije 25 godina muče ga i danas”.

Nakon prošlogodišnje objave SDT-a o zastarjevanju afere Telekom ljutio se i Đukanović. Na Tužilaštvo. „Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, komentarisao je odluku SDT i VDT-a, za Pobjedu, insistirajući kako je razlog za odbacivanje krivične prijave koju je podnio MANS trebalo biti “nepostojanje krivičnog djela”.

Sada, kada se ukazala mogućnost da pokaže/dokaže nevinost u slučaju Telekom, Đukanovićev advokatski tim javno protestuje zbog pokušaja da se “političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”.

Nezadovoljni su, vidimo, i u Tužilaštvu. Ako nadređene instance, počev od Vrhovnog suda, podrže  stav Višeg suda po kome eventualno krivično djelo primanja mita u aferi Telekom zastarijev tek za deset godina, SDT predvođen Vladimirom Novovićem mogao bi se naći u (ne)prilici da je primoran da ponovo započne i vodi najproblematičniji dio istrage, onaj  od koga su njihovi prethodnici uporno bježali: gdje je završilo onih 7,35 miliona eura koje su američki istražitelji proglasili za mito, a prozvani Mađari i Njemci priznali. I žestoko platili.

Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u vremenskom roku od dvije decenije, moglo bi  učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove, jednako dramatične, obrte.

Mnogo toga je u igri.

Zoran RADULOVIĆ  

Privremena zabrana gradnje na primorju  stupa na snagu od 1. juna. No kako Ministarstvo Slavena Radunovića štiti kulturnu baštinu pod UNESCO zaštitom  svjedoči i najnovije poništenje rješenja urbanističko-građevinske inspektorke kojim je zabranjena gradnja prve faze hotela Popovićeve kompanije Carine u Baošićima. Ministarstvo je nakon žalbe Carina, 7. maja, poništilo to rješenje i vratilo na ponovni postupak

UNESCO je uputio dopis Vladi Crne Gore u kom je ozbiljno upozorio da bi zbog slučaja nelegalne gradnje hotelskog kompleksa Čeda Popovića u Baošićima, mogao staviti moratorijum od 1. juna na gradnju na teritoriji Herceg Novog, Tivta i dijela Cetinja ukoliko država hitno ne preduzme konkretne mjere i ne sanira nastalu štetu, objavio je portal Standard.

Tom portalu iz kabineta premijera Milojka Spajića nijesu potvrdili ovu informaciju, a iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, na čijem čelu je Slaven Radunović, saopštili su da je novim Zakonom o uređenju prostora, usvojenim u martu 2025. godine, redefinisana oblast planiranja i uređenja prostora, te uspostavljen, kako navode, „jasan, transparentan i efikasan sistem planiranja prostora“.

„U svim propisanim procedurama fokus Ministarstva i Vlade biće na zaštiti kulturne baštine i preporuka UNESCO-a“, poručili su iz Ministarstva, navodeći i da se vrši dodatna kontrola građevinskih dozvola na teritorijama obuhvaćenim Zakonom o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora.

Prviremena zabrana gradnje na primorju svakako stupa od 1. juna. No,  kako Ministarstvo štiti kulturnu baštinu pod UNESCO zaštitom svjedoči i najnovije poništenje rješenje urbanističko-građevinske inspektorke, kojim je zabranjena gradnja prve faze hotela Popovićeve kompanije Carine u Baošićima. Inspektor je zabranio gradnju zbog neusklađenosti tehničke dokumentacije i probijanja dozvoljene spratnosti, ali je Odjeljenje za drugostepeni postupak Ministarstva nakon žalbe Carina, 7. maja, poništilo rješenje i vratilo sve na ponovni postupak.

Upućeni izvor Monitora tvrdi da će se cijela stvar oko mega hotela u Baošićima nastaviti i tokom jeseni. Naime, preduzeće Carina, i pored očiglednih namjera da se sve završi za ovu sezonu, zbog pritiska javnosti,  u tome neće uspjeti, ali isto tako ni institucije, za sada, nemaju snage da nelegalne radove, prije svega uništeno more i plažu, vrate u prvobitno stanje.

Umjesto urgentne zaštite ugroženog područja Boke kotorske, Radunovićevo Ministarstvo sprovodi hitne zakonske mjere protiv nelegalne gradnje na području Tuzi.

,,Građevinska inspekcija procesuirala je 38 lica u Tuzima zbog nelegalne gradnje. I treba sva ilegalna gradnja da se kazni bez obzira o kakvim je objektima riječ.Ministar Radunović ponosi se rezultatima”, komentarisao je djelovanje Ministarstva na svom Fejsbuk profilu građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević. On je, međutim,  podsjetio da je u međuvremenu Radunović poništio nalaz svoje inspekcije kada je riječ o ilegalna dva sprata hotela Čeda Popovića u Baošićima, poništio rješenje za blokiranje gradnje ilegalnog dijela hotela u Sutomoru i donio akt kojim se planira legalizacija mega objekata u UNESCO zonama.

,,Isto tako crtaju se građevinske dozvole širom Crne Gore po sistemu – ko da više.Eh da, inspektori koji su zapečatili gradilište Čeda Popovića zbog toga su dobili otkaz”, napisao je Dragićević.

Skandal oko nasipanja mora i nelegalne gradnje plaže i dijela megahotela koji je promijenio opis Baošića, samo je jedan u nizu graditeljskih ,,poduhvata” koji su godinama pod lupom UNESCO-a.

Od države Crne Gore do sada je tri puta traženo da uvede moratorijum na gradnju u zaštićenom području Boke kotorske. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Monitor je već pisao da su se protiv uvođenja moratorijuma tada zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara.

Najoštriji je bio izvještaj UNESCO-a za 2017. godinu,  kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.

Taj niz se nastavio, pa je u julu prošle godine u izvještaju zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS tražena hitna obustava svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove bafer zone, uključujući i one za koje je na osnovu HIA studija dobijena saglasnost UNESCO,  kako bi se spriječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost (OUV) područja Kotora. Zatražena je revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.

Krajem decembra prošle godine premijer Spajić posjetio je sjedište UNESCO u Parizu i razgovaro sa generalnim direktorom UNESCO Kaledom El-Enanijem i direktorom Centra za svjetsku baštinu Lazarom Elundom Asomom. Iz šturog saopštenja na sajtu Vlade saznaje se da je premijer uvjerio sagovornike kako je država posvećena očuvanju statusa prirodne i kulturne baštine Kotora i spremna da ispuni sve preporuke Komiteta za zaštitu svjetske baštine.

Na domaćem terenu pored nastavka gradnje, ne postoji ni koncenzus oko neophodnosti očuvanja UNESCO statusa. Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno, poručili su prošlog ljeta odbornici Opštine Kotor. Jednoglasno su usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora: „UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“.

S druge strane, vladajuće garniture u svim opštinama zaštićenog područja prethodno su se izjasnile  protiv obustave gradnje.  Predsjednici opština isticali su kako bi moratorijum na razvojne projekte bio za njih katastrofa, kako život u zaštićenom području Kotora, Tivta i Herceg Novog ne može da se stopira, do toga da im građani ne bi oprostili ukoliko bi se zaustavio razvoj gradova.

Najdalje je otišao ministar Radunović, koji je u avgustu prošle godine iznio predlog o raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO-a ili ne.

Umjesto referenduma,Uprava za zaštitu kulturnih dobara je sačinila izvještaj Crne Gore o stanju u bokokotorskom području koji je početkom ove godine upućen UNESCO-u, i jasno je konstatovala da su izazovi koji utiču na Izuzetnu univerzalnu vrijednost (OUV) sistemske prirode, a ne izolovani incidenti. Država je prvi put priznala ono što javnost odavno vidi:Kotor nije ugrožen pojedinačnim projektima, već sistemskim propustima u upravljanju, koordinaciji i primjeni instrumenata planiranja.

Nakon toga, u skupštini je sredinom marta, usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora kojim je uveden moratorijum na gradnju objekata na lokacijama u zalivu Boke, u zoni koja je upisana na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Odlučeno je da nema nove gradnje, pa su upravo zbog toga investitori, poput Popovića, požurili da završe staru. Uz veliku pomoć dijela struktura vlasti koje su ionako protiv moratorijuma, jer koči razvoj i ostali napredak po njihovim aršinima.

,,Bez obzira na to ko je investitor, on je najmanje kriv, jer svu krivicu snose državne institucije koje su dozvolile nasilje nad prirodom”, objavio je nedavno dr sci. Ljubomir Radojičić, viši naučni saradnik Instituta ,,Dr Simo Milošević” u Igalu, u autorskom članku u Vijestima.

Pobrojao je zatrpavanja mora u Lipcima, Bijeloj, Kumboru, Baošićima, Herceg Novom… ,,gdje su nadležne opštinske i republičke službe sa najvišim državnim i opštinskim funkcionerima krenuli u kontrolu kad je posao završen, odnosno kad su završili Praznik mimoze, obećavajući lakovjernom narodu ‘da će se sve vratiti u prvobitno stanje”.

Slijedi privremena ljetnja zabrana gradnje, pa će se nadležni eventualnim vraćanjem u prvobitno stanje pozabaviti tek na jesen.

Predrag NIKOLIĆ

Prije nego će zetski parlament usvojiti rezoluciju o otpriznavanju Milan Knežević je otkrio da priča o Kosovu ima širu antievropsku platformu Beograda. Na skupu svojih simpatizera 10. maja, sazvanom radi otpriznavanja, on je poručio da “nema pregovora oko Prevlake, ona je crnogorska i biće,  “nema pregovora oko Morinja (obeštećenja hrvatskih logoraša za mučenja), “nema promjene naziva bazena u Kotoru”  “protiv smo da brod Jadran pripadne Hrvatskoj”. Zaključak je jasan: “Ako treba preko Zagreba da uđemo u Brisel dabogda nikad ne ušli”

“Kud god da krenеm tebi se vraćam ponovo” su stihovi pjesme Vidovdan posvećeni Kosovu čiji tekstopisac i kompozitor je Milutin Popović Zahar. Pjesma je pripremljena 1989. godine povodom obilježavanja šest stotina godina Kosovske bitke u vremenu kada su Slobodan Milošević i Srpska crkva (SPC) raspirivali nacionalističku histeriju i kosovsku mitomaniju koja će skupo koštati bivšu Jugoslaviju i njene narode. Pjesma je za izvedbu prvobitno ponuđena Vesni Zmijanac koja je to odbila da ne bi narušila svoju tadašnju popularnost diljem Jugoslavije. Na kraju je pjesmu u studiju snimila Gordana Lazarević, Zaharova supruga i ubrzo je postala hit propagandno pripremljenim masama. Pjevala se na svim mitinzima podrške kosovskim Srbima i Crnogorcima orkestriranim od strane srbijanske državne bezbjednosti (RDB) i savezne vojne kontraobavještajne službe (KOS). Miloševićev uspon je počeo par godina ranije na retorici ukidanja autonomije Kosova, što je i sprovedeno silom 1990.  Miloševićeva zvijezda će pasti takođe  zbog Kosova, nakon NATO intervencije 1999. Srbijanska vojska i policija su morale da napuste pokrajinu čije velike djelove su metodično etnički očistili, opljačkali i popalili. Srbijanska kampanja terora nad većinskim stanovništvom pokrajine tokom 78 dana NATO udara je kvantitativno i po brzini daleko prevazišla sva dotadašnja velikosrpska i velikohrvatska etnička čišćenja zapadno od Drine.

Nakon fijaska sprječavanja gradnje kolektora u Botunu, “otetog Kosova” sjetio se i Milan Knežević, lider Demokratske narodne parije (DNP), donedavno konstituenta Vlade i skupštinske većine. Knežević je sredinom aprila poručio da je na sjednici Predsjedništva DNP-a dobio “punu podršku” da s potpredsjednicima, poslanicima i odbornicima krene u proceduru “povlačenja odluke o priznanju Kosova” na terotiriji Zete i svuda gdje učestvuju u lokalnim vlastima. “Poslanici u Skupštini takođe će podnijeti inicijativu, u vidu rezolucije, gdje ćemo tražiti da se Vlada obaveže da će povući odluku o priznanju Kosova” najavio je. Nedjelju dana prije toga državna Skupština nije uvrstila na dnevni red zahtjev DNP-a iz početka januara o normiranju trobojke kao narodne zastave. Knežević je rekao i da će za otpriznavanje tražiti podršku mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića i budimljansko-nikšićkog Metodija Ostojića. Do sada nije bilo zvaničnog oglašavanja. Za razliku od nepodobnog Joanikija, Metodije je potpuno lojalan vlasti braće Vučić tako da njegovo ćutanje upada u oči.

Prije nego će zetski parlament usvojiti rezoluciju o nepriznavanju (na dan Sv. Vasilija Ostroškog) Knežević je otkrio da priča o Kosovu ima širu antievropsku platformu  Beograda. Na skupu svojih simpatizera 10. maja sazvanom radi otpriznavanja on je poručio da “nema pregovora oko Prevlake, ona je crnogorska i biće”,  “nema pregovora oko Morinja” (obeštećenja hrvatskih logoraša za mučenja), “Hrvati su počinili zločine u Lori”, “nema promjene naziva bazena u Kotoru” (navodno  nosi ime jednog od batinaša iz Morinja) “protiv smo da brod Jadran pripadne Hrvatskoj”. Zaključak Kneževića je jasan : “Ako treba preko Zagreba da uđemo u Brisel dabogda nikad ne ušli”.

U izjavi režimskim Večernjim Novostima (koje vodi Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić) Knežević je rekao da očekuje da i ostale opštine u kojima predstavnici srpskog naroda dominantno vrše vlast izglasaju deklaraciju o poništenju priznavanja. Onda bi se u konačnom podnijela rezolucija Skupštini kako bi obavezala vladu Milojka Spajića da povuče odluku.

Za rezoluciju u zetskom parlamentu je glasalo 19 odbornika. Ruke su digli odbornici DNP-a, Nove srpske demokratije (NSD), jedan odbornik Demokrata i tri nezavisna odbornika. Odbornici Demokratske partije socijalista (DPS) nisu prisustvovali sjednici na kojoj je ovo bila jedina tačka dnevnog reda. Dvoje odbornika iz Demokrata su napustili sjednicu uoči glasanja.

Rezolucija je blaža nego što se očekivalo,  predstavljena je samo u formi političkog stava. Interesantno, u rezoluciji se naglašava zabrinutost i za srpski i za crnogorski narod “na Kosovu i Metohiji”. Zabrinutost za Crnogorce je novina jer Vučić i njegova vlast ne priznaju crnogorski narod i vode kontinuiranu kampanju resrbijanizacije preko BIA-e i njoj podređenih pojedinaca u SPC-u i kriminalnim kartelima, o čemu su iste Vučelićeve Novosti ranije slavodobitno pisale. Rezolucija ocjenjuje da se položaj dva naroda svakodnevno pogoršava uslijed pritisaka prištinskih institucija. Deklaracija se poziva na Povelju Ujedinjenih nacija, Završni akt iz Helsinkija i Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN 1244 koja, kako DNP tvrdi, potvrđuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije.

Crna Gora se poziva na izbalansiranu spoljnu politiku, kao i da bi u međunarodnim organizacijama trebala podržavati suverenitet i teritorijalni integritet država – u ovom slučaju Srbije. DNP je navela da je “odluka o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i Metohije izazvala duboke političke i društvene posljedice”. Na kraju se opet izražava i solidarnost i sa srpskim i crnogorskim narodom na “Kosovu i Metohiji” i poziv na mirno rješavanje otvorenih pitanja.

Odluku o priznanju Republike Kosovo kao samostalne države Crna Gora je donijela zajedno s Makedonijom u oktobru 2008. cijeneći faktičko stanje i nesumnjivu volju ogromne većine naroda Kosova da živi u samostalnoj državi. Tome je prethodila unilateralna deklaracija o nezavisnosti (UDI) Skupštine Kosova. Srbijanska Narodna Skupština je dan poslije donijela odluku kojom su poništene sve secesionističke odluke i akti. Međunarodna zajednica je prije UDI-ja uslovila kosovsku vladu da unese u ustav čvrste garancije za prava srpske i svih drugih manjina čemu je udovoljeno. Manjine imaju zajamčenih 20 mandata u Skupštini od 120 poslanika. Srbima pripada 10 mandata i bez njihovog pristanka je nemoguća promjena ustava i ključnih zakona. Međunarodni sud pravde (ICJ) je 2010. godine presudio, na prethodni upit UN-a, da kosovska deklaracija nezavisnosti nije suprotna međunarodnom pravu.

Do sada je, prema raspoloživim podacima,  Kosovo priznalo najmanje 104 države članica UN-a (kako se navodi u dokumentu Evropskog parlamenta). Kosovo navodi brojku od 115 država. Srbijanska propaganda tvrdi da je ta brojka bliža 100 i da je navodno 28 država povuklo priznanje Kosova. U podacima Evropskog parlamenta navode se 10 zemalja koje su povukle priznanje, uključujući Madagaskar, Grenadu i još neke sićušne državice na Pacifiku i Indijskom okeanu. Većina građana Srbije i Crne Gore vjerovatno nikada nije ni čula za te zemlje prije objava Ministarstva spoljnih poslova.

I pored nesumnjive većine u UN-u Kosovo se ne može nadati stolici na Ist Riveru jer Kina i Rusija imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Od EU članica, 23 zemlje priznaju Kosovo dok pet ne priznaje (Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka). Do sada nijedna država koja je uspostavila pune diplomatske odnose sa Kosovom  nije ih prekinula. I pet država EU koje ne priznaju Kosovo priznaju kosovska dokumenta kao i pristupanje Kosova EU po ispunjavanju kriterija za članstvo. Kosovska dokumenta priznaje i Vučićeva Srbija.

Prethodna vlast predsjednika Borisa Tadića imala je čvrst stav po pitanju sjevera Kosova i nepriznavanja dokumenata ili akata koje je izdavala Vlada u Prištini. Nakon dolaska Aleksanda Vučića na vlast došlo je do Briselskog sporazuma, kome se žestoko protivila SPC (uključujući i tadašnjeg mitropolita Amfilohija Radovića). Vremenom je Srbija de fakto u svemu priznala Republiku Kosovo. Vučić je novembra 2022. godine pozvao kosovske Srbe na napuste institucije Kosova, pogotovo policiju. Time je kosovskoj Vladi pomogao da uspostavi puni suverenitet na čitavoj teritoriji zemlje, pogotovo na sjeveru. Do tada je s one strane obale Ibra neformalno vladao Beograd preko BIA-e i “patriotskih” narko kartela koji su kriminalizovali sredinu i maltretirali srpsko stanovništvo. Dežurni  Srbi u Crnoj Gori nisu ni jednom oglasili protiv srpskih narko kartela i mafijaškog terora nad kosovskim Srbima. Od kada je policija premijera Albina Kurtija preuzela sjever države, vučićevcima u Crnoj Gori su puna usta brige za “Srbe i Crnogorce” na KiM-u. Gospodaru Vučiću ni riječ prijekora što je predao sjever Kosova i Srbe pod vlast Prištine.

Gordana Lazarević je 2025. izjavila za Blic da je dobila mnogo zbog pjesme Vidovdan. “Ali mnogo sam i izgubila…tržište, ne zovu me u Hrvatsku” a iz istog razloga, rekla je,  ne nastupa ni u Crnoj Gori. Vrijeme će pokazati kako će Crna Gora proći zbog igara braće Vučić i kosovske brige Milana Kneževića.

 Jovo MARTINOVIĆ