Povežite se sa nama

Izdvojeno

ZAPADNI UGOVORI O VOJNIM NABAVKAMA ZA UKRAJINSKU VOJSKU: Dok trava ne naraste

Objavljeno prije

na

Nakon više od 500 dana otvorenog rata u Ukrajini, Zapad tek sada ulazi u ozbiljnije razgovore sa proizvođačima oružja, kako bi približno zadovoljili ukrajinske potrebe. Za tako nešto potrebno je proširiti kapacitete i čak graditi nove fabrike. Realizacija nije tako bliska budućnost

 

Svjetski političari su od početka ruske agresije 24. februara prošle godine ponovo učili koliko je loše oslanjati se na pretpostavke i podcjenjivanje suparnika.  Rusija je morala naučiti bolne lekcije da njena armija nije druga oružana sila svijeta i da njeni vojnici nisu otporni na metke i rakete, kao što ni kremaljski car i njegovi oligarsi nisu imuni na pohlepu i pljačku svoje i tuđih zemalja. Za razliku od armije, ruske monetarne i ekonomske vlasti su bile daleko bolje pripremljene za sankcije koje su uslijedile nakon otpočinjanja neprijateljstava. Zapad je takođe naučio da je bič ekonomskih sankcija odavno izgubio snagu u rastućoj globalizaciji, a da je njegova tehnološka superiornost i vojna moć kratkog daha – jer nema pogonsko gorivo, tj. municiju.

Iako su skoro sve zapadne zemlje odmah osudile rat i ponudile pomoć u slamanju agresora, ispalo je da je deindustrijalizacija Zapada i preseljenje resursa u Kinu i druge azijske zemlje radi većeg profita istovremeno uzela danak sistemu deklarativnih vrijednosti kojima se Zapad toliko dičio.

Nesporno je da je NATO pakt Ukrajini poslao nekoliko moćnih raketnih sistema tipa HIMARS, Storm Shadow, Patriot…kao i nekoliko desetina modernih Leopard 2 glavnih borbenih tenkova. Jedna ili dvije eskadrile lovaca-bombardera F-16 su sljedeće na listi naoružanja na putu za Kijev  uz ubrzanu obuku ukrajinskih pilota. Međutim, kako se rat pretvorio u rovovsku borbu iscrpljivanja sličnu Prvom svjetskom ratu, Ukrajini je prevashodno potrebna municija kako za odbranu, tako i za snažnu kontraofanzivu kojom kani osloboditi više od 20 odsto okupirane teritorije. Nakon više od 500 dana otvorenog rata u Ukrajini, Zapad tek sada ulazi u ozbiljnije razgovore sa proizvođačima oružja kako bi približno zadovoljili ukrajinske potrebe. Za tako nešto potrebno je proširiti kapacitete i čak graditi nove fabrike. Realizacija nije  tako bliska budućnost.

Mediji i pojedini zapadni dužnosnici su već nekoliko mjeseci  upozoravali da Ukrajini ponestaje municije i posebno artiljerijskih granata, oklopnih vozila i drugog naoružanja u trenutku kada Rusija širi sopstvenu vojnu proizvodnju. Postojeće zalihe sovjetske municije su pri kraju, kako u Ukrajini tako i globalno. Međutim i zalihe Zapada su prilično iscrpljene i prijeti im rizik od nestašice do kraja godine.

Ukrajinska vojska je prije početka kontraofanzive trošila 180 hiljada artiljerijskih granata mjesečno. Prije dva dana britanski Financial Times je citirao neimenovanog američkog vojnog zvaničnika da sada ukrajinska vojska troši 8 hiljada granata dnevno ili 240 hiljada mjesečno. Amerika je prije rata proizvodila samo 14 hiljada granata mjesečno, i EU otprilike 30 hiljada. Nakon 16 mjeseci rata Sjedinjene države su uspjele podići proizvodnju na 20 hiljada mjesečno. Istovremeno su odobrene investicije za nove proizvodne kapacitete koji bi izbacivali 90 hiljada granata mjesečno (prevashodno onih od 155mm), piše Washington Post. Evropska vojna industrija se takođe suočava sa problemima proizvodnje nakon decenija nedovoljnog ulaganja, lošeg upravljanja i briselske birokratije.

Ukrajina je već uveliko potrošila zalihe od milion granata koje su joj SAD poklonile prilikom izbijanja neprijateljstava. Sadašnja združena proizvodnja artiljerijske municije NATO zemalja zadovoljava svega 40 odsto mjesečnih potreba Ukrajine dok se ostatak nadoknađuje povlačenjem američkih strateških rezervi iz Izraela i Južne Koreje i kupovinom sovjetske municije od trećih zemalja širom svijeta. Zbog napetosti sa Kinom oko Tajvana i problemima sa Sjevernom Korejom, Amerikanci ne smiju iscrpiti sve rezerve u Južnoj Koreji. Takođe, sovjetska municija širom svijeta je već uveliko rasprodata i poslata na front. Mnogi ukazuju da je jedna od rijetko dobrih strana ovog rata to što je oslobodila planetu koroziranih rezervi oružja iz doba Sovjetskog Saveza.

PortparolKA NATO-a Oana Lungesku rekla je nedavno da Alijansa „nastavlja rad na brzom rješavanju nedostataka u zalihama municije, poboljšanju interoperabilnosti i zamjenjivosti i jačanju transatlantske industrijske baze”. Lungesku tvrdi da su Velika Britanija, Norveška i Francuska  potpisali velike ugovore, ali je odbila dati dodatne detalje na pitanja novinara Washington Post-a koji tvrde da je na terenu malo toga postignuto. Većina NATO zemalja (čak 20 od 30 članica) još uvijek nije povećala svoju potrošnju ni do preporučenih 2 posto BDP-a za sve članice. Mnoge vlade ostaju vrlo nevoljne da se obavežu na milijarde dolara i eura dugoročnih ugovora kako bi privatni vojni sektor (koji daleko nadmašuje državni) mogao investirati u nove proizvodne kapacitete. Privatne kompanije nerado ulaze u takve poslove bez dugoročnih ugovora i garancija. U EU Poljska je jedini ozbiljni izuzetak jer osim pomoći Ukrajini,  namjerava izgraditi najmoćniju konvencionalnu vojsku u Europi koja se može trajno nositi s izazovima sa Istoka.

Čak i ugovori koji su već potpisani nemaju očekivani tempo realizacije. Izgradnja novih fabrika dodatno je ograničena pristupom oskudnim resursima i kvalificiranom radnom snagom. Manja vojna industrija mora se takmičiti za repro materijale sa mnogo većim civilnim automobilskim i elektronskim sektorima. Pronalaženje i unajmljivanje dovoljno stručne radne snage za popunu novih fabrika oružja je još jedno skupo usko grlo. Problem snabdijevanja sirovinama je još složeniji jer Rusija je ostala glavni dobavljač mnogih primarnih sirovina, poput aluminijuma i titana. Francuska vazduhoplovna industrija već je počela skladištenje titanijuma i traži nove zalihe. „Nema osjećaja hitnosti“ objašnjava za Politico Jan Pie, generalni sekretar Evropskog udruženja za avio-svemirsku, sigurnosnu i odbrambenu industriju. Ovi poslovni problemi pogoršani su haosom i nefunkcionalnošću u njemačkoj vojnoj industriji kao posljedica neuspjelih reformi bivše kancelarke Angele Merkel. Novi ministar odbrane Boris Pistorijus pokušava se nositi s problemima, ali napredak je spor. Od oko 400 tenkova Leopard 2 koje Njemačka ima na papiru, samo oko trećina je operativna dok ostatak korozira u skladištima zbog neodržavanja i nedostatka djelova.

Bundestag je izglasao vanrednih 100 milijardi eura za vojnu troškove mimo već budžetiranih 47 milijardi eura. Međutim, glomazni birokratski zapleti u Berlinu i Briselu onemogućavaju brzo trošenje i realizaciju.

Stoga su neke evropske kompanije uložile vlastita sredstva u proširenje postojeće proizvodnje – švedski Saab, norveški Nammo, francuski Nexter, njemački proizvođač tenkova Rheinmetall i evropski proizvođač raketa MBDA. Saab je već duplirao proizvodnju i planira je opet duplirati do početka 2025. Rheinmetall ima za cilj uvećanje godišnju proizvodnju artiljerijskih granata sa 450 na 600 hiljada proširenjem postojećih pogona i preuzimanjem španske kompanije Expal Systems. Južna Koreja se već pojavila kao vodeći dobavljač nakon što je ušla u zajedničko ulaganje s Poljskom za proizvodnju oružja i municije koje će se u početku koristiti za snabdijevanje Ukrajine.

Ruska vojna potrošnja je u stalnom porastu posljednjih godinu i sada čini četvrtinu ukupne budžetske potrošnje (podaci o velikom dijelu ruske potrošnje su sada tajni) od oko 86,4 milijarde dolara – što je i dalje samo desetinu onoga što SAD troše godišnje. Za razliku od Zapada, Vladimir Putin je svoju ekonomiju stavio u ratni režim rada. Vojne fabrike rade 24 sata dnevno, dok su civilni objekti preuređeni kako bi se dodatno povećala proizvodnja. Vojna proizvodnja se utrostručila u prošloj godini, dajući privredi dodatni podsticaj. Izvještaj federalnog budžeta pokazao je da je Moskva samo u januaru i februaru trošila više od 282 posto u odnosu na isti period 2021. godine, prenosi Reuters.

Na bojnom polju se razlika odavno osjeća. Rusija je prije rata proizvodila 1,7 miliona artiljerijskih granata (kalibra 155 mm) godišnje – ključna komponenta u trenutnom sukobu.  Do kraja ove godine proizvodnja će skočiti na 2,4 miliona prema podacima New York Times-a, što prebacuje američku proizvodnju za preko 10 puta.

Ukrajinci se odavno žale da im Zapad pomaže samo toliko da ih Rusija ne pregazi, ali da ne postoji volja da se Rusija strateški porazi. U Drugom svjetskom ratu je upravo američka vojna industrija kroz Zajam i najam vojne oprema i repromaterijala presudno uticala da Britanija i Rusija izdrže njemački udar i da na kraju, kroz borbu iscrpljivanja, nadvladaju naciste. Sadašnji sljedbenici totalitarnih ideologija u Kremlju znaju dobro da je vrijeme pod sadašnjim okolnostima na njihovoj strani. „Ukrajina će uskoro potpuno prestati da koristi sopstvenu opremu, jer ništa neće ostati. Sve sa čim se bore i sve što koriste dolazi iz inostranstva. Ne možete se tako boriti dugo“ rekao je ruski predsjednik Putin na nedavnoj investicionoj konferenciji u Sankt Petersburgu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo