Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK KLUBA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Spriječeli smo jednu, a oni spremaju novu pljačku

Objavljeno prije

na

„Očekujem da će se na predstojećoj Skupštini akcionara EPCG nastaviti sukob, bolje reći ‘tuča’, između mene sa jedne strane te Borda direktora i menadžmenta EPCG uz podršku korumpiranog tužilaštva i drugih državnih organa sa druge strane da se ne desi još jedna velika pljačka građana i države u visini od 100 miliona eura”, kaže u razgovoru za Monitor Vasilije Miličković, predsjednik kluba manjinskih akcionara EPCG.
MILIČKOVIĆ: Nevjerovatno mi je da se tolika državna sila upregla kako bi nas italijanski partner A2A opljačkao po četvrti put uz podršku zloupotrebljenog akcionara Aca Đukanovića. Je li moguće da Bord direktora i menadžment najjačeg i najznačajnijeg privrednog subjekta u CG namjerno želi da podrži organizovanu pljačku EPCG. Da li je moguće da ti ljudi, umjesto da donesu odluku da investiraju 15 miliona eura u najsavremeniju rudarsku opremu: buldožere, trakaste transportere, rovokopače, dampere, bagere i ostalu potrebnu mehanizaciju čime bi drastično smanjili cijenu koštanja rude uglja, što bi donijelo i nižu proizvodnu cijenu električne energije za sve građane, domaćinstva i privredu, rade sve da se opljačka firma za cca 100 miliona eura i to uz teški konflikt interesa.

Ako se preuzme izraubovani i opljačkani postojeći Rudnik uglja Pljevlja to bi izazvalo novo povećanje cijene električne energije za potrošače. Moguće je da je ova ,,nepotrebna investicija” ili bolje reći pljačka ukalkulisana i kod regulatora pa je iz tih razloga i najavljeno poskupljenje struje od nove godine. Koliko znam “kiša” kao osnovna sirovina nije poskupila. Da li je menadžment i Bord EPCG svjestan da preuzimanjem postojećeg RUPV preuzima i plaćanje 16 miliona eura zamrznutog-reprogramiranog duga za poreze i doprinose, za neplaćenje koncesije… Koji su im to motivi da preuzimaju tuđe dugove na štetu građana, da ne govorim o preuzimanju ostalih bankarsko-kreditnih dugova, dugova raznim dobavljačima i da se na sve to mora uložiti maker 15 miliona eura za novu opremu.

MONITOR: Alternativa?
MILIČKOVIĆ: Predsjedniku Borda direktora u EPCG sam predlagao i drugo zakonsko rješenje, da se RUPV može kupiti isključivo u stečaju za jedan euro i u takav investirati 15 miliona za novu opremu što je svakako manje od 115 miliona. Tako bi spriječio pljačku svoje firme i zadržao u radnom odnosu sve zapošljene rudare u Pljevljima.

Da se ne bi manipulisalo kako sam neprijatelj radnika u RUPV, da ih želim ostaviti bez posla, javno im se obraćem sa tvrdnjom da ih lažu jer bi i u eventualno novom rudniku koji bi osnovala EPCG bili zapošljeni rudari iz Pljevalja. Ne bismo uvozili rudare iz Francuske ili Italije.

Oni koji zagovaraju da Elektroprivreda Italijanima isplati 15-ak miliona za akcije u RUPV, treba da znaju kako će A2A i nakon toga, preko EPCG, ostati akcionar u RUPV, a samo će biti opljačkana EPCG. Zato se nadam da na tako suludu ideju neće niko pristati jer se radi o teškom konfliktu interesa, pa bi u konačnom za tako nešto odgovorna lica i krivično odgovarala.

No u zemlji u kojoj je vladavina prava odavno zamrla, u kojoj u državnim institucijama sjede partijsko poslušno-podobni vojnici, moja bitka pa i agonija svih nas će se nastaviti a ja ću kao zviždač biti uporan da se ovaj kriminalni scenario ne ostvari.

MONITOR: Da li će se na Skupšini komentarisati činjenica da su, poslije vaše krivične prijave, Italijani u EPCG vratili novac koji im je isplaćen na krajnje problematičan način?
MILIČKOVIĆ: To je bio izuzetno mukotrpan proces, da se spriječi ta smišljena pljačka EPCG od strane A2A. Oni su u startu 2009., osmislili ideju da kroz izmišljene i lažne konsultanske usluge, bez objave tendera, svake godine izvlače – kradu novac sa žiro računa EPCG. Ovdje je od samog starta, kada sam otkrio pljačku, pružan ogromni otpor, ne samo od menadžmenta A2A, već i od Borda direktora, od tužilaštva, opstrukciju sam imao i od Komisije za javne nabavke koja je lažno tumačila Zakon o javnim nabavkama. Dakle imao sam svu silu ovoga svijeta protivu sebe.

Kažnjavan sam i sa 1000 eura zbog navodnog vrijeđanja suda i tužilaštva. Prijetnje su stizale i iz Italije, da lažno optužujem i klevećem navodno uglednu firmu A2A, da ću zbog toga biti i procesuiran. Suđeno mi je i kod sudije za prekršaje čak su me opstruirali i poslanici CG Skupštine, ali i sve to me nije zaustavilo da istrajem u borbi da se opljačkani novac vrati,

Krajnji epilog moje mukotrpne borbe je potpisivanje Ugovora o poravnjanju između A2A i EPCG 23. oktobra ove godine kojim se A2A obavezala da povuče sve fakture (više od 7,75 miliona) i da vrati na račun EPCG 4,34 miliona eura na osnovu naplaćenih lažnih faktura . Taj novac je uplaćen na račun EPCG početkom novembra. Pljačka koju sam spriječio iznosi 12.090.280 eura.

MONITOR: Ko vas je iz EPCG i Vlade, kao njenog većinskog vlasnika, zvao da se zahvali što ste državi sačuvali toliki novac?
MILIČKOVIĆ: Iskreno, nijesam ni očekivao, posebno ne od Vlade CG, bilo kakvu zahvalnost ali sam iz izvora bliskih menadžmentu EPCG saznao da će me častiti sa pet odsto vrijednosti spriječene pljačke. Zato ću im dostaviti žiro račun NVO ,,Za žrtve režima” kako bi se toj, najviše ojađenoj i opljačkanoj grupaciji našeg stanovništva, društvo bar malo odužilo za zločin koji im je napravljen, čime ću ja na najljepši način biti čašćen.

MONITOR: Godinu na izmaku obilježila je i dilema – da li je EPCG pod rukovodstvom menadžera A2A minulih godina ostvarila 300 miliona profita ili 200 miliona gubitka?
MILIČKOVIĆ: Od menadžmenta A2A koji su u korupciji, na silu, doveli Milo Đukanović i Vujica Lazović nije se ni moglo očekivati drugo osim proizvodnje gubitaka. Veoma kratak period A2A je poslovala kao energetske kompanije, oni su dominantno komunalno preduzeće sa stogodišnjom tradicijom pa su posledice bile konstantna proizvodnja gubitaka koji su unazadili naš energetski sektor za čitavi vijek.

MONITOR: Zvaničnici su nedorečeni i kada je pitanje preuzimanje Rudnika uglja, gradnja drugog bloka TE, buduća vlasnička struktura EPCG?
MILIČKOVIĆ: Prije bih rekao da su zvaničnici opredijeljeni da kroz tešku korupciju i konflikt interesa opljačkaju 100 miliona eura i međusobno taj iznos podijele. Da u CG ima vladavine prava da su nam državne institucije profesionalne i nezavisne, oslobođene od glibavih partijskih dresova mi na temu preuzimanja ovog RUPV kroz korupciju i pljačku ne bismo govorili. Parlament koji bi bio izabran slobodno izraženom voljom naroda na izborima gdje bi se umjesto partija glasao čovjek, naš sugrađanin, imenom i prezimenom, prepoznat kao stručan sa adekvatnim radnim iskustvom, sa moralnim karakteristikama, na ponuđenim otvorenim listama. Neko tako izabran ne bi donio kriminalni i diskriminatorski Zakon o reprogramu poreskog duga, pa bi iz tih razloga nelikvidni RUPV davno bio u stečaju. Imamo drugu sliku – Crna Gora je privatna država i ovako funkcioniše.

MONITOR: Ako smo dobro razumjeli nedavno saopštenje iz vlade, oni ne razmišljaju o povraku akcija A2A u državno vlasništvo?
MILIČKOVIĆ: Vlada Duška Markovića nije poslušala moju sugestiju da raskine ugovor sa talijanskom kompanijom A2A u EPCG i isplati ih jednokratno sa 200 miliona eura. Time bi se otvorila nova strana ekonomskog razvoja đe bi EPCG bila lokomotiva privrednog razvoja u koju bi se investiralo stranog kapitala minimum milijarda eura i to sve u proizvodnju ,,zelene” energije: HE Kruševo, HE Komarnica, vjetroelektrane… moguće i drugi blok u Pljevljima. Kompletna proizvodnja bila bi unaprijed prodata poznatom kupcu u Italiji od čega bi i naša djeca imala sjajnu perspektivu.

Vlada koja je izabrana na dan državnog udara i na neslobodnim izborima – samim tim je i njen legitimitet nesporno ugrožen – zloupotrebljava situaciju najavljujući ovih dana da traži kupca za 41,7 odsto akcija A2A. To je zločin prema ovom narodu. Vlada obmanjuje javnost i prijeti velika opasnost da će ući u novu zonu visoko koruptivnog posla. Ovo je drugi put da upozoravam Duška Markovića da pod hitno otkupi akcije A2A jer ako se desi da Italijani odustanu od sporazuma ili da se kojim slučajem desi da je Vlada našla drugog akcionara kako su najavili, čeka ih etiketa ,,veleizdajnika” ali i teška robija. Markovića i njegovu vladu ne bi opravdalo nikakvo izvinjenje ili pravdanje da se ne razumiju u ekonomiju, u finansije, u privredu… Priča da su njegovi ministri najobičniji partijski vojnici koji se takođe ništa ne razumiju ne bi ih opravdala odgovornosti za eventualni zločin.

MONITOR: Ima li indicija ko bi mogao biti srećni dobitnik tih akcija?
MILIČKOVIĆ: To treba pitati Duška Markovića i njegovog šefa Mila Đukanovića koji je zadužen za rasprodaju državne imovine i resusra. Ja ću sve učiniti da ih ovaj put spriječim i da ih natjeram da EPCG u ovom trenutku zadržimo u sto posto državnom vlasništvu, kao ,,zlatni resurs” za našu budućnost.

Obračun s partokratijom

MONITOR: Najavljuje se vaša kandidatura na predstojećim predsjedničkim izborima. Imate li političke ambicije i vjerujete li da ekonomske teme mogu nadjačati priče o naciji, jeziku, crkvi, Rusiji i Americi…
MILIČKOVIĆ: Kako lideri opozicionih političkih partija nijesu prihvatili ponudu da izaberu jednu nestranačku ličnost, pa da sa 200.000 glasova svih opozicionih birača srušimo jedan važni stub mafijaškog DPS režima, bio sam prinuđen da pozitivno odgovorim na inicijative NVO sektora, grupe građana, Građanske akcije iz Budve i partije PIR. Prihvatajući tu kandidaturu kao prvi cilj sam postavio rušenje sebičnih i sujetnih lidera opozicije koji su korumpirani i glavni krivci što su nama građanima lisice na rukama, što su sa mafijaškim liderom DPS brutalno pokrali slobodnu volju naroda, ono najvrednije u čovjeku, njegovo ja, njegov glas.

Takvi lideri partija nama 27 godina ulijevaju lažnu nadu da će nam otključati lisice sa ruku i da će nam vratiti državu vladavine prava. Ulazim u misiju ,,buđenje naroda” kako bih sa prevarenim opozicionim biračima uz glasove DPS porodica koje žive u neviđenom strahu i teroru od njihovog šefa pobijedio ovu aždaju na predsjedničkim izborima i okrenuo novi list istorije.

Građani moraju sad i odmah, naćerati tzv. lidere opozicije i njihove poslanike da u parlamentu iniciraju izmjenu seta izbornih zakona, usklade ih sa Ustavom CG kako bi vratili pravo glasa narodu da on odlučuje na izborima, da bira slobodnom voljom svoga predstavnika u parlamentu i da se taj sa pravom zove narodni poslanik. Ako danas neki poslanik za sebe kaže da je narodni – on ne govori istinu – jer je on partijski poslanik ili liderski poslanik, jer ga je lider njegove partije birao. Ja ću učiniti sve da se konačno obračunamo sa partokratskom vladavinom u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo