Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK KLUBA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Spriječeli smo jednu, a oni spremaju novu pljačku

Objavljeno prije

na

„Očekujem da će se na predstojećoj Skupštini akcionara EPCG nastaviti sukob, bolje reći ‘tuča’, između mene sa jedne strane te Borda direktora i menadžmenta EPCG uz podršku korumpiranog tužilaštva i drugih državnih organa sa druge strane da se ne desi još jedna velika pljačka građana i države u visini od 100 miliona eura”, kaže u razgovoru za Monitor Vasilije Miličković, predsjednik kluba manjinskih akcionara EPCG.
MILIČKOVIĆ: Nevjerovatno mi je da se tolika državna sila upregla kako bi nas italijanski partner A2A opljačkao po četvrti put uz podršku zloupotrebljenog akcionara Aca Đukanovića. Je li moguće da Bord direktora i menadžment najjačeg i najznačajnijeg privrednog subjekta u CG namjerno želi da podrži organizovanu pljačku EPCG. Da li je moguće da ti ljudi, umjesto da donesu odluku da investiraju 15 miliona eura u najsavremeniju rudarsku opremu: buldožere, trakaste transportere, rovokopače, dampere, bagere i ostalu potrebnu mehanizaciju čime bi drastično smanjili cijenu koštanja rude uglja, što bi donijelo i nižu proizvodnu cijenu električne energije za sve građane, domaćinstva i privredu, rade sve da se opljačka firma za cca 100 miliona eura i to uz teški konflikt interesa.

Ako se preuzme izraubovani i opljačkani postojeći Rudnik uglja Pljevlja to bi izazvalo novo povećanje cijene električne energije za potrošače. Moguće je da je ova ,,nepotrebna investicija” ili bolje reći pljačka ukalkulisana i kod regulatora pa je iz tih razloga i najavljeno poskupljenje struje od nove godine. Koliko znam “kiša” kao osnovna sirovina nije poskupila. Da li je menadžment i Bord EPCG svjestan da preuzimanjem postojećeg RUPV preuzima i plaćanje 16 miliona eura zamrznutog-reprogramiranog duga za poreze i doprinose, za neplaćenje koncesije… Koji su im to motivi da preuzimaju tuđe dugove na štetu građana, da ne govorim o preuzimanju ostalih bankarsko-kreditnih dugova, dugova raznim dobavljačima i da se na sve to mora uložiti maker 15 miliona eura za novu opremu.

MONITOR: Alternativa?
MILIČKOVIĆ: Predsjedniku Borda direktora u EPCG sam predlagao i drugo zakonsko rješenje, da se RUPV može kupiti isključivo u stečaju za jedan euro i u takav investirati 15 miliona za novu opremu što je svakako manje od 115 miliona. Tako bi spriječio pljačku svoje firme i zadržao u radnom odnosu sve zapošljene rudare u Pljevljima.

Da se ne bi manipulisalo kako sam neprijatelj radnika u RUPV, da ih želim ostaviti bez posla, javno im se obraćem sa tvrdnjom da ih lažu jer bi i u eventualno novom rudniku koji bi osnovala EPCG bili zapošljeni rudari iz Pljevalja. Ne bismo uvozili rudare iz Francuske ili Italije.

Oni koji zagovaraju da Elektroprivreda Italijanima isplati 15-ak miliona za akcije u RUPV, treba da znaju kako će A2A i nakon toga, preko EPCG, ostati akcionar u RUPV, a samo će biti opljačkana EPCG. Zato se nadam da na tako suludu ideju neće niko pristati jer se radi o teškom konfliktu interesa, pa bi u konačnom za tako nešto odgovorna lica i krivično odgovarala.

No u zemlji u kojoj je vladavina prava odavno zamrla, u kojoj u državnim institucijama sjede partijsko poslušno-podobni vojnici, moja bitka pa i agonija svih nas će se nastaviti a ja ću kao zviždač biti uporan da se ovaj kriminalni scenario ne ostvari.

MONITOR: Da li će se na Skupšini komentarisati činjenica da su, poslije vaše krivične prijave, Italijani u EPCG vratili novac koji im je isplaćen na krajnje problematičan način?
MILIČKOVIĆ: To je bio izuzetno mukotrpan proces, da se spriječi ta smišljena pljačka EPCG od strane A2A. Oni su u startu 2009., osmislili ideju da kroz izmišljene i lažne konsultanske usluge, bez objave tendera, svake godine izvlače – kradu novac sa žiro računa EPCG. Ovdje je od samog starta, kada sam otkrio pljačku, pružan ogromni otpor, ne samo od menadžmenta A2A, već i od Borda direktora, od tužilaštva, opstrukciju sam imao i od Komisije za javne nabavke koja je lažno tumačila Zakon o javnim nabavkama. Dakle imao sam svu silu ovoga svijeta protivu sebe.

Kažnjavan sam i sa 1000 eura zbog navodnog vrijeđanja suda i tužilaštva. Prijetnje su stizale i iz Italije, da lažno optužujem i klevećem navodno uglednu firmu A2A, da ću zbog toga biti i procesuiran. Suđeno mi je i kod sudije za prekršaje čak su me opstruirali i poslanici CG Skupštine, ali i sve to me nije zaustavilo da istrajem u borbi da se opljačkani novac vrati,

Krajnji epilog moje mukotrpne borbe je potpisivanje Ugovora o poravnjanju između A2A i EPCG 23. oktobra ove godine kojim se A2A obavezala da povuče sve fakture (više od 7,75 miliona) i da vrati na račun EPCG 4,34 miliona eura na osnovu naplaćenih lažnih faktura . Taj novac je uplaćen na račun EPCG početkom novembra. Pljačka koju sam spriječio iznosi 12.090.280 eura.

MONITOR: Ko vas je iz EPCG i Vlade, kao njenog većinskog vlasnika, zvao da se zahvali što ste državi sačuvali toliki novac?
MILIČKOVIĆ: Iskreno, nijesam ni očekivao, posebno ne od Vlade CG, bilo kakvu zahvalnost ali sam iz izvora bliskih menadžmentu EPCG saznao da će me častiti sa pet odsto vrijednosti spriječene pljačke. Zato ću im dostaviti žiro račun NVO ,,Za žrtve režima” kako bi se toj, najviše ojađenoj i opljačkanoj grupaciji našeg stanovništva, društvo bar malo odužilo za zločin koji im je napravljen, čime ću ja na najljepši način biti čašćen.

MONITOR: Godinu na izmaku obilježila je i dilema – da li je EPCG pod rukovodstvom menadžera A2A minulih godina ostvarila 300 miliona profita ili 200 miliona gubitka?
MILIČKOVIĆ: Od menadžmenta A2A koji su u korupciji, na silu, doveli Milo Đukanović i Vujica Lazović nije se ni moglo očekivati drugo osim proizvodnje gubitaka. Veoma kratak period A2A je poslovala kao energetske kompanije, oni su dominantno komunalno preduzeće sa stogodišnjom tradicijom pa su posledice bile konstantna proizvodnja gubitaka koji su unazadili naš energetski sektor za čitavi vijek.

MONITOR: Zvaničnici su nedorečeni i kada je pitanje preuzimanje Rudnika uglja, gradnja drugog bloka TE, buduća vlasnička struktura EPCG?
MILIČKOVIĆ: Prije bih rekao da su zvaničnici opredijeljeni da kroz tešku korupciju i konflikt interesa opljačkaju 100 miliona eura i međusobno taj iznos podijele. Da u CG ima vladavine prava da su nam državne institucije profesionalne i nezavisne, oslobođene od glibavih partijskih dresova mi na temu preuzimanja ovog RUPV kroz korupciju i pljačku ne bismo govorili. Parlament koji bi bio izabran slobodno izraženom voljom naroda na izborima gdje bi se umjesto partija glasao čovjek, naš sugrađanin, imenom i prezimenom, prepoznat kao stručan sa adekvatnim radnim iskustvom, sa moralnim karakteristikama, na ponuđenim otvorenim listama. Neko tako izabran ne bi donio kriminalni i diskriminatorski Zakon o reprogramu poreskog duga, pa bi iz tih razloga nelikvidni RUPV davno bio u stečaju. Imamo drugu sliku – Crna Gora je privatna država i ovako funkcioniše.

MONITOR: Ako smo dobro razumjeli nedavno saopštenje iz vlade, oni ne razmišljaju o povraku akcija A2A u državno vlasništvo?
MILIČKOVIĆ: Vlada Duška Markovića nije poslušala moju sugestiju da raskine ugovor sa talijanskom kompanijom A2A u EPCG i isplati ih jednokratno sa 200 miliona eura. Time bi se otvorila nova strana ekonomskog razvoja đe bi EPCG bila lokomotiva privrednog razvoja u koju bi se investiralo stranog kapitala minimum milijarda eura i to sve u proizvodnju ,,zelene” energije: HE Kruševo, HE Komarnica, vjetroelektrane… moguće i drugi blok u Pljevljima. Kompletna proizvodnja bila bi unaprijed prodata poznatom kupcu u Italiji od čega bi i naša djeca imala sjajnu perspektivu.

Vlada koja je izabrana na dan državnog udara i na neslobodnim izborima – samim tim je i njen legitimitet nesporno ugrožen – zloupotrebljava situaciju najavljujući ovih dana da traži kupca za 41,7 odsto akcija A2A. To je zločin prema ovom narodu. Vlada obmanjuje javnost i prijeti velika opasnost da će ući u novu zonu visoko koruptivnog posla. Ovo je drugi put da upozoravam Duška Markovića da pod hitno otkupi akcije A2A jer ako se desi da Italijani odustanu od sporazuma ili da se kojim slučajem desi da je Vlada našla drugog akcionara kako su najavili, čeka ih etiketa ,,veleizdajnika” ali i teška robija. Markovića i njegovu vladu ne bi opravdalo nikakvo izvinjenje ili pravdanje da se ne razumiju u ekonomiju, u finansije, u privredu… Priča da su njegovi ministri najobičniji partijski vojnici koji se takođe ništa ne razumiju ne bi ih opravdala odgovornosti za eventualni zločin.

MONITOR: Ima li indicija ko bi mogao biti srećni dobitnik tih akcija?
MILIČKOVIĆ: To treba pitati Duška Markovića i njegovog šefa Mila Đukanovića koji je zadužen za rasprodaju državne imovine i resusra. Ja ću sve učiniti da ih ovaj put spriječim i da ih natjeram da EPCG u ovom trenutku zadržimo u sto posto državnom vlasništvu, kao ,,zlatni resurs” za našu budućnost.

Obračun s partokratijom

MONITOR: Najavljuje se vaša kandidatura na predstojećim predsjedničkim izborima. Imate li političke ambicije i vjerujete li da ekonomske teme mogu nadjačati priče o naciji, jeziku, crkvi, Rusiji i Americi…
MILIČKOVIĆ: Kako lideri opozicionih političkih partija nijesu prihvatili ponudu da izaberu jednu nestranačku ličnost, pa da sa 200.000 glasova svih opozicionih birača srušimo jedan važni stub mafijaškog DPS režima, bio sam prinuđen da pozitivno odgovorim na inicijative NVO sektora, grupe građana, Građanske akcije iz Budve i partije PIR. Prihvatajući tu kandidaturu kao prvi cilj sam postavio rušenje sebičnih i sujetnih lidera opozicije koji su korumpirani i glavni krivci što su nama građanima lisice na rukama, što su sa mafijaškim liderom DPS brutalno pokrali slobodnu volju naroda, ono najvrednije u čovjeku, njegovo ja, njegov glas.

Takvi lideri partija nama 27 godina ulijevaju lažnu nadu da će nam otključati lisice sa ruku i da će nam vratiti državu vladavine prava. Ulazim u misiju ,,buđenje naroda” kako bih sa prevarenim opozicionim biračima uz glasove DPS porodica koje žive u neviđenom strahu i teroru od njihovog šefa pobijedio ovu aždaju na predsjedničkim izborima i okrenuo novi list istorije.

Građani moraju sad i odmah, naćerati tzv. lidere opozicije i njihove poslanike da u parlamentu iniciraju izmjenu seta izbornih zakona, usklade ih sa Ustavom CG kako bi vratili pravo glasa narodu da on odlučuje na izborima, da bira slobodnom voljom svoga predstavnika u parlamentu i da se taj sa pravom zove narodni poslanik. Ako danas neki poslanik za sebe kaže da je narodni – on ne govori istinu – jer je on partijski poslanik ili liderski poslanik, jer ga je lider njegove partije birao. Ja ću učiniti sve da se konačno obračunamo sa partokratskom vladavinom u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo