MONITORING
Zašto je ubijen Dragan Dudić

Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Dragan Dudić – Fric (50) umro je u nedjelju veče u Kliničkom centru Crne Gore, desetak sati nakon što je teško ranjen na terasi kotorskog kafića Mocca. Na njega je pucao Ivan Vračar (32). Ubica je uhapšen nedaleko od mjesta zločina, nakon što ga je policijska patrola – prema svjedočenju očevidaca – uz mnogo muke otela od četvorice Dudićevih tjelohranitelja koji su ga sustigli i brutalno tukli, nanoseći mu teške tjelesne povrede. Vijest o ubistvu Dragana Dudića objavljena je i na sajtu britanskog Ekonomista. Fricz is dead. Tako glasi prva rečenica opširnog teksta koji, pod naslovom Smrt u Crnoj Gori, podsjeća na činjenicu da su, prvo Monitor, a potom i neki od najuglednijih zapadnih medija nedavno pisali o balkanskim uporištima međunardnog narko kartela i neobičnim tokovima novca između domaćih i of-šor kompanija pod kontrolom Dudića i njegovog prijatelja i poslovnog partnera Darka Šarića. Desetine miliona su, posredstvom Banke Kipra i Hipo alpe adria banke, skakutale sa računa na račun, a da sumnjive operacije nijesu zaustavljene ni u vrijeme kada je Darko Šarić bio pod istragom, pa čak ni nakon podizanja optužnice protiv njega kao šefa narko klana koji je pokušao da u Evropu dopremi 2,7 tona kokaina nabavljenog u Južnoj Americi.
POSLOVNA IMPERIJA: Školovani kapetan duge plovidbe, pokojni Dragan Dudić, u javnosti je postao poznat kao jedan od najbogatijih stanovnika Bokokotorskog zaliva, značajan poslovni partner SO Kotor, finansijer vaterpolo kluba Cattaro, ali i kao ,,kontroverzni biznismen vrlo visoko kotiran u narko klanu Darka Šarića”. Igrom sudbine ubijen je na Trgu od oružja, faktički u srcu poslovnog carstva koje je izgradio u minulih desetak godina.
,,Prostrani Trg od oružja okružen je bedemima, zgradama i lokalima kojima gazduju firme Trekom, odnosno Bastion komerc, čiji su vlasnici Dragan i njegov sin Damjan Dudić. Njegova poslovna imperija turističko-ugostiteljski kompleks Cattaro-Maximus obuhvata četiri kulturno-istorijska spomenika iz srednjeg vijeka”, pisao je Monitor u februaru ove godine, nekoliko dana nakon što je crnogorska policija, u akciji Racija, pretresla poslovne i stambene prostore u vlasništvu Dudića i njegovih saradnika.
Dragan Dudić je, sam ili sa partnerima, vodio i kafe Tresor, Pab i restoran La Pasteria unutar kotorskog Starog grada. I gradski hotel Duomo je u njihovom vlasništvu.
Kako je nastala imperija?
U julu 2000. godine crnogorske dnevne novine pišu o žalbama Smiljana Samardžića i Dragana Dudića, vlasnika PP Bastion na lokalnu samoupravu u Kotoru. Oni su, kažu, kupili opremu vrijednu 100 hiljada maraka, kako bi, po uzoru na slične lokale u Grčkoj, opremili bombonjeru – kafeteriju na Trgu od oružja. Nadležni, međutim, nemaju razumijevanja za njihovu investiciju pa odugovlače izdavanje dozvole za postavljanje stolova ispred lokala.
Koju godinu kasnije, u decembru 2007. kompanija Bastion komerc je obznanila potpisivanje ugovora sa brodogradilištima u Kini i Koreji. Ona će, po narudžbi kotorskog preduzeća, u naredne tri godine izgraditi šest teretnih brodova ukupne vrijednosti više od 270 miliona dolara.
U međuvremenu, mnogo toga se u Kotoru promijenilo. Bastion komerc je 2001. godine postao većinski vlasnik Luke u Risnu. Nakon rekonstrukcije i modernizacije, najmlađa crnogorska luka registrovana za međunarodni saobraćaj svečano je otvorena 30. juna te godine. ,,Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ljeporječio je tadašnji premijer Filip Vujanović dok je, skupa sa direktorom luke Draganom Dudićem, presijecao crvenu vrpcu.
Maksimalnu podršku Vujanović je demonstrirao osam godina kasnije. Prema onome što je početkom marta u Skupštini saopštio ministar pravde Miraš Radović, to ministarstvo je prošle godine predložilo a Vujanović, sada predsjednik Crne Gore, potpisom potvrdio odluku o pomilovanju Dragana Dudića. Njega je, prethodno, Osnovni sud u Kotoru osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca, uslovno dvije godine. ,,Ministar pravde je u ovom predmetu dao pozitivan predlog, rukovodeći se prvenstveno pozitivnim mišljenjem suda, porodičnim prilikama podnosioca molbe, zdravstvenim stanjem, ranijom neosuđivanošću ovog lica i visinom izrečene kazne”, saopštio je ministar Radović.
Da se, ipak, vratimo u kotorske poslovne vode. Dudić se, u ljeto 2002. godine, kao direktor Luke Risan požalio da, zbog nelojalne konkurencije luka Kotor i Zelenika, njegova kompanija posluje nerentabilno. Posebno je čelnike kotorske luke optužio za ,,nezakonito poslovanje bazirano na političkoj moći njenih stručnih saradnika”. Propao je, govorio je Dudić, i pokušaj posredovanja Vujanovićeve vlade. ,,I tu pozitivnu inicijativu je osujetio neki moćnik iz interesne grupe okupljene oko Luke Kotor”.
Čak i površno upućeni prepoznali su u toj priči Ranka Krivokapića, predsjednika SDP-a, nekadašnjeg službenika i manjinskog akcionara Luke Kotor. Tada je počeo (van)institucionalni sukob dvojice moćnih Kotorana. Kulminiraće koju godinu kasnije.
OPASNE VEZE: U međuvremenu, 2005. godine Bastion komerc kupuje firmu Trekom. Dudićeva firma u tom trenutku već posjeduje, uz pristanište i luku, i prvu kotorsku diskoteku Sekondo Porto, fabriku Rivijera, palate i lokale u gradu… Trekom je, ipak, prava poslastica.
Osnivač i vlasnik Trekoma, Rodoljub Radulović Roki još je 1989. godine dogovorio strateško partnerstvo sa Opštinom Kotor. I od nje uzeo u zakup sedam ekskluzivnih prostora u Starom gradu na rok od 20 godina. Sa klauzulom da se važenje ugovora može produžiti na rok od 99 godina!
Radulovića su srpski mediji, zimus, pozivajući se na izvore iz policije koji učestvuju u operaciji Balkanski ratnik označili kao čovjeka koji je bio glavna veza Darka Šarića sa poslovnim partnerima iz Južne Amerike. Radulović je u razgovoru za Blic potvrdio prijateljstvo i poslovanje sa Šarićem, ali je negirao da su njihovi zajednički poslovi imali bilo kakve veze sa kriminalom.
Uglavnom, Radulović i Dudić su trgovali 2005. godine, i Trekom je dobio novog vlasnika. Tajna je da li je i kakvu ulogu u tom aranžmanu imao Darko Šarić.
Nedugo po promjeni vlasnika, Trekom od SO Kotor traži da se produži rok za zakup iznajmljenih lokala – na 83 godine. Toj se ideji protive odbornici SO Kotor iz SDP-a i Hrvatske građanske inicijative. Početkom 2006. godine, predsjednici kotorskog SDP-a Zvonimir Rajhel i HGI Vedran Milošević prijavljuju policiji da im je prijetio Marko Vorotović, radnik firme Bastion komerc. Rajhel i Milošević tvrde ,,da im je Vorotović rekao da njegov gazda Dragan Dudić prethodne noći, zbog njihovog protivljenja produženju ugovora, nije spavao cijelu noć te da zbog toga oni neće spavati narednih sto noći”. Dudić i Vorotović to demantuju. U policiji potvđuju da je Vorotović prijavljen, te da je ,,nakon informativnog razgovora pušten i da je taj slučaj završen”.
U prvom talasu operacije Balkanski ratnik, srpska policija je uhapsila Marka Vorotovića. On je, tvrde, trebalo da bude jedan od glavnih aktera transporta zaplijenjenog kokaina. Do pred samo hapšenje Vorotović je bio šef obezbjeđenja kotorske diskoteke Maksimus koja je, prema podacima crnogorske policije, zajedničko vlasništvo Dudića i Šarića.
NOVAC I POLITIKA: Početkom 2008. godine na prijedlog gradonačelnice Marije Ćatović odbornici DPS, HGI i LP prihvataju Odluku kojom je ugovor o zakup lokala koje koristi Dudićeva kompanija produžen za 35 godina. A Trekom unaprijed plaća kompletan iznos ugovorenog zakupa.
Podsjetimo se sada događaja koji je, na neki način, bio uvertira u sve što se dešava od oktobra prošle godine.
Krajem 2005. godine crnogorska policija je, danima, uz pomoć ronilaca i specijalne opreme za ,,skeniranje”, pregledala 30 hiljada džakova cementa koji su bili uskladišteni u Luci Risan i na istoimenom brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. ,,Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Za sada policija nije pronašla ništa, ali pretresi se nastavljaju”, prenosili su mediji izjave zvaničnika. Oglasio se i Dragan Dudić. ,,Sve što je sada predmet policijske istrage pripada meni (brod, tovar i luka- prim.ZR). Kada se okonča policijski nadzor, daću izjavu. Do tada neka policija radi svoj posao”, rekao je Vijestima. Nakon toga, nijesu se oglašavali ni on ni policija.
BURA POSLIJE ZATIŠJA: Zatišje je trajalo do 1. oktobra prošle godine, kada je u kotorskom naselju Dobrota 2, ispred zgrade u kojoj je stanovao, iz zasjede ubijen Dejan Đuković (32) vlasnik lokalne taksi firme. Petnaest dana kasnije urugvajska policija je, u saradnji sa američkom DEA i srpskom BIA, započela operaciju Balkanski ratnik. Mediji iz Beograda su, pozivajući se na podatke srpske policije, prenijeli informaciju da je Đuković ubijen jer je ,,bio smetnja poslovima Šarićevog narkoklana”.
Iz crnogorske policije su, pak, stizale informacije da nema dovoljno podataka i dokaza koji bi pomogli u rasvjetljavanju tog ubistva. Iako je ubistvo Dejana Đukovića zvanično nerazriješeno, crnogorska policija je – još dok se Dragan Dudić borio za život – medijima plasirala tezu po kojoj je Ivan Vračar u kotorskog biznismena pucao kako bi osvetio smrt prijatelja iz djetinjstva. Potvrdio je to i direktor Uprave policije Veselin Veljović. ,,Prema dosadašnjim saznanjima policije, to je mogući motiv”, saopštio je Veljović navodeći da ,,prema do sada prikupljenim obavještenjima i informacijama” policija nema saznanja da je Vračar prilikom atentata na Dudića imao pomagače. Istovremeno, Veljović je potvrdio da su nadležni državni organi provjeravali poslovanje firmi pokojnog Dragana Dudića kako bi otkrili eventualne veze sa narko kartelom: ,,Ta istraga je u završnoj fazi, i trebalo je ovih dana da bude procesuirana”. Ali se, eto, zakasnilo.
Paralelno su se, međutim, pojavile i ,,alternativne” verzije prošlonedjeljnog ubistva. Mediji su – od Beograda do Londona Dudićevu smrt doveli u vezu sa Darkom Šarićem i njegovim nastojanjem da, u što je moguće većoj mjeri, sačuva organizaciju i stečenu imovinu. Tako je beogradski Press nedvosmislen: ,,Darko Šarić je odgovoran za likvidaciju jednog od svojih najbližih saradnika Dragana Dudića kaže izvor iz vrha srpske policije. Prema njegovim rečima, srpska, ali i crnogorska policija sumnjaju da je ubistvom Frica počeo obračun unutar samog klana Šarića, koji pokušava da ukloni nezgodne svedoke”.
Dudić je ubijen zato što se Šarić uplašio da bi on mogao da napravi dogovor sa vlastima kako bi se izvukao iz ove priče, navodi Press. Istovremeno, iz Ljubljane stiže vijest da je tamošnja policija pojačala mjere obezbjeđenja uhapšenih pripadnika slovenačkog ogranka Šarićevog narko klana, strahujući da bi se oni mogli naći na meti odbjeglog šefa.
SUMNJE I PITANJA: I iz ugla laika, postoje neka sporna mjesta u zvaničnoj verziji ubistva Dragana Dudića. Kako policija zna Vračarove motive ako on još nije saslušan, a prije ubistva – tvrdi Veljović – nijesu imali informacija o njegovom osvetničkom naumu? Nepunih dvanaest sati prije atentata na Dudića, potencijalni svjedok saradnik srpske policije u ,,slučaju Šarić”, Mile Jerković za dlaku je izbjegao smrtonosan sudar sa kamionom. Policajac iz njegove pratnje izgubio je život. Može li to biti puka koincidencija?
Da li je moguće da je Vračar, brže od crnogorske policije, razriješio nepoznanice vezane za ubistvo svog prijatelja Dejana Đukovića? Kako je ubica znao gdje će zateći Dudića koji je, tvrde upućeni, strahujući za svoju bezbjednost, izuzetno rijetko izlazio iz svoje kuće u Kotoru? Gdje je bila policija kada je ubijen čovjek koji se dovodi u vezu sa kriminalnim aktivnostima koje se mjere stotinama miliona, pa čak i milijardama eura? Zar je moguće da ga nijesu držali na oku? A ako jesu, zašto ga nijesu zaštitili?
,,Verujemo i da je Vračar namerno izabran za ovaj atentat kako bi izgledalo da je reč o osveti”, kažu oni koji dovode u sumnju zvaničnu verziju crnogorske policije. Ako su u pravu, prošlonedjeljno ubistvo u Kotoru moglo bi biti tek početak krvavog raspleta kokainske afere.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije
5 danana
5 Jula, 2025
Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo
Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura. Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?
“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.
“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.
Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.
Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.
Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.
Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.
U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom, “navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.
To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”
Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…
Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.
Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?
Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.
U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.
Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.
Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.
Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile, nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .
Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”
Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”
Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”
Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet

Objavljeno prije
5 danana
5 Jula, 2025
Svojevremena ,,sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da pjesnik Bećir Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje stvaraocima koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinose afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”
I ove godine, kao i mnogih prethodnih, pod rubrikom – skandalozno, pojedini mediji su objavili dobitnike Trinaestojulske nagrade. Skandal je izazvala odluka žirija da se pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika dodjeli najznačajnija nagrada u Crnoj Gori.
Pored njega, laureati su gitarista Miloš Karadaglić za svjetsku turneju povodom promocije albuma Baroki grafičar Veljo Stanišić za autorsku izložbu Evolucija.
O dodjeli nagrade odlučivao je žiri u sastavu: prof. Nikola Rakočević, Želidrag Nikčević, prof. dr David Kaljaj, doc. dr Radoslav T. Stanišić, dipl. ing. el. Miodrag Živković, reditelj Danilo Marunović i prof. dr Dragan Koprivica.
U saopštenju Ministarstvo kulture i medija navodi da čestita ovogodišnjim dobitnicima Trinaestojulske nagrade na izuzetnom doprinosu crnogorskoj kulturi i umjetnosti, i zahvaljuje članovima žirija na predanom i odgovornom radu.
Bećir Vuković je kao pjesnik i ranije dobijao nagrade – nagradu Risto Ratković dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989., Kočićevo pero 2010., Zlatno pero Rusije 2011…
Vukovićev društveni angažman je, međutim, krajnje problematičan. Crna Gora je, po Bećiru Vukoviću, ironija istorije: ,,Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”.
,,Sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje za stvaraoce koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinosio afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”.
O kontekstu u kojem je žiri radio i odlučivao progovorio je jedan od članova: ,,Žiri je formiran kao refleksija parlamentarne strukturte, odnosa snaga u parlamentu. To je ekvivalent tog odnosa snaga, uvijek kroz istoriju dodjele te nagrade”, kazao je za E TV reditelj Danilo Marunović.
U takvom odnosu snaga u žiriju dvije naučnice – Snežana Vuksanović i Snežana Dragićević koje su u Štitarima, otkrile novu biljku, Petrolamium crnojevicii Dragićević, Vuksanović & Surina, nijesu mogle doći u obzir za nagradu.
,,Ograđujem se od svih polemika zasnovanih na političkom profiterstvu i nacionalnom srpsko-crnogorskom sukobu, ali insistiram na poštovanju zakona”, izjavio je nakon što je saopšteno ko su dobitnici, jedan od kandidata, naučnik Dragan Hajduković.
On je problematizovao to što je žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade ove godine prekršio član 17 Zakona o državnim nagradama, te je zbog toga, kako tvrdi, njihova odluka nevažeća.
U Zakonu o državnim nagradama navodi se da se ,,u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”.
Hajduković je u obraćanju poslanicima Skupštine, predsjedniku i Vladi Crne Gore ukazao da se prema posljednjem stavu pomenutog člana zakona u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada, a da su sve tri ovogodišnje nagrade (muzičaru Milošu Karadagliću, književniku Bećiru Vukoviću i umjetniku grafičaru Velju Stanišiću) dodijeljene u oblasti kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.
,,Taj je žiri bez zazora prekršio Zakon o državnim nagradama, što zahtijeva hitnu reakciju javnosti i nadležnih pravosudnih institucija”, istakli su iz PEN Centra.
Ne ulazeći u javnu polemiku oko kvaliteta pojedinih dobitnika i prigovora sadržinskog karaktera na ovogodišnji izbor, iz Udruženja pravnika su potvrdili stav prof. dr Dragana Hajdukovića i PEN centra da je došlo do neupitne formalne povrede ovog Zakona od strane Žirija za dodjelu, pa bi svaka dalja procedura vezana za dodjelu nagrada bila sporna sa stanovišta zakonitosti. ,,Stoga je, ponavljanje postupka glasanja tj. novog izbora od strane Žirija za dodjelu nagrade u cilju eliminisanja evidentnog kršenja Zakona zakonit i jedini put da se izbjegne ozbiljna devastacija ovog izuzetnog državnog priznanja. Takođe, Žiri sa svoje strane bio bi dužan da javnim izvinjenjem licima, čija su imena javno objavljena, pokaže da ova, očita nezakonitost nije bila namjera već previd”, saopšteno je iz Udruženja pravnika.
Sličnih previda bilo je i ranije. Tako je 2020, kada se pandemija zahuktavala, nagrada dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazoviću i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.
Kada je 2013, nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996, pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su da će je vratiti.Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore.
Kada je 2018. predsjednik žirija bio slikar Ranko Todorović Todor, izjavio je da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je potvrde o patriotizmu izdavao DPS. Tu tapiju je sada preuzela nova vlast, pa je prošle godine po prvi put Trinaestojulsku nagradu dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka. Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Glavni je urednik časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.
Svake pete godine dodjeljuje se nagrada za životno djelo. Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Ovu nagradu dobili su i Marina Abramovići Vojo Stanić.
Dragan Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. dodijelio Staniću nagradu za životno djelo, a prošle godine se i sam ovjenčao ovim priznanjem. ,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je.
I ovogodišni dobitnik Vuković je bio član žirija 2000. godine. Iz DPS-a su podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim dijelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.
Nakon promjena, 2021. Vuković postaje predsjednik žirija. I tada se govorilo o skandalu i prijetilo sa vraćanjem ove nagrade.
Vuković je i tada govorio da su ,,četnici gospoda.“ Bili i ostali, pisao je na portalu Vidovdan 2018. godine, dodajući da poslije njih gospode i nema.
Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF, a kritikuje Vladu. Nije mu po volji bio ni tek izabrani premijer Zdravko Krivokapić. Posebno ga je šokirala vijest da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“
Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, a za životno djelo – 20 prosječnih bruto zarada. Dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku godišnje nagrade, a dvije prosječne mjesečne dobitniku nagrade za životno djelo.
O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009. navodi se i da ,,status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.
Sve može.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji
Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.
Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.
Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.
Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.
“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.
Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.
Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.
Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm, vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije. U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.
Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.
Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.
Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije. No, “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.
“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.
Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.
Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.
Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.
Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.
Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.
Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?
Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i, važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.
Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.
Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.
O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
Izdvojeno5 dana
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja