,,Danas ‘ljeba više ‘ljeba nikad biti neće”, piše na papiru zalijepljenom na izlogu poslastičarnice. U restoranu Radovče mladi konobari, obučeni u bijele košulje sa crnim leptir mašnama, služe kuvanu kafu gostima okupljenim oko kariranih stolnjaka. Djeca sa štapovima šećerne vune i kornetima sladoleda radoznalo obilaze stanicu Milicije, zatvor Jusovaču, Kino Kulturu, vojni odsjek, fotografsku radnju.
Ispred Titove slike, sa crvenom maramom oko vrata sredovječni gospodin deklamuje pionirsku zakletvu. Njegovi prijatelji, naslonjeni na školske klupe, sa osmjehom mu aplaudiraju.
U godini u kojoj se obilježava vijek nastanka prve Jugoslavije, na podgoričkom Trgu nezavisnosti, manifestacija Vikend u Titogradu okupila je generacije svih uzrasta. Jedni se prisjećaju, a drugi upoznaju sa uspomenama na neko bolje i srećnije vrijeme.
,,Kao neko ko je rođen i ko je živio u Jugoslaviji, smatram da imam ne samo pravo, već i neku vrstu dužnosti pričati o jednoj nevjerovatnoj državi jednakosti i jedinstva, državi blagostanja”, govori Milenka Radojičić, dok prstima prelazi preko slova na Continental pisaćoj mašini. ,,Svi smo bili jedna velika porodica, a danas toga nema. Svako je na svojoj strani, a nikome nije bolje”, dodaje.
Jugonostalgija, fenomen koji se počeo sve više širiti nakon devedesetih, ne zaobilazi ni one koji nekadašnju državu nisu stigli da upamte.
Inicijator Vikenda u Titogradu Ljubo Jovović prijatno je iznenađen interesovanjem, prije svega, mladih ljudi i djece.
,,Svi posjetioci su zapazili da je upravo njihova reakcija veoma pozitivna. Oni aktivno učestvuju, predlažu, imaju pitanja. Imam osjećaj da, kad izlaze iz ovog svojevrsnog vremeplova, izlaze za zeru bolji jer svi izlaze sa osmjehom”, komentariše Jovović.
On kaže da su u tri knjige utisaka ispisane riječi hvale od generala Jugoslovenske narodne armije, pa do djece koja tek počinju da pišu.
,,Te tri sveske na linije meni i mojim saradnicima su dokaz da smo uspjeli”, ističe on.
Među montiranim zdanjima koja su davala šarm gradu koji je od 1946. do 1992. godine nosio ime po predsjedniku SFRJ, dvadesetdvgodišnji Vuk Vujisić, predsjednik i jedan od osnivača udruženja građana Jugoslovenski vremeplov, opisuje svoj doživljaj vremena probuđenog ovom izložbom.
,,Mi koji se ne sjećamo Titograda, Tita i SFRJ, živimo kroz priče starijih”, kaže on. ,,Iz tih priča čujemo da je to bila zemlja snova, sreće i blagostanja. Radnici su imali prava o kojima mi možemo samo da sanjamo, postojala je socijalna pravda, bratstvo i jedinstvo”, govori Vuk i dodaje da je svjestan da je SFRJ nije bila idealna, ali da ljudi pamte mnogo više lijepih, nego ružnih stvari iz tog vremena.
Na trosjedu ispred jednog od onih televizora sa nezaobilaznim heklanim miljeom, kraj drvenog kredenca popunjenog ukrasnom keramikom, stariji gospodin prelistava NIN iz ’83. godine. ,,Još imamo isti ovakav kući, a ovdje ga pokazuju kao istorijski eksponat”, kroz smijeh dobacuje njegova supruga pokazujući na Vilerov goblen sa izvezenim lanetom koji je okačen iznad televizora.
Na stolu ispred trosjeda nalazi se otvoren Titov kuvar, knjiga čiji su autori Branko Trbović i Ivan Ćosić, lični nutricionista i poslužitelj pokojnog predsjednika.
Kraj ovog malog dnevnog boravka postavljena je i tipična kuhinja iz osamdesetih, sa šporetom marke Florida, frižiderom Obod i posuđem jugoslovenske proizvodnje.
Na izložbi se mogu vidjeti i razne pisaće mašine, fiksni telefoni, gramofoni, mašine za šivenje, fotoaparati i još mnogo drugih uspomena iz ovog vremena.
Na Trgu je parkirano nekoliko oldtajmera, uključujući i vatrogasno vozilo.
Tu je i minijaturna postavka Njegoševog parka sa drvenom klupom i velikim brojem sadnica cvijeća i drveća.
Najveću nostalgiju, čini se, izaziva maketa Kina Kulture, sa posterima koji najavljuju kultne filmove Ko to tamo peva i U zmajevom gnezdu.
,,Nama koji smo prve filmove u životu pogledali u Kinu, malo je tužno gledati ovu plastičnu imitaciju. Mnogo su toga porušili kada su srušili Kino Kulturu”, kaže Podgoričanka Ivana Raičević.
Ipak, i u ovoj maketi nekadašnjeg titogradskog bioskopa, u večerima trajanja manifestacije, projektuju se filmovi i doživljaj je neuporediv sa gledanjem filmova u modernim bioskopima.
Uz svirku benda Dobri momci i iscenirana hapšenja i privođenja u Miliciju i Jusovaču, organizatori su osmodnevni Titograd učinili još privlačnijim posjetiocima.
Ljubo Jovović smatra da je nostalgija sasvim prirodan dio procesa staranja koji sve ono što je prošlo čini ljepšim. On ističe da moderna Podgorica može višestruko ponuditi više od nekadašnjeg Titograda.
,,Ono što ne može ponuditi je prizor djece iz komšiluka koja se igraju klikera ili žmurke, ali to nije problem grada već sveopšteg napretka koji sobom briše neke lijepe navike iz prošlosti”.
Kako navodi, cilj izložbe jeste da se iz prošlosti izvuče ono lijepo.
,,Stvar je jedino u neminovnom protoku vremena kada čovjek više gleda za sobom nego ispred sebe i ono iza mu se čini boljim. Treba se samo osvrnuti nazad, ali uvijek gledati naprijed”, kaže Jovović.
Međutim, čini se da je ,,naprijed” u koje su gledale generacije stasale u Jugoslaviji, ipak lošije od njihove bivše sadašnjosti. Možda se, sa pogledom u vrijednosti iz prošlosti, ,,naprijed” današnje djece može popraviti.
Miljana DAŠIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice