Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO JE AKTUELIZOVAN OTVORENI BALKAN: Na klupi za rezervne igrače

Objavljeno prije

na

Ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje

 

Crnogorski premijer Dritan Abazović prisustvovaće Otvorenom Balkan Samitu koji će se naredne nedjelje održati u Ohridu. Kao gost, odnosno, posmatrač.

Nije prvi put da neko od crnogorskih zvaničnika prisustvuje sastancima čelnika Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije na kojima se promoviše ideja Otvorenog Balkana (OB) i potpisuju međudržavni sporazumi koji, prema dostupnim dokumentima, treba da omoguće brži transfer roba, jednostavniji prelazak granica i uspostavljanje zajedničkog tržišta na prostoru zemalja članica saveza koji je prvobitno nazivan mali Šengen. A koji bi se, prema inicijalnoj ideji, uz tri pomenute zemlje trebao odnositi i na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Novina je, međutim, da neko iz zvanične Podgorice na te susrete ide sa jasnom podrškom inicijativi OB i, makar načelnom, željom da Crnu Goru priključi tom projektu. ,,Ako se ispostavi da ta inicijativa ide u korist naših spoljnopolitičkih ciljeva nemam ništa protiv da joj pristupimo. Mislim da je svaka regionalna inicijativa koja može da ubrza integracije nešto što mi treba da prihvatimo”, rekao je Abazović, naglašavajući da to ne može biti alternativa priključenju EU. ,,Ako neko ima ideju da napravi zamjenu za evropske integracije, mi nismo zainteresovani”.

Izrečeno, uz najavu premijerovog odlaska u Ohrid, bilo je dovoljno da aktuelizuje pitanje pristupanja Crne Gore inicijativi OB, ukazujući na sporenja koja postoje po pitanju političke, ekonomske i društvene (ne)opravdanosti tog projekta.

Abazović, kaže, nema dilema: ,,Realno, nisam čuo validan argumenat koji govori u prilog da OB nije dobar za Crnu Goru. Ako nije dobar za neku partiju ili političara neka to kažu. Ali za državu nisam čuo validan argument”. Već potpredsjednici njegove Vlade Raško Konjević (SDP) i Ervin Ibrahimović imaju mnogo veće rezerve prema tom projektu. Oni poručuju da bi eventualne odluke u pravcu uključenja Crne Gore u OB ,,značile destabilizaciju Vlade”, a slične poruke stižu i iz DPS-a i albanskih nacionalnih partija . Vladajući SNP podržava OB, baš kao i opozicioni DF. Na drugoj strani, iz redova opozicije, SD je eksplicitno protiv OB-a, dok je kod Demokrata situacija nešto neodređenija.

Tačke sporenja su brojne. Jedni OB vide kao prepakovanu priču o Velikoj Srbiji (srpskom svetu), odnosno, Velikoj Albaniji – zavisno od vlastitih prioriteta i strahova. Za druge, to je platforma za promociju ekonomske saradnje koja bi, prioritetno, trebala da doprinese bržem razvoju i boljem standardu stanovnika zemalja članica saveza. A za treće – utješna nagrada, pošto od članstva u EU u doglednoj budućnosti, može biti,  nema ništa. Interesantno je da partije srpskog predzanka, regionalno posmatrano, uglavnom podržavaja inicijativu čiji su najglasniji promoteri Aleksandar Vućić i Edi Rama, dok se albanske nacionalne partije iz Crne Gore (i većina njih na Kosovu) istoj – protive.

Druga dilema: u kontekstu jačanja ekonomske saradnje i ukidanja tzv. biznis barijera, OB je već pričana priča. Sporazum o slobodnoj trgovini na Balkanu (CEFTA) potpisali su, u Bukureštu 2006, predstavnici: Albanije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Moldavije, Rumunije, Crne Gore, Srbije i Privremena administrativna misija UN na Kosovu. Do kraja 2007. godine Sporazum su ratifikovale sve zemlje potpisnice, ali on suštinski, nikada nije zaživio do kraja. Zbog nedostatka volje i administrativnih ograničenja, kažu upućeni.

Novi pokušaj uslijedio je 2014. godine. Berlinski proces je imao za cilj da ojača veze između šest zemalja Zapadnog Balkana (sadašnje članice i potencijalne članice inicijative OB) međusobno i sa članicama EU iz regiona (Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Grčka), posebno u oblasti ekonomske saradnje i infrastrukture. Analitičari i danas kažu da Berlinski proces sadrži sve što nudi OB, ali i mnog više od toga, pošto je Akcioni plan koji je gurala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel sadrži 105 tačaka. I u tome je, izgleda, glavni problem. Previše zahtijevno za naše ,,reformatore”. Kojima, valja pomenuti, nijedna od tri postojeće regionalne inicijative nije pomogla da riješe makar neke međudržavne probleme. Tako smo, recimo, prošle godine saznali da je pitanje razgraničenja Kosova i Crne Gore i dalje otvoreno. Makar sa jedne strane.

Stižemo do pitanja bezbjednosti. Postojeći problem (nabrajanje bi uzelo previše vremena i prostora) dodatno su zakomplikovani podjelama oko rata u Ukrajini. Crna Gora se svrstala u red ,,prijatelja Ukrajine”, odnosno, iz ruske perspektive ona je ,,neprijateljska zemlja”. Srbija podržava Rusiju rizikujući svoje odnose sa Zapadom. Bosna i Hercegovina pominju se kao potencijalna meta destabilizacije u ime demonstracije snage ruskog uticaja na Balkanu… Ima i onih koji pokušavaju balansirati. Tako sankcije, kontrasankcije, neutralnost  dodatno komplikuju ekonomsku federalizaciju regiona. Pod uslovom da za nju, uopšte, postoji adekvatan interes kod svih partnera. Već uključenih i potencijalnih.

Pomenimo priču prema kojoj je OB neka vrsta praktične nastave za evropske integracije. Ili, prema drugoj interpretaciji, zamjena za iste. Crna Gora je ušla u desetu godinu pregovora o članstvu u EU. Za to vrijeme otvorila je sva pregovaračka poglavlja i zatvorila tri. Srbija sa početkom pregovora kasni dvije godine u odnosu na Crnu Goru, otvorila je približno polovinu poglavlja (18), posljednje 2019. godine, a zatvorila dva. Albanija i Sjeverna Makedonija čekaju početak (otvaranje) pregovora, dok Kosovo i BiH još nemaju ni status kandidata za članstvo. To bi, dijelom, moglo objasniti zašto ove zemlje pokazuju različit interes za OB.  Ali i ukazati na neka praktična ograničenja koja donosi trenutni pregovarački status.

Albanija, Srbija i Makedonija potpisale su prošle godine, u okviru OB-a, sporazum o bržem međudržavnom prometu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda (Makedonija ga nije ratifikovala, izgovarajući se potrebom  usaglašavanja sa domaćim zakonodavstvom). Pored ostalog, taj posrazum predviđa da na granicama neće biti veterinarskih i fitosanitarnih inspektora koji pregledaju životinje, hranu životinjskog porijekla i biljke.

To, definitivno, ubrzava promet ali šta je sa bezbjednošću? Pomenute inspekcije, sa crnogorskih granica, svake godine vrate oko hiljadu tona hrane, uglavnom zbog nedozvoljene koncentracije pesticida, tešakih metala, bakteriološke neispravnosti… Večina tih pošiljki imala je potvrdu o ispravnosti izdatu u zemlji porijekla. Znamo i za suprotnu praksu, kada su ovdašnji poljoprivredni proizvodi, zbog neispravnosti, vraćani sa granica zemalja u koje su upućene.

,,Ovo što su potpisale Albanija i Srbija je nešto što potpuno odskače u odnosu na standarde i granične inspekcijske kontrole”, rekla je za RFE Vesna Daković, nekadašnja direktorica Uprave za bezbjednost hrane, podsjećajući da se Albanija žalila CEFTA sekretarijatu zato što su sve pošiljke voća i povrće iz te zemlje bile analizirane prilikom uvoza u Crnu Goru.

Poseban segment te priče odnosi se na, eventualno, podsticanje šverca na balkanskim rutama u planiranom odsustvu adekvatne policijske i carinske kontrole. Inače, politika bezbjednosti hrane u Crnoj Gori usaglašena je sa pravilima EU (poglavlje 12 otvoreno 2016. godine) dok Srbija još uvijek nije otvorila to poglavlje.

Sličnih pitanja ima još. Tri zemlje su prošle godine potpisale i sporazum kojim se planira pojednostavljenje procedura dobijanja radnih dozvola za državljane sve tri zemlje, kao i korišćenje dobijenih radnih dozvola na teritoriji bilo koje od njih (tzv. jedinstvene radne dozvole) uz mnogo jednostavniju (praktično automatsku) verifikaciju stečenih diploma i stručnih zvanja. To bi nekim osobama omogućilo da pronađu bolji posao, a firmama da obezbijede potreban broj radnika i podignu njihov kvalitet. Šta je, međutim, sa seobom stručnog (deficitarnog) kadra, sivim tržištem rada (odsustvo obaveze prijavljivanja stranih radnika olakšalo bi rad na crno) i sumnjivim diplomama kojih već ima previše.

Brzo priznavanje diploma ne bi dalo doprinos rješavanju problema na tržištima rada i obrazovanja, smatra profesorica i bivša ministarka Gordana Đurović.

,,Postavlja se pitanje kvaliteta provjere i to ne treba ubrzavati već ispoštovati sve složene procedure, koje su neophodne zbog tačnosti”, kaže ona ukazujući na (za sada) najočigledniji ekonomski problem Crne Gore kada je u pitanju saradnja unutar OB-a: ,,Crnoj Gori, koja već uvozi 50 odsto BDP-a u robama, olakšan dolazak konkurentnijih firmi bi ugrozio i trenutnu ograničenu domaću poljoprivrednu proizvodnju i izazvalo revolt domaćih poljoprivrednika koji ionako imaju problema oko plasmana proizvoda. Zato treba razmišljati o domaćim prozvođačima, farmerima, i prehrambenoj industriji”.

Na drugoj strani, Crnoj Gori trebaju strane investicije koje bi veće tržište moglo privući, važni infrastrukturni projekti suštinski su vezani za prekograničnu saradnju (auto-put, željeznica, funkcionisanje Luke Bar…), deficit radne snage već postaje ozbiljan problem  – od skupljača ležaljki na plažama do ljekara specijalista.

A ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje.

Istraživanje CeMI-ja pokazuje da svega petina ispitanika smatra da je potpuno (pet odsto) ili donekle (16 odsto) informisano o Otvorenom Balkanu. Pa ipak, njih skoro 60 odsto ima eksplicitan odgovor da ili ne po pitanju priključenja Crne Gore toj inicijativi. Naša posla. Da je drugačije, možda bi nam i vrata EU odavno bila otvorena. I što se tiče kriterijuma koje moramo ispuniti, i po pitanju njihove spremnosti da nas prihvate u svoje društvo.

 

Otvoreni Balkan u očima Zapada

Francuski predsjednik Emanuel Makron predložio je nedavno jednu od najvećih reformi u strukturi EU u posljednjih nekoliko decenija – ideju o drugom nivou zemalja izvan EU koje dijele vrijednosti i geografiju bloka. Predložio je da bi Britanija nakon Brexita mogla biti uključena, kao i zemlje na koje je uticala ili može uticati ruska invazija: Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju.

U toj novoj ideji Zapadni Balkan je ostao na neki način nedefinisan. Zemlje koje su u različitim fazama pristupanja EU ili nijesu u tom procesu, svaka na svoj način tumači Makronovu ideju. A da imaju o mnogo čemu razmišljati, potvrđuje i sve prisutnija tema u svakodnevnom životu – inicijativa Otvoreni Balkan (OB) koju neki smatraju dopunom, a neki alternativom pridruženju EU.

Otvoreni Balkan je inicijativa za stvaranje ekonomskog i političkog prostora, koju su 2019. objavili Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama, da bi im se pridružio i makedonski premijer Zoran Zaev.  Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina – odbile su da pristupe inicijativi, između ostalog tvrdeći da takvi regionalni projekti treba da se dovedu u okvir EU integracija, a ne da budu njihova zamjena.  Inicijativa čiji je cilj uspostavljanje područja bez prepreka za kretanje roba, ljudi, usluga i kapitala je doživjela desetak sastanaka na vrhu i drugih razgovora i sporazuma. Mnogi kažu – do danas sa malim praktičnim učincima.

Tri zemlje koje promovišu OB u međuvremenu su potpisale Sporazum o radnim dozvolama koji će radnicima iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije omogućiti lakše dobijanje radnih dokumenata; sporazum o integrisanim elektronskim sistemima koji bi trebao građanima triju zemalja da omogući podnošenje zahtjeva sa bilo kog mjesta. Tu su i ugovori vezani za veterinarske i fitosanitarne inspekcije, i o proizvodima biljnog i životinjskog porijekla.  Zamisao je da inicijativa omogući građanima da se zaposle bilo gdje u regiji, ako posjeduju dokaze o svojoj stručnoj spremi, te omogući priznavanje diploma i bolju saradnju u borbi protiv organizovanog kriminala i odgovor na elementarne nepogode. Lijepo zvuči.

Predsjednik Srbije smatra da je OB uspješan primjer kako sačuvati stabilnost na Zapadnom Balkanu i „najbolji način” da se regija pripremi za članstvo u EU. Vučić je ovu ideju iskoristio kao podršku opredjeljenju Srbije za mir tokom nedavnog sastanka sa američkom delegacijom na čelu sa pomoćnicom državnog sekretara Karen Donfried.

U ekonomskom smislu regija od gotovo 18 miliona ljudi, sastoji se od malih tržišta. Sa druge strane ideja OB je u drugi plan bacila inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu koju je gurala EU u okviru Berlinskog procesa i koju je dogovorilo svih šest zemalja Zapadnog Balkana 2020. godine. Ovo je snažnija inicijativa koja uključuje sve OB ciljeve u okviru jedne od svoje četiri komponente i ima znatno razrađeniji akcioni plan.

Nedavno je, slično svojoj prethodnici Angeli Merkel, njemački kancelar Olaf Šolc izbjegao spominjanje inicijative, ističući da zemlje Zapadnog Balkana moraju unaprijediti inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu. Ipak, EU se nije protivila OB. Evropski čelnici kao i američke diplomate podržali su sve dobre regionalne inicijative.

Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel rekao je da podržava OB i da se nada da će se i druge zemlje pridružiti toj inicijativi. Prema njegovim riječima, što se više zemalja pridruži, to bolje. Po njegovom mišljenju bi to ojačalo ekonomske strukture.

Visoki američki diplomata Gabrijel Eskobar izjavio je ranije da inicijativa Otvoreni Balkan mora biti otvorena za sve i ispunjavati odgovarajuće standarde. Službeni Vašington želi ta dva uslova u zamjenu za svoju podršku inicijativi. On je rekao da ne može postojati zona slobodne trgovine osim ako inicijativa ne uključuje sve zemlje Zapadnog Balkana i dodao da ona mora imati institucije koje mogu dobro upravljati robom i novcem.

Od rata u Ukrajini, EU je postala otvorenija za proširenje, a Crna Gora ne teba da bude nervozna zbog Makronovog predloga, rekao je u nedavnom intervjuu Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za Zapadni Balkan. ,,Vi imate svoju evropsku perspektivu, obećanje punopravnog članstva i to se ne mijenja”, naveo je Lajčak i dodao da bi naša zemlja mogla i trebala da iskoristi trenutni politički trenutak. U intervjuu agenciji MINA, kazao je da se izjava francuskog predsjednika da države, koje nijesu članice EU, treba da se ujedine u okviru nove političke organizacije, ne odnosi na Crnu Goru. „Crna Gora ima jasnu trajektoriju koja se završava punim članstvom i taj proces je u vašim rukama”, rekao je Lajčak.

Na kraju, možda najvažnije: Gabrijel Eskobar, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara, saopštio je u Senatu SAD-a kako je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije.

Zoran RADULOVIĆ/Dragan LUČIĆ

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo