Povežite se sa nama

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (V): Dva mala grada

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

 

DANILOVGRAD

Danilovgrad je jedan od mlađih gradova u Crnoj Gori, osnovan sa ambicijom da bude glavni privredni centar Crne Gore.

U želji da uspostavi čvršću trgovinsko privrednu vezu Stare Crtne Gore i Brda, knjaz Nikola u drugoj polovini XIX vijeka pravi planove o podizanju pazara na desnoj obali rijeke Zete u Bjelopavlićkoj ravnici. Pazar je sa Prentine glavice preseljen na Ćeranića glavicu 1863. godine, što se može smatrati prvim nukleusom budućeg grada. Pazar nije bio dovoljan, trebalo je podići novu varoš pa je angažovan inženjer Dragiša Milutinović, sin Sime Milutinovića Sarajlije, da načini plan grada i planove privatnih i javnih građevina i ulica budućeg grada. Prema pisanoj zaostavštini inženjera Milutinovića, na spisku javnih građevina „…koje su se imale zidati“ bili su: „Novi dvor Njegove Svetlosti, Senat, Tavnica, Škola, Crkva, Kule za odbranu mosta…“

Milutinović je 1869. godine završio urbanistički plan grada. Planom je, pored pomenutih sadržaja, definisano uređenje korita rijeke Zete, osnovni pravci glavnih saobraćajnica i novi kapaciteti trgovine. Plan je predviđao podizanje grada za 15.000 stanovnika. Uporedo sa izradom plana počela je izgradnja mosta preko rijeke Zete koji je pušten u saobraćaj 1870. godine. Maksim Šobajić, hroničar iz Bjelopavlića, govoreći o daljoj dogradnji mosta kaže da je: „1893. godine most kamenom dovršen na svodovima, sa sedam okana velikih dužine zida 150 metara, širine 5 metara, a visine oko 12 metara. Ova veličanstvena građevina u pohvalu knjaza Nikole I i plemena Bjelopavlića, koje je neprestalno rabotalo na nj besplatno“. U spomen na svog oca knjaz je mostu dao ime vojvode Mirka, a u spomen na svog prethodnika knjaza Danila dao je ime gradu.

Na Petrovdan 1897. godine svečano je otvoren i prvi vodovod izgrađen za potrebe novog grada. Projektovao ga je inženjer Marko Đukanović, a njegovu izgradnju, sa 18.000 rubalja, finansirao je Grigorij Antonovič Zahrin, profesor Medicinskog fakulteta u Moskvi. Voda je dovedena sa izvora u selu Slatina.

Nakon Berlinskog kongresa Danilovgrad više nije bio atraktivan, pa se odustalo od ideje da bude ekonomski i politički centar Crne Gore. Tako, umjesto projektovanih 15.000 stanovnika, Danilovgrad nakon 150 godina, jedva da ima trećinu tog broja.

Adolf Ciborovski, poljski afrhitekta i ekspert Ujedinjenih nacija za urbanizam, prilikom boravka u Crnoj Gori, 1983. godine, nakon posjete Danilovgradu, izjavio je: „Vi ste suočeni s velikim izazovom, koji se sastoji u tome da očuvate i zadržite ljepotu i šarm vašeg grada. Ta skromna i istovremeno delikatna arhitektura koja se vidi na fasadama kuća duž vaših ulica je nešto što zaista treba da se sačuva i zadrži, jer kroz nekoliko godina to će imati kulturnu i istorijsku vrijednost.“

Razvoj Danilovgrada se uglavnom vezuje za drugu polovinu XX vijeka. Diktirali su ga prirodni resursi. Podignute su stočne farme, mlinovi, ciglana i prerada kamena. Bjelopavlićka kotlina je inače bogata ležištima kvalitetnog arhitektonsko-građevinskog kamena: Maljat, Klikovača, Visočica, Vinići, Jovanovići, Suk… Slavu bjelopavlićkog kamena čuva i Umjetnička kolonija otvorena 1972. godine u Danilovgradu u kojoj umjetnici sa svih meridijana udahnjuju život blokovima mermera i pretvaraju ih u umjetnička djela.

Danilovgrad je zavičaj arhitekte, profesora Aleksandra Baćka Kekovića.

GUSINJE

Gusinje je centar svijeta, kažu u šali Gusinjani, rasuti diljem planete, i dodaju – ko ne vjeruje neka izmjeri. Rijetki su gradovi koji na manje prostora imaju toliko divlje ljepote kao što ima Gusinje. Podignuto na nadmorskoj visini 1.014 metara, a oko njega Plavsko jezero, rijeke Dolja, Ljuča, Grnčar, Vruja, vodopad Grlja, zatim planinski vrhovi Maja Rosa, Maja Karanfilj, Zla Koljata (najviši crnogorski vrh 2.535 m), Visitor, Hridsko jezero, pa Alipašini izvori…, i sve to na jednom mjestu, na granici, uz stari karavanski put, koji je vjekovima unazad od Skadra pa preko Duklje, Gusinja i Plava išao za Peć.

… „Veli se: blago mjestu na granici, u miru, teško njemu u ratu!“ Pored državnih granica, Gusinje se od 2009. godine, nalazi i na granici Nacionalnog parka „Prokletije“.

Od graditeljskog nasljeđa izdvojio bih Čekića i Vezirovu džamiju, koje spadaju među najstarije džamije u Crnoj Gori.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.

Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.

Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.

Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.

Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.

Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.

Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.

Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.

,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.

,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.

Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.

U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).

Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.

Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.

Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.

Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.

Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još  Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo,  okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!

Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo  i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.

Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.

Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula.  Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.

Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš  to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.

Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (II): Slava Perasta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdestsedam godina?

 

 

Tvrđavicu Sv. Stefana sagradio je Tvrtko, sada na mjestu novljanske Kanli kule. Po Lajoševoj smrti i političkoj gužvi što je tamo napravila Eliza, on je sad mogao sasvim gledati svoja posla. Izvrsne prihode dobivalo se u srednjem vijeku sa monopolom soli, a to se Tvrtku pružalo samo tu, na obali Sutorine. On je dakle solanu htio osigurati s tom kulom – na konkurentske jade Dubrovnika. Kako god, radi mira, odustao je od te ideje, a dokument toga je u dubrovačkom arhivu: jedino saznanje o osnivanju Herceg Novog. Tvrtko se toga odrekao tako, da nije preostalo ni ime njegovog osnivanja.

Dračevicu je onda zahvatio velikaš Sandalj Hranić Kosača, isto u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Ustupio je Konavle do Ponte Oštre, a Kotoru i Lušticu: pomorska zaštita od gusara za nazvani Novi. Naslijedio ga je Stjepan Vukov Kosača, on se 1342. odrekao Bosne i proglasio samostalnim hercegom. Po njegovim posjedima onda i naziv Hercegovine. Kosače su dograđivali donji grad, sa svojim dvorom i naseljavali su zanatlije. Stjepan je bez obzira počeo proizvodnju soli, izazvao je rat s Dubrovnikom i izgubio Sutorinu. Utom je rastao i turski pritisak, baš osvajanjem Hercegovine. Tadašnji mađarski kralj Matijaš je sagledao strateški značaj nove tvrđave za leđima Turaka, poslao je Stjepanu pojačanje, smješteno u gornji grad, a ponudio mu kao zamjenu čak Zagreb. Stjepan je umro u Herceg Novom 1466. i naslijedio ga Vlatko. Turci mu opsjednu grad tek 1481. Na što Matijaš organizuje desant sa dubrovačkim brodovima, a dvije napuljske ratne galere su već i veslale u zalivu. Ali Vlatko neslavno preda donji grad. Posada gornjeg grada držala se još mjesec dana.

Na izmaku srednjeg vijeka Boka je „uređena“ za narednih 200 godina bez naročitih promjena u tom vremenu. U grubom: Prevlaka i Sutorina pripadaju Dubrovniku. Luštica i okolina s Kotorom imaju autonomiju u okviru Mletačke republike. A Grbalj je sporazumnim privilegijama pri Turskoj. Dočim je negdašnja Dračevica osvojena turska teritorija. S time, što se tu izdvaja Perast, orijentiran na stalno suprotstavljanje Turcima, prvenstveno protiv novljanskih, ulcinjskih pa i arapskih gusara. Stoga Venecija pruža Peraštanima naročite privilegije a još i takvo odlikovanje, da im je povjereno čuvanje-admiralske zastave. Posebnu slavu stiču Peraštani, što su 1654. vlastitim snagama i uličnim borbama odbili turski pokušaj osvajanja. A bogate se vlastitom trgovačkom flotom po Mediteranu u dalje. Odlikuju se i kulturno, Perast postaje naročit naspram Kotora.

Potiskivanje Turaka iz Boke, ustvari je počelo njihovim porazom pod Bečom – Risan je osvojen 1684. Ono što ovdje zovemo Morejskim ratom, bilo je koordinirano sa austrijsko-njemačkim potiskivanjem Turaka na sjeveru, čak su Poljaci i Rusi vezali turske snage. Za koju godinu, ovdje su se Turci povukli sasvim iza Rijeke Zelenike i njene močvarne delte. A 1687. krenula je iz Kumbora odlučna mletačka ofanziva protiv Herceg Novog. Iza toga ostali su Turci još samo u Sutorini: Dubrovnilk im je to ustupio radi odmanute granice od Venecije (kao i Neum onamo). A ovdje je došlo do radikalne etničke promjene, planskim naseljavanjem Hercegovaca i dolascima iz Crne Gore. Grubo rečeno: gdje su bili Turci – tu su sad pravoslavni. Posebno su pravoslavni Luštica i Krtoli – bivša Miholjska metohija.

I prelazimo u 18. vijek – zlatno doba Boke – mir i blagostanje pod okriljem Venecije. Ona direktno upravlja samo tvrđavama Herceg Novog i Kotora, inače samouprave, a najnovija je Topaljska komunitad. Tada se i pojavi ono, što su Crnogorci podrugljivo-zavidno nazvali Lacmanima – ako ni sami nisu „šljegavali“ u taj mali raj. Ali poremetio je to Napoleon. Grad na vodi preda mu se maja 1796,  sramežljivo-tiho, jedva se i znalo da hiljadugodišnje Republike više nema. Tako je u lagunu i uplovio prvi francuski ratni brod. A tuda je patrolirala peraška gajeta – neobaviještena – pa napadnu topovnjaču i osvoji je ubivši kapetana. Bokelji, zadnji branioci Serenisime! Napoleon je po nekoj kombinaciji za Elzas, prepustio svo venecijansko Austriji. Zauzimanje besputne Dalmacije bilo je povjereno krajiškom generalu Rukavini, a trajalo mu je da stigne do Boke. Tu je pak zadržano venecijansko uređenje. Tek kada je on došao u Lepetane, Peraštani su morali spustiti gonfalon sv.Marka – plačući.  Pri čuvenom govoru gradskog kapetana Josipa Viskovića, bokeškovenetskim dijalektom: Ti sa nama mi sa Tobom tristasedamdesetsedam godina…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo