Povežite se sa nama

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (VI): Uzdizanje i posrtanje

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

 

BUDVA

Budva je grad poseban po mnogo čemu. Jedan od najstarijih gradova u Crnoj Gori, podignut na najljepšem dijelu crnogorskog primorja, više puta rušena i podizana iz pepela, grad koji je vjekovima unazad propisao norme ko i pod kojim uslovima može graditi u njemu – sada sinonim devastacije prostora kakva nije zabilježena u istoriji Crne Gore.

Ime Budve (Butua) pominje se još u V vijeku prije nove ere. Antička Budva je prvobitno bila ilirska naseobina podignuta kao trgovačka stanica, a prema arheološkim istraživanajima već u II vijeku p.n.e. bila je razvijen antički grad. Ilire smjenjuju Grci, potom Rimljani, Vizantinci, a u VI vijeku je razaraju Avari. Isto su u IX vijeku dva puta učinili gusari Saraceni. Od IX vijeka Budvom upravlja Duklja, a od XII vijeka Nemanjići, u drugoj polovini XIV vijeka Balšići, pa Mlečani. Turci su je 1571. godine zauzeli, opljačkali i spalili. Vijek kasnije, 1667. godine razorena je u katastrofalnom zemljotresu. Nakon pada Mletačke Republike smjenjivali su se i njeni gospodari, sve do 1918. godine kada je pripojena matici Crnoj Gori. U
još jednom razornom zemljotresu 1979. godine Budva je, po ko zna koji put, razorena i još jednom ustala iz ruševina.

Stara Budva je, uprkos razaranjima, većim dijelom ostala sačuvana kao jedinstvena arhitektonska i urbanistička cjelina karakteristična za mediteranske gradove. Pored gradskih bedema Starog grada, sačuvane su trvrđave Mogren, Kosmač… brojne crkve u gradu, Reževićima,
Stanjevićima, Praskavici, Podlastvi…

U periodu između dva svjetska rata počinje razvoj turizma. Izgrađeni su hoteli Balkan, Beograd, Budva i Mogren, a 1937. godine počinje i  izgradnja Hotela Avala. U tom periodu izgrađen je i put Cetinje–Budva.

Šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka Budva doživljava procvat. Izgrađena je neophodna sobraćajna infrastrtuktura: Jadranska magistrala, novi put Cetinje–Buva, aerodrom u Tivtu. Grade se turistički kompleksi u Budvi, Bečićima, Petrovcu, nekadašnje ribarsko selo na ostrvu Sveti Stefan pretvoreno je u grad hotel… i Budva postaje značajna
destinacija na turističkoj mapi Evrope.

Zemljotres 15. aprila 1979. godine još jednom razara Budvu. Slijedi period obnove. Izgrađena je Slovenska plaža, sanirani su oštećeni hoteli, počela izgradnja novih, i Budva ponovo dobija svoj stari sjaj.

Budva je zavičaj arhitekte Vladislava Plamenca, dvostrukog dobitnika Borbine nagrade za arhitekturu, književnika Stjepana Mitrovog Ljubiše…

Kraj XX i početak XXI vijeka obilježila je nekontrolisana
gradnja. Budva je postala sinonim korupcije, divlje gradnje, namještenih urbanističkih planova, odnosno nezapamćene devastacije nekada najljepšeg dijela obale na crnogorskom primorju. Stari mediteranski grad, prijestonica crnogorskog turizma, pretvoren u masovnu spavaonicu, plaća danak ljudskoj pohlepi.

HERCEG NOVI

Herceg Novi je u proljeće 1382. godine osnovao bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić i nazvao ga Sveti Stefan. Osnivanjem grada dobio je sopstvenu luku i izlaz na more i u njega prenio privredno središte na jadranskoj obali. Dubrovčanima se to nije dopadalo pa su blokirali luku i
primorali Tvrtka da prizna njihov monopol na trgovinu solju. Bez trgovine solju grad je tavorio nekih pola vijeka sve dok mu Herceg Stefan nije udahnuo život. Poslije Tvrtkove smrti grad je ostao u posjedu Sandalja Hranića Kosače, za čije vladavine je dobio ime Herceg Novi i doživio najveći procvat.

Turci ga osvajaju 1482. godine i sa kraćim jednogodišnjim prekidom kad su njime upravljali Španci, vladaju više od 200 godina, sve do 1687. godine. Nakon Turaka počinju smjene osvajača i civilizacija: Mlečani,
Austrijanci, Rusi, Francizi, Austrougari. Nakon Prvog svjetskog rata postaje dio Zetske banovine u sastavu Kraljevine Jugoslavije, pa opet novi rat i novi okupatori sve do oslobođenja 28. oktobra 1944. godine, kad ulazi u sastav Narodne Republike Crne Gore.

Svaka vojska i svaka civilizacija ostavila je svoje tragove i svoje kulturno i graditeljsko nasljeđe. Od sakralnih objekata izdvajaju se manastir Savina, crkva Sv. Arhanđela Mihaila, crkva posvećena Svetom Jeronimu, zaštitniku grada, crkva Svetog Leoploda Mandića, Svete Ane, Svetog Sergija i Vakha u Podima, crkva Svetog Antona Padovanskog…

Odbrana grada je zahtijevala izgradnju utvrđenja, pa je u XV vijeku podignuta Španjola, u XVI vijeku Kanli kula, Sahat kula – Tora podignuta je 1667. godine, Kula Sv. Jeronima 1687. Morska tvrđava Forte Mare građena između XIV i XVII vijeka, obnovljena je 1833. godine. Citadela, stradala u zemljotresu 1979. godine, građena je za vrijeme mletačke vlasti.

Lazaret, glavna zdravstvena ustanova za Boku, sagrađen je u Meljinama u prvoj polovini XVIII vijeka.

Početkom dvadesetog vijeka počinje izgradnja prvih hotela. Mađarski plemić Antal Mađar, 1902. godine sagradio je u Zelenici, na samoj obali mora, hotel Plaža Zelenika. Par godina kasnije, 1908. godine, po projektu arhitekte Momčila Tapavice počela je izgradnja hotela Boka. Prethodno je, 16. jula 1901. godine otvorena željeznička pruga od Gabele
do Zelenike. U međuratnom periodu otvoreni su hoteli: Amerika, Rudnik, Jadran, Balkan, Savina, Evropa, Topola, Beograd

Zbog ljekovitih svojstava priobalnog morskog mulja hercegnovska opština je 1929. godine proglašena za „morsko kupalište i klimatsko lječilište“. Zahvaljujući doktoru Svetozaru Živojinoviću, odlukom Vlade NRCG u Igalu je 1949. godine konačno osnovano klimatsko banjsko lječilište, koje je izraslo u renomiranu i širom Evrope poznatu zdravstvenu ustanovu
Institut za fiizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju „Simo Milošević“. U Meljinama je izgrađena vojna bolnica, a u Bijeloj brodogradilište. Na hercegnovskoj rivijeri su u drugoj polovini XX vijeka sagrađeni savremeni hoteli Plaža, Tamaris, Njivice, Vila Galeb izgrađena za rezidencijalne potrebe predsjednika SFRJ Josipa Broza, Hotel Mediteranski centar… U Herceg Novom je rođen Veselin Simović Aga, građevinski inženjer, profesor emeritus, arhitekta Milorad Petijević, laureat „Borbine“ nagrade za arhitekturu…

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo