Povežite se sa nama

MONITORING

ZAŠTITA I ZDRAVLJE ZAPOSLENIH BEZ SISTEMSKE PODRŠKE: Medicina rada – ne radi

Objavljeno prije

na

Već pet godina nema organizovanih sistematskih pregleda za oko 500 radnika Kombinata aluminijuma u Podgorici. Radnici Elektrolize i Livnice, koji rade u ekstremnim uslovima i koji su do uvođenja stečaja u julu 2013. imali obavezne preglede svake godine, više nemaju na to pravo. Uzalud što su bronhijalna astma i hronično trovanje fluorom, od kojih oboljevaju, u samom vrhu profesionalnih bolesti u Crnoj Gori.

„Prije uvođenja stečaja pregledi su bili obavezni i rađeni su svake godine. Da se preduprijede bolesti, ali i da se utvrdi radna sposobnost. Od uvođenja stečaja toga nema, kao što radnici nemaju pravo ni na godišnji odmor. Žalili smo se Inspekciji rada, ali oni su se proglasili nenadleženim dok je KAP u stečaju, kazali su nam da je sve to u domenu stečajnog upravnika”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Sandra Obradović, predsjednica Sindikata metalskih radnika.

Primjer KAP-a pokazuje do koje mjere je sistem zaštite na radu urušen zajedno sa zatvaranjem fabrika i nestankom industrije. Ali, nije usamljen. Specijalista zaštite na radu, koji je insistirao na anonimnosti, za CIN-CG kaže da je, što se tiče obaveznih ljekarskih pregleda, situacija loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Naglašava da brojni „profesionalci” tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere ili testove na psihoaktivne supstance.

Kao alternativa uvijek postoji mogućnost da se za par minuta i par desetina eura izvadi ljekarsko uvjerenje u nekoj od privatnih zdravstvenih ustanova.

„Zbog mogućnosti zarade, posljednjih godina registrovano je više privatnih ambulanti od kojih većina ne ispunjavaju uslove u pogledu prostora, kadra i opreme za jednu ovakvu djelatnost. Poštovanje stručnih kriterijuma u ovim ustanovama često je pod znakom pitanja sve do drastičnih primjera izdavanja ljekarskih uvjerenja, a da pacijent uopšte nije prisutan. Ili da doktori, koji tu honorarno rade, ostave svoje pečate i sestra jednostavno ispečatira uvjerenje i ‘proda’ ga pacijentu”, tvrdi ljekar sa kojim smo razgovarali.

U privatnim zdravstvenim ustanovama ordinira devet doktora medicine rada, a naš sagovornik objašnjava da se uglavnom radi o ljekarima koji su u penziji.

Od nekadašnjih 47 doktora medicine rada, u javnom zdravstvu je ostalo tek nekoliko. U Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom Aerodromu u Podgorici radi pet i još par u domovima zdravlja širom Crne Gore. Ukupno ispod deset. Ni nakon više insistiranja, iz Ministarstva zdravlja nam nijesu dostavili podatke o tačnom broju doktora medicine rada u javnom zdravstvenom sistemu.

Ostali doktori medicine rada, više od 30, morali su da se „prekvalifikuju” u izabrane doktore.

„Kada je uveden projekat izabranog doktora u sklopu reforme primarne zdravstvene zaštite, većina specijalista medicine rada se opredijelila da to bude, vjerovatno iz bojazni da ne ostanu bez posla. Time su se udaljili od svoje osnovne struke i prestali da se edukuju u tom smjeru. Nastavili su, ipak, da kroz dopunski rad obavljaju preglede iz medicine rada, iako u normalnom sistemu za to ne bi mogli da produže licencu zbog nedostatka stručnog usavršavanja. Sve je to dovelo do postepenog urušavanja struke”, objašnjava naš sagovornik uz napomenu da je broj specijalista medicine rada svake godine sve manji, a zbog neriješenog statusa sve je manje interesovanje mladih za ovu granu medicine.

Sve to je uslovilo da u Crnoj Gori nemamo skoro nikakve podatke o profesionalnim bolestima.

„Nema ni podataka da li i zaposleni u Crnoj Gori obolijevaju od istih bolesti kao što je to slučaj u ostalom dijelu Evrope”, upozorava za CIN-CG Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu. Ovo udruženje podržava međunarodnu kampanju o smanjenjima rizika na radnom mjestu: ,,Mi nismo bili u mogućnosti da dostavimo statističke, pouzdane podatke o profesionalnim bolestima u našoj zemlji, jer takvih podataka nema”, objašnjava Janković.

„Nažalost, više ne mogu ni da se sjetim kad je to zadnji put bilo, niti kad sam imao pacijenta sa dijagnostikovanom profesionalnom bolešću”, kaže doktor medicine rada sa kojim smo razgovarali. On navodi da u Crnoj Gori nikada nije postojao registar profesionalnih bolesti. Objašnjava da „važećim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije definisano ko je nadležan za priznavanje profesionalnih bolesti, postupak prijave i vođenja registra”: „U Crnoj Gori nikada nije bilo moguće dijagnostikovati profesionalne bolesti. Decenijama unazad pacijenti su upućivani u Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović” u Beogradu koji je referentna ustanova za ovu oblast medicine”.

U praksi se dešavaju slučajevi da se zaposlenima kojima su u Institutu u Beogradu potvrdili profesionalnu bolest to ne priznaje u našim institucijama. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje su za CIN-CG odgovorili da je „Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisano da se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbjeđuju sredstva, između ostalog i za: medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, zdravstveni pregledi radi izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, osim izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti nezaposlenih lica u svrhu zapošljavanja i specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja se ostvaruje na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove u skladu sa posebnim zakonom”.

Uputili su nas na Ministarstvo rada i socijalnog staranja od kojeg nijesmo dobili odgovore.

Vlada je primijetila haos u ovoj oblasti, pa je još januara 2010. usvojena Strategija za unapređivanje zdravlja zaposlenih i zaštitu na radu 2010-2014. Sve se odigravalo u organizaciji Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije, a u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Prema pomenutom Akcionom planu, predviđeno je da se Zavod za medicinu rada formira do kraja 2010., ali se to nije desilo.

I novom Strategijom unapređivanja medicine rada u Crnoj Gori sa Akcionim planom za period 2015-2020, predviđeno je otvaranje Zavoda. Pomenuta Strategija, iako obavezujuća, ne ispunjava se u cjelosti.

„Nažalost, iako je Strategijom za unapređivanje medicine rada u Crnoj Gori 2015 – 2020., sa Akcionim planom implementacije, za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, sa ciljem promovisanja radne sposobnosti, funkcionalnog kapaciteta i ukupnog zdravlja radno aktivne populacije u Crnoj Gori, kao i unapređivanja kvaliteta njihovog života, do toga nije došlo”, kazali su nam u Upravi za inspekcijske poslove.

Nepostojanje Zavoda dovodi do brojnih problema. „Listu profesionalnih bolesti utvrđuje svaka država posebno, ali u nedostatku Zavoda za medicinu rada, na teritoriji Crne Gore ne postoji referentna ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni registar istih, već se to radi u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu”, objašnjavaju iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz Udruženja kažu da je najveći problem u „nedostatku procedura, čak toliko da se ne zna ni da li ljekar pojedinac ima pravo da utvrdi profesionalno oboljenje”.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2004. donijelo Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti. Njime je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, utvrđena radna mjesta, odnosno poslovi na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

„Lista profesionalnih bolesti ne sadrži brojne nove i nedovoljne prepoznate rizike i bolesti koje su došle s novim tehnološkim, društvenim i organizacijskim promjenama”, kaže Đina Janković.

Radi se o zatvorenoj listi, kaže Ivana Mihajlović iz USSCG, koja ne predviđa mogućnost da se i druga oboljenja za koja se na osnovu dokaza može utvrditi da su profesionalna, odnosno da su posljedica uticaja različitih štetnosti na radnom mjestu, na nju dopišu.

Ona ukazuje na potrebu kreiranja otvorene ili poluotvorene liste profesionalnih bolesti. Navodi da je Međunarodna organizacija rada 2010. revidirala listu profesionalnih oboljenja koja sadrži tzv. „otvorene stavke”, koje omogućavaju prepoznavanje zanimanja i bolesti koji nisu obuhvaćeni samom listom. Na evropskoj listi profesionalnih oboljenja nalaze se 62 bolesti.

U vladinim dokumentima se navode novi faktori rizika: hemijske supstance i materije, sa novim i nepoznatim opasnim efektima, nove biotehnološke kancerogene materije, alergogene supstance, visokofrekventno nejonizujuće zračenje, psihosocijalni stres, ergonomski neodgovarajući dizajn radnog prostora itd. Sve prepisano i neprimjenjivo u domaćim uslovima.

Strah od gubitka posla, nesigurni oblici rada, borba za opstanak u vrijeme neprekidne krize, sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred radnike i to za veoma niske zarade, prouzrokuju svakodnevni stres koji i te kako ostavlja traga na zaposlene.

,,Kako smo, od određenih stručnjaka iz različitih oblasti, imali prilike da saznamo, u posljednjih desetak godina imamo tendenciju porasta broja zaposlenih koji imaju psihičke probleme zbog stresa na radnom mjestu. Iz naše prakse, takođe, sve veći je broj naših kolega koji se javljaju sa raznim problemima, bilo da se radi o nekoj vrsti mobinga ili prostog straha od gubitka posla ili pritiska koji osjećaju zbog obima posla i radnih zadataka koji se pred njih postavljaju u veoma ograničenim rokovima”, kaže Mihailović i dodaje da je broj takvih radnika alarmantno visok.

Podaci Međunarodne organizacije rada (MOR) govore da zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka. Ekonomski cilj države i poslodavaca bi trebalo da bude da sačuvaju zdravlje radnika. Poštujući direktive EU, Vlada je kao preventivnu mjeru u zakonodavstvo uvrstila da bi poslodavci trebalo da izrade akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Prema dostupnim vladinim podacima u periodu od 2007. do 2014. taj akt je od 25.000 poslodavaca koji posluju u Crnoj Gori, izradilo samo njih 1.200, ili 4,8 odsto.

Nema podataka, pa pada broj oboljelih

I dok međunarodne organizacije upozoravaju da će se broj profesionalnih oboljenja, pa i smrtnih ishoda na radu do 2020. povećavati, kod nas ta pravila ne važe.

U Crnoj Gori ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevalenci profesionalnih bolesti, kao ni o ukupnom broju povreda na radu posljednjih godina, uključujući podatke o njihovoj strukturi po težini, zanimanjima, dobu, polu, djelatnostima, kvalifikaciji povrijeđenih osoba itd., navodi se u Vladinoj Strategiji za unapređivanje medicine rada 2015-2020.

Kad nema podataka, statistika isijava optimizam. Tako, Strategija navodi da je, prema raspoloživim podacima, u periodu 1994-2000. verifikovano 213 profesionalnih oboljenja (prosječno 30,4 osoba godišnje), dok u periodu 2001-2008. taj broj drastično pada na 76 profesionalnih oboljenja (prosječno 9,5 osoba godišnje), od kojih su prednjačile: vibraciona bolest (151 zaposlenih), profesionalna bronhijalna astma (54 zaposlenih) i hronično trovanje fluorom (29 zaposlenih).

U periodu 2009-2015. verifikovano je samo 10 profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Među priznatim profesionalnim bolestima prednjači bronhijalna astma koja je priznata kod šest radnika.

Ne postoje analizirani podaci o broju korisnika bolovanja do 30 dana, koje je u nadležnosti izabranih doktora, kao ni o broju izgubljenih radnih dana u toj kategoriji. Zna se samo da su najčešće grupe bolesti bile: zloćudni tumori, duševni poremećaji, bolesti sistema krvotoka, povrede i bolesti mišićno-koštanog sistema.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo