Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO JE AKTUELIZOVAN OTVORENI BALKAN: Na klupi za rezervne igrače

Objavljeno prije

na

Ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje

 

Crnogorski premijer Dritan Abazović prisustvovaće Otvorenom Balkan Samitu koji će se naredne nedjelje održati u Ohridu. Kao gost, odnosno, posmatrač.

Nije prvi put da neko od crnogorskih zvaničnika prisustvuje sastancima čelnika Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije na kojima se promoviše ideja Otvorenog Balkana (OB) i potpisuju međudržavni sporazumi koji, prema dostupnim dokumentima, treba da omoguće brži transfer roba, jednostavniji prelazak granica i uspostavljanje zajedničkog tržišta na prostoru zemalja članica saveza koji je prvobitno nazivan mali Šengen. A koji bi se, prema inicijalnoj ideji, uz tri pomenute zemlje trebao odnositi i na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Novina je, međutim, da neko iz zvanične Podgorice na te susrete ide sa jasnom podrškom inicijativi OB i, makar načelnom, željom da Crnu Goru priključi tom projektu. ,,Ako se ispostavi da ta inicijativa ide u korist naših spoljnopolitičkih ciljeva nemam ništa protiv da joj pristupimo. Mislim da je svaka regionalna inicijativa koja može da ubrza integracije nešto što mi treba da prihvatimo”, rekao je Abazović, naglašavajući da to ne može biti alternativa priključenju EU. ,,Ako neko ima ideju da napravi zamjenu za evropske integracije, mi nismo zainteresovani”.

Izrečeno, uz najavu premijerovog odlaska u Ohrid, bilo je dovoljno da aktuelizuje pitanje pristupanja Crne Gore inicijativi OB, ukazujući na sporenja koja postoje po pitanju političke, ekonomske i društvene (ne)opravdanosti tog projekta.

Abazović, kaže, nema dilema: ,,Realno, nisam čuo validan argumenat koji govori u prilog da OB nije dobar za Crnu Goru. Ako nije dobar za neku partiju ili političara neka to kažu. Ali za državu nisam čuo validan argument”. Već potpredsjednici njegove Vlade Raško Konjević (SDP) i Ervin Ibrahimović imaju mnogo veće rezerve prema tom projektu. Oni poručuju da bi eventualne odluke u pravcu uključenja Crne Gore u OB ,,značile destabilizaciju Vlade”, a slične poruke stižu i iz DPS-a i albanskih nacionalnih partija . Vladajući SNP podržava OB, baš kao i opozicioni DF. Na drugoj strani, iz redova opozicije, SD je eksplicitno protiv OB-a, dok je kod Demokrata situacija nešto neodređenija.

Tačke sporenja su brojne. Jedni OB vide kao prepakovanu priču o Velikoj Srbiji (srpskom svetu), odnosno, Velikoj Albaniji – zavisno od vlastitih prioriteta i strahova. Za druge, to je platforma za promociju ekonomske saradnje koja bi, prioritetno, trebala da doprinese bržem razvoju i boljem standardu stanovnika zemalja članica saveza. A za treće – utješna nagrada, pošto od članstva u EU u doglednoj budućnosti, može biti,  nema ništa. Interesantno je da partije srpskog predzanka, regionalno posmatrano, uglavnom podržavaja inicijativu čiji su najglasniji promoteri Aleksandar Vućić i Edi Rama, dok se albanske nacionalne partije iz Crne Gore (i većina njih na Kosovu) istoj – protive.

Druga dilema: u kontekstu jačanja ekonomske saradnje i ukidanja tzv. biznis barijera, OB je već pričana priča. Sporazum o slobodnoj trgovini na Balkanu (CEFTA) potpisali su, u Bukureštu 2006, predstavnici: Albanije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Moldavije, Rumunije, Crne Gore, Srbije i Privremena administrativna misija UN na Kosovu. Do kraja 2007. godine Sporazum su ratifikovale sve zemlje potpisnice, ali on suštinski, nikada nije zaživio do kraja. Zbog nedostatka volje i administrativnih ograničenja, kažu upućeni.

Novi pokušaj uslijedio je 2014. godine. Berlinski proces je imao za cilj da ojača veze između šest zemalja Zapadnog Balkana (sadašnje članice i potencijalne članice inicijative OB) međusobno i sa članicama EU iz regiona (Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Grčka), posebno u oblasti ekonomske saradnje i infrastrukture. Analitičari i danas kažu da Berlinski proces sadrži sve što nudi OB, ali i mnog više od toga, pošto je Akcioni plan koji je gurala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel sadrži 105 tačaka. I u tome je, izgleda, glavni problem. Previše zahtijevno za naše ,,reformatore”. Kojima, valja pomenuti, nijedna od tri postojeće regionalne inicijative nije pomogla da riješe makar neke međudržavne probleme. Tako smo, recimo, prošle godine saznali da je pitanje razgraničenja Kosova i Crne Gore i dalje otvoreno. Makar sa jedne strane.

Stižemo do pitanja bezbjednosti. Postojeći problem (nabrajanje bi uzelo previše vremena i prostora) dodatno su zakomplikovani podjelama oko rata u Ukrajini. Crna Gora se svrstala u red ,,prijatelja Ukrajine”, odnosno, iz ruske perspektive ona je ,,neprijateljska zemlja”. Srbija podržava Rusiju rizikujući svoje odnose sa Zapadom. Bosna i Hercegovina pominju se kao potencijalna meta destabilizacije u ime demonstracije snage ruskog uticaja na Balkanu… Ima i onih koji pokušavaju balansirati. Tako sankcije, kontrasankcije, neutralnost  dodatno komplikuju ekonomsku federalizaciju regiona. Pod uslovom da za nju, uopšte, postoji adekvatan interes kod svih partnera. Već uključenih i potencijalnih.

Pomenimo priču prema kojoj je OB neka vrsta praktične nastave za evropske integracije. Ili, prema drugoj interpretaciji, zamjena za iste. Crna Gora je ušla u desetu godinu pregovora o članstvu u EU. Za to vrijeme otvorila je sva pregovaračka poglavlja i zatvorila tri. Srbija sa početkom pregovora kasni dvije godine u odnosu na Crnu Goru, otvorila je približno polovinu poglavlja (18), posljednje 2019. godine, a zatvorila dva. Albanija i Sjeverna Makedonija čekaju početak (otvaranje) pregovora, dok Kosovo i BiH još nemaju ni status kandidata za članstvo. To bi, dijelom, moglo objasniti zašto ove zemlje pokazuju različit interes za OB.  Ali i ukazati na neka praktična ograničenja koja donosi trenutni pregovarački status.

Albanija, Srbija i Makedonija potpisale su prošle godine, u okviru OB-a, sporazum o bržem međudržavnom prometu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda (Makedonija ga nije ratifikovala, izgovarajući se potrebom  usaglašavanja sa domaćim zakonodavstvom). Pored ostalog, taj posrazum predviđa da na granicama neće biti veterinarskih i fitosanitarnih inspektora koji pregledaju životinje, hranu životinjskog porijekla i biljke.

To, definitivno, ubrzava promet ali šta je sa bezbjednošću? Pomenute inspekcije, sa crnogorskih granica, svake godine vrate oko hiljadu tona hrane, uglavnom zbog nedozvoljene koncentracije pesticida, tešakih metala, bakteriološke neispravnosti… Večina tih pošiljki imala je potvrdu o ispravnosti izdatu u zemlji porijekla. Znamo i za suprotnu praksu, kada su ovdašnji poljoprivredni proizvodi, zbog neispravnosti, vraćani sa granica zemalja u koje su upućene.

,,Ovo što su potpisale Albanija i Srbija je nešto što potpuno odskače u odnosu na standarde i granične inspekcijske kontrole”, rekla je za RFE Vesna Daković, nekadašnja direktorica Uprave za bezbjednost hrane, podsjećajući da se Albanija žalila CEFTA sekretarijatu zato što su sve pošiljke voća i povrće iz te zemlje bile analizirane prilikom uvoza u Crnu Goru.

Poseban segment te priče odnosi se na, eventualno, podsticanje šverca na balkanskim rutama u planiranom odsustvu adekvatne policijske i carinske kontrole. Inače, politika bezbjednosti hrane u Crnoj Gori usaglašena je sa pravilima EU (poglavlje 12 otvoreno 2016. godine) dok Srbija još uvijek nije otvorila to poglavlje.

Sličnih pitanja ima još. Tri zemlje su prošle godine potpisale i sporazum kojim se planira pojednostavljenje procedura dobijanja radnih dozvola za državljane sve tri zemlje, kao i korišćenje dobijenih radnih dozvola na teritoriji bilo koje od njih (tzv. jedinstvene radne dozvole) uz mnogo jednostavniju (praktično automatsku) verifikaciju stečenih diploma i stručnih zvanja. To bi nekim osobama omogućilo da pronađu bolji posao, a firmama da obezbijede potreban broj radnika i podignu njihov kvalitet. Šta je, međutim, sa seobom stručnog (deficitarnog) kadra, sivim tržištem rada (odsustvo obaveze prijavljivanja stranih radnika olakšalo bi rad na crno) i sumnjivim diplomama kojih već ima previše.

Brzo priznavanje diploma ne bi dalo doprinos rješavanju problema na tržištima rada i obrazovanja, smatra profesorica i bivša ministarka Gordana Đurović.

,,Postavlja se pitanje kvaliteta provjere i to ne treba ubrzavati već ispoštovati sve složene procedure, koje su neophodne zbog tačnosti”, kaže ona ukazujući na (za sada) najočigledniji ekonomski problem Crne Gore kada je u pitanju saradnja unutar OB-a: ,,Crnoj Gori, koja već uvozi 50 odsto BDP-a u robama, olakšan dolazak konkurentnijih firmi bi ugrozio i trenutnu ograničenu domaću poljoprivrednu proizvodnju i izazvalo revolt domaćih poljoprivrednika koji ionako imaju problema oko plasmana proizvoda. Zato treba razmišljati o domaćim prozvođačima, farmerima, i prehrambenoj industriji”.

Na drugoj strani, Crnoj Gori trebaju strane investicije koje bi veće tržište moglo privući, važni infrastrukturni projekti suštinski su vezani za prekograničnu saradnju (auto-put, željeznica, funkcionisanje Luke Bar…), deficit radne snage već postaje ozbiljan problem  – od skupljača ležaljki na plažama do ljekara specijalista.

A ovdašnji političari o Otvorenom Balkanu pričaju sa očiglednom težnjom da prikupe glasove, umjesto da obezbijede informacije, angažuju stručnjake da urade analize potencijalne koristi i štete od tog projekta i sve to ponude na izjašnjenje javnosti. Njihovim stopama kreće i javno mnjenje.

Istraživanje CeMI-ja pokazuje da svega petina ispitanika smatra da je potpuno (pet odsto) ili donekle (16 odsto) informisano o Otvorenom Balkanu. Pa ipak, njih skoro 60 odsto ima eksplicitan odgovor da ili ne po pitanju priključenja Crne Gore toj inicijativi. Naša posla. Da je drugačije, možda bi nam i vrata EU odavno bila otvorena. I što se tiče kriterijuma koje moramo ispuniti, i po pitanju njihove spremnosti da nas prihvate u svoje društvo.

 

Otvoreni Balkan u očima Zapada

Francuski predsjednik Emanuel Makron predložio je nedavno jednu od najvećih reformi u strukturi EU u posljednjih nekoliko decenija – ideju o drugom nivou zemalja izvan EU koje dijele vrijednosti i geografiju bloka. Predložio je da bi Britanija nakon Brexita mogla biti uključena, kao i zemlje na koje je uticala ili može uticati ruska invazija: Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju.

U toj novoj ideji Zapadni Balkan je ostao na neki način nedefinisan. Zemlje koje su u različitim fazama pristupanja EU ili nijesu u tom procesu, svaka na svoj način tumači Makronovu ideju. A da imaju o mnogo čemu razmišljati, potvrđuje i sve prisutnija tema u svakodnevnom životu – inicijativa Otvoreni Balkan (OB) koju neki smatraju dopunom, a neki alternativom pridruženju EU.

Otvoreni Balkan je inicijativa za stvaranje ekonomskog i političkog prostora, koju su 2019. objavili Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama, da bi im se pridružio i makedonski premijer Zoran Zaev.  Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina – odbile su da pristupe inicijativi, između ostalog tvrdeći da takvi regionalni projekti treba da se dovedu u okvir EU integracija, a ne da budu njihova zamjena.  Inicijativa čiji je cilj uspostavljanje područja bez prepreka za kretanje roba, ljudi, usluga i kapitala je doživjela desetak sastanaka na vrhu i drugih razgovora i sporazuma. Mnogi kažu – do danas sa malim praktičnim učincima.

Tri zemlje koje promovišu OB u međuvremenu su potpisale Sporazum o radnim dozvolama koji će radnicima iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije omogućiti lakše dobijanje radnih dokumenata; sporazum o integrisanim elektronskim sistemima koji bi trebao građanima triju zemalja da omogući podnošenje zahtjeva sa bilo kog mjesta. Tu su i ugovori vezani za veterinarske i fitosanitarne inspekcije, i o proizvodima biljnog i životinjskog porijekla.  Zamisao je da inicijativa omogući građanima da se zaposle bilo gdje u regiji, ako posjeduju dokaze o svojoj stručnoj spremi, te omogući priznavanje diploma i bolju saradnju u borbi protiv organizovanog kriminala i odgovor na elementarne nepogode. Lijepo zvuči.

Predsjednik Srbije smatra da je OB uspješan primjer kako sačuvati stabilnost na Zapadnom Balkanu i „najbolji način” da se regija pripremi za članstvo u EU. Vučić je ovu ideju iskoristio kao podršku opredjeljenju Srbije za mir tokom nedavnog sastanka sa američkom delegacijom na čelu sa pomoćnicom državnog sekretara Karen Donfried.

U ekonomskom smislu regija od gotovo 18 miliona ljudi, sastoji se od malih tržišta. Sa druge strane ideja OB je u drugi plan bacila inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu koju je gurala EU u okviru Berlinskog procesa i koju je dogovorilo svih šest zemalja Zapadnog Balkana 2020. godine. Ovo je snažnija inicijativa koja uključuje sve OB ciljeve u okviru jedne od svoje četiri komponente i ima znatno razrađeniji akcioni plan.

Nedavno je, slično svojoj prethodnici Angeli Merkel, njemački kancelar Olaf Šolc izbjegao spominjanje inicijative, ističući da zemlje Zapadnog Balkana moraju unaprijediti inicijativu o zajedničkom regionalnom tržištu. Ipak, EU se nije protivila OB. Evropski čelnici kao i američke diplomate podržali su sve dobre regionalne inicijative.

Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel rekao je da podržava OB i da se nada da će se i druge zemlje pridružiti toj inicijativi. Prema njegovim riječima, što se više zemalja pridruži, to bolje. Po njegovom mišljenju bi to ojačalo ekonomske strukture.

Visoki američki diplomata Gabrijel Eskobar izjavio je ranije da inicijativa Otvoreni Balkan mora biti otvorena za sve i ispunjavati odgovarajuće standarde. Službeni Vašington želi ta dva uslova u zamjenu za svoju podršku inicijativi. On je rekao da ne može postojati zona slobodne trgovine osim ako inicijativa ne uključuje sve zemlje Zapadnog Balkana i dodao da ona mora imati institucije koje mogu dobro upravljati robom i novcem.

Od rata u Ukrajini, EU je postala otvorenija za proširenje, a Crna Gora ne teba da bude nervozna zbog Makronovog predloga, rekao je u nedavnom intervjuu Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za Zapadni Balkan. ,,Vi imate svoju evropsku perspektivu, obećanje punopravnog članstva i to se ne mijenja”, naveo je Lajčak i dodao da bi naša zemlja mogla i trebala da iskoristi trenutni politički trenutak. U intervjuu agenciji MINA, kazao je da se izjava francuskog predsjednika da države, koje nijesu članice EU, treba da se ujedine u okviru nove političke organizacije, ne odnosi na Crnu Goru. „Crna Gora ima jasnu trajektoriju koja se završava punim članstvom i taj proces je u vašim rukama”, rekao je Lajčak.

Na kraju, možda najvažnije: Gabrijel Eskobar, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara, saopštio je u Senatu SAD-a kako je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije.

Zoran RADULOVIĆ/Dragan LUČIĆ

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDVA, PODGORICA, CRNA GORA: Haos prijeti IBAR-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano, rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi

 

Crna Gora će, ponavlja premijer Milojko Spajić, krajem juna, od Evropske komisije dobiti pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila (IBAR)  u oblasti vladavine prava. Riječ je o poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost, koja su davnih dana postavljena u vrh prioriteta koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zadovoljila uslove za članstvo u EU.

S tim ciljem Vlada je u srijedu usvojila prijedloge više zakona koji se tiču organizacije pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i  organizovanog kriminala. U paketu ih je uputila  na usvajanje u Skupštinu. Tamo će, očekuju, naići na neophodnu podršku.

Da dodatno otvori vrata saradnje izvršne i zakonodavne vlasti, premijer je poručio kako predloženi zakoni nijesu sveto pismo da se ne bi mogli mijenjati amandmanima. “To je i očekivanje Evropske komisije”, nada se Spajić. Svojevrstan apel stigao je i od ministra pravde Andreja Milovića: “Sada je na potezu Skupština, a ne sumnjam da će se poslanici odgovorno odnijeti prema ovom izrazito važnom zadatku za dobrobit države Crne Gore i svih građana.”

Stvari nijesu jednostavne. Da se toga dosjeća i premijer vidi se i po njegovoj izjavi da je  IBAR nekima trn u oko. Nije imenovao nikoga. Da ne govori napamet pokazuju dešavanja na terenu. Odnosno, po dubini.

Koliko se god Spajić predstavljao nepopravljivim optimistom i čovjekom koji sve bitne konce drži u rukama, neke stvari ne daju se sakriti.

Prvo, podrška njegovoj Vladi kruni se u parlamentu. Za vikend, noć uoču lokalnih izbora u Budvi, predsjedništvo DNP Milana Kneževića obznanilo je jednoglasnu odluku o suspenziji dalje podrške Spajićevom kabinetu.  Uz zaključak “da Vlada Milojka Spajića i kolacioni Sporazum koji smo potpisali ne mogu opstati u postojećem formatu”.

Knežević i njegovi saradnici javnosti su predočili format u kome bi nastavili suspendovanu podršku. Kao nužan preduslov označeno je usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Zatim je pobrojano neophodno: Progran Evropa sad 2 u pisanoj formi “konkretan i vremenski normiran”; Ustavna inicijativa o normiranju srpskog jezika kao službenog; Ustavno i zakonsko normiranje trobojke kao narodne zastave; Predložena zakonska rješenja i međudržavni sporazumi o dvojnom državljanstvu sa Republikom Srbijom; I konačno, izvršiti smjenu ministara “za koje postoje ozbiljne sumnje da imaju veze sa organizovanim kriminalnim grupama i koruptivnim aktivnostima”.

Najveći dio onoga što Knežević ultimativno zahtijeva, koji dan ranije pobrojao je i Andrija Mandić, kao ciljeve NSD. Doduše, Mandić je rekao da neće rušiti Vladu jer bi to dalo šansu za povratak DPS-a na vlast. Prema najavama, Mandić će svoju kooperativnost sa Vladom potvrditi tako što će Rezoluciju o Jasenovcu, koja će bez sumnje izazvati negativnu reakciju Hrvatske, staviti na glasanje nakon što se EK izjasni o IBAR-u.

Tako bi Crna Gora, na neko vrijeme, mogla odložiti sučeljavanje sa ozbiljnim preprekama na evropskom putu. Svi su svjesni činjenice da bi usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu udaljilo Crnu Goru od nastojanja da u doglednom periodu postane članice EU. Kao što reče premijer Spajić, to nekima možda i jeste prioritetni cilj, preciznije -zadatak.

Mandićev dugogošišnji politički saborac iz nekadašnjeg DF-a, Predrag Bulatović vjeruje  da bi neusvajanje rezolucije o Jasenovcu prelomilo NSD da i oni uskrate podršku Spajiću. ”Ako ne bude do kraja juna rezolucije o genocidu u Jasenovcu, DNP neće podržavati Vladu. Vjerujem da ni NSD neće dati podršku takvoj Vladi“, kazao je Bulatović, gostujući na Srpskoj TV.

Spajić i njegov PES ostali su bez javnih komentara na Mandićeve apele i Kneževićev ultimatum. Potpuno svjesni da bi i prihvatanje i odbijanje postavljenih zahtjeva/ciljeva moglo iz temelja promijeniti njihovu poziciju na  političkoj sceni. Gdje im, i inače, mnogo toga ne ide u prilog.

Dan po Kneževićevom ultimatumu održani su lokalni izbori u Budvi. Po običaju, dobili smo više samoproglašenih pobjednika. Dvije međuosobno zavađene liste doskorašnje DF većine dobile su, skupa, dovoljno mandata da produže vlast. U tome ih sprječavaju lični animoziteti i, kako se čuje, sukobljeni interesi. Pošto među njima suštinskih političkih razlika nema, od Aleksandra Vućića smo saznali da će problem pokušati da riješi Andrija Mandić. Neće to biti lak zadatak, čini se, pošto nekadašnje kolege iz DF-a, sada okupljene na listi iza koje stoji uhapšeni predsjednik opštine Budva Milo Božović, kao najljućeg protivnika označavaju upravo NSD i njenog predsjednika.

U sukobu nekadašnjih saboraca i DPS vidi moguću priliku za povratak na vlast u Budvi. I oni slave. Demokrate su zadržale što su imale, pa se busaju tvrdnjom da su osvojili “apsolutno čiste glasove koji nisu dobijeni ucjenama i prijetnjama”. Takođe uz računicu da bez njih nema buduće vlasti u Budvi. URA i koalicija SDP-SD-LP zadovljni su i time što su prešli izborni cenzus.

Ispalo  je da je jedini stvarni i veliki gubitnik budvanskih izbora Spajićev PES. Oni su, u odnosu na prošlogodišnje parlamanetarne izbore, izgubili dvije trećine glasača i osvojili samo dva odbornička mandata. Premalo za Pokret koji predvodi Vladu i pokušava se predstaviti kao nosilac proevropske i reformske politike.

PES je na budvanskim izborima predvodio Predrag Zenović, glavni pregovarač za pristupanje Crne Gore EU. Zato su neki taj poraz protumačili kao poraz “prozapadne i antisrpske politike” u ambasadorstanu, kako Milan Knežević tepa Crnoj Gori gostujući na beogradskim televizijama. Drugi, pak, zagovaraju tvrdnju da je za budvanski neuspjeh Spajićeve partije u znatnoj mjeri krivo kašnjenje sa realizacijom predizbornih obećanja iz programa Evropa sad 2.

Šta god da je u pitanju Spajić se ubrzo nakon budvanskog debakla mogao uvjeriti u onu narodnu po kojoj “nevolja nikad ne dolazi sama”. Ovonedjeljna sjednica SO Podgorica pokazala je da su sporenja PES-a i njihovih nekadašnjih partijskih kolega, koji su skupa sa Jakovom Milatovićem napustili Pokret i osnovali odborničku grupu Pokret za Podgoricu (PzP), sa nivoa akademskog neslaganja stigli u fazu otvorenog sukoba. Klub PzP je glasao protiv godišnjeg izvještaja gradonačelnice Olivere Injac. Da su isto to uradili i odbornički klubovi sa liste koju je na podgoričkim izborima predvodio DPS, Injac bi i formalno izgubila podršku odborničke većine u Glavnom gradu. Ovako, može da se nada nekon budućem kompromisu. Ili da se sprema za vanredne izbore.

“DPS je danas spasio gradonačelnicu Oliveru Injac”, precizirala je odbornica PzP Nađa Ljiljanić, insistirajući da je to “sve što ima da kaže”. Onda je, dan-dva kasnije, iz DPS-a Spajiću upućen javni poziv da odbije pritiske i ucjene koalicionih partnera iz nekadašnjeg DF-a. DPS će, obećao je šef poslaničkog kluba te partije Andrija Nikolić, podržati izglasavanje predloženog paketa evropskih zakona. “Pozivamo Spajića da odbije ucjene Mandića i Kneževića i da ne ulazi u rizik rušenja evropske budućnosti – imaće našu podršku za izglasavanje zakona za IBAR”, napisao je Nikolić na društvenoj mreži Iks.

Nijesu EU integracije jedine brige koje ovih dana muče DPS. Hapšenje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića, pa izručenje Duška Kneževića i njih je natjeralo da razmisle – ko bi mogao biti sledeći. Zaključke je prenio hrvatski Jutarnji list. Pozivajući se na anonimne izvore iz DPS, Jutarnji je objavio kako se u Podgorici sprema hapšenje Mila Đukanovića.  “Ovo je riskantna političko-kriminalna igra koja bi mogla zapečatiti sudbinu Crne Gore kao neovisne države”, konstatuju autori taksta. Sa ove strane granice znamo da ta priča nije baš  jednodimenzionalna.

Da bi slika bila kompletna, neophodno je pomenuti i Demokrate. Aleksa Bečić i njegovi partijski drugovi  teško da mogu biti zadovoljni trenutnom pozicijom u izvršnoj vlasti. Ali (uglavnom) ćute i rade ono što je dogovoreno Sporazumom o formiranju vladajuće koalicije.

Jedva da smo zaboravili  otvoren sukob Demokrata sa premijerom oko  izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije, a priča skoro da se ponovila. Ovoga puta sa Vladinim (Spajićevim) amandmanima na predloženi zakon o nacionalnom javnom emiteru (RTCG, za neupućene). Odredbe koje su dugo pripremane i usaglašavane unutar tzv. medijske radne grupe, suštinski su obesmišljene sa par intervencija koje je, sudeći po materijalnim dokazima, Spajiću pripremio kontroverzni direktor javnog servisa Boris Raonić. Njegov, trenutno, najkorisniji medijski vojnik. Sa ciljem da sačuva funkciju i kontrolu nad Savjetom RTCG.

Ako ništa drugo, ta nas je priča podsjetila koliko je Milojko Spajić spreman i sposoban da sam sebi napravi veliki problem.

Uglavnom, kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano,  rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi. Dogovoreno se krši i poriče. Večina nije u stanju da oformi vlast. Vlast nije u stanju da sačuva većinu. Opozicija vaga da li je oponent ili potencijalni partner. Niko nikome ne vjeruje. Svi se pitamo ko za koga igra.

Ne uspijemo li odgovoriti Evropsku komisiju od očiglednog nauma da nas pogura u procesu EU integracija, pa dobijemo IBAR za nekih 30-tak dana, kupićemo nešto vremena za dodatna preračunavanja i pregrupisavanja. Bude li, ipak, po volji onih kojima je evropska Crna Gora trn u oku, propustićemo ponovo još jednu veliku šansu. Izvjesno je da ih neće biti još mnogo.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo