Četvrtog maja, rano ujutru, iz porodične kuće u Ulici Vaka Đurovića u Podgorici, otišao je jedanaestogodišnji Ognjen Rakočević, dječak koji boluje od autizma. Izašao je bos, bez majice i u donjem dijelu trenerke, i od tada mu se izgubio svaki trag.

Šestog maja je Duško Marković, koordinator MUP-a, saopštio da svim raspoloživim resursima tragaju za dječakom. Dakle, oko nedjelju dana policija, uz podršku Posebne jedinice, SAJ-a, helikopterske jedinice i ronilaca MUP-a, Vojske, Komunalne policije, Vatrogasne službe itd, bezuspješno traga za nestalim dječakom. Sve to uz podršku stotina građana, koji su samoinicijativno krenuli u potragu od prvog dana.

Upućeni kažu da je ovo najveća crnogorska potraga za nestalom osobom ikad. I šta drugo zaključiti iz svega, sem da je država Crna Gora nespoobna da pronađe jedanaestogodišnjeg dječaka. Ljudima je sada sigurno mnogo jasnije zbog čega je toliko neriješenih ubistava i odbjeglih kriminalaca.

Bezuspješno smo pokušali od MUP-a saznati više o zakonskoj proceduri u ovom slučaju, kada počinje potraga za nestalim osobama u našoj državi i da li je bilo propusta u koordinaciji. Bez odgovora je ostalo i zbog čega su tek treći dan dovedeni psi tragači, nakon što je hiljade ljudi prošlo tim ulicama i „izbrisalo” potencijalne tragove. Zbog čega je tek treći dan u istragu uključen helikopter i zašto u medijima isključuju da se možda radi o otmici…

Dobro upućeni sagovornik Monitora, koji od prvog dana učestvuje u potrazi, kaže da je na terenu potpuno drugačija slika od onoga što službeni izvori poručuju u medijima. On ističe da posebno u prvim danima potrage koordinacija nije postojala, ili je bila svedena na minimum. „Recimo, kod hotela Ambasador je redovno bilo mnogo ljudi, ali nedostajalo je onih stručnih, koji bi raspoređivali, davali zadatke, koordinisali. U prva tri dana, za koje kažu da su ključni u pretragama, nije bilo nikakve organizacije, a kasnije smo samo slušali da je ima, ali je teško bilo osjetiti je na terenu”.

Zbog manjka stručnih ljudi, on smatra da potraga nije dovoljno efektna. „Građani nijesu umreženi kako treba u pretragu. Imamo situaciju da postoji jedna cijela vojska volontera, veoma voljna da pomogne, ali bez vojskovođe. Oni najčešće lutaju bez ideje, prepušteni sebi”.

Naš sagovornik smatra da se većina priče o potrazi svodi na propagandu u medijima, gdje govore da su uključeni svi resursi, ali, ponavlja, to se ne osjeća na terenu. „Kada građani dobiju pratnju stručnog lica to se najčešće svodi na podršku jednog ili par policajaca, koji nijesu stručnjaci za pretrage. Njihov doprinos se svodi na logiciranje ne mnogo stručnije od bilo kog drugog. Ti policajci najčešće lutaju sa građanima”. Naš sagovornik podsjeća da je helikopter podignut tek trećeg dana, ronioci su počeli aktivno da pretražuju četvrtog, psi tragači su takođe prekasno upotrijebljeni, ako ih je uopšte i bilo. „Sve u svemu jedno opšte rasulo na terenu, bez valjane koordinacije”, zaključuje on.

Vladan Pavićević, privatni detektiv, kaže da metodički nijesu sprovedene sve mjere. „UP je odmah po prijavi otpočela potragu. Međutim, sa stanovišta operativnosti, nijesam upoznat da su momentalno sprovedene kriminalističko– taktičke mjere i radnje, radi utvrdjivanja motiva udaljenja dječaka od kuće. Mogućnosti mogu biti velike, tako da je svaki detalj dragocjen”.

On ukazuje da potrage za nestalim osobama spadaju u najsloženije i najkomplikovanije radnje. Istovremeno smatra da je postojao bolji način vođenja istrage, i da je policija trebala drugačije da reaguje. „Morala je u prvih par sati da organizovanije i snažnije sprovede potragu.

Pavićević kaže da svaki građanin koji se priključi dobrovoljno potrazi zaslužuje poštovanje, ali da struka mora biti primarna – ovako delikatnu situaciju treba da vode profesionalci, službenici policije i detektivi, bez objašnjavanja očiglednih razloga. On napominje da se potraga mora sprovesti u skladu sa pravnim propisima i standardima. „Zbog toga je bilo neophodno odmah sprovesti detaljnu istragu uz odgovarajuće forenzičke analize”, ističe Vladan Pavićević.

Pavićević ne isključuje mogućnost da se radi o krivičnom djelu. „Opis i način na koji je dječak napustio roditeljski dom ne ukazuje na osnov sumnje da se radi o otmici. Ali protok vremena i bezuspješno traganje ne isključuje mogućnost da je dječak žrtva trafikinga, sekte ili nekog drugog krivičnog djela”.

Potraga za dječakom je pokazala da mnogi ljudi nijesu zaboravili šta je ljudskost. U pomoć su priskočile nevladine organizacije, taksi udruženja, građani su samoinicijativno napravili aplikaciju koja je pojednostavila pretragu, a pojedinci su pravili video snimke iz vazduha dronovima. U pomoć su priskočili i ronioci iz Foče, kojima je iz nepoznatog razloga zabranjeno da pretražuju naše rijeke. Oni su ipak ostali da pretražuju kopno, i izjavili da su na raspolaganju građanima.

Na žalost bilo je bezdušnih reagovanja pojedinaca. Tako je, između ostalog, roditeljima saopšteno da je dječak odveden u Berane i da će biti vraćen. U utorak se grupa građana verbalno sukobila sa ocem dječaka, vođena mapama vidovnjaka i vračara, optužujući ga da je dječaka sakrio u kući njegovog strica. Oni su samoinicijativno upali u dvorište kuće, bez pratnje policije, izigravajući valjda neke privatne istražitelje. Čak je napravljen i Ognjenov Fejsbuk profil, kako bi se neki bolesni umovi rugali s njegovom životnom dramom. Neljudskost nema granice.

Pavićević je pohvalio angažman građana i rad medija jer su podstakli javnost na pomoć u traženju dječaka. Ukazuje na neprimjereno miješanje političara. „Zatečen sam činjenicom da se i ovakav događaj politizuje, i na krajnje bizaran način zloupotrebljavaju pozicije u vlasti. Javne ličnosti koje se priključuju potrazi za nestalim dječakom, ne bi trebalo da sa sobom vode novinare i kamere. Novinari ne bi trebalo da ih na taj način promovišu”.

Iz Uprave policije, prvog dana Ognjenovog nestanka su za medije izjavili da su Službenici CB Podgorica, odmah po prijavi, osim lokalne raspisali i nacionalnu potragu za dječakom. Kažu da je do današnjeg dana više puta pretražen gotovo svaki kutak Podgorice, djelovi korita rijeka Morače, Cijevne i Ribnice. Stvarnost pokazuje: Crna Gora nije bila spremna za ovu nevolju, kao ni za mnoge druge. U potrazi za Ognjenom država se izgubila. Ostaje nada da će se on pojaviti.

NEVOLJE OSOBA SA AUTIZMOM I NJIHOVIH PORODICA: Prepušteni sebi

Tatjana Selhanović, iz Udru¬že¬nja oso¬ba sa auti¬zmom, majka 34-godišnjeg autističnog sina navodi kroz kakve situacije prolaze roditelji ovakve djece. ,,Tu su borbe za njihov što bolji tretman, odlasci u druge države, eliminacija do sada naučno priznatih mogućih okidača. Plaćanje skupih neophodnih tretmana stručnjaka. Porodice su razdvojene, finansijski se iscrpljuju, a nerijetko, brakovi propadaju”.

Tatjana Selhanović ističe da je često javno govorila o neophodnom spasonosnom krugu: dijagnoza, analize, fizička aktivnost, muzička aktivnost, defektolozi, logopedi, nutricionisti, neuropsihijatri – određivanje terapije…

Iz svog iskustva i iz razgovora sa vrhunskim stručnjacima iz ove oblasti, saznala je nešto važno. „Rad sa svakim djetetom ponaosob, često je rezultat intuitivnog, spoznaje tog djeteta. Prvi cilj nije naučiti djecu da pišu ili čitaju. Treba ih naučiti da kontrolišu fiziološke potrebe, da znaju da se obuku, pa makar i naopako, da se hrane, da drže pribor, da zakopčaju dugme”.

Ona posebno ukazuje da roditelji ne smiju zaboravi na svoju ostalu djecu i na svoj život. Njoj su ljekari savjetovali da mora da se zaposli, da ima normalni dio života, da planira još djece, jer će njen sin zauvijek biti autističan. Vremenom je shvatila da su bili u pravu.

Zgrozi se, kaže, kada čuje izjave – budite sa svojom djecom, družite se sa njima, sa roditeljima… „Niko ne kaže, vodite dijete u dnevne i cjelodnevne centre da se radi sa njima, da se navikavaju, socijalizuju. Ostavite ih na dan, dva ili pet kada vam treba odmor. Zašto mi nemamo takav izbor? Imamo dnevne centre, na brzinu otvorene, bez baze podataka, ali mi nećemo ni to. Kod nas je najvažnije njegovati kult žrtve. Pogledaj onu majku kako je jadna, napaćena, izmučena, razvedena, a ne ostavlja svoje dijete. Da bi ispunili, nakaradne standarde surove sredine, roditelji pucaju, osamljuju se, ostaju bez prijatelja”.

Tu kaže Tatjana Selhanović ozbiljne države, dižu ljestvicu. ,,Stvara se spasonosni krug terapija. Brani se porodica kao osnovna ćelija društva. Stručni kadar se stvara, a uspjeh često zavisi od strukture ličnosti koja radi sa ovom populacijom”.

Dr Boris Maslovski, predsjednik NVO Nada u razgovoru za Monitor navodi da je potrebno raditi na tome da što više djece sa dijagnozom iz spektra autizma bude u inkluzivnom obrazovanju u redovnim školama. Kada to zbog težine oboljenja nije moguće treba raditi na tome da dijete pohađa nastavu u resursnim centrima u Crnoj Gori, a kada ni to nije moguće ostaje da se roditelji pomognu i vidu samo-obrazovanja djeteta u kućnim uslovima. Djeca sa autizmom se ne smiju proglašavati nesposobnom za školovanje.

Idealna razmjera učenik/nastavnik po američkim preporukama je jedan nastavnik na tri-četiri učenika sa autizmom. Kod nas je nemoguće dostići tu razmjeru.

Mr Željko Darmanović, direktor Cen¬tra 1. jun ističe da u Crnoj Gori nema dovoljno defektologa, posebno profila defektolog-oligofrenolog, stručnjak koji se bavi djecom koja imaju intelektualne smetnje i autizam. „Starije generacije odlaze u penziju, a adekvatnu zamjenu nemaju. Defektolozi su izuzetno potrebni i redovnim školama i predškolskim ustanovama kako bi direktno radili sa djecom sa smetnjama i savjetodavno pomogli učiteljima i vaspitačima. U Crnoj Gori ne postoji fakultet za specijalnu edukaciju, ali smatram da se kadar može obezbijediti kroz stipendiranje”.

Na Kongresu autizam Evrope održanom u Budimpešti posebnu pažnju obratili su na stres porodice jer je stres porodice koja ima dijete sa autizmom veći u odnosu na stres porodice djeteta sa drugim smetnjama u razvoju. Prevalencija autizma je danas mnogo veća, na 68 rođene djece jedno ima autizam.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ
Bojana DRAGAŠ

Komentari