Povežite se sa nama

OKO NAS

VIKEND U TITOGRADU: Vremeplov koji je probudio jugonostalgiju

Objavljeno prije

na

titograd

,,Danas ‘ljeba više ‘ljeba nikad biti neće”, piše na papiru zalijepljenom na izlogu poslastičarnice. U restoranu Radovče mladi konobari, obučeni u bijele košulje sa crnim leptir mašnama, služe kuvanu kafu gostima okupljenim oko kariranih stolnjaka. Djeca sa štapovima šećerne vune i kornetima sladoleda radoznalo obilaze stanicu Milicije, zatvor Jusovaču, Kino Kulturu, vojni odsjek, fotografsku radnju.

Ispred Titove slike, sa crvenom maramom oko vrata sredovječni gospodin deklamuje pionirsku zakletvu. Njegovi prijatelji, naslonjeni na školske klupe, sa osmjehom mu aplaudiraju.

U godini u kojoj se obilježava vijek nastanka prve Jugoslavije, na podgoričkom Trgu nezavisnosti, manifestacija Vikend u Titogradu okupila je generacije svih uzrasta. Jedni se prisjećaju, a drugi upoznaju sa uspomenama na neko bolje i srećnije vrijeme.

,,Kao neko ko je rođen i ko je živio u Jugoslaviji, smatram da imam ne samo pravo, već i neku vrstu dužnosti pričati o jednoj nevjerovatnoj državi jednakosti i jedinstva, državi blagostanja”, govori Milenka Radojičić, dok prstima prelazi preko slova na Continental pisaćoj mašini. ,,Svi smo bili jedna velika porodica, a danas toga nema. Svako je na svojoj strani, a nikome nije bolje”, dodaje.

Jugonostalgija, fenomen koji se počeo sve više širiti nakon devedesetih, ne zaobilazi ni one koji nekadašnju državu nisu stigli da upamte.

Inicijator Vikenda u Titogradu Ljubo Jovović prijatno je iznenađen interesovanjem, prije svega, mladih ljudi i djece.

,,Svi posjetioci su zapazili da je upravo njihova reakcija veoma pozitivna. Oni aktivno učestvuju, predlažu, imaju pitanja. Imam osjećaj da, kad izlaze iz ovog svojevrsnog vremeplova, izlaze za zeru bolji jer svi izlaze sa osmjehom”, komentariše Jovović.

On kaže da su u tri knjige utisaka ispisane riječi hvale od generala Jugoslovenske narodne armije, pa do djece koja tek počinju da pišu.

,,Te tri sveske na linije meni i mojim saradnicima su dokaz da smo uspjeli”, ističe on.

Među montiranim zdanjima koja su davala šarm gradu koji je od 1946. do 1992. godine nosio ime po predsjedniku SFRJ, dvadesetdvgodišnji Vuk Vujisić, predsjednik i jedan od osnivača udruženja građana Jugoslovenski vremeplov, opisuje svoj doživljaj vremena probuđenog ovom izložbom.

,,Mi koji se ne sjećamo Titograda, Tita i SFRJ, živimo kroz priče starijih”, kaže on. ,,Iz tih priča čujemo da je to bila zemlja snova, sreće i blagostanja. Radnici su imali prava o kojima mi možemo samo da sanjamo, postojala je socijalna pravda, bratstvo i jedinstvo”, govori Vuk i dodaje da je svjestan da je SFRJ nije bila idealna, ali da ljudi pamte mnogo više lijepih, nego ružnih stvari iz tog vremena.

Na trosjedu ispred jednog od onih televizora sa nezaobilaznim heklanim miljeom, kraj drvenog kredenca popunjenog ukrasnom keramikom, stariji gospodin prelistava NIN iz ‘83. godine. ,,Još imamo isti ovakav kući, a ovdje ga pokazuju kao istorijski eksponat”, kroz smijeh dobacuje njegova supruga pokazujući na Vilerov goblen sa izvezenim lanetom koji je okačen iznad televizora.

Na stolu ispred trosjeda nalazi se otvoren Titov kuvar, knjiga čiji su autori Branko Trbović i Ivan Ćosić, lični nutricionista i poslužitelj pokojnog predsjednika.

Kraj ovog malog dnevnog boravka postavljena je i tipična kuhinja iz osamdesetih, sa šporetom marke Florida, frižiderom Obod i posuđem jugoslovenske proizvodnje.

Na izložbi se mogu vidjeti i razne pisaće mašine, fiksni telefoni, gramofoni, mašine za šivenje, fotoaparati i još mnogo drugih uspomena iz ovog vremena.

Na Trgu je parkirano nekoliko oldtajmera, uključujući i vatrogasno vozilo.

Tu je i minijaturna postavka Njegoševog parka sa drvenom klupom i velikim brojem sadnica cvijeća i drveća.

Najveću nostalgiju, čini se, izaziva maketa Kina Kulture, sa posterima koji najavljuju kultne filmove Ko to tamo peva i U zmajevom gnezdu.

,,Nama koji smo prve filmove u životu pogledali u Kinu, malo je tužno gledati ovu plastičnu imitaciju. Mnogo su toga porušili kada su srušili Kino Kulturu”, kaže Podgoričanka Ivana Raičević.

Ipak, i u ovoj maketi nekadašnjeg titogradskog bioskopa, u večerima trajanja manifestacije, projektuju se filmovi i doživljaj je neuporediv sa gledanjem filmova u modernim bioskopima.

Uz svirku benda Dobri momci i iscenirana hapšenja i privođenja u Miliciju i Jusovaču, organizatori su osmodnevni Titograd učinili još privlačnijim posjetiocima.

Ljubo Jovović smatra da je nostalgija sasvim prirodan dio procesa staranja koji sve ono što je prošlo čini ljepšim. On ističe da moderna Podgorica može višestruko ponuditi više od nekadašnjeg Titograda.

,,Ono što ne može ponuditi je prizor djece iz komšiluka koja se igraju klikera ili žmurke, ali to nije problem grada već sveopšteg napretka koji sobom briše neke lijepe navike iz prošlosti”.

Kako navodi, cilj izložbe jeste da se iz prošlosti izvuče ono lijepo.

,,Stvar je jedino u neminovnom protoku vremena kada čovjek više gleda za sobom nego ispred sebe i ono iza mu se čini boljim. Treba se samo osvrnuti nazad, ali uvijek gledati naprijed”, kaže Jovović.

Međutim, čini se da je ,,naprijed” u koje su gledale generacije stasale u Jugoslaviji, ipak lošije od njihove bivše sadašnjosti. Možda se, sa pogledom u vrijednosti iz prošlosti, ,,naprijed” današnje djece može popraviti.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo