Povežite se sa nama

DRUŠTVO

UPRAVNI SUD I MUP CRNE GORE U BORBI PROTIV (ANTI)FAŠIZMA: Ravnogorci opet spremni

Objavljeno prije

na

Nosilac više značajnih državnih funkcija (potpredsjednik Vlade, rukovodilac MUP-a) Duško Marković na prigodan način obilježio je nedavni Dan pobjede nad fašizmom. Zabranio je Ravnogorski pokret Crne Gore, registrovan u MUP-u 18. aprila, odnosno donio rješenje o njegovom brisanju iz registra nevladinih organizacija.

Taj Markovićev potez bio bi za pohvalu kad se ne bi znalo da na dokumentu o registraciji Ravnogorskog pokreta ne stoji Markovićev potpis i da ga nije zabranio tek nakon brojnih reagovanja i zahtjeva da to učini. Marković tvrdi da je Pokret registrovan bez njegovog znanja, ali nije otkrio ko je iz Ministarstva unutrašnjih poslova stavio njegov potpis.

Registrovanjem Ravnogorskog pokreta Crna Gora je uoči proslave desetogodišnjice nezavisnosti bila dobila prvo zvanično udruženje koje i formalno baštini četničku ideologiju. Suštinski je njeguju mnogi. Markoviću ili nekom drugom zvaničniku iz policije nije smetalo da na memorandumu, čije je zaglavlje okićeno državnom zastavom i natpisima Decenija obnove nezavisnosti, Hiljadu godina državnosti i Da je vječna Crna Gora, potpisom i pečatom MUP-a ovjeri da je Ravnogorski pokret upisan u Registar nevladnih organizacija. Iz Rješenja je vidljivo još nekoliko zanimljivosti. Prijava za upis podnesena je 28. novembra 2014. godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova ,,ocijenilo da su ciljevi i djelatnosti Udruženja Ravnogorski pokret Crne Gore različiti od onih zbog kojih se osnivaju nevladine organizacije”, pa je 8. aprila 2015. godine odbilo zahtjev za upis. Ali Ravnogorskom pokretu u pomoć priskače Upravni sud Crne Gore. Presudom od 22. januara ove godine taj sud je ,,poništio rješenje o odbijanju zahtjeva za upis nevladinog udruženja Ravnogorski pokret Crne Gore, iz razloga što je dispozitiv rješenja u suprotnosti sa obrazloženjem u kome su razlozi odbijanja zahtjeva za upis nejasni”.

Jasno da ne može biti nejasnije. To bi, valjda, u prevodu trebalo da znači – naša presuda je izvršna. Tako je shvatio i Duško Marković, ili onaj ko je, kako kaže bez njegovog znanja potpisao rješenje o registraciji, u svojstvu potpredsjednika Vlade i rukovodioca MUP-a. Tako je ,,ovlašćeno lice za zastupanje” Ravnogorskog pokreta Mileta Pavićević, poznati taksista iz doba tzv. antibirokratske revolucije prepoznatljiv po četničkom imidžu, vojvoda i srpski Čiča, konačno mogao da likuje:

„Prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori zvanična vlast je iskoračila iz stereotipnog i ortodoksno komunističkog pogleda na svijet i istoriju građanskog rata od 1941. do 1945. godine i prihvatila ono što su sve razvijene i demokratske zemlje svijeta odavno uradile, odnosno prihvatili su Ravnogorski pokret, a time i vojnike đenerala Dragoljuba Mihailovića, kao dio antifašističke tradicije”.

U vezi antifašističke tradicije, na koju se sve češće pozivaju sljedbenici četničkog pokreta, citiraćemo dio poziva kralja Jugoslavije Petra II Karađorđevića, upućenog 12. septembra 1944. godine preko londonskog BBC, Srbima, Hrvatima i Slovencima da se ujedine pod rukovodstvom komandanta NOVJ maršala Tita. ,,Svi oni koji se oslanjanju na neprijatelja protiv interesa svog naroda i njegove budućnosti i koji se ne bi odazvali ovom pozivu neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom. Ovom mojom porukom vama odlučno osuđujem zloupotrebu imena Kralja i autoriteta Krune, kojom se pokušalo opravdati saradnju sa neprijateljem…”

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka takođe je pokušavana rehabiltacija četničkog pokreta s ciljem da se on proglasi oslobodilačkim i antifašističkim, a da se partizani prikažu kao izdajnici, izazivači građanskog rata, čak i saradnici okupatora. To je bio povod istoričaru Radoju Pajoviću i publicisti Vladu Markoviću da 1996. godine objave knjigu Saradnja četnika sa okupatorom u Crnoj Gori.

U njoj je objavljeno blizu stotinu dokumenata iz perioda 1941 – 1945. Među njima je i Instrukcija Dragoljuba Mihailovića Đorđu Lašiću, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori, i Pavlu Đurišiću, komandantu limskih četničkih odreda, od 20. decembra 1941. godine.

U Instrukciji se navodi i ovo: ,,Ciljevi naših odreda jesu: …Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke… Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa…”.

Tu je i raport načelniku Štaba Vrhovne četničke komande da je akcija ,,u Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena”.

,,Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo… Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da nijedan njihov dom nije ostao čitav… Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve: kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece”.

Vratimo se ovim danima.

Kada je javnost saznala da je oživio Ravnogorski pokret, funkcioner SDP-a Džavid Šabović je upozorio da ta registracija znači da se svi zločini tog pokreta iz Drugog svjetskog rata ozakonjuju i da se ovim potezom manjinskim narodima dodatno utjeruje strah.

Liberalna partija se usprotivila odluci države da odobri registraciju Ravnogorskog pokreta. Apelujujući na MUP da je ukine, iz te stranke su podsjetili da je Crna Gora prepoznata kao antifašistička zemlja. Građanska alijansa podnijela je inicijativu MUP-u za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom o zabrani rada Ravnogorskog pokreta. „Kako država Crna Gora nije abolirala niti izvršila lustraciju četničkog pokreta njihova registracija, tj. njihovo djelovanje je suprotno Ustavu Crne Gore, pa u skladu sa tim podnosimo ovu inicijativu”, ističu u GA. I Savez udruženja boraca NOR-a zatražio je da se hitno poništi rješenje o registraciji Ravnogorskog pokreta. Nakon novog Markovićevog rješenja, oglasila se podrškom i Bošnjačka stranka.

Za sada se pomenuti javni izlazak fašizma na crnogorsku scenu završio tim reagovanjima i zabranom Ravnogorskog pokreta. Ukoliko drugačije opet ne naredi Upravni sud Crne Gore.

Neočetnička krivotvorenja istorije

Od polovine maja, kada je Draža došao na Ravnu goru, ili preciznije od polovine aprila, tj. od kapitulacije jugoslovenske vojske pa sve do skoro polovine januara 1942, tj. praktično sedam-osam meseci, Draža i njegovi četnici nisu bili legalni predstavnici emigrantske vlade. Ali, još važnije od toga jeste pitanje do kada su oni to bili i zbog čega im je oduzeto to svojstvo. To pitanje neočetnički istoričari ili zaobilaze ili izmišljaju nekakvu ,,komunističku zaveru” u kairskom štabu britanske SOE u kome su komunisti ,,sabotirali program snabdevanja četnika ratnim materijalom iz Kaira, nepotpuno ili krajnje jednostrano obaveštavali zvanične krugove u Londonu o stvarnim događajima u Jugoslaviji”. Neverovatno je da se ovakve konstrukcije i dalje plasiraju iako je u istoriografiji, a naročito u memoarskoj literaturi raznih britanskih aktera iz Drugog svetskog rata, uključujući tu i memoare samoga Čerčila, jasno i činjenično dokazano kako su četnici Draže Mihailovića sarađivali sa okupatorom, kako su vlada i kralj Petar bili upozoravani da se ta saradnja prekine i kako su se četnici oglušili o sve britanske apele da krenu u borbu protiv okupatora. I konačno, kada se ispostavilo da je sve to uzaludno, saveznici su na Teheranskoj konferenciji 28-30. 11. 1943. odlučili da prekinu odnose sa četnicima Draže Mihailovića i da se okrenu Titovim partizanima (…) Najpre je maja 1944. formirana vlada Ivana Šubašića u kojoj Draža nije više bio ministar vojni, a zatim je kralj Petar 25. avgusta 1944. povukao ukaz o postavljenju Draže za načelnika štaba Vrhovne komande. Od tog trenutka Draža je izgubio svaku vezu sa emigrantskom vladom i nije bio njen ,,legalni” predstavnik, kako izmišljaju neočetnički istoričari, iako je Draža i nakon toga nastavio da živi u uobrazilji i da svoje akte potpisuje kao ,,načelnik štaba Vrhovne komande”. Zapravo, od trenutka smenjivanja i nakon što mu se vojska potpuno raspala u završnim sudarima sa Narodnooslobodilačkom vojskom, Draža Mihailović nije predstavljao nikoga više osim samoga sebe. On i njegovi preostali sledbenici bili su od tog trenutka obični šumski razbojnici za koje nije važilo međunarodno ratno pravo i koje je svako mogao da liši života.

(Aleksandar Sekulović: Rehabilitacija Draže Mihailovića – političko nasilje nad istinom i pravdom, Beograd, 2016.)

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

PO MILOSTI SPC-a: Ordenje za zaslužne političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ordeni SPC-a na grudima političara svjedoče o prevrtljivosti politike i promjenama težnji i interesa. I o kontinuitetu bliskosti SPC-a sa politikom

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije uručio je, protekle sedmice, na Miholjskoj prevlaci kod Tivta Orden prvog stepena Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca direktoru i predsednik odbora direktora Elektroprivrede – Nikoli Rovčaninu i Milutinu Đukanoviću, kao i predsjedniku i članici borda Rudnika uglja Dušanu Janjuševiću i Slavici Batinić.

Ordeni su dodijeljeni „za djelatnu ljubav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno za nesebičnu pomoć Manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci”. Rovčanin i Janjušević su funkcioneri Demokrata, a Đukanović Demokratskog fronta.

Opozicija je reagovala i optužila funkcionere vladajućih partija da su dobili ordenje za uništavanje državne energetske kompanije. Mimo politike, primjetno je da je EPCG od preuzimanja kompanije od strane nove vlasti ukinula neka sponzorstva za sportske saveze, muzičke i kulturne manifestacije. S druge strane, crkvi se sve češće izlazi u susret sa donacijama. Tokom ove godine EPCG je donirala novac za izgradnju skulpture Svetog Save u Goliji (5.000 eura), obnovu hrama u selu Muževice (3.000 eur), renoviranje i adaptaciju prostorija Parohijskog doma u Toploj (5.000 eura), održavanje i tekuće potrebe za Hram Sv. Dimitrija u Kolašinu (3.000 eura), kupovinu zemljišta zbog ,,nastavka aktivnosti“ za izgradnju Sabornog hrama na Žabljaku (10.000 eura).

I tokom prošle godine, EPCG je pomagao brojnim crkvama i manastirima po Crnoj Gori. Kako piše Pobjeda nova donatorska strategija izlazi u susret i  organizacijama bliskim crkvi: Institutu za srpsku kulturu, Klubu dobrovoljnih davalaca krvi Sveti Sava Nikšić, Matici srpskoj, NVO Miholjski zbor Pljevlja, Časopis za književnost, istoriju i kulturu Glas Holmij iz Kolašina, Udruženju srpskih epskih pjesnika Crne Gore Radovan Bećirović Trebješki, Bratstvu pravoslavne omladine Sveti Pantelejmon Tivat…

Pomoć SPC-u i od strane bivše vlasti nije bila neuobičajena, kada je to trebalo. To pokazuje i slučaj funkcionera DPS-a Predraga Boškovića. Obavljajući jednu od brojnih funkcija, Bošković je dok je bio predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja pomogao izgradnju pravoslavnog hrama u Pljevljima. I za to je od SPC-a dobio Orden Svetog Save.

Kada su se vrijeme i politike promijenile, početkom 2020. godine  u vrijeme trajanja litija, tadašnji mitropolit Amfilohije je u Pljevljima izjavio da će Sinod Srpske pravoslavne crkve oduzeti Orden Svetog Save  Predragu Boškoviću, kojim ga je odlikovao za doprinos koji je dao u izgradnji Hrama Svetog Đorđija u Pljevljima. Bošković je tada bio na većoj funkciji ministra odbrane i spremno je odgovorio  da će mu biti zadovoljstvo da vrati orden Srpskoj pravoslavnoj crkvi: ,,Ne moraju mi ga oduzimati, posebno kad vidim kome su sve taj orden dali, biće mi zadovoljstvo da ga vratim”.

Nakon par mjeseci, Bošković je u Skupštini saopštio: ,,Vratio sam orden sredinom februara i imam dokaz DHL-a za to. Tako da sam više nego ponosan na to”.

Kad smo kod ,,ponosa”, u junu 2015. godine mitropolit Amfilohije uručio je predsjedniku Srpske radikalne stranke i haškom osuđeniku za ratne zločine Vojislavu Šešelju Orden zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca. Obrazloženo je da je  Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Svetom božijem zakonu u odbrani od pravde Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom”. Šešelj je prilikom uručenje ordena izjavio: ,,Skoro 200 dobrovoljaca Srpske radikalne stranke poginulo je u ratovima, otišlo na front zbog mene, zbog ideologije za koju sam se ja zalagao”. Šešelja je SPC odlikovala i u septembru ove godine.

Pored ogromne ratnozločinačke Šešeljeve sjenke nad odlikovanjima SPC-a, bez kontraverzi nijesu prošla i neka druga odlikovanja data crkvenim donatorima. Tako je SPC Orden Svetog kralja Milutina dao preduzeću Mat kompani, u vlasništvu braće Darka i Duška Šarića, u znak zahvalnosti za pomoć u izgradnji Hrama Svetog Georgija u Pljevljima.

Kada je povodom osveštanja Hrama u Podgorici, 7. oktobra 2013. godine, objavljeno da je tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović  dobio Orden Svetog cara Konstatina, mediji su primijetili šutnju iz Vujanovićevog kabineta. Koja se nije dešavala kada je primio zlatnu plaketu Ličnost godine regiona 2012, od Agencije za izbor za najbolje menadžere i privrednike BiH, jugoistočne Evrope u Sarajevu ili odlikovanje Viteza Velikog Krsta kraljevskog reda Fransoa I koji dodjeljuje Konstantinov red Svetog Đorđa u Londonu. Vujanoviću je orden, koji je dobio ,,za doprinos slobodi vjere i unapređenja ljudskih prava i sloboda”, uručen tek sljedeće godine.
Da se vratimo na Orden Svetog Save, koga je Bošković vratio. Njime su odlikovani i najviši ruski zvaničnici  Vladimir Putin i ministar odbrane Sergej Šojgu. Ovaj posljednji je svojevremeno u Podgorici Milanu Roćenu na prsa okačio ruski orden, dobijen ,,za doprinos humanitarnim aktivnostima”. Kad su se prilike promjenile Roćen se kao penzioner prihvatio posla koordinacije povećanja podrške NATO integracijama. Zbog tog ordena kritikovali su ga i vlast i opozicija. Iz Pokreta za promjene su tvrdili da je on ,, jedini funkcioner neke druge države koji je dobio orden kao službenik Ministarstva inostranih poslova Rusije”, dok su iz SDP-a zamjerali dugogodišnjem kolalicionom partneru DPS-u Roćenov ruski orden.

Bili ponosni ili ne, vraćali ih ili zadržavali, ordeni na grudima političara dobro svjedoče o prevrtljivosti politike i promjenama težnji i interesa. I o kontinuitetu bliskosti SPC-a sa politikom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NASTAVLJAJU SE IGRE OKO ULCINJSKE SOLANE: Dosoljavanje soli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada se činilo da su otklonjene prepreke i da kreće revitalizacija Solane, opet su, odlukama Vrhovnog, pa Upravnog suda, stvari vraćene unazad, kada je riječ o vlasništvu nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Na potezu je ponovo Vlada Crne Gore

 

Upravni sud Crne Gore usvojio je prošlog mjeseca tužbu Akcionarskog društva za proizvodnju morske soli Bajo Sekulić Ulcinj u stečaju i poništio mišljenje Vlade, odnosno Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte iz jula 2021. godine, u kome je konstatovano nesporno državno vlasništvo nad zemljištem naše jedine fabrike za proizvodnju slanih kristala. Na osnovu toga Uprava za katastar i državnu imovinu, Područna jedinica Ulcinj, upisala je pravo svojine na ime države Crne Gore.

Upravni sud, prethodno je u aprilu, odbio tužbu akcionara, cijeneći da mišljenje Savjeta nije upravni akt. Tako nije mislio i Vrhovni sud, pa je Upravni sud u ponovnom postupku, preinačio presudu.

Tako je napravljen korak unazad što se tiče statusa Solane, odnosno vlasništva nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Vladin savjet je tek nakon deset godina donio mišljenje, na osnovu stava eksperata, da u procesu privatizacije za Solanu nije plaćena tržišna cijena. Podsjetimo se da je Eurofond za kupovinu većinskog paketa akcija, od oko 72 odsto, platio 800.000 eura. I to akcijama stare devizne štednje!

Ubrzo nakon toga u ovu najstariju ulcinjsku kompaniju je uveden najprije programirani, a onda 2011. i klasični stečaj. Eurofond je u cijelom tom periodu imao pravo korišćenja nad zemljištem Solane. Na prvom javnom pozivu za prodaju tog preduzeća stečajna uprava je navela početnu cijenu od 257 miliona eura.

Država je kao vlasnik zemljišta Solane, zvanično u katastarskim knjigama upisana početkom jula ove godine. Predstavnici manjinskih akcionara su, nakon toga, najavili tužbe koje bi državu, prema njihovoj procjeni, mogle da koštaju i preko 200 miliona eura. Oni tvrde da je u pitanju imovina 20 hiljada akcionara i da je država potvrdila da je izdala akcije bez pokrića. „Faktički je Vlada izvršila eksproprijaciju Solane, jer nemaju papire da je imovina bila državna“, smatraju oni.

U Vladi Crne Gore su uvjereni da je državi vraćena vrijednost od 200 miliona eura. Prema riječima premijera Dritana Abazovića, Solana je samo jedan primjer korupcije sa pečatom države. ,,Bivši vlasnici namjeravali su da prodaju Solanu za 250 ili čak i 300 miliona eura, koju su kupili za 800 hiljada. Ovaj problem traje 20 godina jer su oni bili povezani sa državnim vrhom”, rekao je on. Abazović je naglasio  da  rješavanje imovinsko-pravnih odnosa znači da država može nesmetano da pregovara o vraćanju proizvodnje i života na tom području, kojim već više od šest godina upravljaju Nacionalni parkovi Crne Gore.

Prije odluke Upravnog suda bili su optimisti i u civilnom sektoru. ,,Glavni kamen spoticanja bila je vlasnička struktura. Mi smo zahvalni jer je to pitanje riješeno”, kazala je direktorica Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) Jovana Janjušević.

Ta renomirana organizacija je osigurala donaciju od pola miliona eura koja bi se investirala u oporavak Solane. ,,Novac bi trebao biti usmjeren na izradu geodetske podloge. To je  preduslov za dalju izradu dokumentacije potrebne za obnovu nasipa i pratećih ekoloških dozvola, nabavku dva bagera, nabavku i instaliranje nove pumpne stanice 31, koja predstavlja samo srce Ulcinjske solane bez koje nije moguća buduća proizvodnja kao ni povoljno upravljanje hidrološkim režimom“, saopštila je Janjuševićeva.

Ona je najavila i izradu hidrološke studije. Ta studija  bi dala precizne informacije kako upravljati vodama Solane u cilju obezbjeđivanja povoljnog ekološkog statusa za mnoge ugrožene vrste koje zavise od zdrave i vitalne Solane, kao i očuvanje Natura 2000 habitata.

,,Uz saglasnost stečajnog upravnika, u toku je adaptacija budućeg muzeja i informativnog centra Parka prirode Ulcinjska solana koji će imati jedinstvenu umjetničku postavku”, navode iz CZIP-a.

Zahvaljujući podršci Njemačkog federalnog ministarstva za životnu sredinu i zaštitu prirode, CZIP će kroz naredne dvije godine razvijati šemu monitoringa biodiverziteta za Solanu kako bi ona bila operativna za buduće upravljačko tijelo.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Opštine Ulcinj su najavili da će do kraja ove godine osnovati zajedničko privredno društvo koje će upravljati Parkom prirode Ulcinjska solana.

,,Brojni primjeri iz regiona, Evrope i svijeta govore da smo na pravom putu, i da je turistička valorizacija bivših fabrika soli, okrenuta prirodi i ornitologiji, jedini održivi model. Opština Ulcinj je formirala i Sekretarijat za ekologiju koji će se aktivno uključiti u rješavanje problematike Solane i za tu svrhu imati i poseban namjenski budžet”, kazao je predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Sva ova predviđena dinamika, na kojoj posebno insistiraju evropske institucije, je sada dovedena u pitanje. Iz Upravnog suda su saopštili da će u ponovnom postupku, Vlada Crne Gore imati u vidu primjedbe ukazane njihovom presudom, s tim što će tužiocu omogućiti učešće u postupku, shodno Zakonu o opštem upravnom postupku. ,,Na taj će mu  način omogućiti da u raspravi, iznese činjenice i pruži potrebne dokaze za svoje tvrdnje, s obzirom na to da mu to u prethodnom postupku nije bilo omogućeno. Nakon otklanjanja svih ovih nepravilnosti, tuženi će biti u mogućnosti da donese, novu i na zakonom zasnovanu odluku”, navodi se u obrazloženju presude.

Dok se čeka na novu odluku Vlade, u Ulcinju se nadaju da će se sistematskom i planskom devastacijom Solane konačno pozabaviti Državno tužilaštvo. Posebno zato što je u maju najavljeno razotkrivanje stečajne mafije koja je državu oštetila za desetine miliona eura. Među preduzećima u kojima najduže traje stečajni postupak, uz brojne nezakonitosti, je svakako i Ulcinjska solana.

Bivši radnici te kompanije ističu da do sada niko nije odgovarao za to. ,,I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu. Zato ih mi radnici i zovemo – stečajna mafija“, rekao je Veselin Mitrović., nekadašnji rukovodilac finansija u Solani

                                                                                           Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BRONZANA MEDALJA NA EVROPSKOM PRVENSTVU: Rukometašice pokazale kako se može

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Francuzi čude kako ih, pored brojnih prednosti koje imaju,  pobjeđuju crnogorske rukometašice, naše kažu da je to zbog toga što je igra u državnom dresu za njih više od sporta

 

Rukometašice Crne Gore u meču za treće mjesto na Evropskom prvenstvu pokazale su publici svu draž, neizvjesnost i katarzu igre. Željom i borbenošću savladale su dvostruke olimpijske prvakinje, reprezentativke Francuske.

Kao i prije deset godina kada su osvojile zlatnu medalju protiv Norveške (2012. Beograd), i ovaj put su do odličja došli u iscrpljujućim produžecima. ,,Sjećam se da sam se okrenula u pravcu klupe i pitala ko može da igra, sve su skočile i pokazale prstom na grudi”, priča o atmosferi i htjenju u produžecima selektorka Bojana Popović.

Bila je ovo prva pobjeda crnogorskih rukometašica nad Francuskom, još od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Treba imati na umu da  Francuska ima 500 hiljada registrovanih rukometašica i rukometaša sa 3.300 klubova, 60 trenera koje plaća država, budžet od 21 milion eura dok je samo u njihovom savezu zaposleno 160 osoba…

O tom odnosu Francuske prema crnogorskoj, za njih, rukometnoj enigmi Bojana Popović je za Antenu M kazala: ,,Oni stalno pričaju o nama. Analiziraju na koji način, kako je to moguće da sa toliko registrovanih igrača i igračica, akademijama sa hiljadama djevojčica i dječaka, skautima koji po Africi traže i dovode talentovanu djecu… kako mi sa šezdesetak registrovanih seniorki uspijevamo da ih dovedemo u situaciju da se muče sa nama ili da ih pobijedimo, kao što smo sada. Ja vjerujem da će opet sada time da se bave, jer im ništa nije jasno. Baš ništa!”.

Za razliku od inostranih rukometnih stručnjaka, domaćima je sve bilo ,,jasno”. Iako, pored vaterpolista, jedine u ekipnim sportovima imaju kvalitet da se redovno takmiče na najvećim turnirima, rukometašice su u posljednjoj deceniji često bile na meti kritika. Nakon što su osvojile  srebro na Olimpijskim igarama u Londonu 2012, i zlato na EP u Beogradu, uslijedila je pauza sa medaljama. Na Svjetskom prvenstvu u Srbiji 2013. zaustavljene su u osmini finala, godinu kasnije postigle su uspjeh, ali bez medalje, osvojivši četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Hrvatskoj. Do medalje nijesu stigle ni na Svjetskom prvenstvu 2015. i 2019. Taj niz je prekinut bronzom iz Ljubljane, trećom medaljom osvojenom na velikim takmičenjima.

,,Nijesmo se bavili komentarima. Bili smo fanatici. I drugi vole ovaj sport, igraju ga na visokom nivou, ali mi dajemo mnogo više”, kazala je prva saradnica selektroke Maja Savić.

Pored uspjeha igračica, u rukometnom svijetu odjeknulo je i navijanje za reprezentaciju Crne Gore. Preko 10.000 ljudi gromoglasno ih je bodrilo  tokom tri meča grupne faze koji su odigrani u SC Morača u Podgorici.

Navijački karavan pratio je ,,lavice” u Skoplje, a dvije hiljade navijača pokazalo je euforičnu privrženost svojoj ekipi i u Ljubljani. U svim izjavama reprezentativke i stručni tim ne kriju da su u ovaj uspjeh ugrađeni i navijači. ,,Svaku riječ smo čuli. Ohrabreni smo bili, a ko ne bi bio nakon, Crna Goro, volim te“, istakla je Savić.

Publika je, nakon uspijeha u Ljubljani, rukometašice dočekala na Aerodromu u Podgorici. Selektroka Popović, nekada najbolja igračica svijeta, kojoj je ovo prva trenerska medalja, kazala je da se rukometni svijet pita kako prave ovakve rezultate: ,,Bez zajedništva i timskog duha možeš da budeš igrački genije, možeš da budeš ne znam kakav trener, ali neće biti rezultata. Mi smo bile tim u svim mečevima”.

Osvrnula se i na kritike, koje su u ovdašnjoj javnosti često jedina stvarnost: ,,Bilo je kritika, a valjalo bi ponekad uputiti i lijepu riječ, podržati i kada ne ide, jer su ovo naša djeca, koja vole ovo što rade, koja stvaraju neki svoj put i potrebna im je podrška. Hvala svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a mi ćemo se uvijek boriti do kraja i koliko možemo”, kazala je Popovićeva.

Svečani doček za rukometašice upriličen je i u utorak veče u SC MoračaBemax areni. Jovanka Radičević,  koja je proglašena za najbolje desno krilo evropskog šampionata, zahvalila se navijačima i svima koji su ih podržali. Ona je postigla preko 1.100 golova u nacionalnom dresu, a utakmica sa Francuskom bila je njena posljednja za reprezentaciju Crne Gore.

Milena Raičević koja je meč za bronzanu medalju propustila zbog povrede, po dolasku u Podgoricu, kaže: ,,Pobjeđivale smo na veliko srce, koliki god da imamo, srce je ono što prednjači, što nam daje snagu da osvajamo medalje”.

I dok je na sportskom terenu dokazana priča da talenat, pregnuće i srce donose uspjeh, mimo njega, bez kuraži i želje za uspjehom, sve i dalje ostaje u domenu pizme i podjela.

Lavice su osvajanjem medalje sportskim kritičarima zapušile usta, ali čak ni uspjeh ne može utišati one brojnije koje su povezane sa politikom. Ta podbadanja koja su pratila rukometašice i tokom ovog prvenstva, najčešće su banalna – od boje dresa, preko pjesme koje su slušale u autobusu… do stalnih zamjerki da su jedne od simbola ,,starog režima” te da previše napadno (njihovi kritičari kažu iritantno) iskazuju privrženost državi i njenim simbolima (preglasno pjevaju himnu, previše mašu zastavama…).

Da se te kritike i te kako reflektuju i na trenutnu vlast svjedoči nezadovoljstvo čelnika Rukometnog saveza, stručnog štaba i igračica zbog izostanka adekvatne podrške, prije svega finansijske, tokom organizacije i priprema za Evropsko prvenstvo. Već smo pominjali izjavu predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore Petra Kapisode: ,,Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale − država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”.

Slično je, po povratku iz Slovenije, govorila i jedna od najboljih rukometašica reprezentacije Milena Raičević: „Nijesmo imali nikakvu podršku od države, što je – ne znam koju bih riječ mogla da izaberem – jer je zaista to sramota“.

I selektorka Popović nije krila stav da je izostala pomoć države  Rukometnom savezu i ŽRK Budućnost. Naglasila je da su sportisti najbolji promoteri Crne Gore, a da podrška države rukometu izostaje: ,,Uvijek moramo da imamo sluha. Mislim da ga u posljednjih nekoliko godina nemamo i to je, po meni, tužno. Da li će biti bolje poslije svih ovih rezultata, vidjećemo. U rukometu je u posljednje dvije godine bila baš, baš loša situacija. To najbolje znamo mi iz Budućnosti. Prosto, za nas nijesu imali sluha, a ta djeca su morala kroz Budućnost da se stvaraju. Svi odlično znamo – da nema Budućnosti ne bi bilo reprezentacije”.

Skandalozno je da država ne pomaže selekcije koje osvajaju medalje i promovišu Crnu Goru, a čija je baza u vaterpolu u par primorskih klubova i za  ženski rukomet u Budućnosti. Posebno što su uvijek po srijedi politički a ne sportski razlozi.

Dugogodišnja saigračica i sadašnja pomoćnica selektorke Maja Savić objasnila je: ,,Dolazili su mi tokom prvenstva i nakon posljednje utakmice, sa pitanjima kako to da ‘mala’ zemlja, sa ovolikim brojem igračica, radi što radi. Nešto sam sakrila, a nešto nijesam, a razloga nema da ne kažem. Kada slušamo himnu, na ivici smo suza. Može patriotizam nekome da smeta, ali šta da se radi. Voliš, pa voliš svoju državu, sigurna sam da velika većina na sličan način razmišlja”.

S kakvim god emocijama većina i manjina bili, rukometašice su primjer i dokaz da se uz veliki rad, želju i istrajnost može postići naizgled nemoguće.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo