Povežite se sa nama

HORIZONTI

UTIHNULI PREGOVORI IZMEĐU RUSIJE I UKRAJINE: Primat generalima na frontu

Objavljeno prije

na

Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja

 

Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“.  Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.

Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov  Svjatoslav Palamar CNN-u. U  čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.

Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka  Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.

Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.

Na liniji fronta u Donbasu i oko Harkiva se vode intezivne borbe. Ruske trupe nastavljaju napade na liniji prema dijelu Donbasa (Luhanska i Donjetska oblast) koji drže ukrajinske snage. Ruska armija pokušava opkoliti, za sada bez značajnih rezultata, ukrajinske jedinice u oblasti Severodonjetska, Rubižnje i Lisičanska. Severodonjetsk je jedino veće mjesto koje je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Luhanskoj oblasti od početka agresije 24. februara i ima samo jedan prohodan put za snabdijevanje stanovništa i vojske koji su izloženi danonoćnim artiljerijskim napadima. Eventualni pad Severodonjetska bi predstavljao propagandni trijumf za takozvanu Luhansku Narodnu Republiku (LNR) koja bi njegovim padom bila „potpuno oslobođena“.

Na sjevernom kraku ruskog prodora kod Izijuma ruska vojska  je zauzela mjesto Velika Komišuvaka i proširila liniju napada u kojoj se Rusi  pokušavaju spojiti sa jedinicama koje pokušavaju prodor sa juga radi opkoljavanja ukrajinskog dijela Donbasa. Sjeverno od Izijuma, ukrajinska armija je u punoj kontraofanzivi oko drugog po veličini grada Harkiva gdje je oslobođen široki pojas oko grada koji je do skoro bio podvrgnut nemilosrdnom i neselektivnom granatiranju. Na pojedinim pozicijama ukrajinska vojska je izbila maltene do državne granice sa Rusijom. Sa ruske strane granice prijavljeno je veliko gomilanje snaga u Belgorodu u pokušaju da se zaustavi kontraofanziva i pritisak na ruske trupe u sjevernom kraku oko Izijuma. Sam grad Belgorod, tj. skladišta municije i goriva, su do sada nekoliko puta bili meta napada ukrajinske avijacije. Ruska strana je optužila Ukrajinu da je napadala civilne mete dok je ukrajinska strana ponudila presretnute telefonske razgovore kao dokaze koji upućuju da je ruska vlast organizovala napade na svoje građane radi unutrašnje propagande. Tvrdnje obje strane nisu nezavisno potvrđene.

Zapadne zemlje obećavaju nove pakete vojne pomoći i nedavno je na televiziji prikazano da su na front u Donbas stigle dugo čekane američke haubice M777 od 155mm (ukupno 90 obećano) koje imaju domet od 23 km i čije Excalibur granate koriste sistem globalnog pozicioniranja (GPS) radi preciznosti. Američki Kongres je u srijedu najavio novu pomoć od 40 milijardi dolara koju treba da odobri Senat i potpiše američki predsjednik. Predsjednik Džozef Bajden je nedavno potpisao zakon kojim će se omogućiti ubrzano slanje vojne pomoći. Ukrajinska strana je do sada kritikovala sporost zapadnih administracija kada je u pitanju isporuka oružja.

Na zauzetim teritorijama ruska strana je polako krenula u raščišćavanje ruševina Mariuopolja dok su znaci na okolnim putevima i cestama promijenjeni i napisani isključivo na ruskom. Vlasti samoproglašene Donjetske Narodne Republike (DNR) su počele postavljati svoju administraciju. Rusi su  postavili svoju administraciju i u Hersonu, koji je do sada najveći grad koji je osvojen u agresiji od 24. februara. Sa zgrada administracije su uklonjeni svi državni simboli Ukrajine i zamijenjeni simbolima Rusije. Ruske okupacione vlasti su uklonile legitimnog, izabranog gradonačelnika i postavile svoju administraciju uz najavu uvođenje ruske rublje koja će zamijeniti ukrajinsku hrivnu. U srijedu je zamjenik načelnika ruske administracije Kiril Stremusov pozvao Rusiju da pripoji taj grad i oblast odbacivši ranije navode da se priprema stvaranje Hersonske Narodne Republike po ugledu na Donbas. Stemusov je takođe odbacio i organizovanje referenduma kategorički izjavivši u televizijskoj poruci da je „grad Herson Rusija“ i da će rukovodstvo grada zahtijevati od predsjednika Ruske Federacije da oblast postane sastavni dio Ruske Federacije.

Prošle sedmice grad je posjetio i Andrej Turčak, generalni sekretar Ujedinjene Rusije, vladajuće partije predsjednika Vladimira Putina. Turčak je izjavio da „Rusija će ovdje ostati zauvijek i tu nema sumnje, nema povratka na staro“.  Turčak je, ipak,  iskazao oprez na pitanje da li će ga Rusija anektirati već je izjavio da će o statusu grada i regiona „odlučivati stanovnici“ što je dodatno potvrdio i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u srijedu dodavši da takva odluka mora biti potvrđena i od pravnik eksperata „kako bi bila apsolutno legitimna, kao što je bio slučaj sa Krimom“. U bivšoj Jugoslaviji  je 90-ih godina to bio čest slučaj sa istom matricom ponašanja. Rezultati su bili tragični, kako za stanovnike tih „oslobođenih“ oblasti tako i za kreatore takvih ideja od kojih je glavni umro u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u Hagu. Ruska strana se, kad je bivša Jugoslavija u pitanju, osim čestog navođenja primjera Kosova kao opravdanje za njenu agresiju, opet aktivirala i sa „duhovne“ strane (vidi boks)

Da li Moskva stvarno misli ići toliko daleko ili samo izvršiti pritisak na ukrajinsku vlast da napravi ustupke ostaje da se vidi. Ukrajinska strana upozorava da će   nove ankesije ili „narodne republike“ dodatno degradirali  pregovore. Mihailo Podoljak, savjetnik predsjednika Ukrajine, je izjavio da „agresor može tražiti i pripajanje i Marsu i Jupiteru“, i da će „ukrajinska armija osloboditi Herson“.

Ruske akcije ne ulivaju nimalo povjerenja njenim zapadnim susjedima i gotovo je izvjesno da će Švedska i Finska (koja je dva puta bila meta ruske agresije u prošlom stoljeću) tražiti prijem u NATO. Time će Moskva dobiti novih 1300 km granice sa NATO paktom.

Ruska vojna parada 9. maja koja se slavi kao dan pobjede nad njemačkim nacizmom je prošla bez većih novosti i uz odsustvo avijacije, navodno zbog lošeg vremena. Predsjednik Putin nije zvanično preformulirao „specijalnu vojnu operaciju“ u rat niti je najavio opštu mobilizaciju kako su se mnogi pribojavali. Noć prije parade general Mihail Hodarjonok je na ruskoj državnoj televiziji izjavio da se sa mobilizacijom ne bi puno dobilo rekavši da Rusija „nema rezerve, ni pilote, ni avione“ kao i da bi za stvaranje nove oklopne divizije trebalo najmanje 90 dana a ta divizija „ne bi bila opremljena modernom tehnologijom naoružanja zato što u našim rezervama nemamo moderno naoružanje ili vojnu opremu“.

U autorskom tekstu za britanski Telegraph premijer Poljske Mateuš Moraviecki je, osvrćući se na paradu na Crvenom trgu, napisao da je ideologija Ruskog svijeta kancer koji predstavlja smrtnu prijetnju čitavoj Evropi.

 

Carigrad priznao makedonsku crkvu, Moskva reagovala prije  Beograda

Isti dan kada je održana parada u Moskvi u znak pobjede nad nacističkom Njemačkom, osvanula je naočigled nevezana informacija da je Sveti sinod Vaseljenske patrijeršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), Majke-Crkve prve po časti u pravoslavlju, priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu- Ohridsku arhiepiskopiju kao kanonsku crkvu. Kanonski je priznata samo pod imenom drevne Ohridske arhiepiskopije zbog već poznatih razmirica sa Grcima oko makedonskog imena. Vaseljenska patrijaršija je u saopštenju izjavila da „priznaje crkvenu jerarhiju na čelu sa arhiepiskopom Stefanom kao kanonsku i važeću u svepravoslavnom svetu i sa njom uspostavlja kanonsku i liturgijsku zajednicu“. Time je tomos koji je dodijeljen Beogradu 1922. godine nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) defakto prestao da važi. Dok ovaj broj izlazi u štampu, Srpska crkva se nije zvanično oglašavala povodom poteza Vaseljenske patrijaršije. Srbijanski vjerski analitičari i mediji pod kontrolom vlasti su se međutim obrušili na ovu odluku Carigrada kao napad na jedinstvo SPC-a i ponavljanje ukrajinskog scenarija. Beograd smatra Makedoniju za svoju kanonsku jurisdikciju koja ima autonomiju ali je i dalje u sastavu SPC-a.

Crkva u Makedoniji je 1967. godine jednostrano proglasila odvajanje od SPC i taj njihov čin je do skoro univerzalno smatran raskolom. Svi pokušaji u zadnjih 55 godina da se iscijeli raskol i da se kanonski dobije autokefalija su propali. Beograd je insistirao na autonomiji u okviru SPC-a dok su Makedonci tražili potpunu samostalnost, pogotovo nakon raspada Jugoslavije čije postojanje je bila glavna kanonska osnova za formiranje jedinstvene Srpske crkve i carigradski tomos (zvanični akt o priznanju). Crkva u Makedoniji je tražila od Carigrada da se u drugostepenom i konačnom postupku izjasni po ovom pitanju pozivajući se na kanone drevnih univerzalno priznatih sabora hrišćanske crkve koji su dali Carigradu vlast da odlučuje u ovakvim pitanjima.

Ranije su Srpska i Ruska crkva izjavile da one smatraju da Carigrad više nema tu vlast i da odluke nisu za njih obavezujuće. Odmah je stiglo i saopštenje Ruske pravoslavne crkve (RPC) od sekretara Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije Igora Jakimčuka da RPC  „priznaje isključiva kanonska prava Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Severnoj Makedoniji“. RPC je prekinula sve veze sa Carigradskom i Aleksandrijskom patrijaršijom kao i svim pomjesnim crkvama koje su priznale Pravoslavnu crkvu u Ukrajini slijedeći dodjeljivanje tomosa od strane Carigrada. Moskva smatra Ukrajinu svojom kanonskom teritorijom i pozvala je druge pomjesne crkve da stanu na njenu stranu i osude Vaseljensku patrijaršiju. Međutim, čak ni SPC, koja je najbliža Moskvi, se nije usudila prekinuti odnose do sada.

Ostaje da se vidi kakav će odgovor stići iz Beograda. Makedonci za sada još nisu dobili tomos. Ako se zvanično abrogira tomos iz 1922. za očekivati je da se ponovo otvori i crkveno pitanje u Crnoj Gori sa svim pratećim podjelama i često neobuzdanim strastima. Samostalna crnogorska crkva je 1918. nestala sa srbijanskim anšlusom uz jedno jedino kanonsko opravdanje – da je došlo do političkog ujedinjena Srbije i Crne Gore na osnovu odluka nelegitimne Podgoričke skupštine. Vjerski analitičari su jedinstveni da se situacija u Crnoj Gori ne može drastično promijeniti dok god Crnogorska pravoslavna crkva ne stekne iole ozbiljnu podršku lokalnog pravoslavnog stanovništva koje u ogromnoj većini podržava SPC i dok CPC vodi rasčinjeni i anatemizirani sveštenik Vaseljenske patrijaršije Miraš Dedeić. Druga varijanta bi bila da sadašnja jerarhija kanonske crkve u Crnoj Gori traži preispitivanje statusa unutar SPC-a što je malo vjerovatno u postojećim okolnostima kada crkveni vrh i u Crnoj Gori i Srbiji politički gleda u Kremlj kao najvišu duhovno-svjetovnu instancu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRPSKI SVET U PERMANENTNOJ OFANZIVI: Crna Gora i BiH kao meke mete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima fokusiran pristup. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na veliku vojnu silu i išao gotovo  protiv svih u bivšoj Jugoslaviji, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora

 

 

U Srebrenici je bila brojna crnogorska delegacija na obilježavanju 29. godišnjice genocida nad Bošnjacima. Osim delegacija koje je poslao predsjednik Jakov Milatović, Vlada (sa tri ministrice) otišla je i brojna delegacija parlamenta – 13 poslanika predvođenih potpredsjednicom Zdenkom Popović (Demokrate). Međutim u skupštinskoj delegaciji nije bilo nijednog predstavnika provučićevskog bloka (NSD, DNP i SNP). Njihovi predstavnici su ranije nekoliko puta rekli da se u Srebrenici desio zločin ali nije genocid. Pri tome su ove partije najgrlatije podržale skupštinsku rezoluciju o Jasenovcu u kojem su tokom četiri godine trajanja logora stradala 44 Crnogorca. Istovremeno oni ne žele rezoluciju o mirnodopskom pokolju u Šahovićima kod Bijelog Polja u kojima je u jednom danu masakrirano najmanje 350 Bošnjaka ili da osude četnički genocid 1943. u kome su, po izvještaju samih komandanata zločinaca, pobili osam hiljada žena, djece i staraca u Sandžaku.

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima pragmatičniji i pristup sa smanjenim fokusom. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na ogromnu vojnu silu i išao protiv gotovo  svih u SFR, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Situacija je relativno čista i u Sjevernoj Makedoniji gdje većinsko pravoslavno stanovništvo ne želi biti ni srpsko niti pod srbijanskim patrijarhom. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora, gdje iako nije većinski, postoji jak osjećaj pripadništva ili makar bliskosti, sa idejom pansrpstva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KLACKANJE SRBIJE IZMEĐU VELIKIH SILA: Ukrajini topovske granate, Rusiji topovsko meso

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procjene da kojih je došao britanski Fajnenšl Tajms , ukazuju da je Srbija od početka rata izvezla strjeljiva i artiljerijskih granata u vrijednosti od oko 800 miliona eura.  Istovremeno, zvanična Srbija ćuti o svojim građanima koji ginu za Putinove imperijalne ciljeve u dalekom Donbasu

 

 

Britanski Fajnenšl Tajms (FT) je 22. juna objavio tekst o diskretnim naporima Srbije da poveća isporuku kritično potrebne municije Ukrajini preko trećih zemalja. Srbija je, osim BiH, jedina zemlja koja nije uvela sankcije Moskvi nakon početka oružane agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. Procjene da kojih je došao FT ukazuju da je Srbija od početka rata izvezla strjeljiva i artiljerijskih granata u vrijednosti od oko 800 miliona eura.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je potvrdio u razgovoru sa britanskim novinarima da je informacija o vrijednosti municije uglavnom tačna. Prodaju je predstavio  kao poslovno dobar potez i naglasio da Srbija ništa ne može (direktno) izvoziti u Ukrajinu ili Rusiju. Za Vučića je vojna industrija “deo našeg ekonomskog preporoda i važna za nas”.

“Imamo mnogo ugovora sa Amerikancima, Špancima, Česima, drugima…. šta oni s tim rade na kraju je njihov posao…Čak i da znam (krajnje odredište munucije) to nije moj posao, već da se pobrinem da radimo legalno sa našom municijom, da je prodajemo… moram da se brinem za svoj narod i to je sve”, kazao je Vučić.

Dva dana nakon objave teksta u FT-u, predsjednik Srbije se opet obratio medijima iz zgrade Predsjedništva. Kazao je da  nema “za šta da se pravda, što smo izveli dozvoljenom ‘end juzeru’ (krajnjem korisniku) municiju”. Za razliku od razgovora sa britanskim novinarima, kada je nabrajao mnoge ugovore sa Amerikancima i drugim zemljama, tada je rekao da Srbija ima  ugovor samo sa Azerbejdžanom, Kiprom i Emiratima. „Da bismo se čuvali da se iz srpskog oružja ne ubija neko od naše braće – bilo Rusi, bilo Ukrajinci, bilo ko” , saopštio je altruistički raspoložen Vučić. Pisanje strane štampe je opisao kao “trikove kojim se služe različite strane službe, pojedini mediji i političari”. Nakon toga su režimski mediji u zemlji i okolnim državama krenuli u paljbu protiv FT-a kao britansku zavjeru da se “pokvare odnosi između Srbije i Rusije”.

FT  je zaista u svom tekstu napisao, pozivajući se na neimenovanog zapadnog diplomatu, da “Evropa i Sjedinjene Države rade godinama da razdvoje Vučića od Putina”,  dodavši da je ključni igrač za to američki poslanik u Beogradu Kristofer Hil. On je stigao u Srbiju mjesec dana nakon početka ruske agresije. FT navodi da je Hil do sada imao nekog opipljivog uspjeha i da je za Zapad podrška Ukrajini važnija nego guranje srpskog nacionalističkog lidera ka demokratskim reformama. Mnogi analitičari se slažu da su reakcije Zapada i više nego mlake na ponašanje sve autoritarnije vlasti u Srbiji i njen maligni uticaj u susjednim zemljama prema kojima ima istorijske pretenzije. Pokradeni izbori, represija, rehabilitacija nacističkiih kvislinga, rasprostranjena korupcija i rastući organizovani kriminal pod patronatom države su izgleda cijena takvog pristupa.

Reakcije u Moskvi i njenim medijima nisu baš pokazale da tamo ima razumijevanja  za uvjeravanja Vučića da ne šalje oružje Kijevu. Ruski TV Carigrad u vlasništvu ruskog biznismena Konstantina Malofejeva, bliskog ruskom vladaru Vladimiru Putinu, objavio je da je „Moskva veoma nezadovoljna ponašanjem Beograda, koji indirektno prodaje oružje Oružanim snagama Ukrajine“. Politika sjedenja na dvije stolice bi Srbiju mogla koštati članstva u BRIKS-u za koji je Beograd zainteresiran.

Ubrzo nakon objavljenog teksta u Londonu, u Beograd je stigao zamjenik ruskog vanjskog ministra Aleksandar Gruško. Prema izvještajima nezavisne Nova.rs ,  zamjerio je domaćinu što “sve češće stižu informacije o srpskom naoružanju koje stiže na front i koje koristi ukrajinska vojska”. Saopštio je da je “za Moskvu neprihvatljivo da se države koje smatraju prijateljskim povezuju na taj način sa njihovim neprijateljima”. Vučić se, opet,pohvalio fotografijom sa Gruškom i  “dobrim razgovorom”,  zahvalivši se Rusiji na podršci oko UN-ove rezolucije o Srebrenici i podršci teritorijalnom integritetu Srbije.  Srbija “ima prijatelje i u Kijevu i u Moskvi” koji su “naša slovenska braća” po riječima Vučića, pa se ne pomaže (indirektno) samo jednoj strani.

Prije nekoliko dana se iz Rusije javio Dejan Berić, jedan od glavnih ljudi za regrutaciju srpskih plaćenika na strani ruske armije protiv Ukrajine. Na svom Youtube kanalu Berić se žali na nered prilikom vrbovanja Srba za rat, te da se pojavljuju drugi posrednici tipa izvjesnog Saše Muzikanta koji je

“ko zna šta (vrbovanim Srbima) obećao, preuzeo ih je i posle sedam dana našli su se na frontu, i oni sad mene zovu da ih izvadim, da im obezbedim obuku”. Berić objašnjava da “kad potpišete ugovor (sa ruskim Ministarstvom odbrane) tu je kraj,…veoma verovatno ćete morati da ostanete do kraja rata, bez obzira na vreme na koje ga potpišete”.  Njegov zaključak je  da “to što vas je neko prevario sami ste krivi”. Ta grupa će “verovatno, biti još jedna grupa Srba koje su ovi doveli i koja je odmah poginula”. Priznaje da ni ugovori koji idu preko njega nisu idealni jer “dešava se da plate kasne, da se ljudima koji su na frontu vodi kao da su u kasarni, pa onda moraju da se pišu žalbe i da se čeka novac”.

Berić je prije dvije i po sedmice posjetio i linije fronta u Ukrajini rekavši da “misli da su svi naši borci već ranjeni zato što su borbe stvarno teške“. „Stvarno je jako, jako teško na frontu, posebno zbog tih dronova… ima i ubijenih”, kazao je.

On  je u januaru ove godine dospio u centar pažnje kada je došlo do maltene otvorene pobune srpskih vojnika koji su ratovali u 119. desantnom puku sa sjedištem u Rjazanu. Berić se žalio da su imali probleme sa ruskim komandantima pomenutog puka jer su “Srbe loše tretirali…nazivali ih pogrdnim imenima.. da su došli da kradu”. Dobili su naređenje da idu u napad samo sa 2-3 magazina municije. Kada su Srbi odbili samoubilačku akciju došla je vojna policija, pucala je u vazduh. „Bukvalno su tukli naše nenaoružane borce kundacima,  smrskali nekoliko glava, udarali ih u usta”, rekao je tada Berić na video snimku.

Izgleda da su zimski problemi nekako riješeni, iako je kuća Berića u Rusiji zapaljena Molotovljevim koktelima. U Beogradu se protiv njega formalno vodi postupak zbog “učestvovanja u ratu u stranoj državi” pred Višim javnim tužilaštvom. Za to krivično djelo u Srbiji zakon propisuje kaznu od pola do pet godina zatvora, a može biti uvećana ukoliko je  djelo učinjeno u sastavu grupe i za organizovano učešće u inostranom ratu.

Srbijanski zvaničnici se do sada nisu zvanično bavili odlaskom Srba da ratuju za rusku armiju, niti je tretman srpskih vojnika u Rusiji ikada bio zvanična tema razgovora sa kremaljskim zvaničnicima. U razgovoru za Monitor jedan bivši pripadnik Vagner grupe koji se borio u Donbasu 2015. i 2016. godine, i koji je želio ostati anoniman je rekao da “i dalje postoje ustaljeni kanali kojima se vrši regrutacija u Srbiji” i da to ide preko navodnih turističkih tura čiji organizatori su “pod prismotrom i kontrolom državne bezbednosti”. Ove tvrdnje do sada nije bilo moguće nezavisno provjeriti. Izuzev iz Srbije, navodno se regrutiraju i indoktrinirani Srbi iz BiH i Crne Gore. Osim novca,  obećava im se i prijem u rusko državljanstvo, po riječima Berića.

Iako zvanična Srbija ćuti o svojim građanima koji ginu za Putinove imperijalne ciljeve u dalekom Donbasu, nedavno je zvanično komemoriran jedan crnogorski građanin koji je dao život za Miloševićeve imperijalne ciljeve na Kosovu. Poručnik Vojske Jugoslavije (VJ) Predrag Peđa Leovac koji je poginuo u rejonu karaule Košare na granici Kosova i Albanije 14. aprila 1999. godine je dobio svoj spomenik u parku Vodice u Pljevljima. Na Košarama se tokom cijelog 78-dnevnog vazdušnog napada NATO-a na Miloševićevu Jugoslaviju vodio sukob izmežu VJ i gerilaca UCK koju Srbija smatra teroristima. Otkrivanju spomenika prekrivenog srbijanskom zastavom je prisustvovao i formalni premijer Srbije Miloš Vučević, akter brojnih korupcionaških afera i od opozije prozvan batlerom porodice Vučić. On je uručio gradonačelniku ikonu Svetog Save rekavši da “mi nismo imali period mraka, nego smo znali i ko su junaci i ko su izdajnici”. 

Nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Dario Vraneš je rekao da su na “Peđinom liku utkana lica svih branitelja svih srpskih zemalja, svih njiva i ognjišta i srpske nejači ma gdje bilo i kada bilo”. Dok je VJ držala liniju na Košarama, Miloševićeve snage su sprovodile brutalno čišćenje Kosova od nesrba, protjeravši preko 800 hiljada ljudi sa njihovih ognjišta i ubivši na hiljade civila, među njima i djece. Za te stradalnike nije bilo ni jedne utješne riječi u Pljevljima niti poziva na oprost.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EPISKOPI SPC – LJETNJE POSRBLJAVANJE CRNE GORE: Parastosi saradnicima fašista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mitrpolit Joanikije  17. juna na parastosu imenjaku i crnogorskom mitropolitu iz Drugog svjetskog rata Joanikiju Lipovcu govorio je kao   Božjem svetom čovjeku čiji „spomen blista kao sunce“, kojeg su ubili  bezbožni komunisti.. Mitropolit nije ni riječ rekao o zravicama svoga imenjaka  Pirciju Biroliju,  kao „pobožnoj i herojskoj duši“ čiji hrabri vojnici su zajedno sa četnicima „oslobodili Crnu Goru od komunističkog pakla“. Ni da je Lipovac služio  naciste ,slavio vojsku „Velikog njemačkog Rajha“

 

 

Zajedno sa ljetnjim vrućinama nastupile su, sada već u dugogodišnjem kontinuitetu, i političko-ideološki vruće izjave crnogorskih vladika – mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića i budimljansko-nikšićkog episkopa Metodija Ostojića. Prvi se glasnuo cetinjski mitropolit Joanikije 17. juna na parastosu svom imenjaku i crnogorskom mitropolitu iz Drugog svjetskog rata Joanikiju Lipovcu. Služivši u Cetinjskom manastiru povodom praznika „Svetog sveštenomučenika Joanikija crnogorsko-primorskog“ sadašnji Mitropolit je govorio o prethodnikovoj žrtvi koja je „hristolika a duša (mu) bogolika“ te da je kad je rat izbio „sveti Joanikije patio mnogo zbog…podjele u narodu“. Taj „sveti Božiji čovjek…nije osuđivao nikoga nego se samo trudio da ostane čist“ i njegov „spomen blista kao sunce…(kao) prvi svetitelji Hristovi, kao apostoli…braneći svetu vjeru pravoslavnu“. Ali eto, i njega su bezbožni komunisti ubili i ne zna mu se ni danas grob, jer je „imao hrabrosti da kaže riječ Božiju“ pa je „označen kao neprijatelj države“.

Koliko je pokojnog Joanikija  bilo briga „da kaže riječ Božju“ i da imitira svetitelje i apostole Hristove vidi se i iz  online izdanja kalendara Srpske crkve (SPC).  Tu se navodi  da je Mitropolit Joanikije (Lipovac) „upravljao crnogorsko-primorskom eparhijom za vrijeme Drugog svjetskog rata, sarađivao sa italijanskim i njemačkim okupatorom i podržavao aktivno četnički pokret“. U kalendaru je preskočena epizoda u kojoj je Lipovac zajedno sa federalistom i prijateljem ustaša Sekulom Drljevićem učestvovao u radu Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. na kojem je proglašena „nezavisna Crna Gora“ pod Musolinijevim patronatom.

Sadašnji mitrpolit Joanikije nije ni riječ rekao o odama i zdravicama svoga imenjaka i prethodnika Pirciju Biroliju, italijanskom okupacionom guverneru, kao „pobožnoj i herojskoj duši“ i „sinu pobožnog italijanskog naroda“ čiji hrabri vojnici su zajedno sa četnicima „oslobodili Crnu Goru od komunističkog pakla“. Lipovac je kasnije služio i naciste, te mu „naročitu čast čini“ što „vojnicima Velikog njemačkog Rajha“ i „najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena“ može čestitati Novu godinu (1944.) „u ime svoje vlade i svoga naroda“.

Mitropolit Joanikije Lipovac je pozivao na bratoubilački rat i uništenje partizana i kao strana u sukobu je stradao nakon poraza njegovih nacističkih gospodara. Njegovo smaknuće nema nikakve veze ni sa Hristom ni sa vjerom koju je tobože ispovijedao. Sadašnji Joanikije i dalje bljuje vatru na crnogorski komunizam ali rado ide u Moskvu i saslužuje sa episkopima i patrijarhom Ruske crkve (RPC). Njih je upravo postavio bogoborački KGB i oni uredno  i dalje služe totalitarnu vlast u Kremlju i propovijedaju „sveti rat“ protiv pravoslavne Ukrajine. Za utjehu, patrijarhu Kirilu Gunđajevu je dozvoljeno da zaradi milijarde dolara od bezakcizne trgovine cigaretama i alkoholom.

Nakon „praznika sveštenomučenika Joanikija (Lipovca)“ oglasio se još jedan česti gost moskovskih KGB episkopa i ljubitelj kremaljskog totalitarizma – Metodije, episkop  nikšićko – budimljanski. U subotu 22. juna ove godine služena je liturgija u crkvi Svetog Save u selu Počivala u Banjanima u kojoj je vladika Metodije odslužio pomen i osveštao spomenik  četniku i saradniku fašista – Blagoju Mićkovom Krušiću. Skupu su prisustvovali i nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević i srbijanski i ruski ambasadori.

Krušić je rođen u Banjanima sa kojima više nije imao ništa jer se njegova porodica odselila u Srbiju gdje je tokom Prvog svjetskog rata izgradio zavidnu vojnu karijeru. Međutim, Krušić se u Drugom svjetskom ratu, isto kao  Milan Nedić i Draža Mihailović, stavio u službu okupatoru i kao takav je strijeljan od strane OZNE avgusta 1944.  Rehabilitiran je jula 2007. godine presudom Okružnog suda u Nišu u sklopu opšte kampanje revizionizma u Srbiji kojom su zločinci i saradnici okupatora iz Drugog svjetskog rata proglašavani borcima za slobodu.

Na skupu u Banjanima je ovaj etnofiletistički ostrašćen vladika pozdravio ambasadore „bratske Rusije i bratske Srbije“ rekavši da smo mi uvijek jedno“. Naglasio  je da „ovdje nema zapadnih ambasadora, nažalost, zato što, iako mi pokušavamo da im se dodvorimo i da klečimo“, zapadni ambasadori „čine sve da nas unište i da izbrišu naš identitet, da nas promijene i da ne budemo ono što su Srbi bili“. Oni se trude da „izgubimo svoj lik…dostojanstvo, svoju vjeru, istoriju, jezik“. Zbog toga je spas „u svetoj Rusiji (koja) je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“ kako je Metodije prošlog ljeta rekao na parastosu ratnom zločincu i saradniku fašista Dragoljubu Draži Mihailoviću u nikšićkom sabornom hramu.

Besjeda o četničkom „vitezu“ Krušiću koji je dobio spomenik u Banjanima se fino poklopila sa ranijom izjavom gradonačelnika Kovačevića na proslavi Grahovske bitke kada je rekao da će oni koji misle kao on „biti strpljivi, čekaćemo uvijek otvorenog srca i otvorenih ruku sa pitanjem jesmo li braća“ – što bi prevedeno trebalo značiti – Srbi i četnici. Međutim, „ako neko neće da budemo braća“ nego „hoće više da liči na Turke, onda bogami, onda ćemo u budućnosti prema njima  kao i prema Turcima postupati“, poručio je Kovačević koji za sebe tvrdi da je „vjernik“.

Ima još ljetnjeg programa.  Inkluzivni pokret Srbije (IPS) drugu godinu zaredom organizuje Omladinski kamp Svetlost u Beogradu za djecu od 12 do 18 godina. IPS u dopisu moli pljevaljskog gradonačelnika Daria  Vraneša  da „uz pomoć Vašeg autoriteta i organizacione strukture, selektujete 50 učesnika, pet vaspitača i jednog koordinatora grupe koji bi doputovali u Beograd u periodu od 4. jula do 8. jula“. Svi troškovi će biti plaćeni iz sredstava Ministarstva spoljnih poslova Srbije. U  programu se navodi se da će djeca posjetiti muzeje, spomenike, Skupštinu Srbije, Hram Svetog Save i da će imati časove istorije. Cilj projekta je „povećanje svesti dece srpske nacionalnosti iz Crne Gore o njihovoj pripadnosti Srbiji.”

Na ovakve otvorene namjere indoktrinacije i zloupotrebe djece u političke svrhe još nema odgovora crnogorskih državnih institucija. Ostala je bez odgovora i Vraneševa namjera o gradnji spomenika i trga patrijarha Varnave Rosića, osvjedočenog podržavaoca Adolfa Hitlera i nacističke stanke. Rosić je inače jedini Pljevljak za kojim je Hitler lično izjavio saučešće po njegovoj smrti.

Sredinom jula će biti i godišnjica upokojenja Draže Mihailovića pa će djeca u Beogradu moći nešto fino o njemu i njegovim koljačima da čuju. U Crnoj Gori će im episkopi Moskve i Beograda služiti parastose i veličati njihovo „bogougodništvo“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo