Povežite se sa nama

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (VII): Vjekovi totalne istorije

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

 

KOLAŠIN
Prva asocijacija na pomen Kolašina je turizam, prije svega ski-centri na Bjelasici, Biogradska gora, Manastir Morača… Ali grad Kolašin nije samo turizam. Imao je on puna tri vijeka „totalne istorije“.

Kolašin je osnovan 1652. godine, na mjestu turske karaule sa posadom koja je štitila karavnski put od Podgorice prema Bijelom Polju. Kao i većina crnogorskih gradova na granici slobodne Crne Gore i teritorija pod turskom upravom, imao je burno „djetinjstvo“ i stasavanje. Na jednoj strani
susjedi su mu bili Vasojevići, na drugoj Moračani i Rovčani, na trećoj Uskoci… svi slobodni i kivni što i Kolašin nije slobodan. Zato je od nastanka pa sve do 1878. godine, kada je po Berlinskom ugovoru konačno pripao Crnoj Gori, bio stalno poprište borbi, paljenja, razaranja, naizmjeničnih oslobađanja i osvajanja…

Iako slobodan i u sastavu Crne Gore, bio je grad na granici, pa mu pogranične čarke nijesu dale da raste i da se razvija. Onda su počeli Balkanski, pa Prvi svjetski rat, Mojkovačka bitka, kapitulacija Crne Gore, internacija u logore Boldogasonj i Neđmeđer svih koji su mogli da nose pušku, komitovanje, španjolka, Podgorička skupština, ponovna
aneksija Crne Gore i komitski ustanak ugušen u krvi… Tako se ovom gradu „nije dalo“ ni u prvoj polovini XX vijeka.

Ni Drugi svjetski rat nije mimoišao Kolašin. I u ovom ratu su se smjenjivali osvanja i oslobađanja. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku. Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta. Bio je ratna prijestonica Crne Gore i u njemu su održana zasijedanja Zemaljskog antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, na kojima je još jednom vaskrsla Crna Gora.

Kolašin nije imao mnogo sreće sa razvojem ni nakon ovog rata. Svi razvojni planovi grada bili su u sjenci planova o potapanju grada, prevođenju voda rijeke Tare u Moraču i izgradnje sistema hidroelektrana. Prevođenje voda se pominje još 1912. godine u planovima inženjera Ante
Deškovića koji je dobio koncesiju da gradi jednu elektranu nizvodno od Manastira Morača. Prevođenje Tare u Moraču je bilo aktuelno i tridesetih godina prošlog vijeka, time se bavio inženjer Miladin Pećinar, aktuelno je i danas… Planovi o potapanju su i trasu željezničke pruge podigli visoko iznad Kolašina.

Krajem XX i početkom XXI vijeka Kolašin počinje da razvija turističke kapacitete i postaje jedan od centara planinskog turizma. Uz Manastir Moraču postao je i centar vjerskog turizma. O prevođenju voda i izgradnji sistema hodroelektrana Tara–Morača i dalje se raspravlja i „lome
koplja“, bar jednom u svakih desetak godina.

Kolašin je zavičaj građevinskog inženjera Stevana Rakočevića, elektroinženjera Mojsije Senja Lazarevića.

KOTOR
Kotor je jedan od najstarijih gradova na području sadašnje Crne Gore. Prema nekim izvorima još u ilirskoj epohi, na mjestu sadašnjeg Kotora, postojalo je manje naselje, kako se pretpostavlja, pod nazivom Catarum,  sa tvrđavom podignutom na oko 260 metara iznad mora. U Risanskom
zalivu je već postojao Rison (Risan) a na drugoj strani Acruviom, koji se po nekim istraživačima nalazio na području Bigova, a po drugima na području Grblja.

Imajući u vidu povoljnu poziciju za odbranu koju je imao utvrđeni Catarum, pretpostavlja se da su se stanovnici nezaštićenog Acruviuma, tokom IV i V vijeka preselili u bezbjedniji grad.

Tvrđava na brdu postaje tijesna pa se grad spušta na obalu između dva izvora (vrela) Škurde i Gurdića koja su obezbjeđivala dovoljno pitke vode za grad. Početkom IX vijeka podignuta je Katedrala svetog Tripuna. Niču nove građevine, počinje podizanje bedema oko grada…

Ni Kotor nije izbjegao sudbinu drugih gradova na području Crne Gore. Bio je meta mnogih napada i osvajanja. Sredinom IX vijeka saracenski admiral Kalfun sa flotom od 36 brodova napao je, spalio i razorio grad. Vijek kasnije Kotor je napao i opljačkao makedosnki car Samuilo, i tako
vjekovima. Jedni su ga pljačkali i spaljivali, drugi gradili, a on je i pored svega toga opstajao i postojao. Razvijao se i postao trgovački i privredni centar Boke, koja je po njemu i dobila ime Boka kotorska. Njegovo razvoj omogućava trgovačka mornarica i nadaleko poznati pomorski kapetani i admirali. Ivo Vizin iz Prčanja je prvi Jugosloven koji je sa svojim brodom
„Splendido“ oplovio svijet, Matija Zmajević iz Perasta bio je admiral ruske Baltičke flote… Zarađenim novcem građene su kapetanske palate, vjerski objekti, javne građevine… Uporedo sa razvojem Kotora razvijala su se i druga naselja u zalivu: Morinj, Stoliv, Prčanj, Muo, Perast, Dobrota, antički
Risan…

Prošli su vjekovi. Nakon Drugog svjetskog rata Kotor je ponovo dio slobodne Crne Gore i doživljava još jedan preporod. Podignute su fabrike, osnovana je moćna trgovačka flota, grade se novi hoteli.

Kad nije bilo ratova, Kotor je stradao u zemljotresima. Najrazorniji su bili onaj 13. juna 1563, 25. jula 1608. i 15. aprila 1979. godine. U ovom iz 1979. godine toliko je stradao da nije bilo nijednog objekta koji nije bio oštećen ili srušen.

Zajedno sa obnovom cijelog Crnogorskog promorja, uz pomoć cijele Jugoslavije, obnovljen je i Kotor. Vraćen mu je pređašnji izgled. Od 1979. godine grad se nalazi i na listi UNESCO svjetske kulturne baštine.

Stari grad Kotor i čitava Boka predstavljaju riznicu kulturnog i graditeljskog nasljeđa neprocjenjive vrijednosti i predstavljaju magnet za turiste iz čitavog svijeta. Što se svega ostalog tiče Kotor je podijelio sudbinu ostatka Crne Gore. U periodu tranzicije ugašene su nekadašnje fabrike, flota je
potopljena pa nasljednici nekada slavnih bokeških pomoraca i pomorskih kapetana navigaju na tuđim brodovima. Boka, do juče nevjesta Jadrana, sve manje liči na nevjestu. Pohlepa je stare palate zamijenila
mastodontima u kojima su stanovi „građeni za tržište“, pa i Boka, kao i većina primorskih gradova postaje masovna spavaonica.

Kotor je zavičaj poznatih arhitekata Vinka Đurovića, Đura Biskupovića, Jovice Miloševića, profesora Vjekoslava Đurovića, građevinskih inženjera Dejana Drobnjakovića, Srđana Uđa Gopčevića, Branka Proročića…

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo