HORIZONTI
ŽIVOT PRIČA: Ljubav u vrijeme genocida

Objavljeno prije
11 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Djela ljubavi i herojstva usred izraelskog pokolja u Gazi
Piše: Susan ABULHAVA
Na nedavnom putovanju na jug Gaze, nedjeljama sam sakupljala priče o ženama po bolnicama, od kojih se svaka oporavljala od onoga što se naziva “ratnim ranama”. Ali to nije rat jer samo jedna strana ima organizovanu vojsku.
Te žrtve bile su majke, žene i djeca, čija su slabašna tijela bila osakaćena, rastrgana, slomljena i spaljena. Njihove najdublje rane se ne vide dok ne otkriju kako su živjele posljednjih pet mjeseci. Na početku govore ono osnovno sto su preživjele: bomba je uništila kuću, izvučene su iz ruševina, zadobili su teške povrede, poginuli su članovi porodice i situacija je bila užasna.
Ali ja tražim detalje. Što ste radili nekoliko minuta ranije? Što ste prvo vidjeli, što ste prvo čuli? Kakav je bio miris? Je li vani bilo mračno ili svijetlo? Tjeram ih da zavire duboko u molekularnu strukturu svake činjenice – pijeska u ustima, prašine u plućima,… isčekivanje da budu spašeni i strah da niko neće stići, zvuk u ušima… isčekivanje smrti i nada da će biti brza, želja za životom.
U mjesecima i nedjeljama otkako je jedna od najmoćnijih svjetskih vojski gađala njihove živote, još se nisu suočile, a kamoli verbalizirale detalje ovog genocida. Čim se odvaže izaći izvan opštih crta sopstvenih priča, oči im se smrače, a ponekad počnu drhtati. Plaši ih i najmanji neočekivani zvuk.
Suze u očima i mogu poteći, ali samo poneka žena dopusti sebi zaplakati…. Ne radi se o nekoj nadljudskoj snazi. Upravo suprotno. Pogubljene su na takav način da tek trebaju shvatiti golemost onoga što su doživjele i doživljavaju.
Jamila
Mlada majka, Jamila (nije pravo ime) prvi je put zaplakala kada je u mraku dodirnula beživotno tijelo svog šestogodišnjeg sina, a prsti su joj slučajno zarili u njegov mozak. Ona je jedna od rijetkih koja je zaplakala, skrhana sjećanjem.
Njihovu porodicu gađao je tenk, a ne projektil. Jedan dron, kako je rekla je možda sa senzorima osjetljivim na temperaturu, lebdio je ispred njihove zgrade i bombardovanje ih je progonilo dok su trčali s jedne strane sopstvenog stana na drugu, bez mogućnosti da ga napuste.
Bila je sigurna da se neko iza monitora poigrava s njima prije nego što je zadao posljednji hitac koji je ustrijelio dijete i povrijedio njegovog oca. Zatim je nastala tišina. Tenkovska vatra je prestala. “Kao da je došla samo da ubije mog voljenog sina”, rekla je.
Tada nije plakala. Nije pustila niti glas. “Moj muž je bio zabrinut i rekao mi je da plačem, ali nisam mogla. Ne znam zašto”, rekla mi je.
Dvije nedjelje kasnije, nakon što je bježala od mjesta do mjesta, izraelski vojnik je upucao njenu trogodišnju kćer Nour dok ju je držala, smrskavši joj obje noge, dok su se užasnuti skrivali u bolnici za koju su mislili da je sigurna.
Kad sam je upoznala, mala Nour je imala metalne šipke koje su joj virile iz mršavih bedara i dugačak ožiljak niz desni list od noge, gdje je prošao metak. Ljekari su je otpustili nekoliko dana ranije, ali su njoj i njenoj majci Jamili dopustili da ostanu još nekoliko dana dok nekako ne nađu negdje šator.
Jamilin suprug, koji je zbog ozljeda jedva hodao, živio je u šatoru s grupom muškaraca, najviše što može učiniti je svaki dan nabaviti malo hrane i vode. Jednom je došao u posjetu Jamili dok sam ja bila tamo nakon što je uspio uštedjeti 10 šekela (oko 3 dolara) za prevoz i poklončić za svoju kćer.
Manifestacija i najmanje fizičke bliskosti između dvoje ljudi koji se vole privatna je stvar u Gazi, ali nema privatnosti u bolnici u kojoj 40 pacijenata i osobe koje ih njeguju dijele jednu sobu, sa krevetima naguranim jedan uz drugi, a između kreveta ima prostora samo da može da se prodje.
Jamila je bila na sedmom nebu što je provela sat vremena sa svojim suprugom nakon što ga mjesec dana nije vidjela niti znala išta o njemu (telefon joj je uništen u bombardiranju). Ali kasnije mi je rekla da bi ga voljela zagrliti, možda čak i poljubiti u obraz. “On tako mnogo pati”, rekla je, noseći vlastitu bol i bol cijele nacije na svojim vitkim plećima.
Nina
Nina (nije joj pravo ime) ima razoružavajući osmijeh, otvorena je i dobre volje. Nestrpljiva je da mi ispriča kako je spasila svog muža iz kandži izraelskih vojnika.
Bila je udata tek godinu kada je granatiranje u blizini njezine kuće postalo intenzivno. Snimke objavljene na internetu tih noći su nezamislive. Vojska čudovišta gazi i pali sve oko sebe, tresu zgrade, razbija prozore, terorizira mlade i stare; grmljavina i potresi, čudovišta koja napadaju sa svih strana.
Ninin suprug Hamad ( nije njegovo pravo ime) donio je odluku o odlasku zajedno sa nekoliko članova svoje porodice – roditeljima, stričevima, tetkama i njihovim rođacima i djecom – te nekim susjedima. Ukupno je bilo oko 75 ljudi, koji su išli od grada do grada, ne nalazeći sigurno mjesto za boravak duže od nekoliko dana.
Otprilike nedjelju dana nakon odlaska, Nina je saznala da je njen dom bombardovan. U jednom trenutku, tipkom koju je pritisnuo dvadesetogodišnji Izraelac, ubijeno je 80 članova njene porodice – otac, braća, tetke, stričevi, rođaci, djedovi, bake, nećaci.
Najprije su joj rekli da joj je majka umrla, no srećom saznalo se da je preživjela. Teško je ozlijeđena i smještena u bolnici, gdje je Nina sada njeguje. Tako sam slučajno upoznala tu nevjerojatnu mladu ženu.
Nina, njezin suprug i ostali iz grupe na kraju su se privremeno zaustavili u gradu Gazi, od kojeg su se udaljili hodajuci uz zidove barijera kako bi došli do skloništa. Kretali su se jedan po jedan, kako bi izbjegli da ih Izraelci ubiju, da ne bi umrli svi u istom trenutku. Izgubiti jednu osobu bolje je u svakom slucaju nego 75 u jednom potezu.
Doista, jednu osobu je upucao snajper nakon što je gotovo polovina njih uspjela da se spasi, što je podijelilo grupu na neko vrijeme dok nisu skupili hrabrosti da pobjegnu trčeći, opet jedan po jedan. Roditelji su morali da podijele djecu na dvije grupe. Pola ubijene porodice bolje je nego cijela. To su bili izbori koje su morali donijeti, slično kao u knjizi Sofijin izbor ( Roman od Williama Styron, 1976.)
Ubrzo su njihovo sklonište opkolili tenkovi. Helikopter “kvadrirotor” – novi izraelski teroristički izum – uletio je u sobe, zasipajući zidove iznad njih mecima. Svi su vrištali i plakali, “čak i muškarci”, kaže Nina. “Slomilo mi se srce kad sam vidjela jake muškarce u našoj porodici kako se nemoćno tresu od straha.”
Napokon su ušli vojnici. “Najmanje 80”, rekla nam je Nina. Odvojili su muškarce od žena i djece, skinuvši prvima sve osim intimne odjece, u jeku zime.. Žene i djeca su bili nagurani u ormar, muškarci podijeljeni u dvije učionice. Tri noći i četiri dana slušale su jauke svojih muževa, očeva i braće kako ih tuku i muče u drugim sobama, dok na kraju vojnici nisu naredili ženama, na nepravilnom arapskom, da uzmu svoju djecu i “odu na jug”.
Sve su žene poslušale, osim Nine. “Više me nije bilo briga. Bila sam spremna umrijeti, ali ne bih otišla bez muža.” Otrčala je u prostorije u kojima su držani muškarci, dozvavši supruga Hamada. Niko se nije usudio odgovoriti. Bio je mrak i vojnici su je odvlačili. Hrvala se s njima dok su se smijali, vjerojatno zabavljeni njenom histerijom. Nazivali su je “ludom”.
Prepoznala je muževljev crveni veš u drugoj sobi i potrčala do njega, strgnula mu povez s očiju, poljubila ga, zagrlila, obećala mu da će umrijeti s njim ako to bude neophodno. Naizmjenično je psovala vojnike i molila ih da joj puste muža. Na kraju su mu prerezali plastični povez i pustili ga.
Ali nije bio kraj svemu. Kad je Hamad otišao, vratila se unutra da pokupi odjeću za njega i njegove ujake koji su sjedili goli na hladnoći. Nisu puštani nedjeljama. Neki od tih muškaraca bili bi ubijeni.
Nina i Hamad su pobjegli zajedno. Kad su konačno stigli na sigurno mjesto, shvatili su da mu je noga slomljena, da su mu zglobovi bili prerezani plastičnim vezicama i da je na leđima imao utisnutu Davidovu zvijezdu.
Među kricima koje je Nina prethodnih dana slušala bili su i krici njenog supruga, dok mu je vojnik nožem urezivao jevrejski simbol na leđima.
Al Jazeera
***
Mediji nikada nisu smatrali ubistva Palestinaca dostojnima pažnje, osim ako nisu prikazani kao brojevi dok štampa detaljno prikazuju smrt Izraelaca. Ovo je trenutak koji se razlikuje od bilo kojeg drugog u povijesti čovječanstva. Dehumanizirajuće zlo je pred očima svih, kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti, i dovelo je do otkrivanja drugih užasa u svijesti javnosti, uključujući tragičnu situaciju zemalja poput Konga, Sudana, Jemena, Iraka, među ostalima, gdje multinacionalne kompanije i zapadni vojni savezi izazivaju nasilje i razaranje kako bi opljačkali resurse drugih ljudi. Svi moraju zauzeti stav. Ne postoji sredina. Ko ćuti, saučesnik je u genocidu.
Djevojčica iz jerusalimskog sirotišta
Susan Abulhawa je palestinsko-američka spisateljica rođena u Kuvajtu od roditelja prognanih za vrijeme Šestodnevnog rata. Kao dijete živjela je u sirotištu u Jerusalimu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi.
Aktivistica za ljudska prava, esejistica, spisateljica, pjesnikinja i osnivačica nevladine organizacije Igrališta za Palestinu, koja gradi u izbjegličkim kampovima u Libanu. Takođe je uključena u kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) i predstavnica za Al Awdu, koaliciju za pravo na povratak.
Njen prvi roman, Svako jutro u Jeninu (Feltrinelli, 2006), preveden je na 32 jezika i prodao se u više od milion primjeraka, čime je Abulhawa postala najčitanija palestinska književnica svih vremena. Taj je roman uspio ispuniti prazninu, o kojoj je govorio Edward Said, u književnosti koja bi mogla predstaviti – pogotovo zapadnoj publici – tragediju koju su pretrpjeli različite generacije Palestinaca od 1948. godine od osnivanja Izraela, do danas.
Od 7. oktobra 2024, do danas ubijeno je preko 32 hiljade Palestinaca, više od 60 hiljada je ranjeno, mnoštvo je nestalih pod ruševinama.
O knjizi Svitanja u Jeninu
Potresan roman objavljen 2006. godine, osjećajno i smireno priča priču o četiri generacije Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon nastanka države Izrael i iskusiti tužnu realnost “beskućništva”.
Kroz glas briljantne unuke Amal, doživljavamo napuštanje doma njenih predaka Ain Hod, 1948., u izbjeglički kamp Jenin. Svjedoci smo dramatičnih događaja njena dva brata, koji su bili prisiljeni postati neprijatelji: prvi je otet kao dijete i postao izraelski vojnik, a drugi je posvetio svoje postojanje palestinskom otporu.
Paralelno se odvija Amalina priča: djetinjstvo, ljubav, žalost, brak, majčinstvo i na kraju njena potreba da tu priču podijeli sa svojom kćeri, kako bi sačuvala svoju najveću ljubav. Istorija Palestine, isprepletena događajima jedne porodice koja postaje simbol, odvija se kroz gotovo šezdeset godina, kroz epizode koje su obilježile formiranje jedne države i kraj druge. U prvom planu je tragedija progonstva, rat, gubitak zemlje i najmilijih, život u izbjegličkim logorima, osuđeni na preživljavanje čekajući promjene.
Autorka ne traži krivce među Izraelcima, ona priča o brojnim žrtvama koje samo zahvaljujući ljubavi mogu ići naprijed.
Prevela i pripremila: Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
POLITIKA I DEGRADACIJA PROFESIJE: Ko su policajci zbog kojih je uzdrmana Vlada
-
USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače
-
KOLAPS ZIMSKE TURISTIČKE SEZONE: Uzdanje se u nebo i državnu kasu
-
KAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje
-
DRAMA OKO SMJENE DIREKTORA MONTEFARMA: Politički i drugi lobiji
-
MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora
HORIZONTI
SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije

Objavljeno prije
4 danana
7 Februara, 2025
Osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi. Crnogorski kokus, koji okuplja članove oba doma Kongresa je sada, sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna ,sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri
Počeo je tradicionalni 73. Molitveni doručak u Vašingtonu koji okuplja više od tri hiljade lidera i istaknutih ličnosti iz političkog i društvenog života širom svijeta. Oni će neposredno imati priliku razmijeniti iskustva i napraviti dobra poznanstva (networking) tokom dva dana sastanaka u Hotelu Hilton. Zvanični domaćin je predsjednik Sjedinjenih Država.
U Vladi su pozive dobili premijer Milojko Spajić, vanjski ministar Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj, ministar planiranja i urbanizma Slaven Radunović, ministarka saobraćaja Maja Vukićević i ministar ljudskih prava Fatmir Đeka. Iz Skupštine pozive su dobili nezavisna poslanica Jevrosima Pejović, PES-ov Tonči Janović i DPS-ovi Danijel Živković, Andrija Nikolić i Nikola Rakočević. Od DPS-ovaca su pozive dobili i bivši predsjednik države Milo Đukanović, bivši državni funkcioner Branimir Gvozdenović i Nermin Abdić. Iz URA-e su otputovali Dritan Abazović i bivša ministarska Ana Novaković Đurović. Iz Bošnjačke stranke (BS) pored Ibrahimovića su otišli i gradonačelnik Gusinja Sanel Balić i poslanici Admir Adrović i Kenana Strujić Harbić. Osim državnog establišmenta u Vašington je otišao i Željko Ivanović, kolumnista i jedan od osnivača Vijesti. Ivanović je, prema dostupnim informacijama, jedini iz Crne Gore kome poreski obveznici neće plaćati putne troškove. Tu se može dodati i ime Gvozdenovića kome vjerovatno partija plaća put i premijer koji nije otputovao.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
POČELI PREGOVORI SA HRVATSKOM O SPORNIM PITANJIMA: Množe li se izazovi na EU putu

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Januara, 2025
Ako sporni stavovi i vrijeđanja susjeda od strane Vučićevih političara u Crnoj Gori ostanu bez reakcije zvanične vlasti, onda je vrlo moguće da će Albanija biti 28. članica EU. Do tada će se Crna Gora vući u blokadi i međunarodnoj arbitraži. Spajić i Bečić su na potezu
Dok je 27. januara većina crnogorskih medija javljala o raznim akademijama i proslavama dana Sv. Save u zemlji i susjedstvu, šturo se probila na kraju dana vijest o sastanku delagacija vanjskih ministarstava Crne Gore i Hrvatske u Zagrebu. Crnogorsku delegaciju je predvodio državni sekretar Periša Kastratović dok je sa hrvatske strane bio njegov kolega Frano Matušić. Nakon sastanka, koji nije dugo trajao, dato je saopštenje da se razgovaralo o „stanju otvorenih pitanja“ između dvije zemlje i da je obostrano „izražena spremnost za otvoren i aktivan dijalog“. Navedeno je da će „pomaci u rješavanju otvorenih pitanja pridonijeti ukupnim bilateralnim odnosima i daljoj integraciji CG u EU, što je u zajedničkom interesu“. Strane su dogovorile „stalni kontakt“ po ovim pitanjima, te je utvrđena „okvirna dinamika sljedećih sastanaka“.
Ovo nije prvi sastanak ovakve vrste. Međudržavna komisija je već jednom formirana 2012. godine – 10 godina nakon potpisivanja i dalje važećeg Protokola između Crne Gore i Hrvatske. Zapravo „Protokol između Vlade Republike Hrvatske i Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država“ je potpisan još 2002. godine između tadašnjih vanjskih ministara Tonina Picule i Gorana Svilanovića. Nakon osamostaljenja Crne Gore 2006, sve obaveze iz Protokola je preuzela zvanična Podgorica. Međudržavna komisija se susrela samo jednom – 2015. godine. Od tada nije bilo nikakvih ni pomaka ni trzavica,osim par puta najava hrvatske Vlade da će raspisati koncesije za istraživanje nafte i gasa u spornom morskom pojasu. Tadašnji ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je uložio četiri protestne note i na tome se stalo. S vremena na vrijeme je išla priča da će se ići na Međunarodni sud u Hagu ili arbitražu ali bez konkretnih koraka i/ili odluka. Izvori Monitora u ranijim vladama Crne Gore (DPS) i Hrvatske (SDP i HDZ) kažu da je postojala neformalna saglasnost „da smo se dogovorili da se ne dogovaramo“, jer su obje strane bile zadovoljne privremenim Protokolom i javno ga hvalile da dobro funkcioniše.
Branko Lukovac, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore, za vrijeme čijeg mandata je i dogovoren režim na Prevlaci, je u razgovoru za Deutsche Welle 2019. godine naglasio da su se obje strane tada odrekle maksimalističkih zahtjeva. „Crna Gora je prihvatila mišljenje Badinterove komisije, po kojem su nekadašnje međurepubličke granice u bivšoj Jugoslaviji postale nove međudržavne granice, pa je Prevlaka pripala Hrvatskoj“ objasnio je Lukovac. Dodao je da je Hrvatska, sa svoje strane, „popustila i nije tražila da morska granica ide sredinom ulaza u Boku kotorsku, kako je pravilo po Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora, i ostao joj je uzan pojas mora uz Prevlaku od nekoliko stotina metara“.
Ovakav sporazum je išao prije svega u korist Crne Gore jer je Hrvatska dobila svega nekoliko stotina kvadratnih metara mora (tzv. Plava zona) od Rta Konfin (gdje se završava kopnena međurepublička granica koja je kasnije postala državna) do Rta Oštro na ulazu u Boku. Mape pokazuju da je Crnoj Gori ostalo dvije trećine ulaza u zaliv. Da je granica na moru povučena ekvidistancom tj. linijom jednako udaljenom od obje obale, Boka više ne bi imala status unutrašnjeg mora već bi bila međunarodni zaliv jer bi granica išla sredinom zaliva. Na istočnoj strani srednje linije more je pliće, tako da bi za ulaz većih brodova u Boku oni morali koristiti hrvatsku polovinu ulaza ili ići samom graničnom linijom. Stoga je i bivši ministar Lukovac zagovarao u svoje ime „mišljenje je da bi ovo privremeno rješenje trebalo biti i konačno jer to odgovara Crnoj Gori a Hrvatskoj opet ostaje cijela Prevlaka kao i uzak pojas mora uz nju“ .
Radikalniji dio Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i opština Konavle, kojoj pripadaju Prevlaka i Rtovi Oštro i Konfin, su već duže vrijeme nezadovoljni ovim privremenim Protokolom i zahtijevaju povlačenje ekvidistance. Povod za redefiniciju stajališta im je dala politikantska rezolucija crnogorskog parlamenta prošle godine (i to baš na srbijanski mitomanski praznik Vidovdan) o genocidu u Jasenovcu (kojoj je dodat i Dahau i Mauthauzen – da se Vlasi ne dosjete). Rezolucija je pokrenuta od srbijanskog autokrate Aleksandra Vučića kako bi se usporile EU integracije Crne Gore i opet zemlja uvukla u srpsko-hrvatska istorijska prepucavanja. Formalni predlagači su bili Andrija Mandić, šef parlamenta i lider Nove srpske demokratije (NSD) i Milan Knežević, lider jednako vučićevske Demokratske narodne partije (DNP) koji su uslovili dalju podršku Vladi usvajanjem rezolucije. Lider PES-a i premijer Milojko Spajić je prije toga u Briselu obećavao da neće podržati rezoluciju, po tvrdnjama nekih diplomatskih izvora koje je prenio Jutarnji list ne bi li Crna Gora lakše dobila IBAR – zatvaranje privremenih i dobijanje konačnih mjerila za EU. Preovladalo je mišljenje u vladajućoj koaliciji, koje je i tada Monitoru nezvanično potvrđeno, da se „Hrvati tu ne pitaju“ (kada se radi o mogućnosti blokade EU puta) i da će velike zemlje o tome odlučivati.
Pogrešnost takvog stava je Crna Gora osjetila već krajem prošle godine kada je Hrvatska blokirala zatvaranje Poglavlja 31 (vanjska politika, odbrana i sigurnost). Hrvatska je dopustila zatvaranje druga tri poglavlja kao znak dobre volje. Prije toga se Crna Gora mogla jednostavno podsjetiti primjera Sjeverne Makedonije i blokade od strane Grka i Bugara. I sama Hrvatska je prije ulaska u EU imala od strane Slovenije devetomjesečnu blokadu zbog nerazjašnjene morske granice u Piranskom zalivu.
U međuvremenu je Podgorici ispostavljen i non-pejper sa spiskom zahtjeva koje Podgorica treba ispuniti da bi se izbjegle dalje hrvatske blokade. Premijer je pred međuvladinu konferenciju sa EU krajem godine shvatio da je vrag odnio šalu i ekspresno ustupio Dom kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi hrvatskoj zajednici na korištenje – što je bila i jedna od stavki non-pajpera.
Sada se, osim granice na moru, koja je odjednom postala aktuelna, pojavio i problem školskog broda Jadran – koji se u trenutku miloševićevske agresije na Hrvatsku zatekao na remontu u Tivtu. Osim Jadrana, Hrvatska traži i obeštećenje zatočenih logoraša u logoru Morinj koji je bio aktivan tokom rata, preimenovanje sportskog centra u Kotoru (navodno nosi ime jednog od zloglasnih stražara morinjskog logora) i procesuiranje drugih zločina tokom agresije 1991-1995.
Možda lideri PES-a i Demokrata sada ozbiljnije shvataju situaciju, i da Hrvatska zaista može zagorčati crnogorsku evropsku priču. Međutim, vučićevski blok partija u Skupštini (NSD-DNP-SNP-UCG) to ili ne želi vidjeti, ili ga jednostavno nije briga. Do sada je ovaj blok partija nebrojeno puta pokazao da Srbiju smatra „državom maticom“ i da interesi braće Vučić i njihovih klanova (pod izgovorom borbe za Srpski svet) imaju primat nad crnogorskim interesima. Mandić je krajem decembra na Nova M televiziji ponovio raniji stav, kojim se pred jasenovačku Rezoluciju rukovodila Vlada, da “Hrvatska isto nije velika država da bi ona mogla sada nešto da blokira”. Mandić je i posprdno ustvrdio da blokada Poglavlja 31 nije bila zbog Jasenovca već non-pejpera gdje se Jasenovac „ne navodi“. Još prije toga, Mandić je u emisiji Happy TV kod Vučićevog propagandiste isto nastavio omalovažavanje sankcija koje mu je Zagreb uveo,rekavši da će ih Hrvati morati „ubrzo ukinuti“. Inače kada su održani razgovori 27.januara u Zagrebu Mandić je bio prisutan na proslavi Svetog Save u Skopju, koji je organizovala srpska zajednica u Makedoniji. I pored gostiju iz Srbije i Republike Srpske, čije zastave su istaknute na skupu, Mandić se nije potrudio da bude prisutna i crnogorska zastava. Naglašavao je priču o nemanju razlika između Srba gdje god živjeli.
Polovinom januara se glasnuo za režimski Tanjug i funkcioner NSD-a Jovan Jole Vučurović u reakciji na susret šefova diplomatija Ervina Ibrahimovića i Gordana Grlić Radmana, na školskom brodu Jadran u Baru i najavu dijaloga od 27. januara. Vučurović je poručio da je jedino otvoreno pitanje sa zvaničnim Zagrebom – Lora (logor u Splitu gdje je na monstruozan način ubijeno devet crnogorskih rezervista zarobljeno u Mostaru). Za Vučurovića je Grlić Radman „remetilac odnosa“, „dokazani antisrbin“ i „ekstremista“. Po njemu „ne postoji problem Morinja, jer tamo nikome nije falila dlaka s glave“, dok je Hrvatska postala država „na etničkom čišćenju srpskog naroda“. Dodao je da „svaki dokument pokazuje da je Prevlaka teritorija Crne Gore“ ne trepnuvši. Ako ovakvi stavovi i vrijeđanja susjeda od strane Vučićevih političara ostanu bez reakcije zvanične vlasti (uključujući i da je Prevlaka i teritorijalno pitanje) onda je sigurno da će Albanija biti 28. članica EU. Do tada će se Crna Gora vući u blokadi i međunarodnoj arbitraži.
Spajić i Bečić su na potezu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
SPC I (NE)BAVLJENJE POLITIKOM: Zemaljsko je važnije carstvo

Objavljeno prije
4 sedmicena
17 Januara, 2025
Mitropolit Joanikije je za rusko propagandističko glasilo RT Balka 9. januara ponovio svoje putinističke, anticrnogorske i antiukrajinske stavove. Na primjedbu novinarke da su već dvije godine istaknute crnogorske zastave na ogradi manastira odgovorio da su to “uradili ljudi sa Cetinja koji ne znaju šta rade“. Istovremeno ne smetaju mu zastave Srbije, Republike Srpske i četnički barjaci po mnogim crkvama i manastirima u Crnoj Gori i širom regiona kao ni freske ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata
Prije četiri dana je javljeno da su nepoznati počinioci oko 1.30 ujutro zapalili BMW tivatskog sveštenika Mijajla Backovića ispred porodične kuće u Tivtu. Vučićevski mediji u regionu javili su samo da je zapaljen auto bez navođenja luksuzne marke i modela.. Mitropolija crnogorsko – primorska (MCP) je izdala saopštenje u kom se potencira da „zapaljeni automobil nije u vlasništvu sveštenika već mu je ustupljen od prijatelja na korišćenje posljednjih godina“. Radi se o luksuzuznom X6 modelu čija osnovna verzija, po zvaničnom katalogu predstavništva u Srbiji, košta 105 hiljada eura dok sa opremom ide i do 180 hiljada. Prema još nepotvrđenim informacijama, Backovićev BMW je kupljen u Rokšpedu 2021. godine za 120 hiljada i kasko je osiguran.
Nije nikakva tajna da, od kada se vrh Srpske crkve (SPC) opet integrisao u državno-bezbjedonosne strukture srbijanskih režima ogrezlih u korupciji i organizovanom kriminalu od 90-tih pa na dalje, mnogi arhijereji i politički istaknuti sveštenici kupaju se u luksuzu i izobilju. Ruska crkva (RPC) odavno služi kao uzor sa svojim episkopatom i patrijarhom koji su ujedno agenti državne bezbjednosti i žive u basnoslovnom bogatstvu i raskalašnosti. Postoje i izuzeci kao što je blaženopočivši patrijarh Pavle i još neki episkopi u regionu i među Rusima koji su živjeli kao istinski hrišćani.
MPC-ovo saopštenje o paljenju auta navodi da „ovaj metod napada sve podsjeća na prljavi trag kriminalnih bandi“. Osim „namjera zločinaca da naruše bezbjednost sveštenika, njegove žene i djece“ ovo, vjerovatno upozorenje, je označeno kao “duboko anti-crkveni čin.”
Backović u izjavi za Borbu kaže da je „sveštenik koji je bio jasno eksponiran za vrijeme litija i jasno je da je na djelu politička pozadina jer se ja ne bavim ni biznisom ni kriminalom“. Takođe, za njega je „jasno je da je ovo opomena bivše vlasti i njihovih kriminalnih krakova“. Da li se radi o anti-crkvenom činu ili o nekim možda drugim poslovima oca Mijajla kojima se, kako tvrdi, ne bavi, ostaje na policiji i tužilaštvu da riješe – ako bude volje.
Otac Mijajlo je do sada bio u fokusu brojnih kontroverzi. Do nedavno je bio sekretar Eparhije budimljansko-nikšićke (postavljen 14. avgusta 2021.) kojom rukovodi Metodije Ostojić. Ostojić je nedavno kao episkop javno pozvao beranske birače da glasaju kandidata vučićevske Nove srpske demokratije (NSD) Jelenu Božović. Ovakav politikantski poziv Ostojića je prošao bez reakcije srbijanskog Sinoda (crkvene vlade) koji je u ranijim identičnim situacijama znao da interveniše i javno ukori. Backović je postavljen za sekretara odmah po Ostojićevom povratku iz posjete Rusiji u avgustu 2021. godine. Prije toga otac Mijajlo je bio paroh grbaljski MPC-a i pod pokojnim mitropolitom Amfilohijem Radovićem vođa tzv. Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore. Član te organizacije je prije zamonašenja bio i ostrašćeni Ostojić.
Backović je 2014. bio u Moskvi i, kako je rekao, „predsjedniku Vladimiru Putinu je odnio na poklon plac u Grblju”. „Iz crkvenoga odbora Gornjeg Grblja ovlastili su me da vijest o njihovome poklonu prenesem ruskim vlastima uoči Putinove posjete Beogradu” objasnio je. Backović je poručio da „Putin bira plac, đe god hoće, u Gornjem ili Donjem Grblju… „ako mu treba za rezidenciju, kuću za odmor ili vilu, Grblju bi bila velika čast”. Bivši je pripadnik elitne srbijanske 63. padobranske brigade. Javno propagira velikosrstvo, nacističke kvislinge iz Drugog svjetskog rata, poziva Crnogorce da se izjašnjavaju kao Srbi dok na sviranje crnogorske himne ponosno sjedi. Odlikovan je 2016. ordenom Vazdušno-desantne vojske (VDV) Rusije koji mu je na Miholjskoj Prevlaci kod Tivta uručio general-major Aleksandar Salujanov. Backović se osim svešteničke odore pojavljuje i u maskirnoj uniformi. Na Youtube snimku se može vidjeti obučen i u civilu – u društvu sa poznatom lokalnom starletom po izlazu iz hotelske sobe luksuznog Regent-a u Porto Montenegru. Snimak sigurnosnih kamera hotela je objavio bivši miloistički portal Udar.me lansiran u susret parlamentarnim izborima 30. avgusta kojim su napadani neprijatelji tadašnjeg režima. Backović je blizak i sa Dejanom Vukšićem, bivšim direktorom ANB-a koji je u svojstvu advokata svojevremeno najavio pokretanje postupka zbog pomenutog snimka. MCP se tim povodom nije oglašavala.
Osim Backovića „srpsku“ novu godinu (po rimskom julijanskom kalendaru) je začinila i objava SKY prepiske Libertas Press-a u kojoj je glavna zvijezda još jedan bivši sekretar – ovog puta Mitropolije crnogorsko – primorske u vrijeme pokojnog mitropolita Amfilohija i sada starješina Hrama Vaznesenja Gospodnjeg u Herceg Novom Radomir Nikčević. Nikčević je u kumovskim odnosima sa Aleksandrom Mrkićem (trenutno u bjekstvu) koga Specijalno državno tužilaštvo (SDT) tereti za vođu kriminalne organizije za šverc cigareta čiji član je bio i bivši šef policije Veselin Veljović. U prepisci sa policajcem Ilijom Vasovićem (sada u pritvoru u Spužu), Mrkić ga 14. septembar 2020. obavještava da ide kod Dake (Davidovića) da ga moli za Veljovića jer mu je Nikčević rekao da su Joanikije Mićović (sadašnji mitropolit MCP) i Davidović namjerili da hapse Veljovića. Par sedmica ranije (31. Avgusta ) Mrkić izvještava da ide „kod kuma popa Radomira da mu kažem da Luku otvori za posao (sa cigaretama), a za Srbiju idem potom“.
Iz sudskih spisa Libertas navodi da je moguće da je Nikčević takođe imao SKY telefon. Naime, osoba sa pinom 92673B je 24. sep. 2020 je korisniku sa pinom AF8E4C poslalo poruku “da me danas samo prevezeš preko granice” i “dalje nastavljam sa Snežanom”. Sektor za borbu protiv kriminala – Specijalno policijsko odjeljenje u dopisu 51/8 broj 077/24-36-39 od 18.jan. 2024. navodi da je okrivljeni Mrkić bio putnik u vozilu kojim je upravljao Radomir Nikčević 12.sepembra .2020. Oni su tada izašli iz zemlje na graničnom prijelazu Ranče. Mrkić je 24.septembra, 2020. godine evidentiran na izlazu iz Crne Gore na prijelazu Dobrakovo zajedno sa suprugom Snežanom Mrkić. U odgovoru na novinarska pitanja Nikčević je rekao da „apsolutno nije tačno to što je Mrkić rekao” i „nisam ga prevozio preko granice“.
Libertas je pitao mitropolita MCP da li on zna da ih kriminalci u svojim SKY razgovorima označavaju za glavnu kariku za odobrenje nelegalnih aktivnosti i da li je sa Mrkićem i Nikčevićem išao u Ameriku da “obilazi manastire“ i u kom svojstvu i od čijeg novca. Joanikije je prošlog septembra odgovorio Libertasu; „ Radnje koje mi Vašim pitanjima pripisujete nemaju nikakve veze sa mnom“.
Mitropolit Joanikije je puno raspoloženiji da priča politiku za rusko propagandističko glasilo RT Balkan. U intervjuu od 9. januara on je ponovio već ranije iznesene putinističke, anticrnogorske i antiukrajinske stavove. Na primjedbu novinarke da su već dvije godine istaknute crnogorske zastave na ogradi manastira a da ispred dežura policija mitropolit je odgovorio da su to (kačenje zastava) “uradili ljudi sa Cetinja koji ne znaju šta rade“. Po njemu su te zastave postavljene „na vrlo neprimjeren način, suprotno Zakonu o državnim simbolima“ te „tu bruku gledamo dvije godine“. „Neprimjereno da se najveća svetinja u Crnoj Gori na taj način uznemirava“ zaključio je Mićović. Istovremeno mitropolitu ne smetaju zastave Republike Srbije, Republike Srpske i četnički barjaci po mnogim crkvama i manastirima u Crnoj Gori i širom regiona kao ni freske ratnih zločinaca i koljača iz Drugog svjetskog rata.
Joanikije je ponovio priče kako Ukrajina „ugnjetava Rusku pravoslavnu crkvu“ u Ukrajini i da je raskolnička Ukrajinska pravoslavna crkva (kao dio državne Moskovske patrijaršije) „kanonska, raspeta (i) trpi najveća iskušenja“. Agresiju Rusije na Ukrajinu Joanikije je, ne trepnuvši, opisao kao „građanski rat, sukob koji se odvija između Ukrajine i Rusije u kojima učestvuje i NATO“. „Vidjećemo da će (moskovska) UPC izaći iz ovog sukoba, ako nastave mirnim delovanjem, nesvrstavanjem, sa oreolom mučeništva i oreolom svetosti”. Dok s jedne strane Joanikije poziva UPC i njenog poglavara mitropolita Onufrija Berezovskog (koji je osudio rusku agresiju) da se ne svrstava u „građanskom ratu“ dotle se Joanikije veoma svrstava kada je u pitanju odbrana Srbije i Kosova od NATO pakta. NATO je Joanikije sarkastično opisao kao „fine, civilizovane ljude (u kojima) često leži zvijer koja ne može da se napije dovoljno krvi“. Izgleda da isto ne važi za Putina u odnosu na Ukrajinu ili za, njemu drage, velikosrbe kada su u pitanju teritorije i narodi bivše Jugoslavije na koje oni polažu pravo.
„Uvijek sam zastupao načelo odvojenosti crkve i države. Možemo da sarađujemo ako hoćemo“ zaključio je Joanikije. Poslije svega.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Povratak onoga koji nije ni otišao
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Paralelni univerzumi
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Voz
Milena Perović

Novi broj


TEOFIL PANČIĆ: Život kao legat borbe za ličnu i opšteljudsku slobodu

OPOZICIJA NA PAUZI, BUDŽET SE USVAJA, DPS SE VRATIO U BUDVU: Ljepota poroka

SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
Izdvojeno3 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
-
DRUŠTVO4 sedmice
SUSPENZIJE I ZAPOŠLJAVANJA U POLICIJI: Netransparentno kadrovanje
-
FOKUS3 sedmice
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
-
Izdvojeno3 sedmice
BEZ POMIRENJA POLITIČKIH RIVALA U BUDVI: Je li na pomolu prinudna uprava
-
Izdvojeno4 sedmice
PREKID VATRE NA BLISKOM ISTOKU: Ima li mira za Gazu?
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti
-
DRUŠTVO3 sedmice
IZMJENE ZAKONA O DRŽAVNOJ IMOVINI: Čiji su naši mrtvi