Po tekstu Osnovnog sporazuma Kosova i Srbije, koji je 22. januara objavio beogradski list Danas, pozivajući se na to da ga je dobio diplomatskim kanalima, Sporazum de fakto vodi priznanju Kosova kao suverene i nezavisne države

Kosovo je doskora služilo kao nepresušni izvor političkih poena i pokrivalica za sve probleme u Srbiji. Kad god bi izbile korupcionaške afere ili ozbiljne optužbe o povezanosti države i organizovanog kriminala, vlast u Beogradu je preko svojih medija preusmjeravala fokus na Kosovo i na „teror kojima su kosmetski Srbi izloženi“. Odmah bi išle i kontraoptužbe da se opozicija i nezavisni mediji bave jeftinim politikanstvom dok se predsjednik Aleksandar Vučić „bori za teritorijalnu celovitost zemlje“. Čak su i neki ruski portali počeli ismijavati frekventna povećanja borbene gotovosti Vojske Srbije i posjete državnog vrha vojnim bazama blizu granice. Dugo najavljivano finalno uređenje srpsko-kosovskih odnosa je dobilo na urgentnosti sa ruskom agresijom na Ukrajinu u februaru prošle godine i konstantnim napetostima na Kosovu. Blokade cesta i oružani incidenti na većinski srpskom sjeveru zemlje su primoravale Brisel da organizuje sastanke između lidera dvije zemlje u Briselu. Na kraju su Francuska i Njemačka konačno koncipirale mjesecima najavljivani i prerađivani tekst sporazuma koji je dobio i podršku drugih članica EU ali i Sjedinjenih Država i Britanije.

Prošlog petka, tačnije 20. januara, Vučića je posjetila petorka koju su činili specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, savjetnik za vanjsku politiku francuskog predsjednika Emanuel Bon, savjetnik za vanjsku i bezbjedonosnu politiku njemačkog kancelara Jens Pletner, savjetnik za bezbjednost i vanjske poslove italijanske premijerke Frančesko Talo i specijalni izaslanikom EU Miroslav Lajčak. Diplomate su izložili Vučiću plan od 10 tačaka za uređenje odnosa između Kosova i Srbije (čija prva verzija je bila spremna još u septembru prošle godine) kao i posljedice prihvatanja ili odbijanja ponuđenog.  Nakon sastanka prvi je dao izjavu Miroslav Lajčak rekavši da je Vučić pokazao da je spreman za teške odluke u interesu evropske perspektive i da će rad diplomatske ekipe „biti nastavljen bez odlaganja“.

Lajčak je dodao i da je na ranijem razgovoru sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem očekivao „veće razumijevanje“ za francusko-njemački plan bez daljeg pojašnjenja. Kurti je do sada pokazao veliku upornost da ne dozvoli formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) koje su dogovorene Briselskim sporazumom iz 2013. godine pozivajući se da ni drugi segmenti sporazuma nisu implementirani te da ZSO pri tome nema smisla a i protivan je ustavu Republike Kosovo koji ne dopušta udruživanja po etničkoj osnovi. Američki izaslanik Gabrijel Eskobar ga je nedavno opet javno upozorio rekavši da će ZSO biti formiran „sa ili bez Kurtija“ time aludirajući da Amerika opet može radikalno okrenuti politiku protiv njega kao tokom njegovog prvog mandata kada je srušen nakon tri mjeseca prebjegom Kuritjevog koalicionog partnera Demokratskog saveza Kosova (LDK). Sad Kurtijeva vlada ima apsolutnu većinu u parlamentu ali nije isključeno da dođe do pobune dijela poslanika ako bude potrebe.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

Britanski advokat Tobi Kedman koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ljetos je pred Sudom u Vestminsteru, London, ispričao kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao sa njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“

Nedavno hapšenje specijalnog državnog tužioca Saše Čađenovića zbog navodnih kriminalnih veza sa kavačkim narko-kartelom pokrenulo je pitanja i sumnje šta se još sve dešavalo u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) za vrijeme mandata prethodnog rukovodioca. „Nije uhapšen bilo ko, već desna ruka Milivoja Katnića“, izjavio je premijer Dritan Abazović nedugo nakon objave SDT-a. „Imamo konačno ljude iz iste institucije prema kojima se sprovodi zakon…“.

Čađenović je ranije pominjan u sklopu drugih afera, prvenstveno Carine i Telekom gdje su ga kritičari optuživali da je radio sve da se izvuku ljudi bliski predsjedniku države, uključujući i predsjednikovu sestru. Međutim, do sredine 2020. godine, kada je po navodima SDT-a postao član kavačkog narko-klana, najviše se „proslavio“ po Državnom udaru i suđenju liderima Demokratskog fronta (DF), gdje su nemali broj puta njegove i Katnićeve groteskne konstrukcije optužbi zasmijavale crnogorsku javnost. Da priča o puču sponzorisanom od Rusije ima puno rupa shvatili su i Milivojev SDT i partijski vrh DPS-a pa su krenuli u „pojačavanje“ dokaza. Godine 2018. su zavjerenicima dodali ime Džozefa Asada, bivšeg operativca američke CIA-e (Centralne obavještajne agencije) i kasnijeg vlasnika kompanije Peregrine Consulting, specijalizovane za razne vrste bezbjednosnih usluga. Njega je, po Milivoju, angažovao Izraelac Aron Šaviv, šef kampanje DF-a za parlamentarne izbore zakazane za 16. oktobar 2016. godine. Asad je navodno bio dio logističke mreže koja je pripremala terorističke napade na dan izbora.

Britanski advokat Tobi Kedman, koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ispričao je ljetos pred Sudom u Vestminsteru, London, kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. Kedman je svjedočio u sklopu zahtjeva Crne Gore za izručenjem biznismena Duška Kneževića gdje engleski sud treba da utvrdi da li bi Knežević imao fer i pošteno suđenje u sistemu kojim i dalje vlada njegov bivši prijatelj i predsjednik države.

Kedman je primio poziv oko 21. septembra 2018, dok je bio u Minhenu, od kolege iz Amerike koji ga je zamolio da preuzme slučaj. Kedman je i ranije imao dosta iskustva sa Crnom Gorom, jer je od 2002. do 2010. radio na projektima reforme i obuke crnogorskih institucija, prvenstveno pravosudnog sistema, koji je finansiralo britansko Ministarstvo vanjskih poslova, razvojnih programa i Komonvelta. Tokom perioda od 8 godina Kedman je posjetio Crnu Goru najmanje 12 puta i upoznao veliki broj crnogorskih tužilaca, sudija i državnih zvaničnika.

Nakon poziva iz Amerike, Kedman je u Crnu Goru stigao preko Ćilipa 22. septembra 2018. gdje su ga čekali zvaničnici crnogorske policije i odmah prevezli u Podgoricu do kabineta potpredsjednika Vlade i ministra pravde Zorana Pažina (kome je ranije tokom projekata reformi i obuke sudija i tužilaca Kedman bio mentor). Osim Pažina u kabinetu je bio i Glavni specijalni tužilac Katnić. U tom momentu su crnogorske vlasti vjerovale da je Asad i dalje u pritvoru u Abu Dabiju, iako je on već bio oslobođen i na putu kući. Kedman navodi da je sastanak bio kratak i da mu „jasno stavljeno do znanja da Crna Gora nema namjeru da procesuira Asada već želi da on bude svjedok u slučaju pokušaja državnog udara protiv vodećih ljudi opozicione koalicije, uključujući Andriju Mandića i Milana Kneževića“.

Tokom sastanka su predstavnici vlasti bili veoma agresivni, pogotovo Pažin. Na ponovnom sastanku idućeg jutra je izgleda javljeno i Podgorici da je Asad pušten, pa je ton prema Kedmanu bio „još agresivniji“ sa pojačanim prijetnjama prema Asadu. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira sa pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao s njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“.

Kedman je putovao u Crnu Goru još tri puta i svaki put mu je saopštavano da „g. Asad nije meta istrage već da se samo traži od njega da bude svjedok tužilaštva i da pruži dokaze protiv članova političke opozicije“. Kasnije, 9. novembra 2018. američko Ministarstvo pravde (DoJ) je pisalo Kedmanu da će u Vašingtonu u Ministarstvu biti organizovan sastanak iduće sedmice na zahtjev SDT-a na koji će doći zamjenik specijalnog tužioca Saša Čađenović. Sastanku su prisustvovali prestavnici DoJ i FBI-ja (Federalni istražni biro). Asad nije bio prisutan. Čađenović je prvo tražio da Asad svjedoči preko video linka, na šta su Kedman i drugi advokat Vins Citro pristali, ali je nakon nekog vremena Čađenović rekao da Asad ipak mora lično doći u sud jer tako nalaže crnogorski zakon, što su njegovi advokati odbili.

Kedman je opet došao u Podgoricu oko 1. decembra i Katnić mu je saopštio da „želi veoma jaku izjavu koja će obuhvatiti rukovodstvo političke opozicije“. Kedman je na sastanku dobio 12 fotografija osoba koje Specijalno tužilaštvo želi da njegov klijent pomene na način koji to žele tužioci. Na fotografijama su bili Sreten Šošić, Andrija Mandić, Jovan Jole Vučurović, Slaven Radunović, Milutin Đukanović, Mihailo Čađenović, Pregrag Bulatović, Nebojša Medojević, Koča Pavlović, Milan Knežević, Janko Vučinić i Branko Radulović. Katnić je na sastanku rekao da oni (SDT) imaju dokaze u vidu fotografija Džozefa Asada sa ovim osobama. „Tražio sam da mi pokažu te dokaze da bih mogao upoznati Asada sa tim“ i da će „Asad iznijeti samo ono što je istina oko tih dešavanja“. Ove riječi i zahtjev da vidi „dokaze protiv Asada“ su „izazvale ljutitu reakciju Specijalnog državnog tužioca i potpredsjednika Vlade koji su počeli ponavljati prijetnje da će procesuirati Asada ako ne bude dao izjavu protiv osoba na fotografijama“ objašnjava Kedman na londonskom sudu. Katnić je na sastanku još rekao da će poslati detalje izjave koju Asad treba da nauči i da će biti u kontaktu sa Čađenovićem jer Katnić „ne govori engleski“. Nakon tri dana Kedman je kontaktirao Čađenovića preko Whatsapp-a i tražio mu izjavu koja mu je najavljena na sastanku sa Katnićem. Čađenović je odgovorio da će dobiti tekst u vidu pitanja i odgovora (WhatsApp komunikacija od 3. decembra 2018. u 20:34:57).

Dana 6. decembra 2018. Čađenović je poslao e-mail sa adrese novikorisnik@gmail.com koji je potpisan sa Saša i dobio je nekoliko poruka preko Whatsapp-a sa Čađenovićevog broja kojim ga obavještava da mu je poslao e-mail u formi pitanja i odgovora koje je Asad trebao naučiti. Kedman navodi da odgovori svjedoka koje je SDT „pripremio“ za Asada su bili „daleko od onoga što smo se prije dogovarali i informacije (u odgovorima) su bile potpuno netačne“.

Kedman je ponudio da Asad ispriča ono što stvarno zna o predmetnom događaju umjesto lagarije koju je SDT nudio. Međutim, Kedman navodi da mu je jasno predočeno, i lično i kroz WhatsApp pozive i serije dopisivanja putem poruka sa potpredsjednikom Vlade Pažinom (kroz aplikaciju CONFIDE koja automatski briše pročitane poruke) da pričanje samo istine „neće biti dovoljno i da ako g. Asad ne bude sarađivao na način na koji se to traži i ako ne da izjavu po diktatu SDT-a da će biti gonjen, i da će takođe goniti njegove kolege i još njegovu suprugu“.

Nakon toga je Kedman poslao izjavu Asada koju je on bio spreman dati, i koja je dostavljena Čađenoviću (WhatsApp komunikacija od 21. decembra). Kada je vidio izjavu „zamjenik specijalnog tužioca je ljutito reagovao i krenuo sa bujicom prijetnji“.

Nakon ponovljenih prijetnji od strane SDT i „dokazima“ koje imaju protiv Asada, Kedman je u komunikaciji preko WhatsApp-a 23. decembra 2018. opet tražio da mu SDT dostavi fotografije Asada sa osobama koje je trebao optužiti u izjavi. Na to je Čađenović odgovorio da imaju dokaze komunikacije Asada „sa nekim od osoba na fotografijama“. Kedman je blefirajući sugerirao Čađenoviću da sa takvim „dokazima“ može pritisnuti Asada da pomogne u istrazi. Kedman kaže da mu je bilo „sasvim jasno da takvi dokazi ne postoje i da je to bila samo taktika“.

Nakon još nekoliko komunikacija sa Čađenovićem pred kraj 2018. god. Kedman naredne godine više nije imao kontakta sa SDT-om ni sa Pažinom.

Marta 2020. godine SDT je pokušao reaktivirati tzv. crvenu potjernicu Interpola za Asadom. Kedman je dostavio podnesak Interpolovoj Komisiji za kontrolu fajlova (CCF) gdje je tražio brisanje zahtjeva crnogorskih vlasti. Komisija je 2. jula 2020. utvrdila da crnogorski zahtjev nije u skladu sa pravilima Interpola i da se treba izbrisati iz Interpolove datoteke.

Da li će se crnogorski istražitelji pozabaviti i ovom epizodom iz bogate Katnićeve i Čađenovićeve karijere ostaje da se vidi. Spisi ovog svjedočenja sa priloženom prepiskom su na Tužilačkom savjetu od januara prošle godine, ali za sada nema nikakvih reakcija. Sve će, izgleda, opet zavisiti od politike.

                                         Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Vlast u Moski vrti mnoge lažne narative oko rata u Ukrajini, često kako bi prikrila blamantne vojne poraze tokom „specijalne vojne operacije“. No lažirani izvještaji ubrzo bivaju preplavljeni izveštajima koji detaljno opisuju stvarni tok događaja. Godine i decenije preuveličavanja statusa ruske vojne supersile su učinile da ruska patriotska javnost uzalud očekuje nemoguće izvedbe ruske oružane sile

Blitzkrieg koji je 24. februara otpočela ruska vojska radi „oslobađanja Ukrajine od nacista i narkomana“ i koji je trebao trajati najviše desetak dana je nedavno navršio 300 dana sa javnom blamažom navodne druge svjetske supersile. Međutim, malo je zemalja koristilo propagandu kao dio specijalnog rata u mjeri u kojoj je to činila Rusija tokom proteklih decenija. Interesantno je da uprkos svim svojim pokušajima da utiče na strano mjenje putem sijanja izmišljotina i lažnih narativa, Kremlj postiže malo efekta kreiranjem svojih propagandnih tvrdnji  i prije početka svoje „specijalne vojne operacije u Ukrajini“.

Tokom rata u Siriji Moskva je uporno negirala upotrebu kasetnih bombi iznad Sirije dok je Ministarstvo odbrane istovremeno objavljivalo snimke koji pokazuju ruske avione u Siriji kako kreću u akcije natovareni kasetnim bombama. Sa druge strane, korišteni su snimci sa video igrica kao „dokaz“ da Sjedinjene Države podržavaju terorističku tzv. Islamsku državu u Siriji. Holandski vojni analitički portal Oryx koji se specijalizirao u provjerama i verifikaciji ratnih izvještaja širom planete smatra da je primarni cilj kremaljske propagande da uvjeri rusku domaću javnost i dio strane publike ideološki bliske Moskvi u ispravnost svojih tvrdnji i ideja o odbrani „ruskog svijeta“ u borbi protiv zapadnog imperijalizma.

Kako bi opravdala lansiranje invazije na Ukrajinu Rusija je prije toga lansirala tvrdnje da je Ukrajina u stvari izvršila invaziju na Rusiju i napala od Rusije ranije okupirane ili bolje reći „oslobođene“ djelove Donjecke i Luganske oblasti u istočnoj Ukrajini. Isto kao u doba srpsko-crnogorskih ratova 90-ih, Rusija se „samo branila“ i usput izvodila kontranapade da bi odbranila svoje „ugroženo“ stanovništvo. Kako bi uvjerila barem svoju javnost u opasne namjere Ukrajine, Rusija je vjerovatno izvela najgori pokušaj krivotvorenja ukrajinskog napada tako što je objavila navodni diverzantski upad pukovnije Azov u Rusiju pred početak rata. Geolokacija snimka (preuzeta sa GPS pozicije kacige jednog od vojnika Azova koji je navodno učestvovao u napadu) razotkrila je kremaljsku podmetačinu u roku od sat vremena i ispostavilo se da je navodni upad na rusku teritoriju zapravo izvršen sa teritorije koju je kontrolisala ruska armija i njene paravojske u Donbasu. Umjesto da prikaže tijela petorice vojnika Azova koji su navodno ubijeni tokom upada, državna ruska televizija je prikazala uništeni oklopni transporter BTR-70M koji je prije toga loše prefarban u pokušaju da se predstavi kao ukrajinsko vozilo. BTR-70M je ruska unaprijeđena verzija ranijeg oklopnog transportera BTR-70 APC kojeg Ukrajina ne posjeduje u svom arsenalu.

Ruske vlasti plasiraju  mnoge lažne narative oko rata u Ukrajini, često kako bi prikrila blamantne vojne poraze tokom „specijalne vojne operacije“. Ruski neuspjeh da zauzme Kijev i zbaci legitimnu vlast je označen kao operacija koja je imala za cilj da skrene pažnju i resurse ukrajinske vojske kako bi je dodatno iscrpila. Spora brzina kojom je ruska armija napredovala u istočnoj Ukrajini je objašnjavana time je da se radi o namjernom nastojanju da se minimizira broj civilnih žrtava, dok je blamirajuće povlačenje Rusije sa Zmijskog ostrva objašnjeno je kao znak dobre volje da se utre put mirovnim pregovorima.

Mnogi lažirani izvještaji ubrzo bivaju previđeni i preplavljeni izveštajima koji detaljno opisuju stvarni tok događaja. Portal Oryx navodi da je primjer potapanja raketne krstarice Moskva jedan od najboljih primjera naknadnih medijskih prepravki Kremlja o tome šta se događalo. Nakon što je krstarica pogođena sa dvije ukrajinske protivbrodske rakete klase Neptun 13. aprila ove godine, rusko Ministarstvo odbrane je brzo izvijestilo da krstarica nije gađana, već da je izbio požar koji je obuzdavan ali da sistem naoružanja krstarice nije pretrpio oštećenja. Kasnije, 14. aprila, Ministarstvo odbrane Rusije je bilo prisiljeno priznati da je Moskva potonula ali tako što je potonuće uzrokovano olujnim vremenom u toku operacije tegljenja u bazu Sevastopolj na okupiranom poluostrvu Krim. Meteorološki radari i drugi sistemi tada nisu registrovali bilo kakvu oluju u toj oblasti. Naknadne fotografije koje je isto ministarstvo objavilo, vjerovatno zaboravivši svoje ranije objave, su pokazale oštećenu krstaricu kako tone u mirnom moru.

Ruske dezinformacije se posebno fokusiraju na tvrdnje njene vojske o količini ukrajinskih sistema naoružanja koje je uništine tokom „specijalne vojne operacije“. Nakon što je tvrdila da je zbrisala ukrajinsko ratno vazduhoplovstvo u prvim satima rata i da ono „više ne postoji“, Ruska propaganda je naknadno objavila da je do sada uništila 337 ukrajinskih aviona koji su već ranije bili  „zbrisani“.  Broj uništenih aviona je otprilike tri puta veći od broja aviona kojima je Ukrajina stvarno raspolagala prije početka agresije. Rusko Ministarstvo odbrane takođe tvrdi da je onesposobilo 90 odsto ukrajinskih aerodroma, uprkos kontinuiranim operacijama ukrajinskog vazduhoplovstva sa svih aerodroma koji se nalaze na teritoriji koja je pod kontrolom Kijeva.

Oryx smatra da je vjerovatno najzabavnija kremaljska tvdnja broj uništenih dalekometnih američkih raketnih sistema HIMARS koji su isporučeni Ukrajini. Uprkos činjenici da je Ukrajina dobila samo 16 HIMARS sistema, Rusija je do 1. oktobra 2022. godine nekim čudom uspjela uništiti čak 19 HIMARS-a i zarobiti još jedan. Kako bi pružio dokaz o uništenju dva HIMARS-a, rusko Ministarstvo odbrane objavilo je snimak „preciznog raketnog udara“ na drugi sprat trospratne poslovne zgrade, koja je navodno bila skrovište za raketne sisteme koji koriste kamione kao platforme. Kako se tako veliki kamion sa montiranim lanserom popeo na drugi sprat ruinirane zgrade ruski vojni glasnogovornik Igor Konašenkov nije htio objasniti. Na snimku i kasnijem satelitskom pretraživanju terena nije bilo ni traga od uništenog oružja.  Zanimljivo je da Rusija nije prijavila uništenje nijednog M270 MLRS raketnog sistema slične ali malo starije klase, uprkos prisustvu 11 takvih sistema u Ukrajini. Ovo vjerovatno ima mnogo veze sa nedostatkom pažnje koja je posvećena M270 (barem u poređenju sa HIMARS-ima). Za sada ne postoje verificirani podaci koji dokazuju da je ruska armija uništili ili zarobila i jedan HIMARS sistem.

Godine i decenije preuveličavanja statusa ruske vojne supersile su učinile da ruska patriotska javnost očekuje nemoguće izvedbe ruske oružane sile kojoj jednostavno nedostaju sposobnosti da locira, prati i uništi navedene sisteme. Kako bi sakrili svoje neuspjehe, ruska komanda je prisiljena da makar medijski „uništi“ ili barem značajno naduva ukrajinske gubitke kako bi okuražili domaću publiku. Tako je osim HIMARS-a, ruska armija do sada uništila 5 lansera za protivbrodske NATO rakete Harpun iako nije dostavljen snimak niti jednog uništenog lansera. Nadalje, Rusija tvrdi da je uništila 33 američke visokoprecizne haubice M777. Međutim, vizuelni dokazi do sada govore o brojci od 18 uništenih/onesposobljenih haubica.

Osim uništenja zapadnog oružja, ruska državna televizija zabavlja narodne mase i sa pričama o efektivnom uništenju turskog borbenog drona Bayrkatar TB2 koji je postao poznat u prvim danima rata kao ubica ruskih oklopnih kolona i protivvazdušnih mobilnih sistema. Po tvrdnjama državne televizije, Rusija je do 30. juna uništila čak 1000 dronova TB2. Time je ruska vojska uspjela nekoliko desetina puta uništiti svih 35 dronova koji su isporučeni Kijevu i koji su takođe svi uništeni u prvima satima rata. I ne samo to. Ruska tvrdnja o hiljadu uništenih dronova prevazilazi više nego duplo svu dosadašnju proizvodnju turske kompanije Baykar Tech uopšte – ukupno 450 dronova TB2.

Rat se nastavlja, i na frontu i u etru.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari