Povežite se sa nama

INTERVJU

 VUKAŠIN OBRADOVIĆ, NOVINAR: Naši sjutra mogu da budu njihovi

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

Volio bih da nisam u pravu ali u crnogorskoj medijskoj zajednici ne postoji jasna svijest o tome da danas „naši“ mogu još sjutra da postanu „njihovi“ i da upravo medijsko zakonodavstvo treba da osigura stabilnu i jednaku poziciju za svaki medij, bez obzira na namjere i težnje vladajućih struktura

 

 

MONITOR: Apelacioni sud u Beogradu oslobodio je četvoricu optuženih za ubistvo Slavka Ćuruvije 11. aprila 1999. godine. Kako vidite tu presudu?

OBRADOVIĆ: Razumem ogorčenost javnosti i razočarenje, pre svega, u novinarskim krugovima ali, lično, nisam nimalo iznenađen. Uostalom, još pre desetak meseci se naslućivalo kakav će biti epilog ovog suđenja. Presuda je već tada bila donesena, čekao se samo zgodan trenutak da se ona obelodani. Zašto je to urađeno baš sada, šta odluka Apelacionog suda treba da prekrije i sakrije, već možemo naslućivati. U svakom slučaju, oslobađajuća presuda je, pre svega, logična posledica aktuelnog opšteg političkog i društvenog konteksta i pogrešno bi bilo posmatrati je izolovano od ukupnih društvenih tokova u Srbiji. Možemo raspravljati o sudu, sudijama, formalnim propustima u istrazi i optužnici, mogućem uticaju službi i režima ali, plašim se, da je to samo zamagljivanje suštine. Presuda jednostavno nije mogla biti drugačija jer ovakav ishod suđenja optuženima za ubistvo Ćuruvije je, po mom mišljenju, precizna dijagnoza srpskog društva. U toj presudi je sublimirano svo gacanje Srbije u poslednje tri i više decenija u tmini nacionalizma i jeftinog populizma, ratnih zločina i agresivnog klerikalizma, mitomanije, kiča i primitivizma kao dominantnog kulturnog modela, panslovenskog bratstva umesto evropskih vrednosti. Sve to, na ovaj ili onaj način, jasno se oslikava u genezi celog slučaja Ćuruvija, od trenutka ubistva do danas i, ono što je najgore, svedoči da se u Srbiji malo toga promenilo od vremena kad je streljan Slavko Ćuruvija pa sve do oslobađajuće presude njegovim dželatima.

I još nešto, ne manje važno. Vučićeva vladavina se svakim danom, sve više zasniva na represiji i strahu. Ova presuda, između ostalog, ima za cilj da pojača taj osećaj pre svega kod novinara ali i običnog građanina, osećaj straha i bespomoćnosti pred reperesivnim aparatom i Državom koja, eto, može da ti oduzme život i da za to niko ne odgovara.

Kad sve to sagledate, čini se da epilog i nije mogao biti drugačiji.

MONTIOR: U Crnoj Gori čekaju mnogi neriješeni slučajevi napada na novinare, pa i ubistvo urednika Dana Duška Jovanovića. Očekujete li da ti slučajevi mogu dočekati institucionalni epilog?

OBRADOVIĆ: Moram da podsetim da je oktobra 2017. na Malti novinarka Dafne Karuana Galicija stradala u eksploziji bombe postavljene ispod njenog automobila. Istraga je dovela do ostavke premijera Džozefa Muskata 2019. godine pošto su njegovi bliski saradnici bili umešani u slučaj, a 2022. na po 40 godina zatvora osuđena su braća Diđorđo nakon što su priznali krivicu za ubistvo malteške novinarke. U Slovačkoj je 2018. godine ubijen Jan Kucijak, istraživački novinar. Ubica je otkriven i posle dve godine osuđen na 23 godine zatvora. Ova dva primera, koji imaju mnogo sličnosti sa ubistvom Duška Jovanovića, ali i stradanjem Ćuruvije, Milana Pantića i Dade Vujasinović u Srbiji, pokazuju da ubistva novinara mogu da se reše efikasno i u relativno kratkom roku. Potrebno je naravno, osim političke volje, postojanje institucionalnog okvira koji podrazumeva policiju, tužilaštvo i sudove koji su oslobođeni bilo kakvog uticaja, od političkog do kriminogenog.

Upravo u toj činjenici je odgovor zašto još nije rasvetljeno ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, bacanje bombe na redakciju Vijesti i ostali slučajevi napada na novinare u Crnoj Gori. Neotkrivanje i procesuiranje počinioca u svim tim sličajevima je nepobitan dokaz da u tom lancu policija – tužilaštvo – sud i dalje nema dovoljno kapaciteta, volje, želje i hrabrosti da se sistem suoči sa ubistvima i napadima na novinare. Iz tog razloga, kao i vremenske distance dovoljne da zločinci zametnu tragove, u slučaju Duška Jovanovića nisam optimista da će počinioci i posebno nalogodavci biti otkriveni u bliskoj budućnosti. To nipošto ne znači da svakog dana, iznova treba insistirati na razrešenju i punoj istini o ovom ubistvu. Kad se to desi, biće to jedan od nepobitnih znakova da je Crna Gora postala pravna država.

MONITOR: Vidite li znakoviost u tome što ubistva u regionu, od Beograda, preko Podgorice, do Zagreba nijesu rasvetljena?

OBRADOVIĆ: Za razliku od Duška Jovanovića i Ćuruvije, neposredni izvršioci ubistva Iva Pukanića su otkriveni i nalaze se iza rešetaka. Iako nalogodovac za stradanje vlasnika Nacionala nije otkriven, sama činjenica da su u Srbiji i Crnoj Gori ubice dvojice novinara ostali van domašaja pravde ne može biti prosta slučajnost. Pre će biti da je takva situacija posledica mnogo istovetnih faktora koji rezultiraju visokom stopom nekažnjivosti ubistava i napada na novinare. Jedan od glavnih uzroka, osim ovih o kojima smo već govorili, je izostanak temeljite reforme službi bezbednosti koje su u obe države ključno čvorište kad su u pitanju državni zločini, a ubistva Ćuruvije i Jovanovića to zasigurno jesu. U Srbiji je i sudski dokazano u nekoliko slučajeva, da su u DB, odnosno sadašnjoj BIA, postojali eskadroni smrti, državne ubice koje su bile zadužene za eliminisanje političkih protivnika, a novinari se i tada i danas tako tretiraju. Nema nikakvog razloga da je bila drugačija situacija i u Crnoj Gori i siguran sam će se pre ili kasnije to i dokazati. Možda me utisak vara ali, čini mi se, da ANB nekako ostaje u senci napora da se posle avgusta 2020. reformišu tužilaštvo, sudstvo i javna bezbednost. Bez te komponente, neke vrste „vetinga“ u službama bezbednosti, plašim se da će mnogi zločini, pa i ubistvo Duška Jovanovića, ostati još dugo nerasvetljeni.

MONTOR: Nerazriješeni slučajevi napada na novinare, skupa sa medijskim zakonima, jedan su od preduslova da Crna Gora dobije prelazna mjerila i nastavi evropski put. Kakvi su kapacitet vlasti da te zadatke i obavi i obave?

OBRADOVIĆ: Naravno, uvek treba govoriti o vlasti, ali ja bih se radije osvrnuo na medijsku zajednicu jer mi se čini, na osnovu dosadašnjeg iskustva, da namere onih koji drže poluge moći u svojim rukama ostaju uglavnom iste a to je da ostvaruju politički uticaj na medije. Kvalitetno medijsko zakonodavstvo je svakako jedan od preduslova za ostvarivanje javnog interesa u ovoj oblasti jer ono vrlo često predstavlja preduslov i jedan od glavnih mehanizama za postojanje i nesmetano funkcionisanje kritičkih i profesionalnih medija, naročito u demokratijama, poput crnogorske, koje nemaju dugu tradiciju slobode informisanja. Opet uz ogradu da nisam dovoljno dugo bio neposredni akter na medijskoj sceni u Crnoj Gori i samim tim ostavljam mogućnost da grešim, moj je utisak, da nema u dovoljnoj meri saglasnosti i konsenzusa u medijskoj zajednici oko ključnih pitanja koja će se regulisati medijskim zakonima. Bilo bi jako dobro ako bi u Crnoj Gori postojao mnogo snažniji medijski „front“ koji bi činili predstavnici novinarskih udruženja, sindikata, organizacija civilnog društva, sa usaglašenim stavovima oko ključnih i za sve aktere nespornih medijskih pitanja. Voleo bih da nisam u pravu ali u crnogorskoj medijskoj zajednici ne postoji jasna svest o tome da danas „naši“ mogu još sutra da postanu „njihovi“ i da upravo medijsko zakonodavstvo treba da osigura stabilnu i jednaku poziciju za svaki medij bez obzira na namere i težnje vladajućih struktura.

Što se tiče aktuelne vlasti, ne treba imati nikakvih iluzija.I ona će, kao  prethodne i neke buduće vlasti pokušavati da ostvare uticaj na medije. Od nas zavisi koliko će uspeti u tome.

MONITOR: Gdje su crnogorski mediji danas?

OBRADOVIĆ: Crnogorska demokratija je još u povoju, sa neizgrađenim institucijama i medijima koji se tek prilagođavaju novonastaloj situaciji u kojoj nema DPS-a kao jedinog protivnika ili saveznika. U takvim okolnostima ima nesnalaženja, neprofesionalizma ali i navijačkog novinarstva. Ipak, generalno gledano, crnogorska medijska scena nudi građanima odgovore na mnoga aktuelna politička, ekonomska i sva druga pitanja koja se svakodnevno otvaraju i zahtevaju javnu reakciju. Mediji će sasvim sigurno biti mnogo bolji ako se u samoj profesiji pojačajaju napori na odbrani novinarstva od diletanata, partijskih i nacionalnih poslenika. Jedan od prvih koraka u tom smeru mogao bi biti, recimo, uspostavljanje sistema samoregulacije, odnosno formiranje jednog profesionalnog mehanizma pomoću kojeg će sami novinari javno ukazivati na nepoštovanje profesionalnih standarda i etičkog kodeksa.

Mislim, takođe, da još ne postoji dovoljno svesti u crnogorskim medijima, pre svega onim tradicionalnim, o neumitnosti digitalne transformacije i promenama koje ona nosi sa sobom. Nisam siguran da se preduzimaju adekvatni koraci u tom pravcu a plašim se posledica jer prelazak na nove, digitalne modele poslovanja može biti veoma bolan i težak proces pre svega za novinare.

MONITOR: Prošlo je 100 dana  Vlade. Ima li pokazatelja da se krećemo naprijed?

OBRADOVIĆ: Popunjavanje pozicija u pravosuđu, izbor vrhovnog državnog tužioca, uspešno sproveden popis i ponovno pokretanje pregovaračkog EU procesa, između ostalog, pokazuju da je Vlada u prvih 100 dana ispunila većinu očekivanja. Čini se, međutim, da su pred Spajićevim kabinetom tek ozbiljni izazovi. Kratkoročno, to bi moglo da bude sprovođenje programa Evropa sad 2 i ponašanje prosrpskog dela vladajuće koalicije. Dugoročno, jačanje desničarskih snaga u Evropi koje nisu naklonjene proširenju EU može dovesti u pitanje sadašnje jasno opredeljenje unutar Evropske unije da Crna Gora bude ogledni primer za ostale države kandidate.

U svakom slučaju, Crna Gora se nalazi pred istorijskom šansom da ubrzanim reformama obezbedi mesto u evropskoj porodici. Hoće li u tome uspeti, ostaje da se vidi, ali činjenica je da su učinjeni značajni pomaci u ovih 100 dana što je samo po sebi uspeh jer članstvo u EU je krajnji cilj ali svaki korak u tom pravcu je korak napred za Crnu Goru u izgradnji modernog, demokratskog društva.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo