Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (IX): Kad se Sunce zacrnilo…

Objavljeno prije

na

Najstariji kult u Crnoj Gori je kult Sunca. O tome svjedoče i mnoge svastike pronađene u pećinama.

* Prvi novac na tlu sadašnje Crne Gore bio je grčki stater sa likom boga Zevsa, iz IV vijeka prije nove ere. * Kruna Stefana Dečanskog iz XIV vijeka jedna je od najstarijih i najvrijednijih kruna evropskih vladara. Kruna se čuva u Cetinjskom manastiru. Raskošan ukras od bisera i dragog i poludragog kamenja, zlatnih mrežastih aplikacija ispunjenih emajlom ukazuje da je rađena po vizantijskim uzorima. Autentičnost krune narušena je u prošlom vijeku kada su joj dodati medaljoni savremene ruske izrade.

* Prvi zapis u Crnoj Gori o pomračenju Sunca i Mjeseca potiče iz 1805. godine, a čuva se u manastiru Sveta Trojica u Pljevljima. U zapisu se navodi: ,,Sunce se zacrni 25. decembra 1805. godine. I Mjesec je bio takav, za njim strašna zvijezda kojoj su se mnogi čudili”.

* Italijanski lovci došli su prvi put da love u Crnoj Gori 1825. godine.

* Intenzivnija planska gradnja kolskih puteva u Crnoj Gori počinje 1878. godine. Crna Gora je do 1910. godine imala oko 450 kilometara puteva.

* Prvi veterinar u Crnoj Gori bio je dr Stefanelo. Došao je iz Italije 1898. godine i liječio je konje koji su vukli poštanske kočije.

* Svi Crnogorci zatvorenici na Cetinju krajem XIX vijeka stali su na jednu fotografiju. Zatvorenike je fotografisao francuski putopisac P. Boron. Boron je u svojoj knjizi, izdatoj u Parizu 1888. godine, zapisao da se tako nešto ne može naći više nigdje na svijetu.

* Crnogorci su početkom devedesetih godina XIX vijeka mogli da kupe šivaće mašine “Singer”, razne švajcarske satove, klavire, nakit, fotoaparate, gramofone…

* Štampanje prvih vizit karti u Crnoj Gori počelo je na Cetinju krajem 1890. godine.

* Na najstarijem cetinjskom zatvoru – Guvernadurici, pećini kod Cetinjskog manastira, nije bilo vrata. Zatvorenik je mogao da izađe kad god hoće, ali bez oružja. Zato se na to niko nije usuđivao, jer bi mu se smijali kada bi ga vidjeli nenaoružanog. Zatvaranje se zapravo i svodilo na oduzimanje oružja koje je nakon isteka kazne zatvoreniku vraćao perjanik. Zatvorenike je hranila rodbina.

* Maska Mahmut paše Bušatlije, prva gipsana maska na Balkanu, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju.

* Duvanom je u Crnoj Gori prije Prvog svjetskog rata bilo zasijano 1125 od ukupno 1163 rala zemlje. Crnogorski duvan je na međunarodnoj izložbi u Liježu 1908. godine nagrađen Gran prijem.

* Početkom 1910. godine počela je prvi put u Crnoj Gori prodaja upaljača. Koštali su pet perpera, uz garanciju od deset godina.

* Crna Gora je 11. januara 1910. potpisala na Cetinju ugovor o trgovini sa Švajcarskom.

* Na velikom groblju u češkom gradu Međmeđeru sahranjeno je blizu pet stotina Crnogoraca interniranih tokom Prvog svjetskog rata.

* Prvi zvanični popis stanovništva u Crnoj Gori urađen je 1910. godine. Tada je Crna Gora imala 222.015 stanovnika. Podgorica je bila najveći grad sa 9.895 stanovnika, a zatim Cetinje sa 5.895 stanovnika.

* Crna Gora je donijela prvi zakon o lovstvu 31. decembra 1910. godine. Za lov sa psima plaćala se taksa od deset perpera, a bez njih upola manje. Jedni su tada smatrali da je lov luksuz koji treba platiti, a drugi da ljudi u lov idu iz nužde i zbog siromaštva.

* Austrijanci su 12. i 13. januara 1916. godine bombardovali Lovćen iz 430 topova, postavljenih u Boki Kotorskoj.

* Prvi tečaj o savremenom pčelarstvu održan je u Crnoj Gori 1934. godine, u Brezoviku kod Nikšića.

* Prvi dom kulture u Crnoj Gori otvoren je u Gornjem Ceklinu kod Cetinja 1939. godine. Italijani su ga spalili 1941. godine, a obnovljen je 1952.

* Italijani su 17. jula 1941. godine ,,strijeljali” spomenik Stjepana Mitrova Ljubiše u Budvi, podignut 1934. godine. Prilikom pokušaja da prodru na Cetinje, partizani su Italijane potukli kod Brajića. Kada se preživjeli dio italijanske jedinice vratio u Budvu i saznao da je Ljubiša bio poslanik u Zadru i da se borio protiv talijanštine, postrojena je desetina koja je pucala u bistu, ispod vrata crnogorskog pisca. Italijani su potom srušili bistu.

* U novembru 1941. godine počeo je da izlazi bilten ,,Saopštenje Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku”, u kojem je objavljivan spisak ljudi koje su strijeljali partizani, a na njegovom kraju stajalo je: ,,Nastaviće se”.

* Muslimanke u Plavu, Gusinju, Pljevljima i drugim mjestima Crne Gore prvi put su glasale i prvi put se u javnosti pojavile bez zara i feredže na izborima 11. novembra 1945. godine.

* Zvono Ivana Crnojevića sa Cetinjskog manastira, koje potiče iz 1484. godine, pretopljeno je u mesingane kvake. To nasilje nad crnogorskom baštinom izvedeno je u Novom Sadu između Prvog i Drugog svjetskog rata.

* Prema statističkim podacima o sudskim procesima u Crnoj Gori najrjeđe se tuže – pašenozi.

* ,,Miljana, volim te” – najveći je grafit ikad napisan u Crnoj Gori. Dug je 60 metara, a ispisan je u februaru 2001. godine crnim sprejom na velikoj tribini Sportskog centra u Baru. Ispisao ga je jedan mladi Baranin kako bi iskazao ljubav prema voljenoj djevojci. U pisanju grafita pomagao mu je prijatelj. Pisanje je trajalo tri sata, a potrošili su sedam limenki spreja.

Maraton jegulja

* Jegulje iz Skadarskog jezera, kada dođe vrijeme za mriješćenje, mjesecima putuju ka Sargaskom moru, u pravcu Kube i Bahamskih ostrva. Otuda male prozračne jegulje natrag putuju tri godine bez ikakvog ,,vodiča”, pošto jegulje koje su položile jaja umiru u Meksičkom zalivu.

* Sitnica, Zeta i Morača bile su nekad izuzetno bogate ribom.

* Najveći primjerak ribe mladice ulovljen u Crnoj Gori upecan je u Plavskom jezeru. Mladica je bila teška 41,5 kilogram.

* Riba iz Skadarskog jezera izvožena je još u XVI vijeku u Veneciju i druge italijanske gradove.

* Prije skoro tri vijeka na obali Skadarskog jezera osnovana je najoriginalnija južnoslovenska zajednica za ribolov. Mještani su tada donijeli statut po kojem su ribolovi ,,zanavijek vjekova nedjeljiva plemenska zajednica – komunica”, a u njima jednako pravo imaju kako ,,vojvoda i vojnik, tako i samohrana sirota”.

* U Skadarskom jezeru godišnje se ulovi oko milion kilograma ribe, najviše ukljeve.

* U posljednjih dvadesetak godina u Skadarskom jezeru otkriveno je deset novih vrsta riba.

* Najbogatija evropska rijeka lipljenom je Ljuča kod Gusinja.

* Zimničko jezero podno Durmitora jedino je na svijetu stanište serdarskog trinitona – endemične vrste vodozemca.

* Ministarstvo vojno Crne Gore donijelo je 1888. godine poseban zakon o zabrani ribolova nedozvoljenim sredstvima.U zakonu se naređuje da se ,,riba ne smije loviti dinamitom, prahom, mliječom, balogotom, klakom…”

Rezervat ptica

* Na području Crne Gore živi 300 vrsta ptica.

* Skadarsko jezero je jedan od najvećih ptičijih rezervata u Evropi – stalno ili tokom sezone na njemu živi 267 vrsta ptica, a stanište je i za 40 vrsta riba. Kudravi pelikan (gem, nesit) više se nigdje na evropskom kontinentu ne može naći osim u Skadarskom jezeru.

* Galebovo ostrvo u Skadarskom jezeru najveće je gnijezdilište srebrnastog galeba u Crnoj Gori. Kuriozitet je da se morske ptice gnijezde na slatkovodnom ostrvu.

* Jedna evropska kolonija sivih čaplji koje se gnijezde na stablima lovora nalazi se na ostrvu Beška u Skadarskom jezeru.

* Mali tetrijeb je potpuno istrijebljen sa područja Crne Gore.

* Zakonom o zaštiti prirode Crne Gore posebno je zaštićeno 56 vrsta biljaka i 314 vrsta životinja. Od životinja su zaštićeni jedna vrsta riba, osam vrsta vodozemaca, 24 vrste gmizavaca, 270 vrsta ptica, četiri vrste sisara i kompletan red slijepih miševa.

* U južnom Jadranu živi 116 vrsta riba i veliki broj rakova i školjki.

Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (II): Ni manje varoši, ni veće prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

 

ANDRIJEVICA

„Andrijevica. Ni manje varoši, ni veće prošlosti. A od pisanih tragova, skoro ništa. Uglavnom predanja, priče, usmena kazivanja, ‘Govorio mi je đed da je njegov prađed…’ Sav je ovaj kraj satkan od značaja, datuma i događaja. S vrha do dna varoši, glavnom i jedinom ulicom, šetka istorija s kojom se Andrijevica ne persira – oduvijek su bili na ‘ti’. Gdje
god nagaziš stopom jekne Turčin, vrisne Švaba, zaleleče Talijan… O partizanima i četnicima da i ne govorimo: oni se, u večerima punog mjeseca, i dalje jure oko mjesnog groblja.“[1]

Andrijevica je jedan od najmanjih i najmlađih gradova u Crnoj Gori. Kao naselje je nastala polovinom XIX vijeka – 1853 godine, kada je izgradnjom prvih kuća oko crkve Andrijevne formiran nukleus buduće varošice.
Podignuta je na uskoj terasi sa lijeve strane Lima, na ušću rijeka Kraštice i Zlorečice. Nastala i održavala se kao neformalni centar Gornjih Vasojevića i danas predstavlja kulturnu i duhovnu prijestonicu ovog kraja. Njena istorija je ispisana u Spomen parku na Knjaževcu o čemu će više riječi biti u posebnom poglavlju.

Andrijevica je 1882. godine imala dvadesetak kuća. Razvijala se sa obje strane jedine ulice od mosta Bandovića na Kraštici do mosta preko Zlorečice na drugoj strani, da bi početkom XX vijeka dobila oblik grada.

Balkanski i Prvi svjetski rat su zaustavili njen razvoj, koji je donekle inteziviran nakon ovih ratova. Tome je dobrim dijelom doprinijela i izgradnja novih puteva. Najznačajnije promjene nastaju nakon Drugog svjetskog rata. Opisujući njen poratni razvoj Mihailo Lalić je 1952. godine, zapisao: „Na Knjaževcu kod Andrijevice podignute su nove zgrade kakvih prije nije bilo u ovom kraju. Za čitavih dvadeset godina bivše Jugoslavije nije podignuto toliko i ni jedna takva zgrada…“

Za hroniku graditeljstva značajan je i podatak da je Andrijevica zavičaj Radosava Zekovića, jednog od najvećih crnogorskih arhitekata, zatim književnika Mihaila Lalića, slikara Jovana Zonjića – dvojice velikana crnogorske književnosti i umjetnosti.

U drugoj polovini XX vijeka počinje i industrijski razvoj: eksploatacija arhitektonsko građevinskog kamena na ležištu Žoljevica, fabrika termoizolacionih materijala „Termovent“, fabrika slatkiša „Soko Štark“, pogon za proizvodnju kožne galanterije… Sagrađen je hotel „Komovi“. Na  žalost, danas, osim hotela, ne radi ništa od toga.

Izgradnjom regionalnog putnog pravca Berane – Andrijevica – Plav nestao je najljepši dio prvobitne ulice koji se spuštao prema Zlorečici. Nestala je „Čudesna ulica u kojoj su se kuće držale za ruke i naslanjale jedna na drugu.“

 

 

BERANE

O postojanju prvih naseobina na području Berana, svjedoče materijalni dokazi i artefakti iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba sa lokaliteta Kremenštica.
Najstariji sačuvani objekat na području Berana je manastir Đurđevi stupovi, podignut u XIII vijeku. Na podizanje samog grada čekalo se mnogo duže. Prve kuće na mjestu sadašnjeg grada podignute su 1862. godine, nakon pobjede nad Turcima u bici na Rudešu. Da bi odgovorile na ovaj izazov turske vlasti su na Jasikovcu podigle vojno utvrđenje, a u njegovom podnožju naselje „Hareme“, sa stanovima za oficire i vojne službenike. Sagradili su most preko Lima, vojne kasarne… Urbanu formu gradu dao je Rizvan beg Jajčanin, arhitekta koji se školovao na Sorboni. Projektovao je glavnu ulicu, najprostraniju i najširu ulicu u tadašnjim naseljima na Balkanu. Rizvan beg je osim glavne ulice, projektovao i mnoge druge objekte u Beranama kao što je utvrđenje na Jasikovcu, kasarna Kršla, osim toga projektovao je džamiju, šedrvan i česmu…

Za Rizvan–bega i njegovu hanumu Albu vezana je i jedna od najstarijih beranskih legendi. Kao arhitekta Rizvan-beg je često putovao i dugo odsustvovao od kuće. Samujući, njegova mlada žena Alba zaljubila se u slugu. Kada više nijesu mogli da kriju svoju ljubav, započeli su zajednički život. Te vijesti brzo su došle i do Rizvan–bega koji se vratio u Hareme i odmah pogubio slugu. Ne htjevši da ga čeka u kući, Alba je otišla do Lima gdje se sa visoke stijene bacila u duboki vir. To mjesto, na kom je kasnije sagrađen hotel Berane i danas se po nesrećnoj Albi zove Albin fir. A Rizvan-beg se više nikad nije vratio u Berane.

Izgradnjom puteva nakon Prvog, posebno nakon Drugog svjetskog rata Berane, kao regionalni centar bilježi značajan ekonomski razvoj, posebno u prerađivačkoj industriji. Podignuta je Fabrika celuloze i papira, Fabrika kože, Ciglana, otvoren Rudnik uglja, zatim Hotel „Berane“ i „Lokve“…

Tamo gdje je vijek ranije stao Rizvan beg, nastavio je šezdesetih godina dvadesetog vijeka arhitekta Radosav Zeković, osnivač i prvi direktor i urbanista Zavoda za urbanizam u Beranama. Berane je zavičaj Gavrila Cemovića, prvog crnogorskog inženjera koji je poslije Prvog svjetskog rata diplomirao na Građevinskom fakultetu u Beogradu.

Kao i većina gradova u crnoj Gori, i Berane je postalo žrtva tranzicije. Od nekada moćne industrije danas ne radi ni jedna fabrika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (I): O nastanku gradova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”

 

,,Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđjenja… To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda…” (Veljko Vlahović)

Priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori, a priču o Crnoj Gori treba početi kao bajku, jer ona i jeste kao iz bajke…

Daleko iza sedam gora i sedam mora…, tako počinju sve naše bajke, ima jedna zemlja, lijepa kao grijeh, satkana od divlje ljepote i krajnosti nastalih igrom bogova koji su je stvarali: noge joj zapljuskuje toplo more a kose
raspliću ledeni vjetrovi, isprepletana surovim liticama i plodnim poljima, bistrim jezerima i divljim rijekama; jedni uz druge rastu i plod svoj rađaju i sočna smokva i opora oskoruša, maslina i vinova loza, a tik do njih vučji trn i kukurijek.

Samim postanjem stvorena za najveće krajnosti. Nastala na raskršćima gdje se ukrštaju putevi: migracioni i karavanski, trgovački i osvajački; nad njom se od pamtivijeka sudaraju vjetrovi. Vjetrovi i putevi su donosili vojske i vojskovođe, carske galije i divlje horde, sa sve četiri strane svijeta.

Stasavala na razmeđi civilizacija i kultura, vjera i religija, naslijedila je od osvajača i vjekova sve njihove različitosti i sve njihove krajnosti: naslijedila je nekoliko vjera i bogomolja ali i bezbožnike, najstariju štampanu knjigu i
nepismenost, pozorište i vašar, valcer i kolo, klavir i gusle, violinu i diple…

Nastala na vododjelnici civilizacija i razmeđi svjetova, uvijek razapeta između Istoka i Zapada, naslijedila je graditeljsku baštinu različiitih civilizacija i kulturno nasljeđe različitih svjetova – i sa istoka i sa zapada…

Njena istorija traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, pljački, silovanja, asimilacija… Milenijum tokom kojeg su dolazile vojske i vojskovođe sa sjevera i juga i sa istoka i sa zapada…od Kursilija sa vizantijskom vojskom na Tuđemilima, a vjekovima prije njega dolazili su stari Rimljani… i Goti …i Vizi Goti, pa onda vojska Kana Ogataja… Dolazili su Nemanjići, gusari Saraceni, Osmanlije, Mlečani, pohodio je Napoleonov Maršal Marmont, pa Habzburgovci i Franjo Josif. Gazile su je čizme Hitlerove soldateske i Pircija Birolija sa Musolinijevim
crnokošuljašima…

A svi su dolazili sa namjerom da osvoje i pokore. Da uzimaju a da ne ostavljaju, da žanju ali ne i da siju. Da dijele i da svađaju. Iza sebe su ostavljali pustoš i mržnju među onima što su ostali. Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira koji su trajali samo onoliko koliko je trebalo da stasaju novi regruti, novi junaci i vitezovi – svježa topovska hrana, pa opet ratovi, vojske i vojskovođe, izgubljene bitke i slavne pobjede, glasoviti junaci, mrtvi heroji i majke u crnini.

U kratkim i rijetkim periodima mira ova zemlja je, poput Feniksa, ustajala iz pepela, lizala svoje rane i uspinjala se prema zvijezdama… Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Nekad su ih stvarali njeni osvajači a nekad oni što nadžive osvajače.

Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; antička Budva, mozaici boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici;… pa Oktoih, Miroslavljevo jevanđelje i Moračka krmčija; u tim rijetkim trenucima oslikana je u Moračkom đakoniku i traje sedam i po vjekova, druga najljepša freska na svijetu, na kojoj Gavran hrani Proroka Iliju; nastali su Sclavorum Regnum, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Zlatno runo, Lelejska gora i Davidova zvijezda; Zle pare, Lažni car, Ljepota poroka i Jovana Lukina…

Priču nastavljam kao bajku, odnosno priču o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i priču o ljudima koji su tu svjetlost stvarali.

NASTANAK GRADOVA: Istorija gradi i razgrađuje, kako carstva tako i gradove, svuda na planeti, pa i na području sadašnje Crne Gore. S obzirom na to da je imala „višak istorije“, na prostoru Crne Gore proces nastajanja i nestajanja gradova bio je dinamičniji nego drugdje. U početku su nastajala i nestajala prva naselja o kojima svjedoče samo artefakti i legende. Prva naselja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba nastala su na lokalitetima: Kremenštica u selu Petnjik kod Berana, Trijebač, Međeđa glava, Kablja… Nastajanje gradova je moralo da sačeka bolja vremena sa većim stepenom razvoja ljudskog roda.

Najstariji gradovi nastali su mnogo prije nove ere: Jerihon u Palestini je nastao nekih 9.000 godina prije Hrista, Biblos (Libanon) 5.000 godina, Damask 4.300, Plovdiv (Bugarska) oko 4.000, a Jerusalim tek nekih 2.800 godina prije Hrista.

Prvi gradovi na našim prostorima nijesu toliko stari. Nastali su mnogo kasnije, uglavnom par vjekova prije Hrista. Bila su to „… urbana jezgra crnogorskih ilirskih ubježišta – gradova s utvrđenjima i podgrađima, s jedne, i nekropole – grobišta s grobnim prilozima s druge strane.“ Najstarija naselja i gradovi su uvijek nastajali blizu vode pa su i prvi gradovi na području Crne Gore nastali na primorju i priobalnom dijelu Skadarskog jezera.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja, ostataka gradova i ostataka materijalne kulture, sa sigurnošću se može zaključiti da su Risan (Rison), Budva (Butua), Ulcinj (Olcinium), Medun (Meteon) i Samobor (eventualno Burzumona) najstariji gradovi, odnosno glavna utvrđenja ilirskog naroda u Crnoj Gori. Kada je koji od ovih gradova tačno nastao ne može se sa sigurnošću reći. Međutim, ako se napravi uporedna analiza izbora lokacije, tehnike građenja, namjene prostora, urbanizacije i sličnih parametara, sa visokim stepenom sigurnosti može da se zaključi da pripadaju istoj – Ilirskoj epohi.

Sa novim gospodarima nastajali su i novi gradovi. Tako je nastala Doclea, pa Minicipijum, Anderba, Antivari… pa redom – do gradova koji i sada postoje na području Crne Gore. Da bih izbjegao zamku bavljenja istorijom, jer to nije predmet ove priče, osvrnuću se samo na to kako su nastajali crnogorski gradovi. Ovo nije ni udžbenik geografije pa će biti riječi samo o nekim gradovima, uz rizik da mi zamjere žitelji onih koje preskočim. No, imajući u vidu da skoro polovina Crne Gore živi na području
Podgorice, sa tendencijom da se u nju useli i ona druga polovina, računam da ako predstavim Podgoricu niko neće biti zaobiđen. Pokušaću da kroz priču o nastanku gradova, pored opštih podataka ispričam i poneku posebnost, nešto što znaju samo rijetki. Dosta toga će biti ispričano u ovom, ponešto i ponovljeno u drugim poglavljima kroz priču o građenju pojedinih objekata i priču o graditeljima. Kad se mozaik sklopi, nadam se da će slika o gradovima biti potpunija.

 (Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LIV): Čućete nas još

Objavljeno prije

na

Objavio:

Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Pošto je moja biografija do osnivanja Monitora dominantno vezana za matematiku i osnivanje PMF-a i Univerziteta, Šeki i Vešović su krivotvorenje proširili i na moju porodicu. Šeki je rekao jednom članu redakcije koji s njim nije prekinuo odnose, da im je pomagao Milorad Popović, kome su bile dostupne policijske arhive. Tako se pojavila priča o mom ocu kome su pripisali elemente iz biografije njegovog starijeg rođaka. Da bi pojačali utisak da ja imam mnogo skrivenih grjehova, na niz mjesta obećali su da će napisati knjigu pod naslovom Grobnica za Miška Kesedžiju (Vešović), Grobnica za Don Mikelija (Šeki), kojom će me dokrajčiti.

O otporu crnogorskih intelektualaca Šekijevim falsifikatima informisali su i mediji izvan Crne Gore. Da bi i to predstavio kao proizvod Monitora i Vijesti, Šeki je taksativno pobrojao 28 medija na teritoriji bivše Jugoslavije za koje je rekao da ih kontroliše Miodrag Perović. Zanio se, pa me prikazao kao magnata neograničene medijske moći – napisao je da kontrolišem i Google, Fejsbook, You Tube i Tvitter. Rekao je da je Radio Slobodna Evropa moja ekspozitura i da se balkanska politika Vašingtona vodi po mojim instrukcijama. Šekijeve fantazije su me zabavljale. Jednog dana pitao sam uvijek dobro informisanog Ljubišu Mitrovića, zašto režim napade na Vijesti i Monitor usmjerava na mene, kad znaju da vi mlađi odavno imate važniju ulogu. Odgovorio mi je šaljivo: ,,Mi smo bez tebe kao i DPS bez Đukanovića”.

U izbornoj kampanji 2012. Đukanović me u svojim govorima pomenuo kao protivnika u gotovo svim crnogorskim opštinama. Na završnoj konvenciji u Tivtu četvrtog aprila 2012, rekao je da ukoliko u Crnoj Gori treba sprovesti hapšenja na kojima insistira EU, u zatvor treba da idu čelnici opozicije i jedan od vlasnika Vijesti profesor Miodrag Perović. Đukanović je od Kusovčevog feljtona u Pobjedi u proljeće 2010, pa do sredine 2013. svako malo javno lagao o raznim mojim ,,kriminalnim” radnjama (vlasnička prava u medijima, afera WAZ, krediti u CKB, zloupotreba medija za berzanske špekulacije, …), da bi pomogao tužiteljiki Ranki Čarapić da mene i moju sestru nekako uhapsi. Kao odgovori na te kleveta, nastali su moji tekstovi u Vijestima: Crnogorski Gadafi (2. 11. 2011) i Zvijer u klopci (1. 05. 2012), koje zainteresovani čitalac može naći na internetu. Izbornu Đukanovićevu izjavu pominjem jer ga je sa zahtjevom za moje hapšenje slijedio profesor etike na Univerzitetu u Novom Sadu Milenko Perović, koji je do maja 2011. bio kolumnista Monitora. Pošto režimski ,,intelektualci” bez akademskog obrazovanja Radončić, Nikolaidis i Popović nijesu uspjeli da proizvedu platformu za hapšenje, profesor univerziteta izvučen je kao pojačanje. U maju 2012. napisao je o meni nekoliko prljavih tekstova u Pobjedi. U članku Negativna dijalektika bavio se sa tri ,,važna aktera u novijoj crnogorskoj istoriji”, sa Đukanovićem i dva svoja prezimenjaka. Prvo je formulisao moju i Monitorovu zaslugu: ,,Pokretanjem jedinog crnogorskog neđeljnika dao je značajan doprinos strategiji crnogorskog nacionalnog samoosvještenja”. Zatim je formulisao moju izdaju: ,,'Medijski magnat’ independizma … danas prodaje potonje zalihe falsifikovane robe marke služenja velikosrpstvu u ambalaži crnogorstva!” U članku – Magnat i država, preuzeo je od Đukanovića i Šekija ,,dokaze” da sam kriminalac i mirne etičke savjesti izazvao državu da me uhapsi: ,,Ako nema političke volje da se pred zakonom odgovara …, onda tu nema države”. U Monitoru od 25. 05. 2012. izašao je moj članak Čuvari revolucije, u kojem sam pisao o fenomenu da independisti, koji su se borili za demokratsku Crnu Goru,  sad svim sredstvima brane diktaturu, koja je egzistencijalna prijetnja državi za koju su se izborili: ,,Na pitanje šta da se radi poslije 21. maja 2006, crnogorski independisti su masovno odgovorili – živjeti od zasluga. Po modelu po kojem su učesnici NOB-a postali Titovi profesionalni čuvari revolucije”. ,,Problem sa čuvarima revolucije, kako Titovim i Homeinijevim, tako i Đukanovićevim, je to što postaju kočničari progresa. Društvo u kojem ne postoje snage koje iniciraju promjene, urušava se. Stoga je konačni rezultat uspješnih čuvara revolucije – propast revolucije. Tako je bilo uvijek u istoriji kad revolucija nije uspjela da ostvari vrijednosti zbog kojih je pobijedila.” ,,Umjesto razvoja demokratije, u postreferendumskoj Crnoj Gori gradi se lična vlast i diktatura. I po ocjeni uglednog Foreign Affairs, Crna Gora je zaokružena kao mafijaška država u kojoj se državni interes ne razlikuje od interesa organizovanog kriminala. Vladajući režim je neuspješan u svim oblastima društvenog života i za posljednje sredstvo legitimiteta uzeo je nacionalizam”. ,,One independiste koji smatraju da su sloboda i pravda neodvojive i zalažu se da ideali pokreta za nezavisnost iz 1990-ih postanu stvarnost, proglasili su izdajnicima i otpadnicima. Ludilo poprima takve razmjere da je jedan profesor filozofije u dijaspori toliko oslijepio od nacionalizma da zahtijeva da se uhapsi profesor matematike koji je odbio da se učlani u čuvare revolucije”.

Bjesomučna hajka na Vijesti i Monitor se produžila i narednih godina. Bivši Monitorovci koji su prešli u režimske redove bili su najodaniji branitelji diktature. U oktobru 2015, u članku 25 godina Monitorovog mita o Sizifu, Monitor je ponovo opominjao: ,,Na dvadesetpetogodišnjicu Monitora, nijedno pitanje koje je stajalo pred Crnom Gorom 1990. nije trajno riješeno. Afera Snimak je otkrila da puč permanentno traje četvrt stoljeća. Realna ekonomija je uništena, BDP po glavi stanovnika je manji nego pred AB revoluciju, nezaposlenost i siromaštvo ugrožavaju društvenu koheziju. Kulturni identitet konvergira dvorskom turbofolku. Crnogorska nezavisnost postaje neodrživa kao i u doba kasnog kralja Nikole. Politička sloboda dolazi spolja, a ekonomska se nalazi izvan nje. Monteskije je znao da je mala republika neodrživa kao oligarhijska država. Znaju to i u susjedstvu i procjenjuju da Crna Gora ovakvu vlast ne može izdržati još dva njena mandata. NATO je ne može zaštiti od samouništenja”.

Režim nije htio da čuje. Urušio se 2020. Bez obzira što konzervativne snage imaju veliki uticaj na novu Vladu, pad Đukanovićevog režima bio je veliki civilizacijski iskorak Crne Gore. Prvi put u istoriji promijenila je vlast na izborima. Dogodilo se ono što se u istoriji rijetko događa: diktatura je srušena bez ikakvog nasilja.

Tokom posljednje decenije starog režima, Monitor se održavao uz velike finansijske poteškoće. Vlasnici koji nijesu bili u stanju da dotiraju list, ustupali su vlasništvo dobrovoljcima koji (u tom trenutku) jesu. A ovi, poslije izvjesnog vremena, novima. Od posljednje promjene, kao vlasnici se vode: Miodrag Perović, Vlado Nikaljević, Aleksandra Popović, Miro Perović, Željko Ivanović, Nikola Koćalo, Jelena Kažanegra i petnaestak novinara.

Očuvanje Monitora po svaku cijenu bila je i ostala Esadova preokupacija. Vjeruje da je postojanje Monitora i dalje važno za Crnu Goru, kao što je bilo prethodne tri decenije. Stoga njemu prepuštam završne riječi i predskazanje o budućnosti lista kojem je posvetio život.
Na dvadeset sedmu godišnjicu Monitora 2017. govorio je: ,,Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao”.

,,Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita”. ,,Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo”.

,,Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je iako mu je tek dvadeset sedam odavno stekao vječnost. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima”.

Za tridesetogodišnjicu, u oktobru 2020. dodao je: ,,Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove”. ,,Monitor se iznutra gasio samo onih nekoliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: Trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim.”

,,Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao po vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. … Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje
da se pamti”. ,,O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće”.

,,U fokus dolaze pobjednici”. ,,Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta. … Čućete nas još”.

Živi utemeljitelj bi volio da bude ovako kako Esad predviđa. Uvjeren sam da bi volio i Ćano, da je živ. Hoće li biti, zavisiće od toga da li smo samo izmaštali Monitor ili će živjeti u sjećanju budućih generacija.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo