Povežite se sa nama

FOKUS

Zagrljaj mafije

Objavljeno prije

13 godina

na

keljmendi

Na Kosovu uhapšeni Naser Keljmendi je obilno kreditiran od Prve banke u vlasništvu braće Aca i Mila Đukanovića. Prema podacima Monitora, od banke braće Đukanović dobio je kredit u avgustu 2007, godinu pošto je pomogao crnogorsku nezavisnost. Preko Prve Naser je vršio i druge novčane transakcije, o čemu postoji dokumentacija u Tužilaštvu. Veze između biznismena Đukanovića i Keljmendija, a i drugi njegovi poslovi, nijesu bili sumnjivi Ranki Čarapić. Ona je tvrdila da nema osnova za procesuiranje jednog od najvećih narko bosova Evrope.

Naser Keljmendi je kosovskog porijekla, a u regionu je djelovao u trouglu Bosna – Crna Gora – Kosovo. Tereti se za šverc narkotika, ubistva i druga krivična djela. U Crnoj Gori, koja je, kako je govorio, bila njegova druga domovina, osjećao se komotno. Prema podacima američkih i bosanskih službi, Keljmendi je bio poznat je po svojim vezama u političkom i policijskom vrhu regiona.

Keljmendi je u intervjuu Vijestima tvrdio da ne poznaje nikoga iz crnogorskog vrha. Ali listing njegovih telefonskih razgovora sa političarima, službenicima MUP-a i privrednicima, koji je objavio Dan, te nelegalni poslovi i gradnja na koje su blagonaklono gledali zvaničnici upućuju na drugačiji zaključak. Keljmendi je u Podgorici dočekivan kao bos. Sjedio je u Grandu, bazi crnogorskog vrha i Milana Roćena. Policajci su ga propuštali sa ogromnim sumama keša. Glavni trgovac dvora zatvarao bi butik za obične smrtnike da bi Keljmendi neometano birao skupe marke. Sa svojom izabranicom Jasminom Babić zabavljao se po našoj državi i poslovao od Ulcinja do Rožaja… Jasmina ima u Baru poslovni prostor i stan, a zajedno su vlasnici agencije za nekretnine Donata, koja je upisana u Registar Privrednog suda Crne Gore.

Keljmendijev stan u Ulcinju je pod hipotekom Prve banke, na osnovu rješenja 060-2074/07. Kredit je izdat u vrijeme kada je Prva obilato pomagala prijatelje u milionskim iznosima, emitujući rizične plasmane. Pored Keljmendija, u to su se vrijeme u Prvoj opskrbljivali i Stanko Subotić, Brano Mićunović, braća Darko i Duško Šarić, ali i brojni političari, biznismeni bliski familiji. Kasnije su rizični plasmani spašavani novcem crnogorskih poreskih obveznika.

Prema evidenciji Uprave za nekretnine, Keljmendi u Crnoj Gori posjeduje više desetina hiljada kvadrata nekretnina, najviše u Ulcinju, gdje pored zemlje ima i hotel. Dva stana ima u Podgorici, nadomak Granda. Sve nekretnine koje posjeduje u Crnoj Gori su pod hipotekom, što zbog kredita, što zbog neplaćenih poreza.

Prema listingu razgovora od 2007. do 2010, koji je izazvao veliku buru kada je objavljen ali niko nije odgovarao, Naser Keljmendi je imao živu komunikaciju sa funkcionerima, policijskim zvaničnicima i predstavnicima podzemlja. Komunicirao je i sa Damirom Mandićem, optuženim za učešće u ubistvu Duška Jovanovića, i to dva dana prije nego što je Mandić uhapšen.

Zanimljivo je da je Mandić u vezi sa ubistvom Jovanovića u policijskoj stanici pominjao ime Ismeta Osmanija koji je prema toj tvrdnji koristio njegov mobilni telefon. Osmani zvani Curi je dio poznatog klana braće Osmani, koji su, prema brojnim napisima, ogranak regionalne hobotnice kojim rukovodi Keljmendi. Ismet Osmani je viđan u Crnoj Gori u društvu sinova Nasera Keljmendija. Godinama dolazi na crnogorsko primorje. U Ulcinju posjeduje stan. Osmanijevi se povezuju sa političkim vrhom Kosova.

Prema listingu, Keljmendi je intenzivno komunicirao sa odabranima – Mehmedom Zenkom, bivšim poslanikom u Skupštini Crne Gore; Gzimom Hajdinagom, bivšim predsjednikom Ulcinja; službenikom ANB-a Duškom Golubovićem; šefom ulcinjske policije Rudolfom Elezovićem, šefom DPS-a iz tog grada Lorom Nrekić… Prema pisanju Dana evidentirano je i više od 40 poziva sa službenih policijskih telefona.

Keljmendi se, nakon što je protiv njega podignuta potjernica u BiH navodno slobodno kretao po Crnoj Gori. Tvrdi se da je viđen u Grandu i u svom hotelu u Ulcinju. Onda mu se izgubio trag. Isto je bilo i sa drugim narko bosvima. Šarić i Kalić su slobodno napustili Crnu Goru. Da li je sve to slučajno?

Poslanik Nebojša Medojević je tvrdio da je Keljmendi pod zaštitom Milana Roćena. ,,Iz telefonskih listinga se može vidjeti da je Keljmendi imao komunikaciju sa funkcionerom ANB-a Duškom Golubovićem i vlasnicima Grand kafea, a ministar spoljnih poslova ne krije veze sa njima”, saopštio je Medojević nakon izbijanja afere listing prije nekoliko godina.

„Na Odboru za bezbjednost i odbranu tražio sam podatke o saobraćajnoj nesreći u kojoj je stradao čovjek, a Keljmendi nije odgovarao za to krivično već su ga transportovali do Bosne i Hercegovine. Sasvim je izvjesno da su pojedini profesionalci iz policije, ANB ili tužilaštva, suočeni sa blokadom u istrazi od strane Roćena, možda i Veljovića i Duška Markovića odlučili da dostave Danu listing kako bi ukazali na veze organizovanog kriminala sa državnim strukturama”, rekao je Medojević.

Umjesto da odgovora za teška krivična djela, Naser Keljmendi se nagodio sa Tužilaštvom i ovdje samo platio kaznu od 10.000 eura zbog bespravne gradnje hotela Kasa grande u Ulcinju.

Na snimku svadbe Safeta Kalića, narko bosa iz Rožaja, za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica nalijepljen je audio snimak telefonskog razgovora dva policajca. Jedan sa kontrolnog punkta Ribarevina kaže:„Uhvaćen je čovjek sa većom količinom novca, Keljmendi. On se poziva na vas i na Duška Markovića.” Sa druge strane, navodno je Vlatko Rakočević, šef službe Državne bezbjednosti iz Mojkovca, koji odgovara: „Slobodno neka ide.” MANS je tražio provjeru snimka, ali nikada nije preduzeta istraga. Tužilaštvo je isljeđivalo nevladine aktiviste iz MANS-a i novinara Monitora, kako je snimak svadbe postavljen na You Tube. Rakočević je demantovao autentičnost ovog audio zapisa.

Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu tvrdio je da Naser Keljmendi ima i državljanstvo Crne Gore, ali je to MUP Crne Gore više puta demantovao. Keljmendi se u crnogorskom katastru vodi sa mjestom boravka u Podgorici. Njegova navodna adresa je Polinska bb, Podgorica, koju nijesmo uspjeli pronaći na mapama glavnog grada.

Jedan od pripadnika sarajevskog podzemlja Amir Pašić Faćo je u emisiji 60 minuta govorio o vezi Nasera Keljmendija, Mila Đukanovića i Fahrudina Radončića, aktuelnog ministra sigurnosti BiH i osnivača koncerna Avaz. „Ovo je mreža u čitavoj Bosni, preko koje dolaze ubice. To ti je Naser Kruejzi, u Tuzli je Naser Orić, ovdje je Naser Keljmendi. Eto nedavno, kad je Đukanović dolazio u grad, čuo sam da su on, Keljmendi i Radončić bili na golf terenima.”

O Radončiću i Keljmendiju svjedočila je na sudu Šejla Jugo Turković, supruga Zijada Turkovića, kome se sudi u BiH. Ona je za ubistvo supruga optuživala Radončića i Keljmendija. Ova sarajevska novinarka koja je dugo radila za Radončića, tvrdila je da iza likvidacije vlasnika Nacionala Iva Pukanića stoji Đukanović. ,,Radončić bi mogao ponuditi odgovor na pitanje ko je ubio Iva Pukanića, ali i brojne druge žrtve nerazjašnjenih ubistava… Sve tvrdnje iznosim na temelju razgovora između mene i Radončića. Tom razgovoru prisustvovalo je nekoliko ljudi. Radončić je tada doslovno rekao da je Pukanić pogriješio što se zajebavao s Đukanovićem, misleći da će ga nekažnjeno reketirati”.

Svi ovi navodi više puta su demantovani. Poznato je da se Milo Đukanović i Fahrudin Radončić poznaju još iz davnih komunističkih dana, kada su bili uzdanice starog rukovodstva. Radončić umalo nije kupio Pobjedu.

Bosanski organi pokrenuli su akciju protiv Keljmendija prošle godine. To se tumačilo kao udar SDA na Radončića, koji se upravo spremao da preuzme poziciju minstra sigurnosti i formira vlast sa socijaldemokratama, koje su se preko noći odrekli svojih koalicionih partnera iz SDA. Akcija protiv Keljmendija nije pomutila Radončićev uspon. On je preuzeo funkciju i sada tvrdi da je njegovo ministarstvo najzaslužnije za hapšenje Keljmendija.

Prema istraživanju Slobodne Evrope objavljenom prošle godine, Keljmendi i Radončić imali su poslovne aranžmane i transakcije. Postojale su i indicije da je Keljmendi trebalo u BiH da opere ogromne količine sumnjivog novca iz Crne Gore preko njemačkog Fonda. U ranijim izvještajima stranih obavještajnih službi Keljmendi je u Crnoj Gori imao poslove sa klanovima Šarić i Kalić. Prema pisanju beogradskog Blica, u procesu protiv Keljmendija glavni svjedok biće Darko Šarić, odbjegli pljevaljski narko bos, koji se krije već duže vrijeme. Navodno je Šarić u kontaktu sa policijom već otkrio mnogo detalja vezanih za Keljmendijevu hobotnicu.

Šarić je, podsjetimo, preko Crne Gore oprao ogromne količine novca, i to poslujući sa državom i Prvom bankom. Tereti se za šverc više tona kokaina. Prema brojnim tvrdnjama Šarić nije na vrhu narko kartela. Iznad je Keljmendi, a iznad Keljmendija je neko mnogo moćniji.

Pored crnogorskog i bosanskog vrha, Keljmendi ima dobre veze sa vrhom Kosova. Prema podacima bosanske SIPE, na dugačkoj listi Keljmedijevih poslovnih prijatelja i najbližih saradnika su i bivši kosovski premijer Ramuš Haradinaj, dok se aktuelni premijer Hašim Tači dovodi u vezu sa klanom Osmani.

Prema procjenama inostranih agencija, narko klanovi koji operišu u regionu okreću milijarde. U posrnulim ekonomijama Crne Gore, Bosne i Kosova, novac od narkotika i drugih švercovanih roba, postao je glavna privredna grana, a ove države praonice prljavog novca kojim se finansiraju i političke elite. Hapšenjem Nasera Keljmendija moglo bi se udariti i na onu mnogo moćniju hobotnicu, čiji su predstavnici na najvišim funkcijama u Prištini, Podgorici i Sarajevu. Naser je izvođač radova, svjedok od čije riječi drhte naše vođe.

HRONIKA NAJAVLJENOG HAPŠENJA
Amerika stoji iza svega

Kada je prije nešto manje od godinu Barak Obama stavio Nasera Keljmendija na crnu listu osoba opasnih po bezbjednost SAD, Monitorov izvor iz crnogorske policije je kazao da nema šanse da ovaj narkobaron ne bude konačno uhapšen.

„Koga Amerikanci stave na crnu listu, taj nema šanse. Na taj način su svojevremeno došli i do kolumbijskog kralja droge Eskobara”, kazao je još tada naš izvor. „Pretpostavlja se da je Keljmendi težak više milijardi eura, što u gotovom novcu, što u nekretninama. On je postao toliko moćan da ima veće prihode nego neke države na Balkanu. Uz političke veze na visokom nivou, on je postao jači od država. To je ono što je Amerikancima počelo da smeta”, ispričao je Monitorov izvor.

Nije prošlo mnogo od tada do hapšenja Keljmendija, petog maja oko dvadeset sati u Prištini, po međunarodnoj potjernici koja ga tereti za četiri ubistva, jedan pokušaj ubistva, trgovinu drogom međunarodnih razmjera i organizovanje kriminalne grupe. Američka ambasada u Crnoj Gori, pozdravila je hapšenje u Prištini. Crnogorski zvaničnici se nijesu oglašavali.

Zajedno sa Keljmendijem uhapšen je i Fuad Nikč (32), Albanac koji je dugo živio u Rožajama. On mu je, prema navodima policije, pomagao u skrivanju. Nije bio jedini. Izvor iz crnogorske policije kazao je Monitoru da su u skrivanju od kada se ponovo vratio na Kosovo, Keljmendiju pomagali mnogi iz njegovog okruženja, čija su imena policiji poznata. „Obezbjeđivali su mu stanove i bili su u njegovoj pratnji prilikom kretanja, najčešće na relaciji do Peći i Đakovice. U tom krugu se kretao od kada se vratio na Kosovo”, kaže naš izvor.

Monitorov izvor vjeruje da je Keljmendi prije toga boravio u svojoj kući u Dubaiju, ali da je bio pod prismotrom američkih istražitelja. „On njima nije mogao umaći. Znali su i kada je otišao za Dubai. Držali su ga dok nijesu iz njega izvukli sve informacije koje su im trebale, i onda su dopustili da se prije par mjeseci vrati na Kosovo. Zatim su dojavili kosovskoj policiji gdje se nalazi. Praktično su ga predali vlastima na Balkanu”.

Naš sagovrnik takođe tvrdi da je Keljmendijevo „skrivanje” u Dubaiju finansirala balkanska duvanska mafija koja kontroliše međunarodne puteve šverca cigareta koji su sa naših prostora izmješteni na istok.

„Duvanska mafija svojim novcem omogućava skrivanje još nekim odbjeglim narkodilerima sa međunarodnih potjernica, kao što su Goran Soković i Dejan Šekularac. Oni su viđeni u Tunisu”, kaže naš izvor.

Keljmendiju je međunarodna policija počela da diše za vratom sa pokretanjem policijske akcije pod kodnim nazivom Besa, u koju je bio uključen i američki FBI. U okviru ove akcije kojom su obuhvaćeni djelovi albanske mafije, uhapšeno je skoro petsto osoba i zaplijenjeno više od tone kokaina. Potom je krenula akcija Lutka koju su sprovodili MUP Republike Srpske, SIPA BiH, MUP Kantona Sarajevo i Tužilaštvo BiH. U startu je uhapšeno više od 30 osoba, među kojima je i bivši šef Odjeljenja za droge SIPA-e Bojan Cvijan.

Pored Cvijana uhapšen je i Zoran Pušara. Mediji su prenijeli da je policijska akcija bila usmjerena protiv tri organizovane grupe i više osoba koje su učestvovale u ubistvima i razbojništvima i rezultat je višemjesečne istrage o ubistvu Ramiza Delalića Ćele. Najmasovnija akcija izvedena je na području opštine Ilidža gdje je osnovni zadatak bio hapšenje Keljmendija, osumnjičenog da je „mozak” organizovanog kriminala. Kada ga nijesu pronašli, raspisali su međunarodnu potjernicu.

Odmah se doznalo i to da je policijska akcija u BiH bila usmjerena prvenstveno protiv kriminalne grupacije Darka Eleza, koji je stručnjak za naručena ubistva. ,,Po svoj prilici Elez je bio blizak Keljmendiju. Vjeruje se da je upravo Keljmendi naručilac nekih ubistava koja je počinila ova grupacija. Treba znati da je Elezova kriminalna organizacija bila naslonjena i na crnogorsko podzemlje. Hapšenje Keljmendija moglo bi značiti i rasvjetljavanje nekih važnih ubistava u Crnoj Gori”, kaže Monitorov policijski izvor.

Prema njegovim riječima u okviru ove akcije rasvijetljeno je ukupno dvanaest teških ubistava, jedan pokušaj ubistva, kao i jedna od najvećih pljački ikada izvedenih u Bosni i Hercegovini. Ubrzo se na ovu akciju nadovezala akcija pod kodnim imenom Argos koja je još u toku, i za koju se vjeruje da će do kraja rasvijetliti čak trideset osam ubistava.

,,Očekuje se da, između ostalih, bosanska policija rasvijetli ubistvo Taiba Torlakovića, pripadnika Ćeline grupe, kao i ubistvo Antoana Magaša. U ove dvije posljednje policijske akcije razbijeni su kriminalni klanovi Darka Eleza, Šabački klan, klan Zijada Turkovića, a sada se otkida i vrh klana, odnosno hobotnice Nasera Keljmendija”, kaže Monitorov izvor.

Centar za istraživačko novinarstvo pisao je krajem 2009. kako Keljmendi i njegov klan upravljaju nizom firmi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu, te imaju veze sa uticajnim ljudima u regionu.

Prema podacima srpske policije, Keljmendi je glavni finansijer i organizator prometa heroina sa Kosova, koji u Peć stiže autobusima iz Istanbula i Albanije, a zatim se, preko Rožaja, doprema u Novi Pazar, a odatle u Zapadnu Evropu. Prije godinu dana Politika je objavila da je srpska policija, istražujući slučaj Darka Šarića, dobila saznanja da su ovaj Pljevljak i klan Keljmendija u bliskim odnosima, što je Keljmendi negirao.

,,Ja sam biznismen, a to što o meni pišu, neka im je na čast”, izjavio je. Monitorov izvor još prije više od godinu i po je specijalno za našu novinu napravio šemu klana Keljmendi, sa Naserom na vrhu piramide. Njegove desne ruke su Ramiz Murići, Redžep Džeko Keljmendi, Mehmed Sadrija, Sadik Murići, Hisen Kurtbogaj, Skender Murići, Ahmed Mala i Muhamed Ali Gaši zvani Žuti.

Policijski izvor tvrdi da Keljmendijevi rođaci i prezimenjaci Redžep, Šefket, Valdet, Dževdžet i Agron zvani Groši, rade isključivo sa drogom. „Ram Keljmendi švercuje drvnu građu iz Crne Gore, dok je Shuma Ermuch njegov čovjek od povjerenja i na vrhu piramide šverca oružja.”

Isti izvor navodi da među Keljmendijevim ljudima veliki uticaj u Crnoj Gori ima klan braće Osmani – Burima, Baškima i Ćazima, i da taj klan, zapravo, kontroliše crnogorsko podzemlje. ,,Pod Keljmendijevom kontrolom je i porodični klan Murići, preko kojeg pipci Keljmendijeve hobotnice stižu do SAD. Sadik Murići i Elvir Murići su u Americi pod direktnim nadzorom Skendera Keljmendija. Skender u Bruklinu kontroliše prodaju droge i oružja”.

Ispod klana Murići nalazi se još nekoliko manjih porodičnih klanova, takođe u službi Keljmendija, kao što su Lajci, Bajrami i Ljuca. Ovi klanovi, opet porodičnim vezama, u direktnoj su sprezi sa mafijom u zapadnoj Evropi.

Monitorov izvor potvrđuje navode SIPA da se uticaj Keljmendijeve organizacije osim BiH, proteže i na Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Njemačku, a da jedan krak stiže do SAD. Smatra da bi regionalni policijski kapaciteti bili nemoćni, da se nijesu umiješali stranci.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PORFIRIJE U NAŠEM SOKAKU: Srpstvo svuda i uvijek

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Augusta, 2026

Objavio:

Obilježavanje 150. godišnjice bitke na Vučjem dolu poslužilo je, pod komandom Porfirija Perića, za još jedan atak na Crnu Goru, Crnogorce i sve one koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost ne vide u srpskom svetu

 

 

Sto pedeseta godišnjica bitke na Vučjem dolu (28. jul 1876) dala je povoda za ponovnu demonstraciju velikosprskog hegemonizma. Očekivano, na čelu parade našali su se Srpska pravoslavna crkva i njen Patrijarh Porfirije Parić. Dok su se civilni promoteri projekta srpskog sveta, sa funkcijama i bez njih, trudili da pomognu, kako i koliko umiju.

A sve ne bi li, svi oni skupa, sačuvali plamen projekta velike Srbije i sprali gorak ukus poraza nakon 21. maja i 13. jula, odnosno, proslava Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore. Tokom kojih su mnogoborojni građani pokazali privrženost svojoj zemlji i sposobnost da prepoznaju i razdvoje laž i istinu, mržnju od ljubavi. Svrstavajući se na stranu koja nudi zajedničku, evropsku budućnost građanima, bez obzira na njihove nacionalne i vjerske razlike, te politička ili bilo koja druga opredjeljenja.

Obilježavanje jubilarne godišnjice bitke počelo je saopštenjem SPC prema kome je „pobjeda na Vučjem dolu u istoriji srpskog naroda ostala zapisana zlatnim slovima kao jedan od najsvetlijih primjera zajedništva i odanosti…”.

Predsjednik Jakov Milatović je na Vučji do došao sa bitno drugačijim porukama.  „Danas odajemo počast junacima koji su prije 150 godina izvojevali jednu od najvećih pobjeda u crnogorskoj istoriji”, poručio je dok je, u društvu ministra odbrane Dragana Krapovića, polagao vijenac na spomen obilježju nekadašnjeg poprišta. Predsjednik je podsjetio kako je ta pobjeda snažno odjeknula Evropom i učvrstila put Crne Gore ka međunarodnom priznanju. Milatović je poručio da nasljeđe junaka sa Vučjeg dola obavezuje današnje generacije da Crnu Goru čuvaju u slozi, odgovorno je uređuju i vode putem razvoja i evropske budućnosti.

Onda je krenula druga vrsta interpretacija istog događaja od prije 150 godina. U kojoj, izgledalo je, Vučji do sa svojim junacima i žrtvama, suštinski nevažan ukoliko se ne može dovesti u poželjan ideološki koncept retuširane prošlosti i svesrpske budućnosti.

Počelo je, odmah po dolasku Porfirija i svite u Crnu Goru. „Mi pokazujemo i potvrđujemo da prevazilazimo svaku vrstu podjela, svaku granicu i datu biološku, ali i onu koja je stvorena našom pogrešnom voljom i našim pogrešnim izborima”, nije izdržao Porfirije Perić da građanima Crne Gore još jednom ne zamjeri za odluku da, nakon raspada SFR Jugoslavije, svoju sudbinu preuzmu u vlastite ruke.

To je bio uvod. „Povodom godišnjice slavne Bitke, njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, na praznik Svetog Atinogena, Svetom liturgijom u hramu posvećenom tom sveštenomučeniku i velikom ugodniku Božjem na mjestu gdje su prije tačno 150 godina srpski junaci izvojevali veliku pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom”, otkriva provučićesvski portal borba.me svima koji su do skora vjerovali kako su se na Vučjem dolu sukobile snage Otomanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore, potpomognutom ustaničkim odredima iz Hercegovine. A prema brojnim istorijskim izvorima, i dobrovoljcima iz Boke Kotorske, Dalmacije, Rusije, Italije…

Porfirije Perić ide još dalje od borba.me, pa veli kako je svih, otprilike, 14.000 boraca sa pobjedničke strane, nosilo isto ime. Rastko Nemanjić. Pošto su, eto, svi bili Srbi.

„I pravoslavni Srbin u Americi, i pravoslavni Srbin bilo gdje u Evropi, i bilo gdje da se nalazi, svuda ima jedno te isto ime i prezime. Označen krstom Hristovim i znakom Njegovim, ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava, jeste Rastko Nemanjić”, besjedio je svoju istinu čovjek nedavno, u Sloveniji, drugostepeno osuđen zbog kažnjavanja podređenog sveštenika koji je odbio naređenje da lažno svjedoči u finansijskom sporu.

Ono što je započeo srdeći se zbog postojanja Crne Gore, Porfirije Perić je završio još jednom negirajući crnogorsku naciju. „Na tom mjestu našli su se, rame uz rame, Srbi iz različitih plemena i bratstava – Crnogorci, Brđani i Hercegovci, djeca iste svetosavske vjere i nasljednici svetolazarevskog predanja…”.

Svašta basta promoterima srpskog sveta. Pa i to da jedan narod i državu (pre)poznate, pored ostalog, po viševjekovnoj plemenskoj organizaciji društvenog života, svedu na – komšijsko pleme. To nije neznanje, već svjesno nasilje nad činjenicama, Vučićevog ministra velikosrpskih poslova u svešteničkoj odori. Koji, za negiranje crnogorskog identitea koristi istorijske momente koji su nepobitan dokaz crnogorske osobitosti i samostalnosti.

Na čitaocu/slušaocu je da se opredijeli: da li je na Vučjem dolu 1876. Vojska Knjaževine Crne Gore, zahvaljujući svojoj hrabrosti i vojnoj strategiji tadašnjeg knjaza a budućeg kralja Nikole Petrovića, izvojevala jednu od najvećih ratnih pobjeda, ili su Svetosavci vodili vjerski rat protiv demonskih sila, sveteći Kosovski boj. I najavljujući poraz DPS na izborima 2020. godine.

S Porfirijem glas je udvojio istoričar dr Aleksandar Stamatović, profesor Univerziteta Crne Gore. „Bitka na Vučjem dolu nije bila samo jedna od najvećih pobjeda nad Osmanskim carstvom, već bitka srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Hercegovci i Brđani nastupali kao dijelovi jednog naroda i jedne vojske”, poručio je Stamatović a prenijela beogradska Politika sa akademije pred hramom u Nikšiću.

„Boj na Vučjem dolu bio je nesumnjivo osveta Kosova”, nastavio je Stamatović uz simboličan poziv Jovici Zirojeviću, alaj-barjaktaru hercegovačkih ustanika u vrijeme bitke na Vučjem dolu, da vidi kako se i koliko u savremenoj Crnoj Gori „radi i priča protiv Srbije i protiv svega onoga što je srpsko”. Za kraj svog izlaganja, on se obratio prisutnim Hercegovcima koji su došli na svečanost, poručujući im da u Nikšiću nijesu došli ni na tuđu zemlju ni u susjedstvo. „Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija”. Povodom iznijetih tvrdnji nijesu se oglašavali sa Univerziteta Crne Gore. Ni iz Tužilaštva.

Samo je Opština Nikšić, u reagovanju upućenom Politici, precizirala: “Institucionalno, Opština Nikšić je u potpunosti stajala uz Eparhiju i bila joj na usluzi u pripremi samog događaja, a predstavnici Opštine su apsolutno poštovali protokol organizatora, ne tražeći bilo kakve izmjene. Jedino što smo tražili jeste da protokol dobijemo unaprijed. S tim u vezi, moramo naglasiti da je jedini segment koji se nije nalazio u protokolu (čiju smo konačnu verziju dobili sat vremena prije početka) bio govor profesora Aleksandra Stamatovića.”

Tezu po kojoj je bitka na Vučjem dolu bila početak borbe protiv Mila Đukanovića i njegovog DPS-a elaborirao je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

„I 2020. godine srpski narod u Crnoj Gori i vjernici Srpske pravoslavne crkve imali su preobraženi Vučji do koji je bio duhovnog tipa i gdje smo opet odnijeli veličanstvenu pobjedu“, kazao je Kovačević naglašavajući kako prisustvo patrijarha SPC Porfirija pokazuje kako „naš narod još uvijek stoji pod istom kapom“.

Priču je zaokružio Milorad Dodik, nekadašnji predsjednik BiH entiteta Republike Srpske. Svojatajući i on Vučedolsku bitku kao dio istorije srpskog naroda, Dodik je ceremoniji dao jasan politički kontekst: „Mi smo se uporno borili za našu slobodu i danas se borimo za našu nezavisnost. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više…“

Sve to je davna, prepoznata i i, očigledno, nezavršena priča. Zlokobna i opasna.

„Onda kad više ne može da osvaja teritorije, velikodržavni projekat osvaja sjećanje. Kad ostane bez tenkova, oblači mantiju. Kada izgubi ratove, seli se u hramove, akademije, školske programe, spomenike i državne institucije”, piše režiser Danilo Marunović. „Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji zato nijesu bezopasni. Naprotiv, poražene ideologije često postaju najagresivnije upravo onda kada pokušavaju da izbjegnu konačno suočavanje sa posljedicama svojih djela.”

Red je tu još nešto primijetiti. Za razliku od svog partijskog sljedbenika Marka Kovačevića, Andrija Mandić je izbjegao mogućnost da uzme direktno učešće u ovom talasu posrbljavanja istorije Crne Gore. Doduše, Kovačević je imao obavezu više, pošto je nikšićki ogranak NSD neki dan odbio da se izjašnjava o putujućoj inicijativi Milana Kneževića za otpriznavanje Kosova.

To se nekima nije dopalo. Naprotiv, ojačalo je sumnje da Mandić i njegova partija imaju rezervni plan, koji ne podrazumijeva da će na svaki mig vlasti iz Beograda destabilizovati Crnu Goru. To je u srpskom svetu ravno najvećoj izdaji.

Milan Knežević je svoju bitku nastavio u parlamentu. U fokusu njegovog gnjeva su – susjedi. „Dogovorili smo se sa Hrvatima oko broda Jadran. Naravno, niko od vas to ne zna ali znate da sam bio predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu i da imam vrlo pouzdane informacije. A te su informacije od ove suprotne strane, susjedne, koja mi ne dozvoljava da uđem. Dogovor je sledeći: mi Hrvatima vraćamo brod Jadran. Brod Jadran će ploviti pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo mi da ga koristimo kao trenažni brod. Ne znam šta to znači, možda će da nam ga pozajmljuju da švercujemo drogu, ali onda da promijenimo zastavu da ne napravimo problem Hrvatima“, naveo je Knežević. Uz konstataciju: “Suštinski, Crna Gora postaje protektorat Hrvatske”.

Iz Vlade su demantovali Kneževićeve tvrdnje o dogovoru u vezi broda Jadran. No sve veći politički rascjep u nekadašnjem DF-u teško je prikirti. I ovog puta linija razdvajanja je pitanje šta je kome bliže: Crna Gora ili Porfirijev i Vučićev svesrpski svet. Zato ovonedjeljni politički performansi između Nikšića i Bileće ima i jasan ovovremeni politički kontekst. U međusobnom razračunavanju Mandiću i Kneževiću trebaće saveznici. Ko će ih gdje tražiti (naći), moglo bi odrediti i konačan ishod. A nije svejedno.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PADAJU OPTUŽNICE: Prekrupne ribe za nereformisano pravosuđe

Objavljeno prije

3 sedmice

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Kadrovi starog režima,  veting kog nema, i dalje politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe. Ne čudi otuda što svi ćute dok optužnice u predmetima koji su trebali da pokažu da se stvari mijenjaju, padaju jedna za drugom

 

 

Serija oslobađajućih, mahom pravosnažnh presuda u procesima protiv tzv. krupnih riba prošla je uz gromko ćutanje vlasti. Otćutala ih je i opozicija. Pa i javnost.

Višegodišnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, protiv koje se vodi više procesa pred crnogorskim sudstvom, pravosnažno je krajem prošle sedmice oslobođena u jednom od njih. Radi se o procesu u kom je Specijalno državno tužilaštvo (SDT)  tereti da je zloupotrijebila službeni položaj i spriječila suspenziju nekadašnjeg sudije u Rožajama Milosava Zekića, kada se protiv njega vodio krivični postupak.

Medenica je u tom slučaju prvostepeno osuđena  4. novembra 2024, na šest mjeseci zatvora. Sada je Apelacioni sud Crne Gore preinačio tu odluku i izrekao Medenici oslobađajuću presudu.

Kako je saopšteno, Apelacioni sud je uvažio žalbu odbrane Vesne Medenice i preinačio presudu Višeg suda, jer, po njihovim nalazima,  nije dokazano da je izvršila krivično djelo za koje je optužena. “Ovaj sud je zaključio da tokom postupka nije na nesumnjiv način dokazano da je okrivljena prekoračila granice svojih službenih ovlašćenja, niti da je propustila izvršenje službene dužnosti čije je preduzimanje bilo propisano zakonom i koje bi se nalazilo u okviru njenih ovlašćenja kao predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore”, navodi se u saopštenju tog suda.

Medji su objavili da je bivša predsjednica Vrhovnog suda sa suzama u očima slušala presudu. “Srećna sam što ima još sudija koji nijesu na prodaju”, kazala je Medenica nakon što je sudija Apelacionog suda Predrag Tabaš saopštio zbog čega ju je tročlano vijeće oslobodilo krivice preinačivši presudu sutkinje Višeg suda u Podgorici Sonje Keković koja je bivšu šeficu pravosuđa, u dva navrata, osudila na šestomjesečni zatvor.

Medenica je decenijama bila na čelnim pozicijama u politički kontrolisanom pravosuđu, u vrijeme Đukanovićevog režima. Njene prepiske sa nekim od sudija koje su dospjele u javnost, samo su djelići slagalice o tome kolika je bila njena moć u to vrijeme. I koliko je sudija “bilo na prodaju”.  No,  pravosuđe, pet godina nakon pada DPS, to nije uspjelo i da dokaže.

U druga dva procesa koji se vode protiv Medenice, osuđena je tek prvostepeno. Pošto procesi još njesu stigli do institucionalnog kraja, obrti su takođe mogući.  Krajem prošle  godine, 2. decembra, Medenica je osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja. Viši sud je proglasio krivom jer je kao predsjednica Vrhovnog suda uticala na sutkinju Privrednog suda Milicu Vlahović Milosavljević da donese odluku u predmetu u korist njenog kuma Rada Arsića, a na štetu jedne ruske kompanije. Cilj, tvrdi tužilaštvo, je bio da se spriječi naplata 400.000 eura potraživanja ruske kompanije od Arsića.

Osim Medenice, i sutkinja Vlahović Milosavljević je osuđena za zloupotrebu položaja na šest mjeseci zatvora. Iz SDT su tada saopštili  da su zadovoljni presudom, ali ne i visinom kazne.

U trećem, javno najeksponiranijem slučaju, Medenica je osuđena u januaru ove godine na 10 godina zatvora, kao i njen sin Miloš, koji je u bjekstvu. Osuđena je zbog nezakonitog uticaja, primanja mita i uticanja na sudske odluke, dok je oslobođena optužbi za stvaranje kriminalne organizacije. protivzakoniti uticaj, neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

Njen sin Miloš, označen kao šef kriminalne grupe, je na dan iziricanja osuđujuće presude uspio da pobjegne nadležnima. Zbog njegovog bjekstva niko nije odgovarao. Kako god, od kada je u bjekstvu, on ili njegova virtuelna verzija, redovno objavljuje teško provjerljive i osjetljive podatke putem društvenih mreža , u kojima  mahom kompromituje predstavnike bezbjednosnog sektora u Crnoj Gori i ovdašnje vlasti. Te objave, kao i njegov bijeg,  otvaraju ozbiljna pitanja o tome ko stoji iza trenutno najpoznatijeg domaćeg bjegunca, i šta su im stvarne namjere. Vlast na ta pitanja nema odgovor.

Ustavni sud Crne Gore odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu Vesne Medenice na rješenja o određivanju pritvora nakon osuđujuće presude, a kao jedan od razloga sudovi su naveli upravo to što je njen sin u bjekstvu, te da postoji realna mogućnost da joj pruži pomoć u skrivanju. Otkako je pokrenut proces protiv Medenice i njenog sina, koji je godinama tapkao u mjestu, dio stručne javnosti je upozoravao da bi epilog mogao biti upravo bjeksto Miloša Medenice.

Bivša predsjednica Vrhovnog suda nije jedina koja je pravosnažno oslobođenja protekle sedmice. Apelacioni sud je imao posla. Potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom je biznismen Duško Knežević oslobođen optužbe da je, zajedno sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

“Apelacioni sud Crne Gore je odbio kao neosnovane žalbe Specijalnog državnog tužilaštva i punomoćnika oštećenog privrednog društva ‘Aerodromi Crne Gore’ AD Podgorica i potvrdio presudu Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici, kojom su optuženi Duško Knežević, Marko Nikolić, Dijana Zečević i optuženo pravno lice Atlas banka AD Podgorica u stečaju oslobođeni od optužbe”, saopšteno je iz tog suda.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni bivši specijalni tužilac Milivoje  Katnić. Novo rukovodstvo SDT ostalo je, međutim,  pri tim optužbama.

Knežević nije oslobođen samo u slučaju Aeroromi. On je , skupa sa  bivšim gradonačelnikom Podgorice Slavoljubom Stijepovićem i ostalim optuženima u slučaju Koverta, proljetos oslobođen krivice u ponovljenom postupku.  Apelacioni sud je početkom marta ukinuo prvostepenu oslobađajuću presudu u tom slučaju i predmet vratio Višem sudu.

Takva presuda, saopštio je sudija Nenad  Vujanović koji ju je donio, ne dovodi u pitanje događaje za koje je sveukupna javnost saznala nakon što je Knežević, u januaru 2019, objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću uoči izbora 2016, predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Problematična je u stvari bila interpretacija tog događaja od strane Katnićevog SDT, jer je u aferi koverta njegovo tužilaštvo “prepoznalo” krivična djela koja nije moglo okazati, ili nijesu počinjena, na šta je dio stručne javnosti od početka ukazivao. Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović,  ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. I –  pala.

Oslobađajuću presudu  je ovih dana ubilježio i crnogorski kontroverzni biznsmen Veselin Barović. Ni to nije posebno iznenađenje. Osnovni sud u Podgorici oslobodio je Barovića optužbe da je  izvršio krivično djelo nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.

Barović je uhapšen u februaru ove godine, u seriji hapšenja koja su uslijedila nakon bjekstva Miloša Medenice, a koja su tumačena upravo kao reakcija bezbjednosnog sektora na skandal sa bjekstvom sina Vesne Medenice. Tada su pretreseni brojni objekati u  Barovićevom vlasništvu u više gradova, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je tokom te akcije saopštio: “Ovo lice se sumnjiči za vršenje određenih krivičnih djela iz oblasti ekonomskog kriminaliteta. Znamo da se radi o licu koje je dugi niz godina jedan od najbližih intimusa Mila Đukanovića, ključnog i odgovornog za ovakvo zatečeno stanje”.

Nakon hapšenja Barovića izdato je i saopštenje Uprave policije: “Službenici Sektora za borbu protiv kriminala – Odsjeka za borbu protiv korupcije, ekonomskog kriminala, sprovođenja finansijskih istraga i suzbijanja ekološkog kriminala su u koordinaciji sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Podgorici, a uz podršku Poreske uprave Crne Gore, nakon sprovedenih sveobuhvatnih ciljanih aktivnosti procesuirali V.B zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo utaja poreza i doprinosa”.

Od ekonomskog kriminaliteta Barovića –  ništa. Osnovno državno tužilaštvo podnijelo je optužni predlog zbog toga što Barović navodno nedozvoljeno posjeduje oružje. Ispostavilo se ove sedmice – i od toga ništa.

Nereformisano pravosuđe, kadrovi starog režima još moćni u sistemu, veting kojeg nema, politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe.

Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UPOTREBA ANTIFAŠIZMA: Od julskih vatri do julskih prevara

Objavljeno prije

4 sedmice

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu, istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima

 

 

U prošlonedjeljnim prazničnim čestitkama povodom Dana državnosti Crne Gore, izdvojila se ona predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Isprva, zato što Mandić, do skora, nije bio prepoznat kao neko sklon javnom čestitanju državnih praznika Crne Gore. Još više, zbog sadržaja saopštenja kojim se jedan od predvodnika vladajuće koalicije obratio „sugrađankama i sugrađanima“. A ne građankama i građanima, pošto bi se to oslovljavanje moglo protumačiti kao njegovo priznanje ustavne definicije Crne Gore kao građanske države.

Uglavnom, predsjednik Skupštine je „najiskrenije i nasrdačnije“ čestitao 13. jul, „dan kada je 1878. međunarodno priznata državnost Knjaževine Crne Gore i dan kada su 1941. godine, naši preci podigli opštenarodni ustanak za oslobođenje od fašističke okupacije“. Da se tu zastalo, ovaj tekst bi trebao drugačiji povod. Ali…

„Ustanak su zajedno podigli oni za koje je do tada, u Kraljevini Jugoslaviji, bilo nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto“, podučava Mandić, uprkos nespornim istorijskim činjenicama da je Trinaestojulski ustanak pripreman pod okriljem Komunističke partije, mada su učešće u borbama uzeli i oni kojima ta ideologija nije bila bliska. Ili poznata. „To je naša velika tekovina i to je puni smisao antifašizma u Crnoj Gori, jer naše djedove i bake dominantno na ustanak nije motivisalo čitanje Karla Marksa i Fridriha Engelsa već čitanje i zavjeti Petra II Petrovića Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog“, navodi se u Mandićevom saopštenju.

Dalo bi se razgovarati o Petrovićima kao prvim balkanskim antifašistima. Posebno u vrijeme kada Mandićevi partijski sljedbenici pokušavaju poslati u zaborav još jednog nespornog antifašistu. Radosav Ljumović otišao je u Španiju da se bori protiv tada narastajuće globalne pošasti. Fašisti su ga ubili 1938. Nepunih 90 godina kasnije, Emilo Labudović, Bećir Vuković i Novica Đurić pokušavaju preimenovati Gradsku biblioteku  u Podgorici koja njegovo ime nosi od 1959. godine.

Malo je događaja u crnogorskoj istoriji, poput ustanka iz jula 1941, oko kojih postoji toliko nespornih istorijskih činjenica i toliko političkih manipulacija. Osamdeset pet godina kasnije, gotovo da nema ovdašnje političke partije koja se ne smatra njegovim baštinikom. To, samo po sebi, ne bi trebalo biti ništa loše. Međutim, ako su svi na ovdašnjoj političkoj sceni, kao što tvrde, antifašisti, otkud toliko neslaganja i sporenja oko elementarnih vrijednosti na kojima je antifašizam nastao?

To pitanje nas dovodi do jedne od poenti Mandićevog prazničnog obraćanja: „Antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“.

Predsjednik parlamenta imao je pravo i obavezu, da princip antifašizam uvijek i svuda demonstrira na djelu. Recimo, dva dana prije Dana državnosti Crne Gore, odnosno, 11. jula.

Rezolucijom Ujedinjenih nacija iz maja 2024, taj dan je proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Uz preporuku da bi ga trebalo obilježavati svake godine. Tom Rezolucijom osuđeno je poricanje genocida u Srebrenici kao istorijski neupitnog događaja, uz poziv članicama UN da i kroz obrazovni sistem „očuvaju utvrđene činjenice“.

Tri godine ranije, 17. juna 2021. godine, Skupština Crne Gore  usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. I njom se osuđuje genocid, zabranjuje njegovo negiranje i 11. jul proglašava Danom sjećanja na žrtve. Vladina uredba kojom se precizira način obilježavanja Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, nije usvojena do danas. Pa ta obaveza nije formalizovana.

Mandićeva NSD nije glasala za Rezoluciju a on se ni danas ne sjeća više od 8.000 ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti. Da princip njegovog antifašizma ne važi uvijek i svuda uvjerili smo se i krajem aprila ove godine. Shodno Rezoluciji o genocidu u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau, koju je Skupština Crne Gore usvojila na inicijativu Mandića i Milana Kneževića, neposredno nakon što je u Njujorku usvojena UN-ova Rezolucija u genocidu u Srebrenici, 21. april proglašen je za Dan sjećanja na žrtve genocida u navedenim logorima. To što ni ovaj dokument ne prati Vladina uredba, nije smetalo predsjedniku parlamenta da, pod pokroviteljstvom Skupštine Crne Gore, organizuje adekvatnu pripredbu u Muzičkom centru u Pogorici. Pride, sjutradan je položio vijenac ispred krsta (koji je stigao iz Jasenovca) u hramu SPC u Doljanima.

Jasno je šta, iz ovdašnje političke perspektive,  razlikuje žrtve iz Srebrenice i Jasenovca. To što se dželati mogu razdvojiti na naše i njihove. Ta je razlika mjera Mandićevog antifašizma. I ne samo njegovog.

Napad na Dubrovnik, logor u Morinju, deportacija BiH izbjeglica, otmica  Bošnjaka civila iz voza u Štrpcima, etničko čišćenje pljevaljske Bukovice, ubistvo kosovskih, albanskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu, bezuslovna podrška napadačima, ubicama, siledžijama i pljačkašima na Vukovar, Prijedor, Foču, Sarajevo, Srebrenicu… Svjedoče koliko ovdašnji antifašizam zna biti relativan i selektivan.

Tadašnje vlasti, okupljene oko DPS-a i trojca Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, nijesu brižile o (anti)fašizmu dok su pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića slijedile projekat stvaranja, etnički čiste, Velike Srbije.

Činjenice govore da je, tek nakon sukoba sa Miloševićem i njegovim režimom u Beogradu, te podjele DPS po toj liniji 1997,  Đukanović spoznao nepravdu Rata za mir i uputio izvinjenje Dubrovniku i Hrvatskoj. Njegov se DPS prisjetio  antifašizma kao „jednog od temelja“ partijskog i državnog identiteta.

Političke partije koje danas čine okosnicu parlamentarne većine, u to vrijeme su prema antifašističkoj tradiciji Crne Gore imale rezervisan ili otvoreno negatorski  odnos. Danas i jedni i drugi govore gotovo istim jezikom. Razlika je uglavnom u tome koju prošlost prećutkuju.

U njihovoj interpretaciji, antifašizam je postao poželjan politički resurs. Njime se, po sopstvenom izboru i potrebi, dokazuje državotvornost, evropsko opredjeljenje, moralna superiornost ili istorijsko pravo na vlast. Dok se riječ sve češće odvaja od suštinskog sadržaja.

Možete, tako, biti samozvani antifašista i ostati u bratskoj ljubavi sa Vladom Republike Srbije i onda kada njena ministarka Snežana Paunović izjavi (prije tri dana): „Da sam bila Slobodan Milošević, etnički bih očistila Kosovo 1998. godine“. Ili se diviti onome što Vladimir Putin i Benjamin Netanjahu rade u Ukrajini i Gazi.

Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu (smrt Turcima), istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima.

Trinaesti jul 1941. pripada svima u Crnoj Gori. Ali za njim je osvanuo i 14. Pa naredni dani i godine u kojima su akteri ustanka birali drugačije, po mnogo čemu različite strane i puteve.

Pomirljiviji kažu kako oni nijesu mogli birati okolnosti u kojima će se boriti.  Današnji političari mogu birati kako će se odnositi prema tom naslijeđu. Dobrom i lošem. Antifašizam nije đedova torbica okačena o kuku pored ulaznih vrata, pa je ponesemo, ili iz nje uzmemo kada nam i što nam treba.

Poštovanje ličnih i kolektivnih, prava; spremnost da se priznaju vlastite zablude i osude zločini počinjeni „u naše ime“. To je danas antifašizam. Pri tom valja imati na umu glavno: kad govorimo o fašizmu, ne pričamo o prošlosti. Fašizam nove genercije stupa na svjetsku pozornicu, i sve nas testira, i testiraće još i više.

Pošto je građanima Crne Gore čestitao Dan državnosti, Andija Mandić zaputio se u Berane gdje je predstavio političku platformu svoje partije nazvanu Novi srpski odgovor.

„Naš cilj je Crna Gora slobodnih, srećnih i bogatih ljudi. To je država za koju se vrijedi boriti. Crna Gora je nekada bila srpska, a danas je i srpska. I u izgradnji takve države srpski narod mora imati važnu i odgovornu ulogu“, besjedio je Mandić na granici političkog faula. Da bi onda prešao crtu: „Srpski političari i srpski narod mogu i treba da daju presudan doprinos takvoj evropskoj budućnosti Crne Gore“.

Ne da ne treba, nego ni srpski, kao ni crnogorski, bonjački, albanski narod u Crnoj Gori ne mogu dati presudan doprinos ni njenim uspjesima ni neuspjesima. To mogu samo građanke i građani Crne Gore. Bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost i ubjeđenja. I to je antifašizam.

 

Revizija na djelu

Značajan dio svoje praznične čestitke Andrija Mandić posvetio je afirmaciji Jakova Kusovca, „majora vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je komandovao najbolje organizovanim odredom u bici na Košćelama…“. Predsjednik parlamenta ovako je obrazložio svoj postupak: „Taj heroj ustanka je od strane totalitarnog komunističkog režima i lažnih uslužnih istoričara kroz sveprisutnu tadašnju reviziju istorije jednostavno izbrisan i uklonjen iz svih ovih velikih događaja“.

Očekivano, uskoro su, sa raznih strana, stigli novi detalji biografije nekadašnjeg ustanika i pojašnjenja Mandićeve teze.

„Zanimljiv je i pokušaj revitalizovanja Jakova Kusovca, kraljevskog oficira i učesnika Trinaestojulskog ustanka, koji je gašenjem istog tog julskog ustanka prišao Italijanima, zatim prešao u četnike i kao pripadnik četničkog pokreta i kolaborant fašističke Italije i nacističke Njemačke na kraju rata pobjegao iz zemlje“, piše Stefan Todorović sa Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. „Mandić njegovoj ulozi daje prednost u odnosu na komunističke vođe Trinaestojulskog ustanka, koji su se tokom cijelog rata borili protiv okupacije fašističke Italije i nacističke Njemačke i na kraju oslobodili zemlju“.

Istu tezu zagovara i saopštenje DPS, zapravo autorski tekst istoričara Dragutina Papovića: „Poznata je prevratnička uloga Kusovca u ustanku kao i njegov prelaz u četnike i na stranu okupatora…“.

Najdetaljnije se ovom temom pozabavila istoričarka Božena Miljić. „Jakov Kusovac bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka, jedan od brojnih kraljevskih oficira koji su rekli ne fašističkoj okupaciji 1941. godine. Međutim, niti je bio major niti je bio komandant čitave akcije na Košćelama“, navodi se u autorskom tekstu objavljenom na portalu ETV. Iz njega saznajemo da je Kusovac bio predratni oficir saobraćajne struke u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a da je 1941. godinu dočekao u činu kapetana.

„To što nije nosio viši čin svakako ne umanjuje značaj njegovog učešća u bici na Košćelama (koje je poslijeratna istoriografija nepravedno zanemarila), ali potire revizionistčki narativ koji nam pruža predsjednik Skupštine o njemu kao majoru i jednom od ključnih predvodnika ustanka“, konstatuje Miljić uz dodatne detalje iz Kusovčeve biografije.

„Završio je u logoru 1943. godine, a po oslobođenju iz zarobljeništva, odlučio je da se ne vraća u Crnu Goru, iz političkih razloga i život je proveo u Južnoafričkoj republici, u Johanesburgu, gdje je i umro 1958. godine. Nije poznato da je bio aktivan u četničkoj vojsci, o njegovom djelovanju prije 1943. godine ne zna se mnogo, ali nema ga u četničkim formacijama. Nema ga ni u partizanskim. Kusovac nije bio kontroverzna ličnost i za njega se ne vezuju nikakva nepočinstva. Ali nije bio ni među organizatorima ustanka, nije bio ni predvodnik bitaka. Međutim, činjenica da se nije priključio komunistima, kao i da se o njegovom životu ne zna puno, dovoljna je da postane instrument u novoj reviziji naše istorije.“

Zapravo, to bi mogla biti suština. Kad se pokazao kao pretežak pokušaj da se od zlikovaca tipa Pavla Đurišića (prethodno Baja Stanišića) naprave novi heroji antišašističke borbe i uzori sadašnjim generacijama, prešlo se na manje poznate ličnosti. Samo da se ne pomenu oficiri nekadašnje Kraljevine, poput Arsa Jovanovića ili Velimira Terzića koji su se, od jula 1941. do maja 1945. i konačne pobjede, borili protiv nacista, fašista i njihovih domaćih pomagača.

Što bi Andrija Mandić, onomad, rekao, „neka se tim stranputicama kojima smo dugo išli bave istoričari“. A on bi, podrazumijeva se, zadržao pravo da nam, s vremena na vrijeme, ponudi interpretaciju prošlosti prilagođenu svom ideološkom svjetonazoru. Sve u nadi da će se, prije ili kasnije, zaboraviti kako  nijesu svi išli stranputicom. Ni ’40-ih, ni ’90-ih prošlog vijeka, pa ni danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo