Nakon više od 500 dana otvorenog rata u Ukrajini, Zapad tek sada ulazi u ozbiljnije razgovore sa proizvođačima oružja, kako bi približno zadovoljili ukrajinske potrebe. Za tako nešto potrebno je proširiti kapacitete i čak graditi nove fabrike. Realizacija nije tako bliska budućnost

Svjetski političari su od početka ruske agresije 24. februara prošle godine ponovo učili koliko je loše oslanjati se na pretpostavke i podcjenjivanje suparnika.  Rusija je morala naučiti bolne lekcije da njena armija nije druga oružana sila svijeta i da njeni vojnici nisu otporni na metke i rakete, kao što ni kremaljski car i njegovi oligarsi nisu imuni na pohlepu i pljačku svoje i tuđih zemalja. Za razliku od armije, ruske monetarne i ekonomske vlasti su bile daleko bolje pripremljene za sankcije koje su uslijedile nakon otpočinjanja neprijateljstava. Zapad je takođe naučio da je bič ekonomskih sankcija odavno izgubio snagu u rastućoj globalizaciji, a da je njegova tehnološka superiornost i vojna moć kratkog daha – jer nema pogonsko gorivo, tj. municiju.

Iako su skoro sve zapadne zemlje odmah osudile rat i ponudile pomoć u slamanju agresora, ispalo je da je deindustrijalizacija Zapada i preseljenje resursa u Kinu i druge azijske zemlje radi većeg profita istovremeno uzela danak sistemu deklarativnih vrijednosti kojima se Zapad toliko dičio.

Nesporno je da je NATO pakt Ukrajini poslao nekoliko moćnih raketnih sistema tipa HIMARS, Storm Shadow, Patriot…kao i nekoliko desetina modernih Leopard 2 glavnih borbenih tenkova. Jedna ili dvije eskadrile lovaca-bombardera F-16 su sljedeće na listi naoružanja na putu za Kijev  uz ubrzanu obuku ukrajinskih pilota. Međutim, kako se rat pretvorio u rovovsku borbu iscrpljivanja sličnu Prvom svjetskom ratu, Ukrajini je prevashodno potrebna municija kako za odbranu, tako i za snažnu kontraofanzivu kojom kani osloboditi više od 20 odsto okupirane teritorije. Nakon više od 500 dana otvorenog rata u Ukrajini, Zapad tek sada ulazi u ozbiljnije razgovore sa proizvođačima oružja kako bi približno zadovoljili ukrajinske potrebe. Za tako nešto potrebno je proširiti kapacitete i čak graditi nove fabrike. Realizacija nije  tako bliska budućnost.

Mediji i pojedini zapadni dužnosnici su već nekoliko mjeseci  upozoravali da Ukrajini ponestaje municije i posebno artiljerijskih granata, oklopnih vozila i drugog naoružanja u trenutku kada Rusija širi sopstvenu vojnu proizvodnju. Postojeće zalihe sovjetske municije su pri kraju, kako u Ukrajini tako i globalno. Međutim i zalihe Zapada su prilično iscrpljene i prijeti im rizik od nestašice do kraja godine.

Ukrajinska vojska je prije početka kontraofanzive trošila 180 hiljada artiljerijskih granata mjesečno. Prije dva dana britanski Financial Times je citirao neimenovanog američkog vojnog zvaničnika da sada ukrajinska vojska troši 8 hiljada granata dnevno ili 240 hiljada mjesečno. Amerika je prije rata proizvodila samo 14 hiljada granata mjesečno, i EU otprilike 30 hiljada. Nakon 16 mjeseci rata Sjedinjene države su uspjele podići proizvodnju na 20 hiljada mjesečno. Istovremeno su odobrene investicije za nove proizvodne kapacitete koji bi izbacivali 90 hiljada granata mjesečno (prevashodno onih od 155mm), piše Washington Post. Evropska vojna industrija se takođe suočava sa problemima proizvodnje nakon decenija nedovoljnog ulaganja, lošeg upravljanja i briselske birokratije.

Ukrajina je već uveliko potrošila zalihe od milion granata koje su joj SAD poklonile prilikom izbijanja neprijateljstava. Sadašnja združena proizvodnja artiljerijske municije NATO zemalja zadovoljava svega 40 odsto mjesečnih potreba Ukrajine dok se ostatak nadoknađuje povlačenjem američkih strateških rezervi iz Izraela i Južne Koreje i kupovinom sovjetske municije od trećih zemalja širom svijeta. Zbog napetosti sa Kinom oko Tajvana i problemima sa Sjevernom Korejom, Amerikanci ne smiju iscrpiti sve rezerve u Južnoj Koreji. Takođe, sovjetska municija širom svijeta je već uveliko rasprodata i poslata na front. Mnogi ukazuju da je jedna od rijetko dobrih strana ovog rata to što je oslobodila planetu koroziranih rezervi oružja iz doba Sovjetskog Saveza.

PortparolKA NATO-a Oana Lungesku rekla je nedavno da Alijansa „nastavlja rad na brzom rješavanju nedostataka u zalihama municije, poboljšanju interoperabilnosti i zamjenjivosti i jačanju transatlantske industrijske baze”. Lungesku tvrdi da su Velika Britanija, Norveška i Francuska  potpisali velike ugovore, ali je odbila dati dodatne detalje na pitanja novinara Washington Post-a koji tvrde da je na terenu malo toga postignuto. Većina NATO zemalja (čak 20 od 30 članica) još uvijek nije povećala svoju potrošnju ni do preporučenih 2 posto BDP-a za sve članice. Mnoge vlade ostaju vrlo nevoljne da se obavežu na milijarde dolara i eura dugoročnih ugovora kako bi privatni vojni sektor (koji daleko nadmašuje državni) mogao investirati u nove proizvodne kapacitete. Privatne kompanije nerado ulaze u takve poslove bez dugoročnih ugovora i garancija. U EU Poljska je jedini ozbiljni izuzetak jer osim pomoći Ukrajini,  namjerava izgraditi najmoćniju konvencionalnu vojsku u Europi koja se može trajno nositi s izazovima sa Istoka.

Čak i ugovori koji su već potpisani nemaju očekivani tempo realizacije. Izgradnja novih fabrika dodatno je ograničena pristupom oskudnim resursima i kvalificiranom radnom snagom. Manja vojna industrija mora se takmičiti za repro materijale sa mnogo većim civilnim automobilskim i elektronskim sektorima. Pronalaženje i unajmljivanje dovoljno stručne radne snage za popunu novih fabrika oružja je još jedno skupo usko grlo. Problem snabdijevanja sirovinama je još složeniji jer Rusija je ostala glavni dobavljač mnogih primarnih sirovina, poput aluminijuma i titana. Francuska vazduhoplovna industrija već je počela skladištenje titanijuma i traži nove zalihe. „Nema osjećaja hitnosti“ objašnjava za Politico Jan Pie, generalni sekretar Evropskog udruženja za avio-svemirsku, sigurnosnu i odbrambenu industriju. Ovi poslovni problemi pogoršani su haosom i nefunkcionalnošću u njemačkoj vojnoj industriji kao posljedica neuspjelih reformi bivše kancelarke Angele Merkel. Novi ministar odbrane Boris Pistorijus pokušava se nositi s problemima, ali napredak je spor. Od oko 400 tenkova Leopard 2 koje Njemačka ima na papiru, samo oko trećina je operativna dok ostatak korozira u skladištima zbog neodržavanja i nedostatka djelova.

Bundestag je izglasao vanrednih 100 milijardi eura za vojnu troškove mimo već budžetiranih 47 milijardi eura. Međutim, glomazni birokratski zapleti u Berlinu i Briselu onemogućavaju brzo trošenje i realizaciju.

Stoga su neke evropske kompanije uložile vlastita sredstva u proširenje postojeće proizvodnje – švedski Saab, norveški Nammo, francuski Nexter, njemački proizvođač tenkova Rheinmetall i evropski proizvođač raketa MBDA. Saab je već duplirao proizvodnju i planira je opet duplirati do početka 2025. Rheinmetall ima za cilj uvećanje godišnju proizvodnju artiljerijskih granata sa 450 na 600 hiljada proširenjem postojećih pogona i preuzimanjem španske kompanije Expal Systems. Južna Koreja se već pojavila kao vodeći dobavljač nakon što je ušla u zajedničko ulaganje s Poljskom za proizvodnju oružja i municije koje će se u početku koristiti za snabdijevanje Ukrajine.

Ruska vojna potrošnja je u stalnom porastu posljednjih godinu i sada čini četvrtinu ukupne budžetske potrošnje (podaci o velikom dijelu ruske potrošnje su sada tajni) od oko 86,4 milijarde dolara – što je i dalje samo desetinu onoga što SAD troše godišnje. Za razliku od Zapada, Vladimir Putin je svoju ekonomiju stavio u ratni režim rada. Vojne fabrike rade 24 sata dnevno, dok su civilni objekti preuređeni kako bi se dodatno povećala proizvodnja. Vojna proizvodnja se utrostručila u prošloj godini, dajući privredi dodatni podsticaj. Izvještaj federalnog budžeta pokazao je da je Moskva samo u januaru i februaru trošila više od 282 posto u odnosu na isti period 2021. godine, prenosi Reuters.

Na bojnom polju se razlika odavno osjeća. Rusija je prije rata proizvodila 1,7 miliona artiljerijskih granata (kalibra 155 mm) godišnje – ključna komponenta u trenutnom sukobu.  Do kraja ove godine proizvodnja će skočiti na 2,4 miliona prema podacima New York Times-a, što prebacuje američku proizvodnju za preko 10 puta.

Ukrajinci se odavno žale da im Zapad pomaže samo toliko da ih Rusija ne pregazi, ali da ne postoji volja da se Rusija strateški porazi. U Drugom svjetskom ratu je upravo američka vojna industrija kroz Zajam i najam vojne oprema i repromaterijala presudno uticala da Britanija i Rusija izdrže njemački udar i da na kraju, kroz borbu iscrpljivanja, nadvladaju naciste. Sadašnji sljedbenici totalitarnih ideologija u Kremlju znaju dobro da je vrijeme pod sadašnjim okolnostima na njihovoj strani. „Ukrajina će uskoro potpuno prestati da koristi sopstvenu opremu, jer ništa neće ostati. Sve sa čim se bore i sve što koriste dolazi iz inostranstva. Ne možete se tako boriti dugo“ rekao je ruski predsjednik Putin na nedavnoj investicionoj konferenciji u Sankt Petersburgu.

Jovo MARTINOVIĆ