Povežite se sa nama

Izdvojeno

MAKSIM VUJAČIĆ, HRONIČAR NIKŠIĆKE SVAKODNEVICE I BIOGRAF VITA NIKOLIĆA: O ljudima koje će Nikšić pamtiti

Objavljeno prije

na

Maksim Vujačić se sjeća: „U kancelariji direktora Zahumlja pričao je Vito kao da se oprašta. Govorio je kako će stvarati o njemu lažni mit kao od komunističke  vlasti progonjenom pjesniku. Zloupotrijebiti detalje iz njegove biografije. Tražio je od nas da pamtimo ovo njegovo slovo, ali kao da se podrazumijeva, da se tome i odupremo…”

 

„Jesi li čuo da je bombardovan Dubrovnik’. ‘Ne, kažem’. On nije mogao da spava. Noću je slušao Radio Slobodna Evropa, pa je tako čuo. I daje mi u rukopisu pjesmu Noć sa Dubrovnikom. Evo ti, Bane, pa vidi hoće li ko da objavi. Pola  godine sam tu pjesmu nosio, nudio redakcijama, ali niko nije htio da je objavi. Tek u martu 1992. objavio je Monitor”.

Sjećanje je ovo Blagote Erakovića, u to vrijeme direktora Crnogorskog narodnog pozorišta, na Vita Nikolića. Zabilježeno je u knjizi U trag zaboravu autora Maksima Vujačića. Vujačić je zabilježio i riječi Rajka Cerovića: „Vito je ovom pjesmom dao veću distancu od tog ludila, nego mnogi koji su se na barikadama borili. Tu je Vito pjesnik iz legendi, čija misao nosi jasnu, plemenitu ljudsku poruku i osjećajnost”.

U deset knjiga, koliko je o Vitu napisao, Vujačić je sabrao sve njegove objavljene i neobjavljene pjesme, pjesnikova bolovanja, drugovanja, drumovanja i lumpovanja.

Maksim Vujačić je pjesnik, publicista, novinar, autor kratkih priča i drama, dva romana, ali i četiri i po decenije marljivi hroničar nikšićke zbilje.

„Nikšić možda nema značajne arhitektonske spomenike, ali ima ljude koji su mu dali nešto što ga izdvaja od svih drugih gradova. Ovo je grad pjesnika, slikara, profesora, naučnika” … – kaže Vujačić. Čovjek koji cio život piše o Nikšiću, bilježeći i ono vječno i sudbinsko preplitanje polisa i čovjeka, ostvareno u kreativnim individuama. Knjige ovog autora mnogi koriste kao stručnu pomoć pri izradi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova.

Rođen u Pljevljima 1950. ali već od prve godine živi u Nikšiću. S ponosom ističe da su njegovi od 16. vijeka žitelji grada pod Trebjesom. Sebe naziva Brodelovim sljedbenikom jer poput ovog francuskog istoričara, zapisuje ljudsku svakodnevicu i svakodnevni život. Njegove knjige su istorija jednog grada, zabilješke o ljudima koji su ovdje živjeli, običajima i kafanama u koje su zalazili. Ratna ili politička istorija nije predmet njegovog interesa. Radni vijek proveo je kao novinar i urednik u Nikšićkim novinama, Radio Nikšiću i Televiziji Nikšić. Od 2016,  Vujačić je u penziji. Dobitnik je nagrade Oslobođenja Nikšića, Zaloga, nagrada Književne zajednice Vadimir Mijušković, ali i Društva crnogorskih novinara za poseban doprinos razvoju novinarstva. Samostalni je izdavač, osnivač biblioteke Arhiv uspomena pri kojoj je objavio 35 svojih i 15 knjiga drugih autora. Dvadeset pet godina uređuje program Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića. Ostvario se i kao producent dugometražnih i dokumentarnih filmova…

S Vujačićem razgovaramo u prostorijama nikšićkog Zahumlja, kultnog i kulturnog centra ovog grada gdje ga je, kaže, krajem 1991. godine upravo Vito odredio za svog biografa.

„Bilo je to veče organizovano u sjećanje na Milutina Mića Mrgudovića, aforističara i humoriste. Pozvali smo Vita i profesora Slobodana Vujačića da govore o svom prijatelju. U kancelariji Zahumlja pričao je Vito okupljenom društvu, kao da se oprašta. Govorio je šta će se dešavati poslije njegove smrti. Stvaraće o njemu lažni mit kao od komunističke vlasti proganjanom pjesniku. Zloupotrijebiće detalje iz njegove biografije. Tražio je od nas da pamtimo ovo njegovo slovo, ali kao da se podrazumijeva, da se tome i suprotstavimo”, sjeća se Vujačić. „Koliko je te noći bio u pravu uvjerili smo se brzo poslije njegove smrti 1994. Počela je i do danas se uvećva cijela jedna ‘bibliografija’ neutemeljenih, netačnih, površnih napisa o Vitu Nikoliću. Ja sam 1995. godine otkupio zaostavštinu Vita Nikolića od njegove porodice i trudio se da amanet koji mi je dao ne zloupotrijebim”,

Po Vujačićevoj knjizi Zatočenik žute gošće rediteljka Maja Janjušević napravila je dokumentarni biografski film U trag zaboravu. „Vito je opet među nama”, bilježi dr Draško Došljak. „Vito je ponovo u našoj stvarnosti. Vaskrsavaju ponovo Nikolićevi stihovi sa nikšićkog trga, iz kafane na željezničkoj stanici, parka… Brezovika. Prvi put imamo preciznu priču, životopis Vitov. Iz njegove bilježnice, sjećanja Vitovih prijatelja, šćerke, kolega, ljekara, iz intervjua, sa književnih večeri.”

Ali, 10.000 eura, koliko košta postprodukcija, nedostaje. Vujačić se nada da će uspjeti da obezbijedi novac i film izvući iz bunkera. Spreman je i scenario za melodramu Stanica Nikšić. Priča o legendarnoj nikšićkoj željezničkoj stanici i kafani u njoj. Zgradi napravljenoj 1938. u vrijeme kad je postavljena uskotračna pruga prema Bileći. Mjestu koje je inspirisalo Bora Draškovića da ovdje snimi film Horoskop, ali i Živka Nikolića, za neke scene u filmu Beštije. Milan Komnenić poemom Tako je bilo u Nikšiću, ovjekovječio je Nikšić pedesetih i ovu stanicu. A Vujaćić će ispričati priču o mjestu gdje su se skupljali nikšićki oriđinali, mangupi, noćobdije. Priču o onima koji su sa ove stanice odlazili u svijet, ili se na ovu stanicu vraćali. Podsjetiće čitaoce na konobara ove kafane Nikšu Kokolja,  čovjeka koji je drugovao sa Tinom Ujevićem u Sarajevu i s njim pio.

I na posebnog gosta stanice i njene kafane. „Vito je živio u ovoj kafani. Bio je ovo njegov drugi dom. Tu se hranio, pio i noćivao. Moja priča počinje u ranu zoru. U kafani su samo Vito i konobar Nikša. Vito u stihovima ispisuje pismo drugovima koji su na studijama u Beogradu…” Opisuje Vujačić početak drame.  I napominje: „U mojim godinama čovjek možda nema pravo na želje i planove, ali volio bih, prije nego odem sa ovog svijeta, da ovu melodramu postavim na scenu. Žao mi je što Blagota Eraković nije zdravstveno u stanju da pomogne, jer on je jedan od junaka ove drame. Zato i mislim da bi on to najbolje uradio. Sa svih adresa kojima sam se obraćao, odgovor je uvijek isti, nema novca.”

Na stranicama Vujačićevih knjiga naći će se i likovi poput Jova Džada. Iako školovan, Džada je zarađvao prevozeći stvari na svojim karama (kolicima). Znao je napamet Njegoša i Šantića, poznavao je radove Platona i Šekspira i onako intimno ih je oslovljavao prvim imenom. Za Džada su oni bili Rade, Aleksa, Vilijem… Podsjetiće Nikšićane i na poznate likove sa ulice, Petra Stolicu, Jova Borozana, Zvicera Pekeša… One, koje je Vito u jednoj reportaži nazvao – Dubri duh Nikšića.

Dvije hiljade Nikšićana ispratilo je Džada na posljednji put u rodno Cetinje noseći trideset vijenaca. Dobrotom ih je zadužio. Sirotinji je stvari prevozio besplatno. Predsjednik Opštine, sa kojim je često drugovao i pio, održao mu je govor”, sjeća se Vujačić.

Na stranicama njegovih knjiga nalazimo i povijest nikšićkih kafana i opise autentične atmosfere koja je u njima vladala i koja nestaje. „Odlaze potonji boemi, legendarni konobari idu u penziju, neki i na vječni odmor kod Petrove crkve. Grad nikad ljepši, fizički, ali i nikad veća duhovna pustoš”, kaže Vujačić.

Iz Nikšića se odlazilo i odlazi se. Onima, po kojima će se ovaj grad prepoznavati, Vujačić i NVO Prijatelji i poštovaoci Nikšića objavili su biografski leksikon – Ljudi koji se pamte. Njihove fotografije izložene su u holu Hotela Onogošt.

Ove godine Maksim Vujačić obilježava 45 godina stvaralaštva. Čestitke.

 

 Vito, pivo i kosa

Maksim Vujačioć je objavio i njigu anegdota i epigrama kojima je Vita Nikolića predstavio i kao  licnost autentične duhovitosti, prefinjene ironije:

“ Došao Vito kao novinar Pobjede u nikšicku pivaru Trebjesa. Vidi tu lijep komplet krigli koji poklanjaju gostima i moli direktora da i njemu da jedan.Ovaj se nećka, jer je ostalo svega nekoliko za ‘uglednije’goste.Onda mu Vito kaže da će, ako ne dobije krigle u rubrici Pisma citalaca koju je uređivao u Pobjedi , početi rasprava na temu: Opada li ili ne kosa od Nikšićkog piva.

Naravno, komplet krigli mu je odmah, s posvetom, uručen.”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo