Povežite se sa nama

FOKUS

Zagrljaj mafije

Objavljeno prije

na

Na Kosovu uhapšeni Naser Keljmendi je obilno kreditiran od Prve banke u vlasništvu braće Aca i Mila Đukanovića. Prema podacima Monitora, od banke braće Đukanović dobio je kredit u avgustu 2007, godinu pošto je pomogao crnogorsku nezavisnost. Preko Prve Naser je vršio i druge novčane transakcije, o čemu postoji dokumentacija u Tužilaštvu. Veze između biznismena Đukanovića i Keljmendija, a i drugi njegovi poslovi, nijesu bili sumnjivi Ranki Čarapić. Ona je tvrdila da nema osnova za procesuiranje jednog od najvećih narko bosova Evrope.

Naser Keljmendi je kosovskog porijekla, a u regionu je djelovao u trouglu Bosna – Crna Gora – Kosovo. Tereti se za šverc narkotika, ubistva i druga krivična djela. U Crnoj Gori, koja je, kako je govorio, bila njegova druga domovina, osjećao se komotno. Prema podacima američkih i bosanskih službi, Keljmendi je bio poznat je po svojim vezama u političkom i policijskom vrhu regiona.

Keljmendi je u intervjuu Vijestima tvrdio da ne poznaje nikoga iz crnogorskog vrha. Ali listing njegovih telefonskih razgovora sa političarima, službenicima MUP-a i privrednicima, koji je objavio Dan, te nelegalni poslovi i gradnja na koje su blagonaklono gledali zvaničnici upućuju na drugačiji zaključak. Keljmendi je u Podgorici dočekivan kao bos. Sjedio je u Grandu, bazi crnogorskog vrha i Milana Roćena. Policajci su ga propuštali sa ogromnim sumama keša. Glavni trgovac dvora zatvarao bi butik za obične smrtnike da bi Keljmendi neometano birao skupe marke. Sa svojom izabranicom Jasminom Babić zabavljao se po našoj državi i poslovao od Ulcinja do Rožaja… Jasmina ima u Baru poslovni prostor i stan, a zajedno su vlasnici agencije za nekretnine Donata, koja je upisana u Registar Privrednog suda Crne Gore.

Keljmendijev stan u Ulcinju je pod hipotekom Prve banke, na osnovu rješenja 060-2074/07. Kredit je izdat u vrijeme kada je Prva obilato pomagala prijatelje u milionskim iznosima, emitujući rizične plasmane. Pored Keljmendija, u to su se vrijeme u Prvoj opskrbljivali i Stanko Subotić, Brano Mićunović, braća Darko i Duško Šarić, ali i brojni političari, biznismeni bliski familiji. Kasnije su rizični plasmani spašavani novcem crnogorskih poreskih obveznika.

Prema evidenciji Uprave za nekretnine, Keljmendi u Crnoj Gori posjeduje više desetina hiljada kvadrata nekretnina, najviše u Ulcinju, gdje pored zemlje ima i hotel. Dva stana ima u Podgorici, nadomak Granda. Sve nekretnine koje posjeduje u Crnoj Gori su pod hipotekom, što zbog kredita, što zbog neplaćenih poreza.

Prema listingu razgovora od 2007. do 2010, koji je izazvao veliku buru kada je objavljen ali niko nije odgovarao, Naser Keljmendi je imao živu komunikaciju sa funkcionerima, policijskim zvaničnicima i predstavnicima podzemlja. Komunicirao je i sa Damirom Mandićem, optuženim za učešće u ubistvu Duška Jovanovića, i to dva dana prije nego što je Mandić uhapšen.

Zanimljivo je da je Mandić u vezi sa ubistvom Jovanovića u policijskoj stanici pominjao ime Ismeta Osmanija koji je prema toj tvrdnji koristio njegov mobilni telefon. Osmani zvani Curi je dio poznatog klana braće Osmani, koji su, prema brojnim napisima, ogranak regionalne hobotnice kojim rukovodi Keljmendi. Ismet Osmani je viđan u Crnoj Gori u društvu sinova Nasera Keljmendija. Godinama dolazi na crnogorsko primorje. U Ulcinju posjeduje stan. Osmanijevi se povezuju sa političkim vrhom Kosova.

Prema listingu, Keljmendi je intenzivno komunicirao sa odabranima – Mehmedom Zenkom, bivšim poslanikom u Skupštini Crne Gore; Gzimom Hajdinagom, bivšim predsjednikom Ulcinja; službenikom ANB-a Duškom Golubovićem; šefom ulcinjske policije Rudolfom Elezovićem, šefom DPS-a iz tog grada Lorom Nrekić… Prema pisanju Dana evidentirano je i više od 40 poziva sa službenih policijskih telefona.

Keljmendi se, nakon što je protiv njega podignuta potjernica u BiH navodno slobodno kretao po Crnoj Gori. Tvrdi se da je viđen u Grandu i u svom hotelu u Ulcinju. Onda mu se izgubio trag. Isto je bilo i sa drugim narko bosvima. Šarić i Kalić su slobodno napustili Crnu Goru. Da li je sve to slučajno?

Poslanik Nebojša Medojević je tvrdio da je Keljmendi pod zaštitom Milana Roćena. ,,Iz telefonskih listinga se može vidjeti da je Keljmendi imao komunikaciju sa funkcionerom ANB-a Duškom Golubovićem i vlasnicima Grand kafea, a ministar spoljnih poslova ne krije veze sa njima”, saopštio je Medojević nakon izbijanja afere listing prije nekoliko godina.

„Na Odboru za bezbjednost i odbranu tražio sam podatke o saobraćajnoj nesreći u kojoj je stradao čovjek, a Keljmendi nije odgovarao za to krivično već su ga transportovali do Bosne i Hercegovine. Sasvim je izvjesno da su pojedini profesionalci iz policije, ANB ili tužilaštva, suočeni sa blokadom u istrazi od strane Roćena, možda i Veljovića i Duška Markovića odlučili da dostave Danu listing kako bi ukazali na veze organizovanog kriminala sa državnim strukturama”, rekao je Medojević.

Umjesto da odgovora za teška krivična djela, Naser Keljmendi se nagodio sa Tužilaštvom i ovdje samo platio kaznu od 10.000 eura zbog bespravne gradnje hotela Kasa grande u Ulcinju.

Na snimku svadbe Safeta Kalića, narko bosa iz Rožaja, za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica nalijepljen je audio snimak telefonskog razgovora dva policajca. Jedan sa kontrolnog punkta Ribarevina kaže:„Uhvaćen je čovjek sa većom količinom novca, Keljmendi. On se poziva na vas i na Duška Markovića.” Sa druge strane, navodno je Vlatko Rakočević, šef službe Državne bezbjednosti iz Mojkovca, koji odgovara: „Slobodno neka ide.” MANS je tražio provjeru snimka, ali nikada nije preduzeta istraga. Tužilaštvo je isljeđivalo nevladine aktiviste iz MANS-a i novinara Monitora, kako je snimak svadbe postavljen na You Tube. Rakočević je demantovao autentičnost ovog audio zapisa.

Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu tvrdio je da Naser Keljmendi ima i državljanstvo Crne Gore, ali je to MUP Crne Gore više puta demantovao. Keljmendi se u crnogorskom katastru vodi sa mjestom boravka u Podgorici. Njegova navodna adresa je Polinska bb, Podgorica, koju nijesmo uspjeli pronaći na mapama glavnog grada.

Jedan od pripadnika sarajevskog podzemlja Amir Pašić Faćo je u emisiji 60 minuta govorio o vezi Nasera Keljmendija, Mila Đukanovića i Fahrudina Radončića, aktuelnog ministra sigurnosti BiH i osnivača koncerna Avaz. „Ovo je mreža u čitavoj Bosni, preko koje dolaze ubice. To ti je Naser Kruejzi, u Tuzli je Naser Orić, ovdje je Naser Keljmendi. Eto nedavno, kad je Đukanović dolazio u grad, čuo sam da su on, Keljmendi i Radončić bili na golf terenima.”

O Radončiću i Keljmendiju svjedočila je na sudu Šejla Jugo Turković, supruga Zijada Turkovića, kome se sudi u BiH. Ona je za ubistvo supruga optuživala Radončića i Keljmendija. Ova sarajevska novinarka koja je dugo radila za Radončića, tvrdila je da iza likvidacije vlasnika Nacionala Iva Pukanića stoji Đukanović. ,,Radončić bi mogao ponuditi odgovor na pitanje ko je ubio Iva Pukanića, ali i brojne druge žrtve nerazjašnjenih ubistava… Sve tvrdnje iznosim na temelju razgovora između mene i Radončića. Tom razgovoru prisustvovalo je nekoliko ljudi. Radončić je tada doslovno rekao da je Pukanić pogriješio što se zajebavao s Đukanovićem, misleći da će ga nekažnjeno reketirati”.

Svi ovi navodi više puta su demantovani. Poznato je da se Milo Đukanović i Fahrudin Radončić poznaju još iz davnih komunističkih dana, kada su bili uzdanice starog rukovodstva. Radončić umalo nije kupio Pobjedu.

Bosanski organi pokrenuli su akciju protiv Keljmendija prošle godine. To se tumačilo kao udar SDA na Radončića, koji se upravo spremao da preuzme poziciju minstra sigurnosti i formira vlast sa socijaldemokratama, koje su se preko noći odrekli svojih koalicionih partnera iz SDA. Akcija protiv Keljmendija nije pomutila Radončićev uspon. On je preuzeo funkciju i sada tvrdi da je njegovo ministarstvo najzaslužnije za hapšenje Keljmendija.

Prema istraživanju Slobodne Evrope objavljenom prošle godine, Keljmendi i Radončić imali su poslovne aranžmane i transakcije. Postojale su i indicije da je Keljmendi trebalo u BiH da opere ogromne količine sumnjivog novca iz Crne Gore preko njemačkog Fonda. U ranijim izvještajima stranih obavještajnih službi Keljmendi je u Crnoj Gori imao poslove sa klanovima Šarić i Kalić. Prema pisanju beogradskog Blica, u procesu protiv Keljmendija glavni svjedok biće Darko Šarić, odbjegli pljevaljski narko bos, koji se krije već duže vrijeme. Navodno je Šarić u kontaktu sa policijom već otkrio mnogo detalja vezanih za Keljmendijevu hobotnicu.

Šarić je, podsjetimo, preko Crne Gore oprao ogromne količine novca, i to poslujući sa državom i Prvom bankom. Tereti se za šverc više tona kokaina. Prema brojnim tvrdnjama Šarić nije na vrhu narko kartela. Iznad je Keljmendi, a iznad Keljmendija je neko mnogo moćniji.

Pored crnogorskog i bosanskog vrha, Keljmendi ima dobre veze sa vrhom Kosova. Prema podacima bosanske SIPE, na dugačkoj listi Keljmedijevih poslovnih prijatelja i najbližih saradnika su i bivši kosovski premijer Ramuš Haradinaj, dok se aktuelni premijer Hašim Tači dovodi u vezu sa klanom Osmani.

Prema procjenama inostranih agencija, narko klanovi koji operišu u regionu okreću milijarde. U posrnulim ekonomijama Crne Gore, Bosne i Kosova, novac od narkotika i drugih švercovanih roba, postao je glavna privredna grana, a ove države praonice prljavog novca kojim se finansiraju i političke elite. Hapšenjem Nasera Keljmendija moglo bi se udariti i na onu mnogo moćniju hobotnicu, čiji su predstavnici na najvišim funkcijama u Prištini, Podgorici i Sarajevu. Naser je izvođač radova, svjedok od čije riječi drhte naše vođe.

HRONIKA NAJAVLJENOG HAPŠENJA
Amerika stoji iza svega

Kada je prije nešto manje od godinu Barak Obama stavio Nasera Keljmendija na crnu listu osoba opasnih po bezbjednost SAD, Monitorov izvor iz crnogorske policije je kazao da nema šanse da ovaj narkobaron ne bude konačno uhapšen.

„Koga Amerikanci stave na crnu listu, taj nema šanse. Na taj način su svojevremeno došli i do kolumbijskog kralja droge Eskobara”, kazao je još tada naš izvor. „Pretpostavlja se da je Keljmendi težak više milijardi eura, što u gotovom novcu, što u nekretninama. On je postao toliko moćan da ima veće prihode nego neke države na Balkanu. Uz političke veze na visokom nivou, on je postao jači od država. To je ono što je Amerikancima počelo da smeta”, ispričao je Monitorov izvor.

Nije prošlo mnogo od tada do hapšenja Keljmendija, petog maja oko dvadeset sati u Prištini, po međunarodnoj potjernici koja ga tereti za četiri ubistva, jedan pokušaj ubistva, trgovinu drogom međunarodnih razmjera i organizovanje kriminalne grupe. Američka ambasada u Crnoj Gori, pozdravila je hapšenje u Prištini. Crnogorski zvaničnici se nijesu oglašavali.

Zajedno sa Keljmendijem uhapšen je i Fuad Nikč (32), Albanac koji je dugo živio u Rožajama. On mu je, prema navodima policije, pomagao u skrivanju. Nije bio jedini. Izvor iz crnogorske policije kazao je Monitoru da su u skrivanju od kada se ponovo vratio na Kosovo, Keljmendiju pomagali mnogi iz njegovog okruženja, čija su imena policiji poznata. „Obezbjeđivali su mu stanove i bili su u njegovoj pratnji prilikom kretanja, najčešće na relaciji do Peći i Đakovice. U tom krugu se kretao od kada se vratio na Kosovo”, kaže naš izvor.

Monitorov izvor vjeruje da je Keljmendi prije toga boravio u svojoj kući u Dubaiju, ali da je bio pod prismotrom američkih istražitelja. „On njima nije mogao umaći. Znali su i kada je otišao za Dubai. Držali su ga dok nijesu iz njega izvukli sve informacije koje su im trebale, i onda su dopustili da se prije par mjeseci vrati na Kosovo. Zatim su dojavili kosovskoj policiji gdje se nalazi. Praktično su ga predali vlastima na Balkanu”.

Naš sagovrnik takođe tvrdi da je Keljmendijevo „skrivanje” u Dubaiju finansirala balkanska duvanska mafija koja kontroliše međunarodne puteve šverca cigareta koji su sa naših prostora izmješteni na istok.

„Duvanska mafija svojim novcem omogućava skrivanje još nekim odbjeglim narkodilerima sa međunarodnih potjernica, kao što su Goran Soković i Dejan Šekularac. Oni su viđeni u Tunisu”, kaže naš izvor.

Keljmendiju je međunarodna policija počela da diše za vratom sa pokretanjem policijske akcije pod kodnim nazivom Besa, u koju je bio uključen i američki FBI. U okviru ove akcije kojom su obuhvaćeni djelovi albanske mafije, uhapšeno je skoro petsto osoba i zaplijenjeno više od tone kokaina. Potom je krenula akcija Lutka koju su sprovodili MUP Republike Srpske, SIPA BiH, MUP Kantona Sarajevo i Tužilaštvo BiH. U startu je uhapšeno više od 30 osoba, među kojima je i bivši šef Odjeljenja za droge SIPA-e Bojan Cvijan.

Pored Cvijana uhapšen je i Zoran Pušara. Mediji su prenijeli da je policijska akcija bila usmjerena protiv tri organizovane grupe i više osoba koje su učestvovale u ubistvima i razbojništvima i rezultat je višemjesečne istrage o ubistvu Ramiza Delalića Ćele. Najmasovnija akcija izvedena je na području opštine Ilidža gdje je osnovni zadatak bio hapšenje Keljmendija, osumnjičenog da je „mozak” organizovanog kriminala. Kada ga nijesu pronašli, raspisali su međunarodnu potjernicu.

Odmah se doznalo i to da je policijska akcija u BiH bila usmjerena prvenstveno protiv kriminalne grupacije Darka Eleza, koji je stručnjak za naručena ubistva. ,,Po svoj prilici Elez je bio blizak Keljmendiju. Vjeruje se da je upravo Keljmendi naručilac nekih ubistava koja je počinila ova grupacija. Treba znati da je Elezova kriminalna organizacija bila naslonjena i na crnogorsko podzemlje. Hapšenje Keljmendija moglo bi značiti i rasvjetljavanje nekih važnih ubistava u Crnoj Gori”, kaže Monitorov policijski izvor.

Prema njegovim riječima u okviru ove akcije rasvijetljeno je ukupno dvanaest teških ubistava, jedan pokušaj ubistva, kao i jedna od najvećih pljački ikada izvedenih u Bosni i Hercegovini. Ubrzo se na ovu akciju nadovezala akcija pod kodnim imenom Argos koja je još u toku, i za koju se vjeruje da će do kraja rasvijetliti čak trideset osam ubistava.

,,Očekuje se da, između ostalih, bosanska policija rasvijetli ubistvo Taiba Torlakovića, pripadnika Ćeline grupe, kao i ubistvo Antoana Magaša. U ove dvije posljednje policijske akcije razbijeni su kriminalni klanovi Darka Eleza, Šabački klan, klan Zijada Turkovića, a sada se otkida i vrh klana, odnosno hobotnice Nasera Keljmendija”, kaže Monitorov izvor.

Centar za istraživačko novinarstvo pisao je krajem 2009. kako Keljmendi i njegov klan upravljaju nizom firmi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu, te imaju veze sa uticajnim ljudima u regionu.

Prema podacima srpske policije, Keljmendi je glavni finansijer i organizator prometa heroina sa Kosova, koji u Peć stiže autobusima iz Istanbula i Albanije, a zatim se, preko Rožaja, doprema u Novi Pazar, a odatle u Zapadnu Evropu. Prije godinu dana Politika je objavila da je srpska policija, istražujući slučaj Darka Šarića, dobila saznanja da su ovaj Pljevljak i klan Keljmendija u bliskim odnosima, što je Keljmendi negirao.

,,Ja sam biznismen, a to što o meni pišu, neka im je na čast”, izjavio je. Monitorov izvor još prije više od godinu i po je specijalno za našu novinu napravio šemu klana Keljmendi, sa Naserom na vrhu piramide. Njegove desne ruke su Ramiz Murići, Redžep Džeko Keljmendi, Mehmed Sadrija, Sadik Murići, Hisen Kurtbogaj, Skender Murići, Ahmed Mala i Muhamed Ali Gaši zvani Žuti.

Policijski izvor tvrdi da Keljmendijevi rođaci i prezimenjaci Redžep, Šefket, Valdet, Dževdžet i Agron zvani Groši, rade isključivo sa drogom. „Ram Keljmendi švercuje drvnu građu iz Crne Gore, dok je Shuma Ermuch njegov čovjek od povjerenja i na vrhu piramide šverca oružja.”

Isti izvor navodi da među Keljmendijevim ljudima veliki uticaj u Crnoj Gori ima klan braće Osmani – Burima, Baškima i Ćazima, i da taj klan, zapravo, kontroliše crnogorsko podzemlje. ,,Pod Keljmendijevom kontrolom je i porodični klan Murići, preko kojeg pipci Keljmendijeve hobotnice stižu do SAD. Sadik Murići i Elvir Murići su u Americi pod direktnim nadzorom Skendera Keljmendija. Skender u Bruklinu kontroliše prodaju droge i oružja”.

Ispod klana Murići nalazi se još nekoliko manjih porodičnih klanova, takođe u službi Keljmendija, kao što su Lajci, Bajrami i Ljuca. Ovi klanovi, opet porodičnim vezama, u direktnoj su sprezi sa mafijom u zapadnoj Evropi.

Monitorov izvor potvrđuje navode SIPA da se uticaj Keljmendijeve organizacije osim BiH, proteže i na Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Njemačku, a da jedan krak stiže do SAD. Smatra da bi regionalni policijski kapaciteti bili nemoćni, da se nijesu umiješali stranci.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo