Povežite se sa nama

MONITORING

Zašto je ubijen Dragan Dudić

Objavljeno prije

16 godina

na

Dragan-Dudic-Fric

Dragan Dudić – Fric (50) umro je u nedjelju veče u Kliničkom centru Crne Gore, desetak sati nakon što je teško ranjen na terasi kotorskog kafića Mocca. Na njega je pucao Ivan Vračar (32). Ubica je uhapšen nedaleko od mjesta zločina, nakon što ga je policijska patrola – prema svjedočenju očevidaca – uz mnogo muke otela od četvorice Dudićevih tjelohranitelja koji su ga sustigli i brutalno tukli, nanoseći mu teške tjelesne povrede. Vijest o ubistvu Dragana Dudića objavljena je i na sajtu britanskog Ekonomista. Fricz is dead. Tako glasi prva rečenica opširnog teksta koji, pod naslovom Smrt u Crnoj Gori, podsjeća na činjenicu da su, prvo Monitor, a potom i neki od najuglednijih zapadnih medija nedavno pisali o balkanskim uporištima međunardnog narko kartela i neobičnim tokovima novca između domaćih i of-šor kompanija pod kontrolom Dudića i njegovog prijatelja i poslovnog partnera Darka Šarića. Desetine miliona su, posredstvom Banke Kipra i Hipo alpe adria banke, skakutale sa računa na račun, a da sumnjive operacije nijesu zaustavljene ni u vrijeme kada je Darko Šarić bio pod istragom, pa čak ni nakon podizanja optužnice protiv njega kao šefa narko klana koji je pokušao da u Evropu dopremi 2,7 tona kokaina nabavljenog u Južnoj Americi.

POSLOVNA IMPERIJA: Školovani kapetan duge plovidbe, pokojni Dragan Dudić, u javnosti je postao poznat kao jedan od najbogatijih stanovnika Bokokotorskog zaliva, značajan poslovni partner SO Kotor, finansijer vaterpolo kluba Cattaro, ali i kao ,,kontroverzni biznismen vrlo visoko kotiran u narko klanu Darka Šarića”. Igrom sudbine ubijen je na Trgu od oružja, faktički u srcu poslovnog carstva koje je izgradio u minulih desetak godina.

,,Prostrani Trg od oružja okružen je bedemima, zgradama i lokalima kojima gazduju firme Trekom, odnosno Bastion komerc, čiji su vlasnici Dragan i njegov sin Damjan Dudić. Njegova poslovna imperija turističko-ugostiteljski kompleks Cattaro-Maximus obuhvata četiri kulturno-istorijska spomenika iz srednjeg vijeka”, pisao je Monitor u februaru ove godine, nekoliko dana nakon što je crnogorska policija, u akciji Racija, pretresla poslovne i stambene prostore u vlasništvu Dudića i njegovih saradnika.

Dragan Dudić je, sam ili sa partnerima, vodio i kafe Tresor, Pab i restoran La Pasteria unutar kotorskog Starog grada. I gradski hotel Duomo je u njihovom vlasništvu.

Kako je nastala imperija?

U julu 2000. godine crnogorske dnevne novine pišu o žalbama Smiljana Samardžića i Dragana Dudića, vlasnika PP Bastion na lokalnu samoupravu u Kotoru. Oni su, kažu, kupili opremu vrijednu 100 hiljada maraka, kako bi, po uzoru na slične lokale u Grčkoj, opremili bombonjeru – kafeteriju na Trgu od oružja. Nadležni, međutim, nemaju razumijevanja za njihovu investiciju pa odugovlače izdavanje dozvole za postavljanje stolova ispred lokala.

Koju godinu kasnije, u decembru 2007. kompanija Bastion komerc je obznanila potpisivanje ugovora sa brodogradilištima u Kini i Koreji. Ona će, po narudžbi kotorskog preduzeća, u naredne tri godine izgraditi šest teretnih brodova ukupne vrijednosti više od 270 miliona dolara.

U međuvremenu, mnogo toga se u Kotoru promijenilo. Bastion komerc je 2001. godine postao većinski vlasnik Luke u Risnu. Nakon rekonstrukcije i modernizacije, najmlađa crnogorska luka registrovana za međunarodni saobraćaj svečano je otvorena 30. juna te godine. ,,Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, ljeporječio je tadašnji premijer Filip Vujanović dok je, skupa sa direktorom luke Draganom Dudićem, presijecao crvenu vrpcu.

Maksimalnu podršku Vujanović je demonstrirao osam godina kasnije. Prema onome što je početkom marta u Skupštini saopštio ministar pravde Miraš Radović, to ministarstvo je prošle godine predložilo a Vujanović, sada predsjednik Crne Gore, potpisom potvrdio odluku o pomilovanju Dragana Dudića. Njega je, prethodno, Osnovni sud u Kotoru osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca, uslovno dvije godine. ,,Ministar pravde je u ovom predmetu dao pozitivan predlog, rukovodeći se prvenstveno pozitivnim mišljenjem suda, porodičnim prilikama podnosioca molbe, zdravstvenim stanjem, ranijom neosuđivanošću ovog lica i visinom izrečene kazne”, saopštio je ministar Radović.

Da se, ipak, vratimo u kotorske poslovne vode. Dudić se, u ljeto 2002. godine, kao direktor Luke Risan požalio da, zbog nelojalne konkurencije luka Kotor i Zelenika, njegova kompanija posluje nerentabilno. Posebno je čelnike kotorske luke optužio za ,,nezakonito poslovanje bazirano na političkoj moći njenih stručnih saradnika”. Propao je, govorio je Dudić, i pokušaj posredovanja Vujanovićeve vlade. ,,I tu pozitivnu inicijativu je osujetio neki moćnik iz interesne grupe okupljene oko Luke Kotor”.

Čak i površno upućeni prepoznali su u toj priči Ranka Krivokapića, predsjednika SDP-a, nekadašnjeg službenika i manjinskog akcionara Luke Kotor. Tada je počeo (van)institucionalni sukob dvojice moćnih Kotorana. Kulminiraće koju godinu kasnije.

OPASNE VEZE: U međuvremenu, 2005. godine Bastion komerc kupuje firmu Trekom. Dudićeva firma u tom trenutku već posjeduje, uz pristanište i luku, i prvu kotorsku diskoteku Sekondo Porto, fabriku Rivijera, palate i lokale u gradu… Trekom je, ipak, prava poslastica.

Osnivač i vlasnik Trekoma, Rodoljub Radulović Roki još je 1989. godine dogovorio strateško partnerstvo sa Opštinom Kotor. I od nje uzeo u zakup sedam ekskluzivnih prostora u Starom gradu na rok od 20 godina. Sa klauzulom da se važenje ugovora može produžiti na rok od 99 godina!

Radulovića su srpski mediji, zimus, pozivajući se na izvore iz policije koji učestvuju u operaciji Balkanski ratnik označili kao čovjeka koji je bio glavna veza Darka Šarića sa poslovnim partnerima iz Južne Amerike. Radulović je u razgovoru za Blic potvrdio prijateljstvo i poslovanje sa Šarićem, ali je negirao da su njihovi zajednički poslovi imali bilo kakve veze sa kriminalom.

Uglavnom, Radulović i Dudić su trgovali 2005. godine, i Trekom je dobio novog vlasnika. Tajna je da li je i kakvu ulogu u tom aranžmanu imao Darko Šarić.

Nedugo po promjeni vlasnika, Trekom od SO Kotor traži da se produži rok za zakup iznajmljenih lokala – na 83 godine. Toj se ideji protive odbornici SO Kotor iz SDP-a i Hrvatske građanske inicijative. Početkom 2006. godine, predsjednici kotorskog SDP-a Zvonimir Rajhel i HGI Vedran Milošević prijavljuju policiji da im je prijetio Marko Vorotović, radnik firme Bastion komerc. Rajhel i Milošević tvrde ,,da im je Vorotović rekao da njegov gazda Dragan Dudić prethodne noći, zbog njihovog protivljenja produženju ugovora, nije spavao cijelu noć te da zbog toga oni neće spavati narednih sto noći”. Dudić i Vorotović to demantuju. U policiji potvđuju da je Vorotović prijavljen, te da je ,,nakon informativnog razgovora pušten i da je taj slučaj završen”.

U prvom talasu operacije Balkanski ratnik, srpska policija je uhapsila Marka Vorotovića. On je, tvrde, trebalo da bude jedan od glavnih aktera transporta zaplijenjenog kokaina. Do pred samo hapšenje Vorotović je bio šef obezbjeđenja kotorske diskoteke Maksimus koja je, prema podacima crnogorske policije, zajedničko vlasništvo Dudića i Šarića.

NOVAC I POLITIKA: Početkom 2008. godine na prijedlog gradonačelnice Marije Ćatović odbornici DPS, HGI i LP prihvataju Odluku kojom je ugovor o zakup lokala koje koristi Dudićeva kompanija produžen za 35 godina. A Trekom unaprijed plaća kompletan iznos ugovorenog zakupa.

Podsjetimo se sada događaja koji je, na neki način, bio uvertira u sve što se dešava od oktobra prošle godine.

Krajem 2005. godine crnogorska policija je, danima, uz pomoć ronilaca i specijalne opreme za ,,skeniranje”, pregledala 30 hiljada džakova cementa koji su bili uskladišteni u Luci Risan i na istoimenom brodu koji je u luku doplovio pod sjevernokorejskom zastavom. ,,Carinski nadzor uveden je nakon policijske dojave da je u džakovima cementa sakrivena droga. Za sada policija nije pronašla ništa, ali pretresi se nastavljaju”, prenosili su mediji izjave zvaničnika. Oglasio se i Dragan Dudić. ,,Sve što je sada predmet policijske istrage pripada meni (brod, tovar i luka- prim.ZR). Kada se okonča policijski nadzor, daću izjavu. Do tada neka policija radi svoj posao”, rekao je Vijestima. Nakon toga, nijesu se oglašavali ni on ni policija.

BURA POSLIJE ZATIŠJA: Zatišje je trajalo do 1. oktobra prošle godine, kada je u kotorskom naselju Dobrota 2, ispred zgrade u kojoj je stanovao, iz zasjede ubijen Dejan Đuković (32) vlasnik lokalne taksi firme. Petnaest dana kasnije urugvajska policija je, u saradnji sa američkom DEA i srpskom BIA, započela operaciju Balkanski ratnik. Mediji iz Beograda su, pozivajući se na podatke srpske policije, prenijeli informaciju da je Đuković ubijen jer je ,,bio smetnja poslovima Šarićevog narkoklana”.

Iz crnogorske policije su, pak, stizale informacije da nema dovoljno podataka i dokaza koji bi pomogli u rasvjetljavanju tog ubistva. Iako je ubistvo Dejana Đukovića zvanično nerazriješeno, crnogorska policija je – još dok se Dragan Dudić borio za život – medijima plasirala tezu po kojoj je Ivan Vračar u kotorskog biznismena pucao kako bi osvetio smrt prijatelja iz djetinjstva. Potvrdio je to i direktor Uprave policije Veselin Veljović. ,,Prema dosadašnjim saznanjima policije, to je mogući motiv”, saopštio je Veljović navodeći da ,,prema do sada prikupljenim obavještenjima i informacijama” policija nema saznanja da je Vračar prilikom atentata na Dudića imao pomagače. Istovremeno, Veljović je potvrdio da su nadležni državni organi provjeravali poslovanje firmi pokojnog Dragana Dudića kako bi otkrili eventualne veze sa narko kartelom: ,,Ta istraga je u završnoj fazi, i trebalo je ovih dana da bude procesuirana”. Ali se, eto, zakasnilo.

Paralelno su se, međutim, pojavile i ,,alternativne” verzije prošlonedjeljnog ubistva. Mediji su – od Beograda do Londona Dudićevu smrt doveli u vezu sa Darkom Šarićem i njegovim nastojanjem da, u što je moguće većoj mjeri, sačuva organizaciju i stečenu imovinu. Tako je beogradski Press nedvosmislen: ,,Darko Šarić je odgovoran za likvidaciju jednog od svojih najbližih saradnika Dragana Dudića kaže izvor iz vrha srpske policije. Prema njegovim rečima, srpska, ali i crnogorska policija sumnjaju da je ubistvom Frica počeo obračun unutar samog klana Šarića, koji pokušava da ukloni nezgodne svedoke”.

Dudić je ubijen zato što se Šarić uplašio da bi on mogao da napravi dogovor sa vlastima kako bi se izvukao iz ove priče, navodi Press. Istovremeno, iz Ljubljane stiže vijest da je tamošnja policija pojačala mjere obezbjeđenja uhapšenih pripadnika slovenačkog ogranka Šarićevog narko klana, strahujući da bi se oni mogli naći na meti odbjeglog šefa.

SUMNJE I PITANJA: I iz ugla laika, postoje neka sporna mjesta u zvaničnoj verziji ubistva Dragana Dudića. Kako policija zna Vračarove motive ako on još nije saslušan, a prije ubistva – tvrdi Veljović – nijesu imali informacija o njegovom osvetničkom naumu? Nepunih dvanaest sati prije atentata na Dudića, potencijalni svjedok saradnik srpske policije u ,,slučaju Šarić”, Mile Jerković za dlaku je izbjegao smrtonosan sudar sa kamionom. Policajac iz njegove pratnje izgubio je život. Može li to biti puka koincidencija?

Da li je moguće da je Vračar, brže od crnogorske policije, razriješio nepoznanice vezane za ubistvo svog prijatelja Dejana Đukovića? Kako je ubica znao gdje će zateći Dudića koji je, tvrde upućeni, strahujući za svoju bezbjednost, izuzetno rijetko izlazio iz svoje kuće u Kotoru? Gdje je bila policija kada je ubijen čovjek koji se dovodi u vezu sa kriminalnim aktivnostima koje se mjere stotinama miliona, pa čak i milijardama eura? Zar je moguće da ga nijesu držali na oku? A ako jesu, zašto ga nijesu zaštitili?

,,Verujemo i da je Vračar namerno izabran za ovaj atentat kako bi izgledalo da je reč o osveti”, kažu oni koji dovode u sumnju zvaničnu verziju crnogorske policije. Ako su u pravu, prošlonedjeljno ubistvo u Kotoru moglo bi biti tek početak krvavog raspleta kokainske afere.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

AERODROMI I DALJE BEZ KONCESIONARA: Koreanci odustali, Vlada ne zna šta će

Objavljeno prije

1 dan

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Prije nego napravi izbor opcije kojom će okončati, prekinuti ili iznova započeti već prilično kompromitovan postupak, bilo bi dobro da Vlada preispita iz kojih razloga i sa kojim očekivanjima je država ušla u posao izdavanja koncesije za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. Na osnovu te analize da odluči šta i kako dalje

 

 

Dugogodišnja priča o pokušaju izdavanja u zakup (30-godišnja koncesija) aerodroma u Podgorici i Tivtu dobila je novi zaplet. On nas dodatno udaljava od završetka postupka započetog prije, bezmalo, osam godina. U avgustu 2018.

Iz Vlade je saopšteno da se, na tenderu prvorangirani, južnokorejski konzorcijum koji predvodi Incheon International Airport Corporation (Inčon u daljem tekstu) povukao iz daljeg učešća u postupku za dodjelu koncesije za Aerodrome Crne Gore. Razlozi za donošenje takve odluke javnosti nijesu predočeni.

Umjesto činjenica i elaboracije narednih Vladinih poteza, saopštenje tima premijera Milojka Spajića pruža uvid u njihova glasna razmišljanja.

„Ukoliko pojedini zainteresovani investitori u bilo kojem trenutku procijene da nijesu u mogućnosti da ispune visoke standarde koje ovaj proces podrazumijeva, to ne mijenja čvrsto opredjeljenje Vlade da ni u ovom, ni u bilo kojem budućem postupku neće prihvatiti rješenja koja ne garantuju punu zaštitu vitalnih interesa Crne Gore”, navodi se u saopštenju.

Nastavak je u istom stilu. „Uzimajući u obzir činjenicu da Aerodromi Crne Gore bilježe izuzetne poslovne rezultate, naš cilj nije niti smije biti zaključivanje poslovnih aranžmana po svaku cijenu, već isključivo pod uslovima koji obezbjeđuju najbolje moguće benefite za državu i stvaraju pretpostavke za dugoročni infrastrukturni razvoj kompanije“. A ovo bi trebalo da je zaključak: „Vlada ostaje otvorena za dijalog i kvalitetne investicione prijedloge svih kredibilnih partnera koji mogu ponuditi model saradnje u skladu sa interesima države, ne odstupajući od principa transparentnosti, održivosti i zaštite javnog interesa…“. Što god to značilo.

Pred Vladom su tri mogućnosti. Da poništi višegodinji postupak i raspiše novi tender; da odustane od ideje davanja aerodroma u zakup, koju je promovisala još Vlada Duška Markovića, i posveti se njihovom razvoju i modernizaciji o trošku i za račun države Crne Gore; konačno, nezavršenu priču sa Inčonom Vlada može nastaviti sa drugorangiranim ponuđačem. Oni su i dalje zainteresovani.

Nakon vijesti o povlačenju Južnokoreanaca, iz američko-luksemburške korporacije Corporación América Airports (CAAP) stiglo je saopštenje u kome se ističe da CAAP ostaje „u potpunosti posvećen ulaganju u Crnu Goru kroz ovaj koncesioni postupak i spreman je da nastavi svoje učešće u skladu sa važećim pravnim okvirom i odlukama nadležnih institucija, kao kredibilan, pouzdan i dugoročan partner“.

U suprotnom, iako se to ne navodi u pristiglom saopštenju, ostaje otvorena mogućnost da se CAAP za svoje pravo upravljanja nad crnogorskim aerodromima bori na sudu. Kao što su to i najavili nakon kontroverznog bodovanja prispjelih finalnih ponuda. Nakoliko mjeseci nakon što su sličan (sudski) epilog tendera za aerodrome najavili i njihovi konkurenti iz francusko-turskog konzorcijuma Aeroports de Paris TAV .

Podsjetimo se, iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite, ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg postupka odustali od podnošenja finalne ponude. Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom odlukama Vlade, odnosno Tenderske komisije koju je predvodio potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, da u minut do 12 izmijene neke od ključnih zahtjeva, procedura i pravila za ponuđenu koncesiju. I, između redova, najavili mogućnost pokretanja sudskog postupka. „Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

Iz CAAP-a su se suda dosjetili nekoliko mjeseci kasnije, ali ni njihovi argumenti nijesu za potcjenjivanje. Na drugoj strani, iz perspektive Spajićeve Vlade, to nijesu jedini problemi koji su se ispriječili pred priželjkivanom finalizacijom dugogodišnjeg posla.

Još u aprilu Vlada je parlamentu predložila usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da sa Inčonom potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrdili su, državi donijeti „najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda. Andrija Mandić tri mjeseca nije taj prijedlog stavio na dnevni red pa, kako stvari stoje, poslanici neće ni raspravljati o ponuđenom koncesionom ugovoru sa Južnokoreancima. Koliko god je to mogla biti zanimljiva piča.

Vlada je uz predloženi koncesioni ugovor prezentovala računicu po kojoj će Crna Gora od njega imati korist veću od milijardu eura. Prema kratkom objašnjenju, 100 miliona trebala je donijeti jednokratna koncesiona naknada, dodatnih 300 najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma (sve to bi, po isteku koncesije, postalo državno vlasništvo), dok je prihod od varijabilne naknade u visini od 35 odsto prihoda sa oba aerodroma u procijenjena na makar još 600 miliona eura.

Da li su predočene brojke i približno tačne, pitao se Monitor u aprilu, nakon što je ozvaničen Vladin naum. Na njega ni danas nemamo valjan odgovor, iako su iznijete tvrdnje dovedene u pitanje sa više strana.

Prvo je predloženi koncept problematizovao nesuđeni koncesionar. Iz Incheona su problematizovali Vladin naum da jednokratnu koncesionu naknadu od 100 miliona naplati u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora, prije nego se steknu islovi za njegovu realizaciju. Naime, iako je još Master planom razvoja aerodroma Crne Gore iz 2011. godine konstatovano da neriješeni imovinsko pravni odnosi (potreba eksproprijacije zemljišta u priobalnom području) stoje na putu planiranog proširenja aerodroma u Tivtu, taj problem do danas nije riješen. Pa se moglo desiti da koncesionar fizički ne bude u mogućnosti da realizuje svoje planove. Uprkos datom novcu i dobrim namjerama. To bi u probleme dovelo i njega i državu Crnu Goru.

Nezvanično, taj nesporazum mogao bi biti jedan od razloga za Inčonovo odustajanje od dogovaranog posla. Dodatno se spekuliše i sa njihovim eventualnim nezadovoljstvom dužinom pregovaračkog postupka ali i sa činjenicom da je državna kompanija iz Seula u međuvremenu promijenila upravu i, kao što to zna da bude s novom upravom, promijenila poslovne planove o širenju u Evropu.

Listanje predloženog koncesionog ugovora dovodi u pitanje i najavljenih 300 miliona „direktnih finansijskih efekata za državu” kroz investicije u aerodrome u Podgorici i Tivtu. Inicijalni investicioni program koji je bio dio neusvojenog ugovora sa Inčonom obavezivao je koncesionara na investicije vrijedne 132 miliona. Ostalo je, uglavnom, bio spisak želja jedne i druge strane. I zgodan materijal za prezentacije po modelu koji preferira Spajićeva Vlada: velike slike sa malo teksta (obavezujućih podataka).

Najproblematičniji dio obećane milijarde bio je onaj koji se odnosio na tvrdnju da će država ubirati 35 odsto koncesionarovih bruto prihoda sa oba aerodroma. To je nerealno visok procenat ugovorene koncesione naknade. Opet, najavljeni prihod po tom osnovu – 600 miliona za 30 godina – djelovao je nesrazmjerno mali u odnosu na najavljeni procenat. Zapravo, tih 20 miliona (bruto) dobiti od aerodroma, Crna Gora bi mogla imati već ove poslovne godine. Ili u narednih godinu-dvije, u nekom manje optimističnom scenariju.

Dok su izvršne i zakonodavne vlasti ćutale tim povodom, analiza predloženog ugovora koju je uradio Miloš Vuković (Fideliti konsalting) ukazala je na moguće razrješenje rebusa. „Definicija bruto prihoda iz člana 1.1 nije dostupna u priloženom dijelu Nacrta, pa se mora posebno provjeriti“, konstatuje Vuković. To znači da možda ni ne znamo šta je sve uključeno u bruto prihod  od koga nam pripada 35 odsto!? Odnosno, još važnije – šta može biti izuzeto iz tog iznosa. Ili nam je neko namjerno pokušao uskratiti tu informaciju?

Vuković predlaže da se taj dio ugovora precizira tako što bi kao dio bruto prihoda, bez izuzetka, trebalo taksativno uključiti avionske i neavionske prihode aerodroma (takse, naknade za korišćenje terminala, tzv. ground hendling, prihodi od izdavanja prostora, parkinga, mjenjačnica, hotela…), kao i prihode od zakupa aerodromskih lokacija trećim licima, zajedničkih ulaganja, osiguranja… „Isključenja se moraju eksplicitno navesti i biti minimalna“, zaključuje.

Koliko je Vuković bio na dobrom tragu pokazale se medijske najave da je jedan od prvih poteza Inčona nakon preuzimanja crnogorskih aerodroma trebalo biti izdvajanje (outsorsovanje) radne jedinice koja se bavi zemaljskim opsluživanjem aviona, što predstavlja jedan od većih prihoda svakog aerodroma. Na taj bi se način umanjio formalni bruto prihod aerodroma, a novac bi išao nekoj drugoj firmi pod Inčonovom kontrolom. Izuzet od koncesione naknade koja bi pripala Crnoj Gori.

Pošto je to samo jedna od 15-20 crvenih i žutih primjedbi na sadržaj ugovora koje je konstatovao Vuković, očito je da u eventualnom nastavku koncesione priče na taj dio posla treba obratiti dodatnu pažnju. Koliko god da se taj naum ne bi svidio premijeru i njegovoj Vladi.

Još važnije: prije nego napravi izbor opcije kojom će okončati, prekinuti ili iznova započeti već poprilično kompromitovan postupak, bilo bi dobro da Vlada preispita iz kojih razloga i sa kojim očekivanjima je država ušla u posao izdavanja koncesije za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. Da onda na osnovu te analize odluči šta i kako dalje.

Nezvanične najave ukazuju da je Vlada blizu odluke da poništi aktuelni tender. Da su promišljali, to bi uradili na početku mandata. I do danas bi, kakvu god odluku da su nakon toga donijeli – novi tender i koncesionar ili unapređenje aerodromskih usluga pod vođstvom menadžmenta koje imenuje Vlada – imali završen makar dio neophodnog posla. Ovako, izgubili smo dragocjeno vrijeme. Dobro bi bilo ako se na tome završi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRINAESTOJULSKA NAGRADA: Toplo-hladno

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Dodjela Trinaestojulske nagrade ove je godine, za razliku od prethodne, prošla „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene. Skandali su usljed političke volje i neodgovornosti često pratili dodjele ovog važnog državnog priznanja

 

 

Dodjela Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja, ove godine, za razliku od prethodne, prošla je „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene.

Doktorkama bioloških nauka Snežani Dragićević i Snežani Vuksanović nagrada je pripala za naučna dostignuća i doprinos razvoju botanike tokom prethodne godine. Ove dvije naučnice otkrile su u prvoj polovini prošle godine novi rod i vrstu biljke – Petrolamium crnojevicii. Otkriće od velikog značaja za floru Crne Gore, Evrope i svijeta, koje su   pojedini međunaroni mediji proglasili jednim od najvećih otkrića u 2025. godini, nije vrednovano na pravi način tokom prošlogodišnje dodjele ove nagrade. Nepravda je ispravljena.

Profesorica Univerziteta Crne Gore Sonja Tomović-Šundić nagrađena za djelo Književna antropologija Danila Kiša. Filmski reditelj i univerzitetski profesor Nikola Vukčević dobio je priznanje za međunarodnu promociju Crne Gore i uspjeh filma Obraz.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, koji je uručio nagrade, naglasio je da Trinaestojulska nagrada ostaje najviše državno priznanje za izuzetna ostvarenja u oblasti nauke, kulture i umjetnosti. Istakao je da je odluka donesena nezavisno i bez političkog uticaja

„Imamo fantastične dobitnike Trinaestojulske nagrade, kako je odlučio naš žiri, koji je odlučivao i ove godine, kao i svih prethodnih godina, saglasno vlastitom uvjerenju, i na čije odluke nije uticala nikakva politika“, bilo mu je važno da istakne.

Ipak, stvari ne stoje baš tako. I ove, kao i proteklih, žiri je biran po političkom  ključu. Tako je predsjednik ovogodišnjeg žirija Trifun Savić, izabran na prijedlog Demokrata, dok su članovi Novak Jauković, Andrija Radulović i Mitar Rakčević birani na prijedlog Pokreta Evropa sad (PES), Suljo Mustafić na prijedlog Bošnjačke stranke (BS), Novica Đurić na prijedlog Nove srpske demokratije (NSD) i Ćazim Muja na prijedlog Albanskog foruma (AF).

Za razliku od ovogodišnje, odluka prošlogodišnjeg žirija uzburkala je javnost. Prije svega zbog dodjele najvećeg državnog priznanja pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika. Izbila je afera oko izdavanja nagrađene knjige. Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici vodi istragu protiv Vukovića i drugih lica zbog sumnje u falsifikovanje podataka o objavljivanju knjige, koja mu je poslužila kao osnova za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je utvrdila da je član žirija Želidrag Nikčević prekršio zakon tokom odlučivanja, jer su on i Vuković bili članovi istog Političkog savjeta Nove srpske demokratije (NSD), a Nikčević je glasao za njega.

Zbog ovog skandala, proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić odbio je da primi nagradu a izjavio je da će kompletan novčani iznos nagrade usmjeri u fondaciju koju je osnovao s ciljem pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore.

Novčani iznos Trinaestojulske nagrade za godišnju nagradu iznosi 12 bruto prosječnih plata, a za nagradu za životno djelo – 20. Uz to, kulturni stvaraoci i umjetnici nakon ove nagrade ostvaruju pravo na nacionalnu penziju.

Nakon dodjela, Tomović-Šundić je saopštila da nagradu prihvata sa iskrenim osjećanjem radosti i privilegije. „Nagrađuje se duh nauke, kulture, umjetnosti, svega onoga što čini taj najdublji identitet jednog prostora, države i naroda, ono što jeste u suštini, ono što jeste esencijalno, ono što jeste trajno. Kultura nas spaja, kultura nema granice“.

Vukčević se zahvalio svima koji su prepoznali značaj filma Obraz, posebno domaćoj publici.

Dragićević i Vuksanović su istakle da Trinaestojulska nagrada ne predstavlja samo priznanje za rad pojedinca, već potvrdu da su sloboda misli, dostojanstvo nauke, nezavisnost istraživanja i posvećenost obrazovanju temelj svakog društva koje želi da napreduje.

Dobro bi bilo kada bi i ubuduće Trinaestojulska nagrada predstavljala ono što i treba da bude – simbol slobode, truda i dostojanstva, a kada bi se izbjegli skandali koji su usljed političke volje i neodgovornosti, nažalost, često pratili ovu nagradu.

 

Državna odlikovanja

Od obnove nezavisnosti do danas, predsjednici Crne Gore dodijelili su 200 državnih odlikovanja (Odred crnogorske zastave I, II i III stepena, Medalja za zasluge, Orden crnogorske velike zvijezde, Orden rada, i Orden za hrabrost, Medalja za hrabrost, Medalja čovjekoljublje, Orden Crne Gore na lenti).

Najviše odlikovanja je, tokom dva i po mandata, dodijelio Filip Vujanović – 110, u jednom mandatu Milo Đukanović 48, dok je aktuelni predsjednik Jakov Milatović u dosadašnjem mandatu dodijelio 42.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je analizirao normativni okvir i praksu dodjele državnih odlikovanja u publikaciji Visoka priznanja, nejasna pravila – državna odlikovanja u Crnoj Gori 2006 – 2026, autorke Aleksandre Mihaljević.

Analiza identifikuje tri ključna nedostatka sistema: ne postoje jasno propisani kriterijumi za ocjenu zasluga kandidata, nije uređen postupak njihovog predlaganja, a predsjednik države nije obavezan da obrazloži odluke o dodjeli odlikovanja. Uz to, iako postoji službena evidencija odlikovanih, ona nije javno dostupna u vidu jedinstvene elektronske baze podataka.

Gotovo svako drugo odlikovanje pripalo je stranom državljaninu ili stranom pravnom licu (uglavnom ambasadorima, stranim državnicima i međunarodnim zvaničnicima). Tako je početkom juna ove godine Milatović odlikovao Ordenom Crne Gore na ogrlici predsjednika Francuske Emanuela Makrona.

Najmanje je dodjeljeno Medalja čovjekoljublja: Tatjana Vukićević, Konstantina Maraš (2018): NVU „Žene Bara“ (2025). Rijetke su bile I dodjele Ordena rada: Veselin Đurović (2013); Velimir Mijušković (2017); Zoran Rašović, Tatjana Montrenko Simić, Vanja Ćalović, Snežana Dragićević, Goran Radević (2025).

Medalju za hrabrost dobili su: Milan Jeftić (2012); Milutin Šoć (2014); Alen Emšija (2022); Luka Vučković, Edin Šehić (2023); Nikola Radonjić, Teo Adžić, Aleksandar Mišnić i Petar Ivanović 2025. godine.

Orden za hrabrost dobili su Marko Blečić, Đorđije Vujičić, Drago Vujović (2010); Vladimir Barović (2016); Dejan Božović (2025).

CGO preporučuje da Kabinet predsjednika uvede praksu objavljivanja obrazloženja svake odluke o dodjeli državnog odlikovanja, kao i da obrazuje savjetodavno tijelo koje bi razmatralo prijedloge kandidata prije donošenja konačne odluke. Kao sistemsko rješenje, CGO predlaže i izmjene Zakona o državnim odlikovanjima i priznanjima kojima bi se preciznije uredili kriterijumi za dodjelu odlikovanja, postupak predlaganja kandidata i uspostavila javno dostupna elektronska evidencija svih dodijeljenih državnih odlikovanja uz obrazloženje svake odluke o dodjeli.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZATVORENO VIŠE OD POLOVINE POGLAVLJA ALI JOŠ IMA KOČNICA: Kome Zagreb čini usluge, a ko se dodvorava Beogradu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika). Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider DNP Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Hrvatsko ponašanje je po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju”. Kneževića nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, protiv koje su se njegovi preci antifašisti borili

 

 

„Od danas Crna Gora ima više zatvorenih nego otvorenih poglavlja”, izjavila je u utorak Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova. Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorena su još dva pregovaračka poglavlja: Konkurencija (Poglavlje 8) i Carinska unija (Poglavlje 29). Evropski standardi iz dva poglavlja daju punu transparentnost državne pomoći, zaštitu od nelojalne konkurencije i moderniju carinsku kontrolu, sumirala je ministarka na mreži X. Ponovila je i ambiciozni cilj zatvaranja svih poglavlja do kraja godine. Premijer Milojko Spajić je rekao da Crna Gora nije mogla primiti bolje vijesti za Dan državnosti (dan ranije). „Danas proslavljamo super utorak”, rekao je Spajić dodavši da je preostalih15 poglavlja „na nivou pripremljenosti većem od 90 odsto” i da su dokumentaciju već poslali Evropskoj komisiji.

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika) i to stavili kao udarnu vijest. Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Knežević je ukazao na hrvatske zahtjeve – „traže Prevlaku, traže školski brod Jadran, traže isplatu odštete za logor u Morinju, gdje niko nije udaren ni po prstu…17 miliona eura za vraćanje imovine u Boki Kotorskoj svakodnevno povećavaju te svoje zahtjeve”. Hrvatsko ponašanje je, po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju“. Njega nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, i protiv koje su se njegovi antifašistički preci borili.

Hrvatsko objašnjenje blokade poglavlja o saobraćaju je bilo manje direktno nego kada je blokirano Poglavlje 31 (Vanjska politika, bezbjednost i odbrana) zbog skupštinske rezolucije o Jasenovcu dirigirane iz Andrićevog venca. Zagreb je istakao pitanje takozvane kabotaže – tj. prava prijevoznika iz jedne države da obavlja prijevoz unutar druge države. U ovom slučaju bi niže cijene crnogorskih operatera navodno mogle ugroziti poslove hrvatskih. EU propisi dozvoljavaju kabotažu uz striktna ograničenja. Prijevoznik iz jedne članice EU može, nakon što obavi međunarodnu isporuku u drugoj članici, uraditi najviše tri kabotažne vožnje u roku od sedam dana u toj državi.

U Crnoj Gori su zvaničnici najavljivali još od kraja maja da je sve gotovo oko poglavlja 14. U prilogu RTCG-a od 20. juna javljeno je da je Crna Gora u potpunosti završila svoj dio obaveza i papire proslijedila Briselu, citirajući Nikolu Veljovića, šefa pregovaračkog tima Vlade za Poglavlje 14. Veljović je rekao da će naši putnici imati ista prava kao i evropski putnici i prava na nadoknade u slučaju kašnjenja aviona i vozova. Prijevoznici će uvesti nove tahografe koji će bilježiti vrijeme u vožnji i odmore vozača što će voditi povećanju bezbjednosti putnika. Navedena je i digitalizacija transportnog sistema što bi trebalo smanjiti čekanje na granicama kao i novi ekološki standardi. O kabotaži nije bilo ni riječi. Prođukanovićevska Antena M se pozvala na pouzdane izvore za tvrdnju da će zatvaranje tog poglavlja sačekati septembar „jer Hrvatska tehnički ne može da do utorka završi interne procedure”. Izvori Antene M kategorički tvrde da nema nikakve namjere Zagreba da uspori ili blokira zatvaranje Poglavlja 14. Vrijeme će brzo pokazati.

Za deblokadu (Poglavlje 31 i dalja podrška) Zagreb traži rješavanje osam bilateralnih pitanja. Hrvatski premijer Andrej Plenković se nedavno u Tivtu na samitu EU – Zapadni Balkan sreo s crnogorskim kolegom. Nakon sastanka Plennković je rekao da je „Crna Gora spremna vrlo ozbiljno raditi” na temama koje je Hrvatska otvorila, te da „ništa od toga nije nerješivo”. Istaknuo je da je obeštećenje logoraša jedna od ključnih tema, potraga za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, kao i da imovinski sporovi hrvatskih obitelji idu presporo. Spomen-ploča u Morinju treba ostati i promijeniti se ime kotorskog bazena. Na kraju su navedeni povratak broda Jadran i otvaranje razgovora o granici – podrazumijevajući onu na moru. Ako tu i dođe do zastoja, Crna Gora ima jake argumente za međunarodnu arbitražu, i po pitanju morske granice i po pitanju Jadrana. Hrvatska tvrdi da je Split bio matična luka tog broda koji se zatekao na remontu početkom rata. Međutim, za razliku od trgovačkih, ratni brodovi nemaju matičnu luku niti se kao takvi upisuju.

Malo prije Samita u Tivtu predsjednik Jakov Milatović (koji ima ceremonijalna ovlašćenja) je u intervjuu za Televiziju E doprinio daljoj konfuziji na crnogorskoj strani. Prvo je poručio da Prevlaku treba rješavati „odgovorno i državnički“ i da Crna Gora nema potrebe kvariti odnose s Hrvatskom dovodeći sebe u poziciju slabijeg pregovarača. Onda je izjavio da Rt Oštro na Prevlaci u pregovorima oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Ovakvom nemudrom izjavom je doprinio još tvrđem stavu s hrvatske strane. Kontrola ulaska u zaliv je tehnološki i vojno odavno prevaziđen koncept što se najbolje vidi sada. Rusiji fizička kontrola Krima i ulaza u Azovsko more ne znači ništa. Ukrajinski pomorski i vazdušni dronovi svakodnevno potapaju rusko brodovlje i tankere i u Azovskom i Crnom moru.

Pitanje kopnene granice nikada nije bilo aktuelno ili sporno od osamostaljenja Crne Gore. Podgorica je posezala za Rtom Oštro i Prevlakom samo 1991. godine kada je, kao vazal Beograda i Slobodana Miloševića, izvršila vojnu agresiju na jug Hrvatske. Najgrlatiji zagovornik nasilnog mijenjanja granica na kopnu, koje su povukli „priučeni boljševički kartografi” kako ih je tada nazvao, je bio Milo Đukanović. Kako se završila ta najsramotnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji, svi znamo. Očekivati da će Hrvatska nakon oružane agresije i sistematske pljačke okupiranih Konavala (od strane Đukanovićeve Vlade) pristati na pregovore o Prevlaci koja je bila formalni izgovor za rat, iluzorno je i neodgovorno.

Vrijedi se podsjetiti da je čak i velikosrpska Kraljevina Jugoslavija dala Prevlaku novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj 1939. godine kao teritoriju koja je ranije nesporno pripadala Dubrovačkoj republici koja je okolne teritorije kupovala za novac od srpskih i bosanskih kraljeva. Prevlaku su Dubrovčani kupili 24. juna 1419. od bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Srpski car Dušan (tada još kralj) je prodao Ston i Pelješac Dubrovniku još ranije – 7. januara 1333. godine. Jedini period kada je Prevlaka bila integralnio dio Boke je bilo za vrijeme talijanske okupacije 1941 – 1943 kada su fašisti anektirali Boku Kotorsku i znatan dio hrvatske obale.

Kad su u pitanju druge sporne tačke, pitanje bazena u Kotoru i nadoknade logorašima u Morinju „gdje niko nije udaren ni po prstu” po Milanu Kneževiću, su na putu rješavanja. Vlada je načelno opredijelila 17 miliona eura odštete. Takođe se u kuloarima navodi da će ploča u Morinju ostati.

Pitanje procesuiranja ratnih zločina i nadoknade otete imovine bokeljskim Hrvatima (i ne samo njima) je pitanje i dalje zarobljenog miloističkog pravosuđa. Ako je Plenkoviću i HDZ-u istinski stalo do ratnih zločina, hrvatski sudovi imaju mogućnost pokrenuti procesuiranje Mila Đukanovića kao glavnog ratnog huškača u napadu na Dubrovnik i poharu okupiranih teritorija. Teško je vjerovati da je to za sada moguće. Visoke struktura u HDZ-u i DPS-u imaju moćne zajedničke prijatelje i zaštitnike u Kremlju i njegovim lijevim i desnim saveznicima u EU. Za sada se procesuiranje ratnih zločina svelo na ekscese i iživljavanja Milivoja Katnića u Cavtatu, čiji slučaj je predat crnogorskim organima. Dok je Katnić bio koristan Đukanoviću, Hrvatska je krila njegov dosije. Premijer Spajić je krajem marta u Skupštini rekao da je 2011. godine DPS potpisao tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju (EU), ako je to suprotno ruskim interesima.

Dosta je pisano da je Rusija bila glavni vanjski sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. i o vezama Đukanovića s ruskim službama i tajkunima. Manje je poznato, ili skoro nepoznato crnogorskoj javnosti da je Rusija strateški naklonjenija Hrvatskoj nego Srbiji. Za vrijeme Domovinskog rata Rusija je aktivno naoružavala hrvatsku vojsku tajnim isporukama preko aerodroma na Krku. Arhiva Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) u Beogradu sadrži brojna dokumenta o vezama sovjetskih obavještajaca i pomaganjima hrvatskog MASPOK-a 1971. godine kao i o kasnijim pomaganjima hrvatskom i slovenačkom osamostaljenju. Cilj je bio sprečavanje ulaska SFRJ u NATO i tadašnju EEZ kao i sada Crne Gore u EU. Vrijedi se podsjetiti i da je zloglasni zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Luburić imao bliske odnose sa Sovjetima i da je KGB koristio ustaše za likvidacije po Evropi nakon 1959. godine.

Crnogorska vlast se i dalje uzda u Berlin i Pariz da će njihov uticaj prevagnuti nad Kremaljskim.

                                             Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo