Povežite se sa nama

OKO NAS

ULAGANJA UJEDINJENIH ARAPSKIH EMIRATA U SRBIJU i CRNU GORU: Bliska lična prijateljstva

Objavljeno prije

na

Sudeći po javnim nastupima premijera Srbije Aleksandra Vučića, jedan od glavnih partnera posrnule privrede te zemlje su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), prebogata kraljevina na Arabijskom poluostrvu. Koliko prošle nedjelje, Vučić je objelodanio da je Vlada UAE uplatila milijardu dolara dogovorenog kredita kao podršku srpskom budžetu.

Vučić je naveo i da će Vlada Srbije osnovati zajedničku kompaniju s grupacijom Al Ravafeda iz UAE, koja će raspolagati sa 10.470 hektara zemljišta u Vojvodini. Prošle godine je vazduhoplovna kompanija Etihad iz Emirata kupila 49 odsto srpskog avioprevoznika JAT. Ranije se govorilo i o ulaganjima iz UAE u srpsku industriju informatičkih tehnologija, namjenske industrije, kupovini hotela na Kopaoniku, čak i fudbalskog kluba Crvena zvezda.

Ako je suditi prema pisanju domaće i međunarodne štampe, u protekle dvije godine UAE su uložili milijarde dolara u Srbiju. No, kako je ovih dana pisalo na londonskoj internet platformi Bliskoistočno oko (MEE), razlozi za ulaganja iz Emirata u Srbiju prekriveni su velom tajni. Neki izvori iz Srbije otkrili su MEE da ti razlozi sežu mnogo dalje od mogućih finansijskih pogodnosti.

Prema nekim od mišljenja koja prenosi MEE, prestolonasljednik Abu Dabija, jednog od emirata koji čine UAE, Mohamed bin Zajed al-Nahjan ponaša se kao zastupnik Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u istočnoj Evropi. Istovremeno, prestolonasljednik, navodno, pokušava da iskoristi slabo regulisano srpsko tržište oružja da bi isporučivao oružje širom Bliskog Istoka.

Dalje, prema MEE, iza velike investicije UAE u Srbiju, ,,stoji mračna ličnost palestinskog moćnika Mohameda Dahlana, koji živi u izbjeglištvu. Smatra se da je on centralna figura mreže koja uspostavlja komunikaciju između UAE i američkih i izraelskih obavještajaca, kao i da arbitrira u koruptivnim ulaganjima Emirata u Srbiju, kojima se pune džepovi njihovih političkih lidera,” navedeno je na pomenutoj internet platformi.

Srpski zvaničnici ponosno izjavljuju da je interes koji UAE pokazuju za Srbiju dokaz da ta zemlja postaje glavni igrač u regionu. ,,UAE vjeruju u političku stabilnost Srbije, u naš ljudski potencijal, a to (investicije) rezultat je prijateljstva i razumijevanja između Aleksandra Vučića i šeika Mohameda” izjavio je za Blumberg jednom prilikom Siniša Mali, sada gradonačelnik Beograda, a prethodno ekonomski savjetnik premijera.

Iako je jasno da postoje dobri lični odnosi između srpskih i lidera Emirata, izvori u Beogradu su kazali MEE da iza ulaganja UAE u Srbiju stoje geostrateški ciljevi.

,,UAE možda koriste svoje bliske veze i investicione strategije u Srbiji da bi spriječili svog rivala Tursku da stvori jako uporište i proširi svoj ekonomski i geopolitički uticaj na Balkanu”, kazao je ovaj izvor MEE. ,,Strateško pozicioniranje UAE protiv turskog regionalnog uticaja na Balkanu možda je glavni pozadinski razlog za stratešku saradnju između UAE i Srbije.”

,,To je vjerovatno učinjeno po savjetu SAD i Izraela”, smatra ovaj izvor. Ovaj izvor je kazao i da se Srbi tradicionalno protive bilo kakvom uticaju Turske na Balkanu zbog “straha da bi Turska mogla kasnije da iskoristi svoju moć da rekolonizuje Srbiju”.

Analitičari izjavljuju i da je Srbija otvoreno neprijateljski nastrojena prema Turskoj, potkrepljujući to činjenicom o odlaganju trilateralnog sastanka s Turskom i Bosnom prošle godine. ,,Treba znati da pravoslavna Srbija nije nikada odobravala obnovljeni turski uticaj na Balkanu, za razliku od prevashodno muslimanske Bosne”, izjavio je za MEE Vladimir Pekić, srpski novinar i analitičar.

MEE podsjeća da je Vučić ranije bio poznat po zapaljivoj mržnji prema muslimanima, pa je 1995. tokom građanskog rata objavljeno da je izjavio kako će Srbija ,,ubiti 100 muslimana za svakog poginulog Srbina”. No, sada on uživa u onome što opisuje kao “blisko lično prijateljstvo” sa šeikom Mohamedom od Abu Dabija.

Po MEE, ovo prijateljstvo i velike investicije UAE u Srbiji bili su mogući zbog jednog čovjeka: Mohameda Dalana.

Dalan, bivši šef palestinskih obavještajnih službi u Gazi iz pokreta Fatahi, živi u egzilu u UAE. On je u junu 2011. protjeran s palestinskih teritorija pošto ga je predsjednik Palestinske nacionalne uprave (PNU) Mahmud Abas optužio za finansijsku pronevjeru te da je kao izraelski agent umiješan u pokušaj atentata na prvog predsjednika PNU, sada pokojnog Jasera Arafata.

Abasovi ljudi optužili su Dalana za pomaganje međunarodnoj terorističkoj organizaciji Al-Kaida u Gazi protiv drugog palestinskog pokreta Hamas. To bi značilo da je američka pomoć palestinskim vlastima otišla Al-Kaidi.

Sada se naveliko priča da Dalan radi kao savjetnik za bezbjednost šeika Mohameda.

Dalan je bio ključna ličnost u unaprjeđenju veza između Srbije i UAE 2012, pošto su odnosi bili loši četiri godine ranije kada su Emirati postali prva arapska država koja je priznala Kosovo kao nezavisnu državu.

Dalanova medijatorska uloga zasnivala se na njegovim poslovnim interesima u Istočnoj Evropi, sa centrom u Crnoj Gori. Dobio je crnogorsko državljanstvo 2012, uprkos onome što srpski analitičar Pekić opisuje kao ,,veoma restriktivnu politiku” Vlade u Podgorici, koja ne dozvoljava dvostruko državljanstvo.

Crnogorski zvaničnici, po MEE, nisu otkrili zašto su dali Dalanu državljanstvo. Međutim, srpski izvori sugerisali su MEE da to može imati veze s Dalanovim lukrativnim poslovima u Crnoj Gori. Po njima, ,,postoje jaki dokazi da je Dalan iskoristio Crnu Goru za pranje palestinskog novca koji je pronevjerio”.

MEE piše kako Dalan ima niz kompanija registrovanih u Crnoj Gori, uključujući Levant International Incorporation, firmu koja je registrovana za konsalting i menadžment. Druga firma Manarah Holding uspostavljena je za razvoj projekata s nekretninama.

Ne postoje javno dostupni detalji o finansijskom poslovanju ovih firmi, iako internet strana The Richest, koja izračunava bogatstvo javnih ličnosti, procjenjuje da je Dalanova neto vrijednost u regionu oko 120 miliona dolara. Kako je svojevremeno navedeno na internet platformi frontpagemag.com, većina Dalanogov bogatstva potiče od bezbjednosnih snaga kojima je zapovijedao, a koje drže mrežu reketiranja koja kontroliše promet nafte i cigareta.

Po MEE, čini se da je Dalanov ključni partner u Crnoj Gori Mohamed Rašid, koji se pojavljuje u poslovnom registru barem četiri njegove kompanije. Rašid je Kurd iz Iraka, koji je prethodno bio ekonomski savjetnik Jasera Arafata.

Rašid ima nekoliko kompanija registrovanih u Crnoj Gori. ,,Primio je zajmove u vrijednosti od 13 miliona eura od braće Đukanović, od kojih je jedan, Milo, premijer Crne Gore,” piše MEE.

Dalje se navodi kako je jedna od Rašidovih kompanija, Monte Mena investments, takođe registrovana u Panami gdje mu je partner, prema srpskim izvorima, egipatski milijarder Samih Saviris. Saviris je, po MEE, 2011. dobio crnogorsko državljanstvo i navodno planira investiciju od milijardu eura na poluostrvu Luštica.

Smatra se da je Dalan iskoristio crnogorsku vezu kako bi organizovao posjetu premijera Mila Đukanovića UAE prošle godine. Srpski premijer Vučić kasnije je ukazao na tu posjetu kao ključnu za unapređenje njegovih prethodno loših odnosa sa Crnom Gorom: ,,Veoma smo bili zadovoljni kada je Đukanović rekao par lijepih riječi u svojim razgovorima sa zvaničnicima UAE. Bio je dovoljno pristojan da ih savjetuje da investiraju u srpsku odbrambenu industriju,” naveo je Vučić, a prenijela MEE. Po internet platform, taj Đukanovićev savjet doveo je do investicija UAE u srpsku vojnu industriju posljednjih mjeseci.

U aprilu 2013, srpski predsjednik Tomislav Nikolić nagradio je Dalana Medaljom srpske zastave “zbog doprinosa miroljubivoj saradnji i prijateljskim odnosima između Srbije i UAE”.

Skočiđevojka

Prema dokumentima do kojih je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) došla 2012, Muhamed Borhan Rašid, bio je izvršni direktor kompanije Montenegro riel estejt investment, osnovane 31. avgusta 2007. na Djevičanskim ostrvima, jednom od poreskih rajeva. Shodno tim dokumentima, ovlašćeni zastupnik te firme u Crnoj Gori bila je Ana Kolarević, sestra Mila Đukanovića. U Statutu ovog društva, koji je Kolarević potpisala, stoji da je ono ,,osnovano radi investiranja u Crnu Goru, Srbiju i na drugim mjestima i ovlašćeno da emituje 601 akciju, od kojih je jedna obična akcija vrijedna jedan američki dolar i 600 povlašćenih akcija od 100.000 američkih dolara”. Dokumenti do kojih je došao MANS ukazivali su da je Rašid poslovao sa crnogorskim biznismenom Zoranom Bećirovićem, od koga je 2007. kupio vojni kompleks u Reževićima Skočiđevojka, površine 66.242 kvadratna metra. Naime, kiparska firma Kaldero trejding limited, u posjedu Zorana i pokojnog Dragana Bećirovića, prodala je pomenuto zemljište kompaniji Montenegro riel estejt investment kompani limitid. Kompleks Skočiđevojka, prodat je prvi put 2005. i to firmi Spartak d.o.o. iz Kotora, čiji je izvršni direktor i zastupnik bio ruski državljanin Aleksandar Belijakov. Zemljište je prodalo tadašanje Ministarstvo odbrane i Fond za reformu sistema odbrane Državne zajednice Srbija i Crna Gora, uz saglasnost Vlade u Podgorici za 2,3 miliona eura, odnosno 34 eura po kvadratu. Prema ugovoru u čiji posjed je došao MANS, novac je trebalo da bude uplaćen Ministarstvu finansija Crne Gore. U vrijeme kada je prvi put prodato zemljište, nekoliko ranijih vlasnika pokrenulo je spor tražeći nadoknadu po osnovu zakona o restituciji. Zbog toga je Osnovni sud u Kotoru naložio da se u katastar nepokretnosti upiše privremena mjera zabrane raspolaganja ovim zemljištem. Prema MANS-u, tadašnji ministar finansija Igor Lukšić u septembru 2005. uputio je Osnovnom sudu u Kotoru predlog za izmjenu ove mjere. ,,Lukšić je sudiju S. Todorović-Ćelanović zamolio da se privremena mjera stavi van snage, objašnjavajući da će 10 odsto od kupoprodajne cijene zemljišta biti plaćeno Fondu za obeštećenje, od kojeg raniji vlasnici mogu naknadno da naplate svoja potraživanja”, naveli su u MANS-u, uz zaključak da se Lukšić time direktno umiješao u ingerencije sudske vlasti, koja bi trebalo da je nezavisna od izvršne.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo