Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Zadnje breme došlo

Objavljeno prije

na

Interesantno je kako svi sebe tješimo sa onim “sve na svoje dođe”, a nikome ne padne na pamet da se zapita da nije već došlo i zbog čega je tu

 

Sveže, martovsko jutro, i svojstvena stidljivost života koji se budi, kada se sunce sramežljivo probija kroz oblake, kao da se izvinjava što je došlo da ostane.  Prvo jutarnji mraz, sunce i orkanski vetar. Duva tako da gde god da kreneš duva u lice. Onda teško naoblačenje i kiša… Onda opet malo sunca i vetra… nakon svega toga, crni oblaci i grmljavina… sneg, pa pljusak….Vivaldi u jednom danu. Baba Marta je starija od svih nas zajedno. Da se nisam prepustila vetru, zalutala bih.

Postoji taj raskorak između duha i godina postojanja, kad je duh još željan lutanja, a godine teže uzemljenju. Svet se deli na ljude sa duhom i ljude sa godinama. Jedni druge preziru dok se jedni drugima dive.U svekrvinoj beležnici recepata stoji njenom rukom zapisan recept “kolač damski kapric  – žensko jogunstvo” (pisanim ćiriličnim slovima). Mene je baba prvo naučila da pravim kolače sa makom, jer “ko zna kakvu ćeš oštrokondžu od svekrve dobiti, a zakonom je zabranjeno da je uspavaš za stalno, ali nije zabranjeno za privremeno”. Danas mi nedostaje moja dobra svekrva Rada. Interesantno je kako svi sebe tešimo sa onim “sve na svoje dođe”, a nikome ne padne na pamet da se zapita da nije već došlo i zbog čega je tu. Labakovski kaže da je samo žene pune samopouzdanja lako i lepo voleti, a Vladeta Jerotić da pametna žena neće pokazati da je pametnija od svog partnera, jer balkanski muškarci to ne podnose. Tako da, recept je jednostavan. Budi malo, ali nemoj biti, jer onda nisi, ali bi trebalo.

U Srbiji je ubijeno deset žena za tri meseca. Narodni poslanik i advokat Svetozar Vujačić (SNS) je tokom gostovanja u jutarnjem programu, na televiziji sa nacionalnom pokrivenošću, izjavio: „Kad muž ubije ženu, to nije tako teško ubistvo. Nije to tako teško braniti. Retko sam branio kad muž ubije ženu jer je to lako ubistvo onda to nije interesantno ni braniti jer je lako odbraniti. A kad žena ubije muža onda je to teško ubistvo.“ Živimo u Mordoru. Postoje vrata koja lepa reč ne otvara. Mora to malo nogom.

Ma koliko se trudio, ne možeš bes i tugu zatvoriti i praviti se da ne postoje. Nađu najmanju pukotinu, kroz nju se provuku i tada uništavaju prvo onog ko ih je zatvorio, pa onda sve pred sobom.

Htela sam još nešto da kažem, ali mi je vetar odneo misli.

P.S. Moj Pečur, e mudra je ona, kažem joj da donese igračku, a ona naćuli uši igleda i sve tako dok ja ne donesem igračku.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Umjetnička suša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sjedi kraj rijeke i dozvoli vodi da zaboravi umjesto tebe. Liturgija kamena i vode

 

 

Prvi topli zraci sunca, život koji ponovo počinje u magičnoj tišini, miris kafe. Trebalo bi da mirno uživamo u ovim trenucima koji, često, ostaju najbolji u celom danu. Od jutros šećerom hranim neku dozlaboga gladnu neman u sebi. Ne znam o čemu se radi, nisam se jedila. Treba joj to.

Ako potisneš neprijatne emocije, i sve druge će se sakriti. Niko ti ne kaže da u nekim godinama postaješ težak. Ne fizički. Pa ni karakterom. Nego da gde god kreneš, šta god da radiš nosiš sa sobom teret iskustava, odluka, izbora, saznanja i da to te čini inertnim. Ostalo odradi Njutn. U magnovenju i disbalansu uspostavljaš logiku i red dok vreme nestaje. U potrazi za stalnim izvorom nezadovoljstva i ogorčenosti. Tu se plamen radosti ne prima. Obradiće to na svoj način mozak, grudi, kosti. Ali, šta će naposletku ostati? Moraš da kažeš šta imaš i da te neko čuje i pokuša da razume. Sve ostalo su priče za decu. Kad se sve uznemiri i uskovitla, bitno je naći žišku. Tu jednu tačku koja će biti nepokretna šta god se dešava i na koju će biti usmerena pažnja.

Radoje Domanović nas je toliko dobro poznavao da se od takve spoznaje propio i umro. Petar Kočić, koji nas je isto tako dobro poznavao, život je završio u duševnoj bolnici. I sad se nameće zaključak da smo toliko teški, da poštenom i pametnom čoveku ostaje da se propije ili poludi među nama!

Tako se preživljavaju bure. Opet učim da hodam, u sebi. Svet je prepun ivica, ali ruke koje su nekad pomagale nikad nisu nestale. Lako je hodati kad je vreme pobeđeno. Ponekad i hod u najtoplijoj obući učini noge hladnim kao led. Toplini ne doprinosi okruženje i okolnosti, već damar u nama. Samo mu ne dozvoliti da se ugasi. Samo to, a to je najteže.

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sedi kraj reke i dozvoli vodi da zaboravi umesto tebe. Liturgija kamena i vode. U svetu koji juri da sačuva, da zadrži, da pobedi vreme, važno je podsetiti se da se lepota nalazi u propadanju listova, u poslednjem gutljaju čaja, u ćutanju posle poslednje rečenice… Ne treba bežati od prolaznosti. Treba joj se nakloniti. Jer dok prolazi… mi postojimo.

P.S. Samo tiha mesta… bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo