Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (IX): Kad se Sunce zacrnilo…

Objavljeno prije

na

Najstariji kult u Crnoj Gori je kult Sunca. O tome svjedoče i mnoge svastike pronađene u pećinama.

* Prvi novac na tlu sadašnje Crne Gore bio je grčki stater sa likom boga Zevsa, iz IV vijeka prije nove ere. * Kruna Stefana Dečanskog iz XIV vijeka jedna je od najstarijih i najvrijednijih kruna evropskih vladara. Kruna se čuva u Cetinjskom manastiru. Raskošan ukras od bisera i dragog i poludragog kamenja, zlatnih mrežastih aplikacija ispunjenih emajlom ukazuje da je rađena po vizantijskim uzorima. Autentičnost krune narušena je u prošlom vijeku kada su joj dodati medaljoni savremene ruske izrade.

* Prvi zapis u Crnoj Gori o pomračenju Sunca i Mjeseca potiče iz 1805. godine, a čuva se u manastiru Sveta Trojica u Pljevljima. U zapisu se navodi: ,,Sunce se zacrni 25. decembra 1805. godine. I Mjesec je bio takav, za njim strašna zvijezda kojoj su se mnogi čudili”.

* Italijanski lovci došli su prvi put da love u Crnoj Gori 1825. godine.

* Intenzivnija planska gradnja kolskih puteva u Crnoj Gori počinje 1878. godine. Crna Gora je do 1910. godine imala oko 450 kilometara puteva.

* Prvi veterinar u Crnoj Gori bio je dr Stefanelo. Došao je iz Italije 1898. godine i liječio je konje koji su vukli poštanske kočije.

* Svi Crnogorci zatvorenici na Cetinju krajem XIX vijeka stali su na jednu fotografiju. Zatvorenike je fotografisao francuski putopisac P. Boron. Boron je u svojoj knjizi, izdatoj u Parizu 1888. godine, zapisao da se tako nešto ne može naći više nigdje na svijetu.

* Crnogorci su početkom devedesetih godina XIX vijeka mogli da kupe šivaće mašine “Singer”, razne švajcarske satove, klavire, nakit, fotoaparate, gramofone…

* Štampanje prvih vizit karti u Crnoj Gori počelo je na Cetinju krajem 1890. godine.

* Na najstarijem cetinjskom zatvoru – Guvernadurici, pećini kod Cetinjskog manastira, nije bilo vrata. Zatvorenik je mogao da izađe kad god hoće, ali bez oružja. Zato se na to niko nije usuđivao, jer bi mu se smijali kada bi ga vidjeli nenaoružanog. Zatvaranje se zapravo i svodilo na oduzimanje oružja koje je nakon isteka kazne zatvoreniku vraćao perjanik. Zatvorenike je hranila rodbina.

* Maska Mahmut paše Bušatlije, prva gipsana maska na Balkanu, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju.

* Duvanom je u Crnoj Gori prije Prvog svjetskog rata bilo zasijano 1125 od ukupno 1163 rala zemlje. Crnogorski duvan je na međunarodnoj izložbi u Liježu 1908. godine nagrađen Gran prijem.

* Početkom 1910. godine počela je prvi put u Crnoj Gori prodaja upaljača. Koštali su pet perpera, uz garanciju od deset godina.

* Crna Gora je 11. januara 1910. potpisala na Cetinju ugovor o trgovini sa Švajcarskom.

* Na velikom groblju u češkom gradu Međmeđeru sahranjeno je blizu pet stotina Crnogoraca interniranih tokom Prvog svjetskog rata.

* Prvi zvanični popis stanovništva u Crnoj Gori urađen je 1910. godine. Tada je Crna Gora imala 222.015 stanovnika. Podgorica je bila najveći grad sa 9.895 stanovnika, a zatim Cetinje sa 5.895 stanovnika.

* Crna Gora je donijela prvi zakon o lovstvu 31. decembra 1910. godine. Za lov sa psima plaćala se taksa od deset perpera, a bez njih upola manje. Jedni su tada smatrali da je lov luksuz koji treba platiti, a drugi da ljudi u lov idu iz nužde i zbog siromaštva.

* Austrijanci su 12. i 13. januara 1916. godine bombardovali Lovćen iz 430 topova, postavljenih u Boki Kotorskoj.

* Prvi tečaj o savremenom pčelarstvu održan je u Crnoj Gori 1934. godine, u Brezoviku kod Nikšića.

* Prvi dom kulture u Crnoj Gori otvoren je u Gornjem Ceklinu kod Cetinja 1939. godine. Italijani su ga spalili 1941. godine, a obnovljen je 1952.

* Italijani su 17. jula 1941. godine ,,strijeljali” spomenik Stjepana Mitrova Ljubiše u Budvi, podignut 1934. godine. Prilikom pokušaja da prodru na Cetinje, partizani su Italijane potukli kod Brajića. Kada se preživjeli dio italijanske jedinice vratio u Budvu i saznao da je Ljubiša bio poslanik u Zadru i da se borio protiv talijanštine, postrojena je desetina koja je pucala u bistu, ispod vrata crnogorskog pisca. Italijani su potom srušili bistu.

* U novembru 1941. godine počeo je da izlazi bilten ,,Saopštenje Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku”, u kojem je objavljivan spisak ljudi koje su strijeljali partizani, a na njegovom kraju stajalo je: ,,Nastaviće se”.

* Muslimanke u Plavu, Gusinju, Pljevljima i drugim mjestima Crne Gore prvi put su glasale i prvi put se u javnosti pojavile bez zara i feredže na izborima 11. novembra 1945. godine.

* Zvono Ivana Crnojevića sa Cetinjskog manastira, koje potiče iz 1484. godine, pretopljeno je u mesingane kvake. To nasilje nad crnogorskom baštinom izvedeno je u Novom Sadu između Prvog i Drugog svjetskog rata.

* Prema statističkim podacima o sudskim procesima u Crnoj Gori najrjeđe se tuže – pašenozi.

* ,,Miljana, volim te” – najveći je grafit ikad napisan u Crnoj Gori. Dug je 60 metara, a ispisan je u februaru 2001. godine crnim sprejom na velikoj tribini Sportskog centra u Baru. Ispisao ga je jedan mladi Baranin kako bi iskazao ljubav prema voljenoj djevojci. U pisanju grafita pomagao mu je prijatelj. Pisanje je trajalo tri sata, a potrošili su sedam limenki spreja.

Maraton jegulja

* Jegulje iz Skadarskog jezera, kada dođe vrijeme za mriješćenje, mjesecima putuju ka Sargaskom moru, u pravcu Kube i Bahamskih ostrva. Otuda male prozračne jegulje natrag putuju tri godine bez ikakvog ,,vodiča”, pošto jegulje koje su položile jaja umiru u Meksičkom zalivu.

* Sitnica, Zeta i Morača bile su nekad izuzetno bogate ribom.

* Najveći primjerak ribe mladice ulovljen u Crnoj Gori upecan je u Plavskom jezeru. Mladica je bila teška 41,5 kilogram.

* Riba iz Skadarskog jezera izvožena je još u XVI vijeku u Veneciju i druge italijanske gradove.

* Prije skoro tri vijeka na obali Skadarskog jezera osnovana je najoriginalnija južnoslovenska zajednica za ribolov. Mještani su tada donijeli statut po kojem su ribolovi ,,zanavijek vjekova nedjeljiva plemenska zajednica – komunica”, a u njima jednako pravo imaju kako ,,vojvoda i vojnik, tako i samohrana sirota”.

* U Skadarskom jezeru godišnje se ulovi oko milion kilograma ribe, najviše ukljeve.

* U posljednjih dvadesetak godina u Skadarskom jezeru otkriveno je deset novih vrsta riba.

* Najbogatija evropska rijeka lipljenom je Ljuča kod Gusinja.

* Zimničko jezero podno Durmitora jedino je na svijetu stanište serdarskog trinitona – endemične vrste vodozemca.

* Ministarstvo vojno Crne Gore donijelo je 1888. godine poseban zakon o zabrani ribolova nedozvoljenim sredstvima.U zakonu se naređuje da se ,,riba ne smije loviti dinamitom, prahom, mliječom, balogotom, klakom…”

Rezervat ptica

* Na području Crne Gore živi 300 vrsta ptica.

* Skadarsko jezero je jedan od najvećih ptičijih rezervata u Evropi – stalno ili tokom sezone na njemu živi 267 vrsta ptica, a stanište je i za 40 vrsta riba. Kudravi pelikan (gem, nesit) više se nigdje na evropskom kontinentu ne može naći osim u Skadarskom jezeru.

* Galebovo ostrvo u Skadarskom jezeru najveće je gnijezdilište srebrnastog galeba u Crnoj Gori. Kuriozitet je da se morske ptice gnijezde na slatkovodnom ostrvu.

* Jedna evropska kolonija sivih čaplji koje se gnijezde na stablima lovora nalazi se na ostrvu Beška u Skadarskom jezeru.

* Mali tetrijeb je potpuno istrijebljen sa područja Crne Gore.

* Zakonom o zaštiti prirode Crne Gore posebno je zaštićeno 56 vrsta biljaka i 314 vrsta životinja. Od životinja su zaštićeni jedna vrsta riba, osam vrsta vodozemaca, 24 vrste gmizavaca, 270 vrsta ptica, četiri vrste sisara i kompletan red slijepih miševa.

* U južnom Jadranu živi 116 vrsta riba i veliki broj rakova i školjki.

Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (V): Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Kineski je jezik od starine s takvom pluralnom konstrukcjom računao, štedeći lokalne senzibilitete i pored nesumnjive centralizirajuće i univerzalizirajuće funkcije ne jezika nego pisma i pisanog mandarinskog jezika. Specifično pismo koje neki smatraju ideogramskim dok mu drugi stručnjaci ovo svojstvo spore (Viviane Alleton), omogućuje da se pismeno razumiju i svi oni koji se inače u prostranom kineskom svijetu (što donedvano i još umnogome uključuje i japanski) ne razumiju usmeno. U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti. Takva organizacija doduše (kao i drukčije organizacije znanja i pismenosti) uključuje naglašenu klasnu dimenziju, dok je obrazovanje privilegija i prerogativ moći i vlasti. Ali pitanje prevođenja između kineskih govornih jezika se onda ne postavlja (jer svi pismeni vladaju mandarinskim), ili se postavlja drugačije nego kod evropskih jezika. Stoga se i razumevanje prevoda s jednog jezika na drugi ne javlja sve do dolaska jezuita u Kinu u 16. stoljeću. Oni su počeli prevoditi evropske znanstvene knjige na mandarinski i mandarinske klasike na evropske jezike, i otvorili prevodilačke škole. Tako je prevođenje na kineski a kasnije i japanski u jugoistočnoj i istočnoj Aziji postepeno postalo književni i naučni žanr po sebi, jer se radilo o prevođenju ne samo određenog teksta, nego i njegovog konteksta. Ovo je prevodioca činilo koautorom, budući da se on/a upisivao direktno u tekst sa svojim objašnjenjima, proširenjima, dopunama i komentarima o kulturi, povijesti i kontekstu, kao i lokalnim fantazmima o njima, iz kojih se prevodi. Sinolog Jean-François Billeter to, već i u samom mandarinskom, smatra skrenutim prevođenjem (traduction par voie détournée). U takvim okolnosima, gdje se radi o udaljenim kulturama, nije moguće prevoditi rečenicu po rečenicu niti misao bez njenog cjelokupnog svjetonazora. To može biti na uštrb preciznosti, ali koji drugi način prevođenja nije također žrtvovao preciznost ili druge elemente originala? Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to ,,nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svijetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja. Kineski poslovičan pragmatizam i praktičnost učinili su da se ovakav pristup priznatoj i prihvaćenoj mnogojezičnosti pa i transjezičnosti i heteroglosiji ne pretvori u problem nego u posebnu disciplinu i žanr, za koje je trebalo veliko obrazovanje, otvorenost pa i kozmopolitizam. Naravno, ovakve situacije poznajemo i između ,,zapadnih” i drugih jezika, samo što se ne pitamo uvijek o njima i o dosegu nihove kreativnosti. Danas u trans-kineskim urbanim sredinama tamo gdje su tehnologije umjetne inteligencije rasprostranjene i visoko razvijene a gdje se redovno (osim u Hong Kongu i u Singapuru) slabo govori engleski a još manje ikoji evropski jezik, svaki je pojedinac opremljen nekim od prevodilačkih programa, pismenih ili usmenih, na svom telefonu i odmah ga pruža strancu, primajući prevod isti čas. To čini razgovor mogućim čak i kad zajedničkog jezika nema, i svi su ga u svojoj otvorenosti željni. Takav odnos prema stranom jeziku i strancu je i stvar obične pristojnosti, gostoljubivosti i dobronamjernosti, premda može stvoriti i komične nesporazume vezane za kulturne stereotipe. A takav odnos kineski jezik nosi u sebi, i nadograđuje ga u novim tehnologijama.

Kako kineski intelektualci danas pišu na kompjuteru svoje  mandarinske tekstove koji zahtijevaju na hiljade znakova a ne tastaturu od tridesetak slova? Pišu ih… na pinyinu (kineskoj zvaničnoj latiničnoj transkripciji). Za rječ napisanu na pinyinu može biti više opcija sa različitim značenjima. Program autoru odmah daje izbor između različitih riječi, on ili ona bira odgovarajuću, i završeni se dio teksta na ekranu pojavljuje na mandarinskom sa svim znakovima kineskog pisma. Tako kineske spisateljice i pisci rade i žive istovremeno u bar dva sistema pisanja i dva koda, a da to ne narušava njihovu autonomiju ni suverenitet. Usvajanje drugog pisma i koda mišljenja ne smatraju osiromašenjem, naprotiv, to ih obogaćuje. Slično je (mada drukčije) i u drugim jezicima koji raspolažu sa više pisama, recimo sa hindijem i urduom u Indiji koji u svom govornom obliku donedavno zvanom hindustani (vidi dalje) mogu svoj zajednički jezik pisati na devanagariju ili na pismu izvedenom iz perzijskog. Dok je Ataturkov prisilni prelaz na latinicu Turcima oduzeo historijsku dubinu jezika u tome što samo stručnjaci mogu čitati stare tekstove na arapskom pismu. I to su sve politike prevođenja sa filterom (Naoki Sakai) u kojima nešto prođe a nešto (drugo) bude zapriječeno.

J-F. Billeter ima i dobro tumačenje o ključnom elementu u različitim kulturnim kontekstima kineskih (a često i inače azijskih, izvan islama) i zapadnih jezika koji interveniraju u samom registru prevoda: ,,Mi usklađujemo glagol sa subjektom rečenice, što nas navikava da ih smatramo usko povezanima i da pretpostavimo kako svaka akcija ima nekog agensa. Po našem shvaćanju, uvijek je potrebno da neko ili nešto djeluje. U kineskom, djeluje, bez ičega i ikoga. Glagol je autonoman, nije mu potreban gramatički subjekt. Kad mu nešto prethodi, to nije subjekt, nego jedna tema, tj. neka riječ koja pokazuje povodom koga ili čega ‘djeluje’. Umjesto ‘ptice crvkuću’, imamo dakle, ‘ptice, to cvrkuće’ ili još kraće ‘ptice: cvrkut’. Kineskom glagolu čak nije potrebno nijedno ‘to’ da bude aktivan. ”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo