Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO JE AKTUELIZOVAN OTVORENI BALKAN: Na klupi za rezervne igrače

Objavljeno prije

na

Ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje

 

Crnogorski premijer Dritan Abazović prisustvovaće Otvorenom Balkan Samitu koji će se naredne nedjelje održati u Ohridu. Kao gost, odnosno, posmatrač.

Nije prvi put da neko od crnogorskih zvaničnika prisustvuje sastancima čelnika Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije na kojima se promoviše ideja Otvorenog Balkana (OB) i potpisuju međudržavni sporazumi koji, prema dostupnim dokumentima, treba da omoguće brži transfer roba, jednostavniji prelazak granica i uspostavljanje zajedničkog tržišta na prostoru zemalja članica saveza koji je prvobitno nazivan mali Šengen. A koji bi se, prema inicijalnoj ideji, uz tri pomenute zemlje trebao odnositi i na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Novina je, međutim, da neko iz zvanične Podgorice na te susrete ide sa jasnom podrškom inicijativi OB i, makar načelnom, željom da Crnu Goru priključi tom projektu. ,,Ako se ispostavi da ta inicijativa ide u korist naših spoljnopolitičkih ciljeva nemam ništa protiv da joj pristupimo. Mislim da je svaka regionalna inicijativa koja može da ubrza integracije nešto što mi treba da prihvatimo”, rekao je Abazović, naglašavajući da to ne može biti alternativa priključenju EU. ,,Ako neko ima ideju da napravi zamjenu za evropske integracije, mi nismo zainteresovani”.

Izrečeno, uz najavu premijerovog odlaska u Ohrid, bilo je dovoljno da aktuelizuje pitanje pristupanja Crne Gore inicijativi OB, ukazujući na sporenja koja postoje po pitanju političke, ekonomske i društvene (ne)opravdanosti tog projekta.

Abazović, kaže, nema dilema: ,,Realno, nisam čuo validan argumenat koji govori u prilog da OB nije dobar za Crnu Goru. Ako nije dobar za neku partiju ili političara neka to kažu. Ali za državu nisam čuo validan argument”. Već potpredsjednici njegove Vlade Raško Konjević (SDP) i Ervin Ibrahimović imaju mnogo veće rezerve prema tom projektu. Oni poručuju da bi eventualne odluke u pravcu uključenja Crne Gore u OB ,,značile destabilizaciju Vlade”, a slične poruke stižu i iz DPS-a i albanskih nacionalnih partija . Vladajući SNP podržava OB, baš kao i opozicioni DF. Na drugoj strani, iz redova opozicije, SD je eksplicitno protiv OB-a, dok je kod Demokrata situacija nešto neodređenija.

Tačke sporenja su brojne. Jedni OB vide kao prepakovanu priču o Velikoj Srbiji (srpskom svetu), odnosno, Velikoj Albaniji – zavisno od vlastitih prioriteta i strahova. Za druge, to je platforma za promociju ekonomske saradnje koja bi, prioritetno, trebala da doprinese bržem razvoju i boljem standardu stanovnika zemalja članica saveza. A za treće – utješna nagrada, pošto od članstva u EU u doglednoj budućnosti, može biti,  nema ništa. Interesantno je da partije srpskog predzanka, regionalno posmatrano, uglavnom podržavaja inicijativu čiji su najglasniji promoteri Aleksandar Vućić i Edi Rama, dok se albanske nacionalne partije iz Crne Gore (i većina njih na Kosovu) istoj – protive.

Druga dilema: u kontekstu jačanja ekonomske saradnje i ukidanja tzv. biznis barijera, OB je već pričana priča. Sporazum o slobodnoj trgovini na Balkanu (CEFTA) potpisali su, u Bukureštu 2006, predstavnici: Albanije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Moldavije, Rumunije, Crne Gore, Srbije i Privremena administrativna misija UN na Kosovu. Do kraja 2007. godine Sporazum su ratifikovale sve zemlje potpisnice, ali on suštinski, nikada nije zaživio do kraja. Zbog nedostatka volje i administrativnih ograničenja, kažu upućeni.

Novi pokušaj uslijedio je 2014. godine. Berlinski proces je imao za cilj da ojača veze između šest zemalja Zapadnog Balkana (sadašnje članice i potencijalne članice inicijative OB) međusobno i sa članicama EU iz regiona (Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Grčka), posebno u oblasti ekonomske saradnje i infrastrukture. Analitičari i danas kažu da Berlinski proces sadrži sve što nudi OB, ali i mnog više od toga, pošto je Akcioni plan koji je gurala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel sadrži 105 tačaka. I u tome je, izgleda, glavni problem. Previše zahtijevno za naše ,,reformatore”. Kojima, valja pomenuti, nijedna od tri postojeće regionalne inicijative nije pomogla da riješe makar neke međudržavne probleme. Tako smo, recimo, prošle godine saznali da je pitanje razgraničenja Kosova i Crne Gore i dalje otvoreno. Makar sa jedne strane.

Stižemo do pitanja bezbjednosti. Postojeći problem (nabrajanje bi uzelo previše vremena i prostora) dodatno su zakomplikovani podjelama oko rata u Ukrajini. Crna Gora se svrstala u red ,,prijatelja Ukrajine”, odnosno, iz ruske perspektive ona je ,,neprijateljska zemlja”. Srbija podržava Rusiju rizikujući svoje odnose sa Zapadom. Bosna i Hercegovina pominju se kao potencijalna meta destabilizacije u ime demonstracije snage ruskog uticaja na Balkanu… Ima i onih koji pokušavaju balansirati. Tako sankcije, kontrasankcije, neutralnost  dodatno komplikuju ekonomsku federalizaciju regiona. Pod uslovom da za nju, uopšte, postoji adekvatan interes kod svih partnera. Već uključenih i potencijalnih.

Pomenimo priču prema kojoj je OB neka vrsta praktične nastave za evropske integracije. Ili, prema drugoj interpretaciji, zamjena za iste. Crna Gora je ušla u desetu godinu pregovora o članstvu u EU. Za to vrijeme otvorila je sva pregovaračka poglavlja i zatvorila tri. Srbija sa početkom pregovora kasni dvije godine u odnosu na Crnu Goru, otvorila je približno polovinu poglavlja (18), posljednje 2019. godine, a zatvorila dva. Albanija i Sjeverna Makedonija čekaju početak (otvaranje) pregovora, dok Kosovo i BiH još nemaju ni status kandidata za članstvo. To bi, dijelom, moglo objasniti zašto ove zemlje pokazuju različit interes za OB.  Ali i ukazati na neka praktična ograničenja koja donosi trenutni pregovarački status.

Albanija, Srbija i Makedonija potpisale su prošle godine, u okviru OB-a, sporazum o bržem međudržavnom prometu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda (Makedonija ga nije ratifikovala, izgovarajući se potrebom  usaglašavanja sa domaćim zakonodavstvom). Pored ostalog, taj posrazum predviđa da na granicama neće biti veterinarskih i fitosanitarnih inspektora koji pregledaju životinje, hranu životinjskog porijekla i biljke.

To, definitivno, ubrzava promet ali šta je sa bezbjednošću? Pomenute inspekcije, sa crnogorskih granica, svake godine vrate oko hiljadu tona hrane, uglavnom zbog nedozvoljene koncentracije pesticida, tešakih metala, bakteriološke neispravnosti… Večina tih pošiljki imala je potvrdu o ispravnosti izdatu u zemlji porijekla. Znamo i za suprotnu praksu, kada su ovdašnji poljoprivredni proizvodi, zbog neispravnosti, vraćani sa granica zemalja u koje su upućene.

,,Ovo što su potpisale Albanija i Srbija je nešto što potpuno odskače u odnosu na standarde i granične inspekcijske kontrole”, rekla je za RFE Vesna Daković, nekadašnja direktorica Uprave za bezbjednost hrane, podsjećajući da se Albanija žalila CEFTA sekretarijatu zato što su sve pošiljke voća i povrće iz te zemlje bile analizirane prilikom uvoza u Crnu Goru.

Poseban segment te priče odnosi se na, eventualno, podsticanje šverca na balkanskim rutama u planiranom odsustvu adekvatne policijske i carinske kontrole. Inače, politika bezbjednosti hrane u Crnoj Gori usaglašena je sa pravilima EU (poglavlje 12 otvoreno 2016. godine) dok Srbija još uvijek nije otvorila to poglavlje.

Sličnih pitanja ima još. Tri zemlje su prošle godine potpisale i sporazum kojim se planira pojednostavljenje procedura dobijanja radnih dozvola za državljane sve tri zemlje, kao i korišćenje dobijenih radnih dozvola na teritoriji bilo koje od njih (tzv. jedinstvene radne dozvole) uz mnogo jednostavniju (praktično automatsku) verifikaciju stečenih diploma i stručnih zvanja. To bi nekim osobama omogućilo da pronađu bolji posao, a firmama da obezbijede potreban broj radnika i podignu njihov kvalitet. Šta je, međutim, sa seobom stručnog (deficitarnog) kadra, sivim tržištem rada (odsustvo obaveze prijavljivanja stranih radnika olakšalo bi rad na crno) i sumnjivim diplomama kojih već ima previše.

Brzo priznavanje diploma ne bi dalo doprinos rješavanju problema na tržištima rada i obrazovanja, smatra profesorica i bivša ministarka Gordana Đurović.

,,Postavlja se pitanje kvaliteta provjere i to ne treba ubrzavati već ispoštovati sve složene procedure, koje su neophodne zbog tačnosti”, kaže ona ukazujući na (za sada) najočigledniji ekonomski problem Crne Gore kada je u pitanju saradnja unutar OB-a: ,,Crnoj Gori, koja već uvozi 50 odsto BDP-a u robama, olakšan dolazak konkurentnijih firmi bi ugrozio i trenutnu ograničenu domaću poljoprivrednu proizvodnju i izazvalo revolt domaćih poljoprivrednika koji ionako imaju problema oko plasmana proizvoda. Zato treba razmišljati o domaćim prozvođačima, farmerima, i prehrambenoj industriji”.

Na drugoj strani, Crnoj Gori trebaju strane investicije koje bi veće tržište moglo privući, važni infrastrukturni projekti suštinski su vezani za prekograničnu saradnju (auto-put, željeznica, funkcionisanje Luke Bar…), deficit radne snage već postaje ozbiljan problem  – od skupljača ležaljki na plažama do ljekara specijalista.

A ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje.

Istraživanje CeMI-ja pokazuje da svega petina ispitanika smatra da je potpuno (pet odsto) ili donekle (16 odsto) informisano o Otvorenom Balkanu. Pa ipak, njih skoro 60 odsto ima eksplicitan odgovor da ili ne po pitanju priključenja Crne Gore toj inicijativi. Naša posla. Da je drugačije, možda bi nam i vrata EU odavno bila otvorena. I što se tiče kriterijuma koje moramo ispuniti, i po pitanju njihove spremnosti da nas prihvate u svoje društvo.

 

Otvoreni Balkan u očima Zapada

Francuski predsjednik Emanuel Makron predložio je nedavno jednu od najvećih reformi u strukturi EU u posljednjih nekoliko decenija – ideju o drugom nivou zemalja izvan EU koje dijele vrijednosti i geografiju bloka. Predložio je da bi Britanija nakon Brexita mogla biti uključena, kao i zemlje na koje je uticala ili može uticati ruska invazija: Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju.

U toj novoj ideji Zapadni Balkan je ostao na neki način nedefinisan. Zemlje koje su u različitim fazama pristupanja EU ili nijesu u tom procesu, svaka na svoj način tumači Makronovu ideju. A da imaju o mnogo čemu razmišljati, potvrđuje i sve prisutnija tema u svakodnevnom životu – inicijativa Otvoreni Balkan (OB) koju neki smatraju dopunom, a neki alternativom pridruženju EU.

Otvoreni Balkan je inicijativa za stvaranje ekonomskog i političkog prostora, koju su 2019. objavili Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama, da bi im se pridružio i makedonski premijer Zoran Zaev.  Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina – odbile su da pristupe inicijativi, između ostalog tvrdeći da takvi regionalni projekti treba da se dovedu u okvir EU integracija, a ne da budu njihova zamjena.  Inicijativa čiji je cilj uspostavljanje područja bez prepreka za kretanje roba, ljudi, usluga i kapitala je doživjela desetak sastanaka na vrhu i drugih razgovora i sporazuma. Mnogi kažu – do danas sa malim praktičnim učincima.

Tri zemlje koje promovišu OB u međuvremenu su potpisale Sporazum o radnim dozvolama koji će radnicima iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije omogućiti lakše dobijanje radnih dokumenata; sporazum o integrisanim elektronskim sistemima koji bi trebao građanima triju zemalja da omogući podnošenje zahtjeva sa bilo kog mjesta. Tu su i ugovori vezani za veterinarske i fitosanitarne inspekcije, i o proizvodima biljnog i životinjskog porijekla.  Zamisao je da inicijativa omogući građanima da se zaposle bilo gdje u regiji, ako posjeduju dokaze o svojoj stručnoj spremi, te omogući priznavanje diploma i bolju saradnju u borbi protiv organizovanog kriminala i odgovor na elementarne nepogode. Lijepo zvuči.

Predsjednik Srbije smatra da je OB uspješan primjer kako sačuvati stabilnost na Zapadnom Balkanu i „najbolji način” da se regija pripremi za članstvo u EU. Vučić je ovu ideju iskoristio kao podršku opredjeljenju Srbije za mir tokom nedavnog sastanka sa američkom delegacijom na čelu sa pomoćnicom državnog sekretara Karen Donfried.

U ekonomskom smislu regija od gotovo 18 miliona ljudi, sastoji se od malih tržišta. Sa druge strane ideja OB je u drugi plan bacila inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu koju je gurala EU u okviru Berlinskog procesa i koju je dogovorilo svih šest zemalja Zapadnog Balkana 2020. godine. Ovo je snažnija inicijativa koja uključuje sve OB ciljeve u okviru jedne od svoje četiri komponente i ima znatno razrađeniji akcioni plan.

Nedavno je, slično svojoj prethodnici Angeli Merkel, njemački kancelar Olaf Šolc izbjegao spominjanje inicijative, ističući da zemlje Zapadnog Balkana moraju unaprijediti inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu. Ipak, EU se nije protivila OB. Evropski čelnici kao i američke diplomate podržali su sve dobre regionalne inicijative.

Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel rekao je da podržava OB i da se nada da će se i druge zemlje pridružiti toj inicijativi. Prema njegovim riječima, što se više zemalja pridruži, to bolje. Po njegovom mišljenju bi to ojačalo ekonomske strukture.

Visoki američki diplomata Gabrijel Eskobar izjavio je ranije da inicijativa Otvoreni Balkan mora biti otvorena za sve i ispunjavati odgovarajuće standarde. Službeni Vašington želi ta dva uslova u zamjenu za svoju podršku inicijativi. On je rekao da ne može postojati zona slobodne trgovine osim ako inicijativa ne uključuje sve zemlje Zapadnog Balkana i dodao da ona mora imati institucije koje mogu dobro upravljati robom i novcem.

Od rata u Ukrajini, EU je postala otvorenija za proširenje, a Crna Gora ne teba da bude nervozna zbog Makronovog predloga, rekao je u nedavnom intervjuu Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za Zapadni Balkan. ,,Vi imate svoju evropsku perspektivu, obećanje punopravnog članstva i to se ne mijenja”, naveo je Lajčak i dodao da bi naša zemlja mogla i trebala da iskoristi trenutni politički trenutak. U intervjuu agenciji MINA, kazao je da se izjava francuskog predsjednika da države, koje nijesu članice EU, treba da se ujedine u okviru nove političke organizacije, ne odnosi na Crnu Goru. „Crna Gora ima jasnu trajektoriju koja se završava punim članstvom i taj proces je u vašim rukama”, rekao je Lajčak.

Na kraju, možda najvažnije: Gabrijel Eskobar, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara, saopštio je u Senatu SAD-a kako je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije.

Zoran RADULOVIĆ/Dragan LUČIĆ

Komentari

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AFERA TELEKOM: Optužnica koja je morala pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluka suda da  za aferu Telekom oslobodi Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, bivše direktore Telekoma, očekivana je, nakon što se crnogorsko tužilaštvo u tri mandata svojski potrudilo da, prvo, što duže izbjegne podizanje optužnice, a onda i da je postavi tako da oslobodi Đukanoviće svake odgovornosti, a potom i njihove pomagače

 

Crnogorsko pravosuđe oslobađajućom presudom okončalo je još jednu veliku aferu koja je vodila do vrha vlasti, odnosno porodice Đukanović. Odluka suda očekivana je, nakon što se crnogorsko tužilaštvo u tri mandata svojski potrudilo  da, prvo,   što duže izbjegne podizanje optužnice, a onda i da je postavi tako da oslobodi Đukanoviće svake odgovornosti, a potom i njihove pomagače.

Prethodne sedmice sutkinja Višeg suda Evica Durutović donijela je oslobađajuću presudu za Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, bivše direktore nekadašnje državne kompanije Telekom. Sud ih je oslobodio krivice da su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije Telekoma pribavili 2, 3 miliona eura preko of-šor kompanije Rawleigh Trading SA.

Optužnica protiv Ivanovića i Obradovića, koju je prije nekoliko godina podiglo Specijalno tužilaštvo na čelu sa bivšim tužiocem Milivojem Katnićem, nije dostupna javnosti, kao ni tek donešena oslobađajuća presuda u ovom slučaju. Međutim, ono što se moglo čuti tokom suđenja, od sutkinje Durutović, kao i Ivanovića i Obradovića, i njihovog  branioca, ukazuje da se sud, zahvaljujući tako postavljenoj optužnici, bavio detaljima koji ne samo da nijesu mogli rasvijetliti na sudu aferu Telekom, nego su je, morali dovesti do – oslobađajuće presude.

Američke finansijske institucije nedvosmisleno su  još prije deceniju utvrdile da je tokom privatizacije nekadašnje uspješne crnogorske državne telekomunikacione kompanije postojala korupcija, te da je Mađar telekom, koji je 2004. kupio Telekom, za tu kupovinu, koja mu je donijela brojne povlastice i monopol na crnogorskom tržištu, platio 7, 3 miliona eura crnogorskim vlastima. Crnogorsko pravosuđe je godinama guralo slučaj pod tepih, da bi ga bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, prije nekoliko godina sveo na optužbe da su Obradović i Ivanović, nekadašnji direktori Telekoma, zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. To nikada nije ni bila tvrdnja američkih finansijskih institucija.

Američka komisija za hartije od vrijednosti (SEC) utvrdila je da je  Mađar telekom,  platio 7, 3 miliona eura mita tadašnjim crnogorskim vlastima,  između ostalog, preko ,,sestre najvišeg zvaničnika” (Ana Đukanović),  te drugih posrednika. Mito je, kako je utvrdila SEC, plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora potpisana nakon prodaje Telekoma, između te kompanije i Mađar telekoma. Vlasnici  tih of-šor komanija do danas nijesu poznati javnosti.  To je jedno od ključnih pitanja. Ko je primio novac, za šta,  i gdje je taj novac završio. Time se crnogorsko pravosuđe u okviru ove optužnice nije bavilo.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo