Povežite se sa nama

DRUŠTVO

VLAST, DRŽAVA I DRŽAVLJANSTVO: Samo selektivno

Objavljeno prije

na

Gradonačelnik Kotora Vladimir Jokić mogao bi, uskoro, postati apatrid (osoba bez državljanstva) što bi ga, istovremeno, učinilo nepodobnim i za posao koji trenutno obavlja. Ta činjenica – odnosno Jokićeva funkcija, uz nesumnjiv i krajnje primitivan upliv politike, ovoj priči daju karakter događaja od javnog interesa.

Da u najkraćem opišemo sadašnje pozicije. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova saopšteno je da su po službenoj dužnosti pokrenuli „postupak za gubitak crnogorskog državljanstva” za Vladimira Jokića čim su od Uprave policije obaviješteni da je prvi čovjek Kotora i član Demokrata dobio državljanstvo Srbije u septembru 2013.

Iz MUP-a je, istovremeno, saopšteno da je predsjednik opštine Kotor saslušan u tamošnjoj ekspozituri Ministarstva i da je izjavio da nije srpski državljanin. Kao dokaz, Jokić je MUP-u dostavio i potvrdu njihovih kolega iz Srbije u kojoj stoji da se on ne nalazi u evidenciji državljana Srbije. Priča se tu nije završena.

Za autore saopštenja MUP-a, a ostaje da vidimo da li isto važi i za čelnike Ministarstva, od priloženih dokaza važnije je to što su Dnevne novine i Uprava policije – u očigledno sinhronizovanoj akciji – došle do Uverenja gradske uprave grada Beograda koje svjedoči da je Jokić 2013. godine postao državljanin Srbije.

Zakon o crnogorskom državljanstvu predviđa da punoljetni crnogorski državljanin po sili zakona gubi državljanstvo ako zatraži i dobije državljanstvo zemlje sa kojom Crna Gora nema potpisan sporazum o dvojnom državljanstvu. Pošto mi nemamo važeći sporazum ni sa jednom od zemalja nastalih raspadom SFRJ (sporazum sa Makedonijom je 2009. potpisao tadašnji ministar MUP-a Jusuf Kalamperović, ali on do danas nije potvrđen u Skupštini, dok se sporazum sa BiH od proljetos najavljuje kao „gotova stvar” ali ni on nije stigao na ratifikaciju u parlament), interpretatori prava bliski aktuelnim vlastima su ustvrdili da je time, bez obzira na to koliko je srpsko državljanstvo Vladimira Jokića bilo na snazi, funkcioner Demokrata ispunio zakonski uslov za gubitak crnogorskog državljanstva. Pa se sada očekuje da nadležni (MUP) ta potvrde i obznane. Kao još jednu veliku pobjedu „patriotskih” snaga.

Prema njihovoj računici, Jokić nije mogao biti crnogorski državljanin u vrijeme raspisivanja lokalnih izbora u Kotoru, pošto je naše državljanstvo morao izgubiti još 2013. Bez državljanstva nije ispunjavao zakonski minimum uslova „da bira i bude biran”. To njegovu odborničku, a kasnije i funkciju gradonačelnika Kotora čini nezakonitom. Konačno i najvažnije: sve to Demokrate svrstava u društvo DPS-a i njihovih satelita kojima je lični interes preči od zakona.

,,Morališući i dižući zaglušujuću buku već mjesecima o tuđim državljanstvima, o tuđim presudama i krivičnim djelima, Demokrate zapravo samo prikrivaju kriminal u sopstvenim redovima”, stoji u jednom od mnogobrojnih saopštenja DPS na ovu temu. Uz dodatak: „Pozivamo Vladimira Jokića ili njegovog partijskog šefa Aleksu Bečića da crnogorskoj javnosti odgovore: Zašto je Jokić 2013. uzeo srpsko državljanstvo i kojim interesima je bio vođen? Da li planira da podnese ostavku budući da je izvršio krivično djelo? Da li osjeća grižu savjesti budući da je obmanuo građane Kotora kandidujući se za odbornika, poslanika i predsjednika Opštine iako je znao da za to nema pravo…”.

Ne sporeći pravo funkcionerima DPS da, iz navike, sude i presuđuju bez sudija i suda valja podsjetiti i na neke, moguće olakšavajuće okolnosti, u slučaju Jokić. Sjetimo se slučaja Đukanović, kada je višestruki premijer i poredsjednik Crne Gore zaboravio da ispuni zakonsku obavezi i prijavi imovinu. Komisija za sprječavanje koflikta interesa tada je presudila kako Milo Đukanović „nije poštovao zakon ali ga nije prekršio”. Tako je partijski šef većine članova Komisije ostao bez kazne. Zašto bi sada važili drugi kriterijumi?

Očito je kako bi DPS i njihovi medijski saveznici ovdje mnogo radije vukli drugu paralelu – sa porodicom Marović. Zato se Demokratama prebacuje da mjesecima kritikuju Svetozara i nejgovog sina Miloša, koji se odrekao crnogorskog državljanstva zbog mogućnosti da, kao državljanin Srbije, dosuđenu zatvorsku kaznu odsluži u kućnom pritvoru na Dedinju. Dok navodno rade isto. Ovi kritičari previđaju očigledno: za razliku od Miloša Marovića, Vladimir Jokić se srpskog državljanstva nije prihvatio da bi pobjegao od zakona. I zatvora.

Drugo je pitanje da li je Vladimir Jokić morao znati da je upisom u srpsko državljanstvo izgubio pravo na državljanstvo koje je stekao rođenjem; da li su u njegovoj partiji znali da kandidijući ga krše zakon. Ako je sve to istina, može li kazna za učinjeni grijeh biti teža od sumnji da Demokrate – ponavljamo, pod uslovom da su svjesno prekršili zakon – podsjećaju na kolege iz DPS-a.

Ko god misli dobro sebi i Crnoj Gori mora insistirati na poštovanju zakona. Prije tačno deset godina, Monitor je ukazivao i na dio problema koje bi mogao donijeti Zakon o državljanstvu, kakav god da bude: Crnogorski zvaničnici moraće da prelome – ako dozvole dvojno državljanstvo rizikuju da se trećina stanovnika Crne Gore pismeno zakune na lojalnost drugoj državi dok bi, istovremeno, broj onih koji će iz Srbije zatražiti njeno državljanstvo mogao višestruko premašiti domaću čeljad. Ne dozvoli li mogućnost da ista osoba bude državljanin Srbije i Crne Gore, postoji opasnost da se značajan dio stanovnika Crne Gore odrekne njenog državljanstva, dok bi Crnogorci u Srbiji, kao dio populacije koji, realno, ima potrebu za dvojnim državljanstvom bili prinuđeni da biraju između domovine i stalnog mjesta boravka.

Do danas, ključnu riječ u rješavanju problema sa državljanstvom je imala politika. Kada je Dragan Džajić, dobio crnogorsko državljanstvo neposredno po izlasku iz pritvora gdje je proveo pet mjeseci zbog sumnji da je činio finansijske zloupotrebe u FK Crvena Zvezda niko nije pitao ni kako ni zašto. Niti je bilo kome palo na pamet da od njega traži da se odrekne srpskog državljanstva. Nakon objave da je Aleksandar Kostić sin Miodraga Kostića, srpskog kralja šećera postao crnogorski državljanin po proceduri predviđenoj za zaslužna i privilegovana lica, vlast nije objašnjavala detalje. Niti je pozivala tužilaštvo da ih provjeri. Liridon Keljmendi, sin nezvaničnog balkanskog narko bosa Nasera Keljmendija – nije ostao bez crnogorskog državljanstva zbog nedostatka sporazuma o dvojnom državljanstvu, već zbog toga što je uvrđeno da je njegovo uvjerenje o državljanstvu falsifikovano u prostorijama MUP-a CG u Kotoru. U istoj zgradi u kojoj je prije neki dan saslušan i predsjednik Opštine Kotor.

Crnogorski državljani, sa manje ili više kontroverzi, postali su u međuvremenu i Taksin Šinavatra (prethodno osuđen na Tajlandu za pronevjeru težu od milijardu eura), Piter Mank (bivši vlasnik Porto Montenegra), Muhamed Dahlan (više optužbi za ubistva i pljačku u zemljama Bliskog Istoka), Petros Statis (vlasnik medija iz kojih je krenula afera državljanstvo), ruski novinar i urednik u sjenci nekadašnje Republike (još jedne neuspjele dnevne novine pod kontrolom DPS) Genadij Sisojev…

Najpoznatiji je, ipak, slučaj sa oduzimanjem crnogorskog državljanstva Predragu Pecu Popoviću, dugogodišnjem poslaniku, potpredsjedniku Skupštine CG i predsjedniku Narodne strane (sada van parlamentarne). Popoviću je državljanstvo oduzeto u martu 2011. nakon što je obznanio da je postao državljanin Srbije. U paketu su mu oduzeti pasoš, lična karta, vozačka i saobraćajna dozvola. U Crnoj Gori je, potom, godinama boravio u statusu „stranca sa privremenim prebivalištem po osnovu spajanja sa porodicom”. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović pokušao je da u MUP-u izdejstvuje da se Popoviću vrati državljanstvo, ali je bivši ministar Raško Konjević ignorisao tu molbu. Popoviću je državljanstvo vraćeno tek u septembru prošle godine, dok se na čelu MUP-a nalazio Goran Danilović.

Može li slučaj Vladimira Jokića imati sličan zaplet?

Pitanje državljanstva gradonačelnika Kotora nije neinteresantno, ali za ovdašnju javnost još zanimljivije može biti da sazna kako je Uverenje o Jokićevom državljanstvu iz Beograda dospjelo u ovdašnje medije (paradržavne). Nije li to drastično kršenje prava na privatnost, na koje se pripadnici ovdašnje političke klase odlučno pozivaju kada ih pitate za novac na (tajnim) računima, vozni park ili stambeni fond?

Ili je to još jedan korak u širenju osjećaja opšte neslobode, nakon što smo u novinama čitali izvode iz medicinskih kartona opozicionih političara, transkripe razgovora advokat – klijent, afere sa seksualnom ili kriminalnom konotacijom farikovane kritičarima režima… Šta je sljedeće?

I to nije pitanje za Dnevne novine. Nego za one koji diktiraju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Sada, prvi barski policajac pojašnjava i zašto se fotografija našla na policijskom panou u njegovoj kancelariji.

„Fotografiju Keljmendija sam postavio da bi službenici policije znali kako on izgleda, kao i na uspomenu da smo privodili tako značajnog kriminalca. Sa Keljmendijem, kako prije, tako i kasnije, osim navedenog dana nisam imao bilo kakvu komunikaciju bilo ličnu ili telefonskim putem“, dio je službene zabilješke koju je Tabaš sačinio u julu 2014. godine.

Nakon detaljnih provjera, Unutrašnja kontrola je utvrdila da nije prekršno nijedno pravilo službe i da nema osnova za pokretanje disiplinskog postupka protiv Tabaša. O svemu je odmah obaviješten i sam Konjević koji je i tada bio ministar policije, zbog čega je nejasno zašto se baš sada prisjetio stare fotografije.

Službenik Uprave policije Veselin Tabaš je kroz svoj dosadašnji radni angažman iskazao visok stepen profesionalizma uz zapažene rezultate rada, koji su i opredijelili sadašanji menadžement Uprave policije da mu povjeri obavljanje veoma složenih i kompleksnih poslova i zadataka koji se odnose na radno mjesto načelnika Centra bezbjednosti Bar. To je saopšteno iz Uprave policije zbog, kako su naveli „bezuspješnog pokušaja diskreditacije Tabaša“ od strane Konjevića.

Svojim saopštenjem, potvrdili su da je Konjević za sve znao još ranije, tačnije da je tokom 2014. godine, nakon što je fotografija postala dostupna drugim licima u okviru Uprave policije, tadašnji menadžment Uprave policije preduzeo aktivnosti na utvrđivanju svih činjenica i okolnosti koje se odnose na postojanje potencijalne povezanosti službenika Tabaša i Keljmendija.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

HRA je prije 11 godina predložila da se u Krivičnom zakoniku uvede novi član Sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka, sa zaprijećenim kaznama od tri mjeseca do tri godine zatvora, ako počinilac uvrijedi ili zlostavlja novinara ili mu nanese laku tjelesnu povredu ili prijeti oružjem, od tri mjeseca do pet godina, a ako je djelo učinjeno u grupi i na organizovan način od šest mjeseci do pet godina zatvora. Za Napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, predložena je kazna do tri godine, u slučaju lake tjelesne povrede i prijetnje oružjem od tri mjeseca do pet godina i ako je napad izršen u grupi i organizovano od šest mjeseci do pet godina.

Pored dva nova člana, predložena je i dopuna člana Teško ubistvo sa odredbom da se zatvorom od najmanje 10 godina ili kaznom zatvora od 40 godina sankcioniše onaj – ko liši života novinara pri vršenju ili u vezi sa vršenjem profesionalnih zadataka. Predložene su i promjene kod člana Teška tjelesna povreda u kome bi se pored ostalih ranjivih grupa naveli i novinari.

U HRA su se prilikom izrade ovih predloga vodili praksom iz Hrvatske i Srbije koje zakonom imaju pojačanu zaštitu novinara. Navode da je u Srbiji  predviđena posebna zaštita jednog kruga ljudi koji obavljaju posao od javnog značaja koji nosi veći rizik za bezbjednost („zanimanja koja su od značaja za javno informisanje, zdravlje ljudi, obrazovanje, javni prevoz, pravnu i stručnu pomoć pred sudskim i drugim državnim organima”). Od  decembra 2019. godine je za „lišavanje života lica koje obavlja poslove od javnog značaja u vezi s poslovima koje obavlja“ kao oblik teškog ubistva, propisana mogućnost izricanja čak i doživotne kazne zatvora!

Tokom ove godine Udruženje sudija i tužilaca Srbije predložilo da se propiše novo krivično djelo „napad na novinare“ koje će se odnositi na sve radnje koje su trenutno propisane krivičnim djelom „napad na advokata“ koje već postoji u KZ Srbije: „U tom zakonu bi trebalo predvideti da se npr. po prijavi novinara postupa u najkraćem mogućem roku, ne dužem od dva časa, od strane policije u slučaju neposredne ugroženosti bezbednosti novinara i njegove imovine“.

U Hrvatskoj postoje krivična djela i to Prijetnja čiji teži oblik vrši onaj ko prijeti „službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njenim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom…“ dok djelo povreda slobode mišljenja i izražavanja misli vrši onaj ko „novinaru protivpravno uskrati ili ograniči slobodu izvještavanja”.

HRA je nakon 2010, svoj predlog aktuelizovala i 2014. godine. Bezuspješno. Na skupu 2016. godine na kome su učestvovali vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, tadašnji ministar policije Goran Danilović i Marijana Laković ispred Ministarsstva pravde ponovo je dostavljen prijedlog izmjena. „Ne znam zašto taj predlog nijesu prihvatile prošle vlade“, kaže Gorjanc-Prelević.

Najave nove vlasti da ih konačno usvoji ovako komentariše: „Poenta je da smo svi raspoloženi da pomognemo da se posle mnogo godina čekanja i propiše ta pojačana zaštita novinara. To bi bila važna i politička i pravna poruka države da su svi oblici prijetnji i drugog nasilja prema svakom novinaru nešto neprihvatljivo“.

Možda neki naredni Dan slobode medija dočekamo bez nasilja i sa  riješenim slučajevima napada. Pa da počnemo da pričamo i o drugim brojnim problemima, kao i o onom da više od pola novinara prima platu manju od državnog prosjeka.

 

Relativizovanje napada

Verbalni napad na sportskog novinara Nebojšu Šofranca nije naišao na jednoglasnu osudu vladajuće političke većine. A posebno se sa jasnom neosudom istaklo Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta čiji je uposlenik vrijeđao novinara. Podsjetilo nas je to na manir bivše vlasti  selektivnog osuđivanja nasilja.

„Patriotski“ mediji svoju praksu nijesu mijenjali. Tako se Slavko Mandić, na svom Radiju Skali, a tekst prenose CDM i Analitika, ironično pita Što bi sa prebijanjem novinara Sadikovića i Kočana.

CDM prenosi Gradski radio na kome Šeki Radončić objašnjava da napad na Sadikovića u stvari i nije bilo već da je „riječ o još jednom pokušaju kompromitacije Crne Gore, crnogorskog društva i prije svega kompromitacije prethodne vlasti, kojoj se sada želi na svaki način pripisati navodni napad na Sadikovića“.

Portal Antena M objavljuje članak u kome Seada Sadikovića nazivaju huljom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Kad god krenu poskupljenja osnovnih životnih namirnica i bojazan od nestašice, nanovo se postavlja pitanje – zašto Crna Gora ne ulaže više u domaću proizvodnju?

Predstavnici kompanija iz oblasti koje će biti posebno pogođene planiranim povećanjem akciza, koji su prisustvovali pomenutom sastanku, kazali su da će podizanje akciza imati značajne negativne efekte na domaće proizvođače i da nije dobro mijenjati akciznu politiku usred poslovne godine. Naročito kada ekonomija treba da se oporavlja od posljedica pandemije.

Mikan Jauković iz Pivare Trebjesa, istakao je da će domaća privreda, umjesto da bude stabilizovana i oporavljena, biti dodatno hendikepirana ovakvim potezom. ,,Ukoliko Pivara Trebjesa bude pogođena ovim mjerama, neće moći da podstiče partnere u turizmu i ugostiteljstvu. Na ovaj način će se podstaći uvoz jeftinih piva. Jasno je da prilikom donošenja odluke o povećanju akciza nije sagledavan dugoročni aspekt  niti posljedice ove odluke. Povećanjem akciza za pivo na 35 eura po hektolitru Crna Gora će se izjednačiti sa Češkom, Belgijom, Italijom i Francuskom”.

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat cijene prehrambenih proizvoda u maloprodajnim trgovačkim lancima za februar uvećale su se za 0,7 odsto u odnosu na januar ove godine, a za 1,5 odsto u odnosu na februar prošle godine. Ili preciznije, cijene voće u januaru bile su niže za 3,6 odsto, ulja i masti za 1,7 odsto, a hljeba i žitarica, kao i mlijeka i sira, za oko 0,4 odsto.

Neznatnu pomoć proizvođačima u krizi najavilo je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kojim rukovodi Aleksandar Stijović, smanjenjem stope PDV-a na jaja, kao osnovne životne namirnice, sa 21 na 7 odsto. ,,Koliki je značaj ove inicijative, najbolje govori činjenica da se u Crnoj Gori godišnje proizvede  preko 100 miliona jaja, dok se dodatno uveze oko 40 miliona jaja. Smanjenje stope PDV-a će povećati obim domaće proizvodnje, kao i na konkurentnost ovog proizvoda na domaćem tržištu”, kazali su iz resora Stijovića.

Iz Ministarstva za ekonomski razvoj su optimistični. Odatle su za Radio Crna Gora saopštili da je poskupljenje prolazno. ,,Za sada nema ozbiljnijih poremećaja na tržištu. Radi se o prolaznom trendu, i uvjereni smo da će u doglednom periodu doći do nivelisanja cijena. Ako se pojavi potreba za intervencijom države, osnovni alat kojim raspolažemo je interventna nabavka roba u skladu sa Zakonom o interventnim nabavkama i njihovo puštanje na tržište kako bi se izbalansirale ponuda i potražnja i na taj način uticalo na nivo cijena”, kazali su iz sektora Jakova Milatovića.

Dok se svijet utrkuje da masovnom vakcinacijom izađe iz korona krize, novi izazov čeka neke ranjivije vlade i ekonomije. Takva je i crnogorska. Do adekvatnog odgovora države, građani će se, kao i obično, morati dovijati.

 

Troškovi za hranu najviši u posljednjih šest godina, autoritarne vlade popustljivije

txt. Globalne cijene prehrambenih namirnica najviše su u posljednjih šest godina, vođene skokom troškova svega, od soje do palminog ulja, a, djelimično, i zbog ranjivih lanaca snabdijevanja i loših vremenskih uslova.

Od početka godine u Sudanu su bijesnili protesti, dok su strepnje zbog obezbjeđivanja hrane doprinijele sukobima u Libanu i Tunisu. U Indiji su se poljoprivrednici pobunili protiv napora da obore cijene. Čak i bogate zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, razmatraju moguće ograničenje cijena nekih namirnica.

„Skokovi cijena destabilizuju, ne samo zato što dovode do velikih poteškoća u zajednicama i domaćinstvima, već i zato što se očekuje da će vlade nešto preduzeti po tom pitanju“, kaže za Bloomberg Wealth, specijalizovani portal za ekonomska pitanja, Hendrik Kalen, saradnik u Peterson Institutu za međunarodnu ekonomiju, istraživačkom centru sa sjedištem u Vašingtonu. „Implikacije će trajati duže, i nakon kraja pandemije”.

Kao što to uvijek biva, uticaj globalne ekonomske nepogode je nesrazmjeran. U bogatim zapadnim zemljama ogledaće se u zamjeni brenda proizvoda, a u najsiromašnijim – može da odlučuje između slanja djeteta u školu ili da radi. Zemlje u razvoju će, piše Bloomberg Wealth, najžešće osjetiti posljedice.

Kao najveći svjetski potrošač hleba po glavi stanovnika i najveći izvoznik brašna, Turska je posebno izložena protestima zbog povećanja cijeni namirnica. Zajedno sa padom lire, pritisak na predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana raste, pa je on naložio istragu povećanja cijena hrane, kazavši da su ,,ulje, mahunarke, povrće i voće primarna briga”.

Slično je i u Brazilu.

U Indiji, najvećem svjetskom izvozniku pirinča i drugom po veličini proizvođaču pšenice, milioni ljudi nemaju pristup ni najosnovnijim prehrambenim namirnicama, a država ima i jednu od najviših stopa dječije neuhranjenosti.

„Autoritarne vlade imaju tendenciju da budu nešto popustljivije prema vrstama protesta oko ‘pitanja kuhinjskog stola’, nego kada je riječ o protestima protiv korupcije ili kriminala”, zaključuje Kalen.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo