Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja
Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“. Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.
Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov Svjatoslav Palamar CNN-u. U čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.
Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.
Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.
Na liniji fronta u Donbasu i oko Harkiva se vode intezivne borbe. Ruske trupe nastavljaju napade na liniji prema dijelu Donbasa (Luhanska i Donjetska oblast) koji drže ukrajinske snage. Ruska armija pokušava opkoliti, za sada bez značajnih rezultata, ukrajinske jedinice u oblasti Severodonjetska, Rubižnje i Lisičanska. Severodonjetsk je jedino veće mjesto koje je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Luhanskoj oblasti od početka agresije 24. februara i ima samo jedan prohodan put za snabdijevanje stanovništa i vojske koji su izloženi danonoćnim artiljerijskim napadima. Eventualni pad Severodonjetska bi predstavljao propagandni trijumf za takozvanu Luhansku Narodnu Republiku (LNR) koja bi njegovim padom bila „potpuno oslobođena“.
Na sjevernom kraku ruskog prodora kod Izijuma ruska vojska je zauzela mjesto Velika Komišuvaka i proširila liniju napada u kojoj se Rusi pokušavaju spojiti sa jedinicama koje pokušavaju prodor sa juga radi opkoljavanja ukrajinskog dijela Donbasa. Sjeverno od Izijuma, ukrajinska armija je u punoj kontraofanzivi oko drugog po veličini grada Harkiva gdje je oslobođen široki pojas oko grada koji je do skoro bio podvrgnut nemilosrdnom i neselektivnom granatiranju. Na pojedinim pozicijama ukrajinska vojska je izbila maltene do državne granice sa Rusijom. Sa ruske strane granice prijavljeno je veliko gomilanje snaga u Belgorodu u pokušaju da se zaustavi kontraofanziva i pritisak na ruske trupe u sjevernom kraku oko Izijuma. Sam grad Belgorod, tj. skladišta municije i goriva, su do sada nekoliko puta bili meta napada ukrajinske avijacije. Ruska strana je optužila Ukrajinu da je napadala civilne mete dok je ukrajinska strana ponudila presretnute telefonske razgovore kao dokaze koji upućuju da je ruska vlast organizovala napade na svoje građane radi unutrašnje propagande. Tvrdnje obje strane nisu nezavisno potvrđene.
Zapadne zemlje obećavaju nove pakete vojne pomoći i nedavno je na televiziji prikazano da su na front u Donbas stigle dugo čekane američke haubice M777 od 155mm (ukupno 90 obećano) koje imaju domet od 23 km i čije Excalibur granate koriste sistem globalnog pozicioniranja (GPS) radi preciznosti. Američki Kongres je u srijedu najavio novu pomoć od 40 milijardi dolara koju treba da odobri Senat i potpiše američki predsjednik. Predsjednik Džozef Bajden je nedavno potpisao zakon kojim će se omogućiti ubrzano slanje vojne pomoći. Ukrajinska strana je do sada kritikovala sporost zapadnih administracija kada je u pitanju isporuka oružja.
Na zauzetim teritorijama ruska strana je polako krenula u raščišćavanje ruševina Mariuopolja dok su znaci na okolnim putevima i cestama promijenjeni i napisani isključivo na ruskom. Vlasti samoproglašene Donjetske Narodne Republike (DNR) su počele postavljati svoju administraciju. Rusi su postavili svoju administraciju i u Hersonu, koji je do sada najveći grad koji je osvojen u agresiji od 24. februara. Sa zgrada administracije su uklonjeni svi državni simboli Ukrajine i zamijenjeni simbolima Rusije. Ruske okupacione vlasti su uklonile legitimnog, izabranog gradonačelnika i postavile svoju administraciju uz najavu uvođenje ruske rublje koja će zamijeniti ukrajinsku hrivnu. U srijedu je zamjenik načelnika ruske administracije Kiril Stremusov pozvao Rusiju da pripoji taj grad i oblast odbacivši ranije navode da se priprema stvaranje Hersonske Narodne Republike po ugledu na Donbas. Stemusov je takođe odbacio i organizovanje referenduma kategorički izjavivši u televizijskoj poruci da je „grad Herson Rusija“ i da će rukovodstvo grada zahtijevati od predsjednika Ruske Federacije da oblast postane sastavni dio Ruske Federacije.
Prošle sedmice grad je posjetio i Andrej Turčak, generalni sekretar Ujedinjene Rusije, vladajuće partije predsjednika Vladimira Putina. Turčak je izjavio da „Rusija će ovdje ostati zauvijek i tu nema sumnje, nema povratka na staro“. Turčak je, ipak, iskazao oprez na pitanje da li će ga Rusija anektirati već je izjavio da će o statusu grada i regiona „odlučivati stanovnici“ što je dodatno potvrdio i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u srijedu dodavši da takva odluka mora biti potvrđena i od pravnik eksperata „kako bi bila apsolutno legitimna, kao što je bio slučaj sa Krimom“. U bivšoj Jugoslaviji je 90-ih godina to bio čest slučaj sa istom matricom ponašanja. Rezultati su bili tragični, kako za stanovnike tih „oslobođenih“ oblasti tako i za kreatore takvih ideja od kojih je glavni umro u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u Hagu. Ruska strana se, kad je bivša Jugoslavija u pitanju, osim čestog navođenja primjera Kosova kao opravdanje za njenu agresiju, opet aktivirala i sa „duhovne“ strane (vidi boks)
Da li Moskva stvarno misli ići toliko daleko ili samo izvršiti pritisak na ukrajinsku vlast da napravi ustupke ostaje da se vidi. Ukrajinska strana upozorava da će nove ankesije ili „narodne republike“ dodatno degradirali pregovore. Mihailo Podoljak, savjetnik predsjednika Ukrajine, je izjavio da „agresor može tražiti i pripajanje i Marsu i Jupiteru“, i da će „ukrajinska armija osloboditi Herson“.
Ruske akcije ne ulivaju nimalo povjerenja njenim zapadnim susjedima i gotovo je izvjesno da će Švedska i Finska (koja je dva puta bila meta ruske agresije u prošlom stoljeću) tražiti prijem u NATO. Time će Moskva dobiti novih 1300 km granice sa NATO paktom.
Ruska vojna parada 9. maja koja se slavi kao dan pobjede nad njemačkim nacizmom je prošla bez većih novosti i uz odsustvo avijacije, navodno zbog lošeg vremena. Predsjednik Putin nije zvanično preformulirao „specijalnu vojnu operaciju“ u rat niti je najavio opštu mobilizaciju kako su se mnogi pribojavali. Noć prije parade general Mihail Hodarjonok je na ruskoj državnoj televiziji izjavio da se sa mobilizacijom ne bi puno dobilo rekavši da Rusija „nema rezerve, ni pilote, ni avione“ kao i da bi za stvaranje nove oklopne divizije trebalo najmanje 90 dana a ta divizija „ne bi bila opremljena modernom tehnologijom naoružanja zato što u našim rezervama nemamo moderno naoružanje ili vojnu opremu“.
U autorskom tekstu za britanski Telegraph premijer Poljske Mateuš Moraviecki je, osvrćući se na paradu na Crvenom trgu, napisao da je ideologija Ruskog svijeta kancer koji predstavlja smrtnu prijetnju čitavoj Evropi.
Carigrad priznao makedonsku crkvu, Moskva reagovala prije Beograda
Isti dan kada je održana parada u Moskvi u znak pobjede nad nacističkom Njemačkom, osvanula je naočigled nevezana informacija da je Sveti sinod Vaseljenske patrijeršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), Majke-Crkve prve po časti u pravoslavlju, priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu- Ohridsku arhiepiskopiju kao kanonsku crkvu. Kanonski je priznata samo pod imenom drevne Ohridske arhiepiskopije zbog već poznatih razmirica sa Grcima oko makedonskog imena. Vaseljenska patrijaršija je u saopštenju izjavila da „priznaje crkvenu jerarhiju na čelu sa arhiepiskopom Stefanom kao kanonsku i važeću u svepravoslavnom svetu i sa njom uspostavlja kanonsku i liturgijsku zajednicu“. Time je tomos koji je dodijeljen Beogradu 1922. godine nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) defakto prestao da važi. Dok ovaj broj izlazi u štampu, Srpska crkva se nije zvanično oglašavala povodom poteza Vaseljenske patrijaršije. Srbijanski vjerski analitičari i mediji pod kontrolom vlasti su se međutim obrušili na ovu odluku Carigrada kao napad na jedinstvo SPC-a i ponavljanje ukrajinskog scenarija. Beograd smatra Makedoniju za svoju kanonsku jurisdikciju koja ima autonomiju ali je i dalje u sastavu SPC-a.
Crkva u Makedoniji je 1967. godine jednostrano proglasila odvajanje od SPC i taj njihov čin je do skoro univerzalno smatran raskolom. Svi pokušaji u zadnjih 55 godina da se iscijeli raskol i da se kanonski dobije autokefalija su propali. Beograd je insistirao na autonomiji u okviru SPC-a dok su Makedonci tražili potpunu samostalnost, pogotovo nakon raspada Jugoslavije čije postojanje je bila glavna kanonska osnova za formiranje jedinstvene Srpske crkve i carigradski tomos (zvanični akt o priznanju). Crkva u Makedoniji je tražila od Carigrada da se u drugostepenom i konačnom postupku izjasni po ovom pitanju pozivajući se na kanone drevnih univerzalno priznatih sabora hrišćanske crkve koji su dali Carigradu vlast da odlučuje u ovakvim pitanjima.
Ranije su Srpska i Ruska crkva izjavile da one smatraju da Carigrad više nema tu vlast i da odluke nisu za njih obavezujuće. Odmah je stiglo i saopštenje Ruske pravoslavne crkve (RPC) od sekretara Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije Igora Jakimčuka da RPC „priznaje isključiva kanonska prava Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Severnoj Makedoniji“. RPC je prekinula sve veze sa Carigradskom i Aleksandrijskom patrijaršijom kao i svim pomjesnim crkvama koje su priznale Pravoslavnu crkvu u Ukrajini slijedeći dodjeljivanje tomosa od strane Carigrada. Moskva smatra Ukrajinu svojom kanonskom teritorijom i pozvala je druge pomjesne crkve da stanu na njenu stranu i osude Vaseljensku patrijaršiju. Međutim, čak ni SPC, koja je najbliža Moskvi, se nije usudila prekinuti odnose do sada.
Ostaje da se vidi kakav će odgovor stići iz Beograda. Makedonci za sada još nisu dobili tomos. Ako se zvanično abrogira tomos iz 1922. za očekivati je da se ponovo otvori i crkveno pitanje u Crnoj Gori sa svim pratećim podjelama i često neobuzdanim strastima. Samostalna crnogorska crkva je 1918. nestala sa srbijanskim anšlusom uz jedno jedino kanonsko opravdanje – da je došlo do političkog ujedinjena Srbije i Crne Gore na osnovu odluka nelegitimne Podgoričke skupštine. Vjerski analitičari su jedinstveni da se situacija u Crnoj Gori ne može drastično promijeniti dok god Crnogorska pravoslavna crkva ne stekne iole ozbiljnu podršku lokalnog pravoslavnog stanovništva koje u ogromnoj većini podržava SPC i dok CPC vodi rasčinjeni i anatemizirani sveštenik Vaseljenske patrijaršije Miraš Dedeić. Druga varijanta bi bila da sadašnja jerarhija kanonske crkve u Crnoj Gori traži preispitivanje statusa unutar SPC-a što je malo vjerovatno u postojećim okolnostima kada crkveni vrh i u Crnoj Gori i Srbiji politički gleda u Kremlj kao najvišu duhovno-svjetovnu instancu.
Jovo MARTINOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice