Povežite se sa nama

HORIZONTI

ŽIVOT PRIČA: Ljubav u vrijeme genocida

Objavljeno prije

na

Djela ljubavi i herojstva usred izraelskog pokolja u Gazi
Piše: Susan ABULHAVA

 

Na nedavnom putovanju na jug  Gaze, nedjeljama  sam sakupljala  priče o ženama po bolnicama, od kojih se svaka oporavljala  od onoga što se naziva “ratnim ranama”. Ali to nije rat jer samo jedna strana ima organizovanu vojsku.

Te žrtve bile su majke, žene i djeca, čija su slabašna tijela bila osakaćena, rastrgana, slomljena i spaljena. Njihove najdublje rane se  ne vide  dok ne otkriju kako su živjele posljednjih pet mjeseci. Na početku govore ono osnovno sto su preživjele: bomba je uništila kuću, izvučene su iz ruševina, zadobili su teške povrede, poginuli su članovi porodice i situacija je bila  užasna.

Ali ja tražim detalje. Što ste radili nekoliko minuta ranije? Što ste prvo vidjeli,  što ste prvo čuli? Kakav je bio miris? Je li vani bilo mračno ili svijetlo? Tjeram ih da zavire duboko u molekularnu strukturu svake činjenice – pijeska u ustima, prašine u plućima,… isčekivanje da budu spašeni i strah da niko neće stići, zvuk u ušima… isčekivanje smrti i nada da će biti brza, želja za životom.

U mjesecima i nedjeljama otkako je jedna od najmoćnijih svjetskih vojski gađala njihove živote, još se nisu suočile, a kamoli verbalizirale detalje ovog genocida. Čim se odvaže izaći izvan opštih crta sopstvenih priča, oči im se smrače, a ponekad počnu drhtati. Plaši ih i najmanji neočekivani zvuk.

Suze u očima i mogu poteći, ali samo poneka žena  dopusti sebi zaplakati…. Ne radi se o nekoj nadljudskoj snazi. Upravo suprotno. Pogubljene su na takav način da tek trebaju shvatiti golemost onoga što su doživjele i doživljavaju.

Jamila

Mlada majka, Jamila (nije pravo ime) prvi je put zaplakala kada je u mraku dodirnula beživotno tijelo svog šestogodišnjeg sina, a prsti su joj slučajno zarili u njegov mozak. Ona je jedna od rijetkih koja je zaplakala, skrhana sjećanjem.

Njihovu porodicu gađao je tenk, a ne projektil.  Jedan dron,  kako je rekla  je možda sa senzorima osjetljivim na temperaturu, lebdio je ispred njihove zgrade i bombardovanje ih je progonilo dok su trčali s jedne strane sopstvenog stana na drugu, bez mogućnosti da ga napuste.

Bila je sigurna da se neko iza monitora poigrava s njima prije nego što je zadao posljednji hitac koji je ustrijelio dijete i povrijedio  njegovog  oca. Zatim je nastala tišina. Tenkovska vatra je prestala. “Kao da je došla samo da ubije mog voljenog sina”, rekla je.

Tada nije plakala. Nije pustila niti glas. “Moj muž je bio zabrinut i rekao mi je da plačem, ali nisam mogla. Ne znam zašto”, rekla mi je.

Dvije nedjelje kasnije, nakon što je bježala  od mjesta do mjesta, izraelski vojnik je upucao njenu trogodišnju kćer Nour dok ju je držala, smrskavši joj obje noge, dok su se užasnuti skrivali u bolnici za koju su mislili da je sigurna.

Kad sam je upoznala, mala Nour je imala metalne šipke koje su joj virile iz mršavih bedara i dugačak ožiljak niz desni list  od noge, gdje je prošao metak. Ljekari su je otpustili nekoliko dana ranije, ali su njoj i njenoj  majci Jamili dopustili da ostanu još nekoliko dana dok nekako ne nađu negdje šator.

Jamilin suprug, koji je zbog ozljeda jedva hodao, živio je u šatoru s grupom muškaraca, najviše što može učiniti je svaki dan nabaviti malo hrane i vode. Jednom je došao u posjetu Jamili dok sam ja bila tamo nakon što je uspio uštedjeti 10 šekela (oko 3 dolara) za prevoz i poklončić za svoju kćer.

Manifestacija i najmanje fizičke bliskosti između dvoje ljudi koji se vole  privatna je stvar u Gazi, ali nema privatnosti u bolnici u kojoj 40 pacijenata i osobe koje ih njeguju dijele jednu sobu, sa krevetima  naguranim jedan uz drugi, a između kreveta ima prostora samo da može da se prodje.

Jamila je bila na sedmom nebu što je provela sat vremena sa svojim suprugom nakon što ga mjesec dana nije vidjela niti znala išta o njemu (telefon joj je uništen u bombardiranju). Ali kasnije mi je rekla da bi ga voljela zagrliti, možda čak i poljubiti u obraz. “On tako mnogo pati”, rekla  je, noseći vlastitu bol  i bol cijele nacije na svojim vitkim plećima.

Nina

Nina (nije joj pravo ime) ima razoružavajući osmijeh, otvorena je i dobre volje. Nestrpljiva je da mi ispriča  kako je spasila svog muža iz kandži izraelskih vojnika.
Bila je udata tek godinu kada je granatiranje u blizini njezine kuće postalo intenzivno. Snimke objavljene na internetu tih noći su nezamislive. Vojska čudovišta gazi i pali sve oko sebe, tresu   zgrade, razbija prozore, terorizira  mlade i stare; grmljavina i potresi, čudovišta koja napadaju sa svih strana.
Ninin suprug Hamad ( nije njegovo pravo ime) donio je odluku o odlasku zajedno sa nekoliko članova svoje porodice – roditeljima, stričevima, tetkama i njihovim rođacima i djecom – te nekim susjedima. Ukupno je bilo oko 75 ljudi, koji su išli od grada do grada, ne nalazeći sigurno mjesto za boravak duže od nekoliko dana.
Otprilike nedjelju dana nakon odlaska, Nina je saznala da je njen dom  bombardovan. U jednom trenutku, tipkom koju je pritisnuo dvadesetogodišnji Izraelac, ubijeno je 80 članova njene porodice – otac, braća, tetke, stričevi, rođaci, djedovi, bake, nećaci.
Najprije su joj rekli da joj je majka umrla, no srećom saznalo  se da je preživjela. Teško je ozlijeđena i smještena u bolnici, gdje  je Nina sada njeguje. Tako sam slučajno upoznala tu nevjerojatnu mladu ženu.
Nina, njezin suprug i ostali iz grupe na kraju su se privremeno zaustavili u gradu Gazi, od kojeg su se udaljili hodajuci uz zidove barijera kako bi došli do skloništa. Kretali su se jedan po jedan, kako bi izbjegli  da  ih Izraelci ubiju, da ne  bi  umrli svi u istom trenutku. Izgubiti jednu osobu   bolje je u svakom slucaju  nego 75 u jednom potezu.

Doista, jednu osobu je upucao snajper nakon što je gotovo polovina njih uspjela da se spasi, što je podijelilo grupu na neko vrijeme dok nisu skupili hrabrosti da pobjegnu trčeći, opet jedan po jedan. Roditelji su morali da podijele djecu na dvije grupe. Pola ubijene porodice bolje je nego cijela. To su bili izbori koje su morali donijeti, slično kao u knjizi  Sofijin izbor ( Roman  od Williama Styron, 1976.)
Ubrzo su njihovo sklonište opkolili tenkovi. Helikopter “kvadrirotor” – novi izraelski teroristički izum – uletio je u sobe, zasipajući zidove iznad njih mecima. Svi su vrištali i plakali, “čak i muškarci”, kaže Nina. “Slomilo mi se srce kad sam vidjela jake muškarce u našoj porodici kako se nemoćno tresu od straha.”
Napokon su ušli vojnici. “Najmanje 80”, rekla nam je Nina. Odvojili su muškarce od žena i djece, skinuvši prvima sve osim intimne odjece, u jeku zime.. Žene i djeca su bili nagurani u ormar, muškarci podijeljeni u dvije učionice. Tri noći i četiri dana slušale  su jauke svojih muževa, očeva i braće kako ih tuku i muče u drugim sobama, dok na kraju vojnici nisu naredili ženama, na  nepravilnom  arapskom, da uzmu svoju djecu i “odu na jug”.
Sve su žene poslušale, osim Nine. “Više me nije bilo briga. Bila sam spremna umrijeti, ali ne bih otišla bez muža.” Otrčala je u prostorije u kojima su držani muškarci, dozvavši supruga Hamada. Niko se nije usudio odgovoriti. Bio je mrak i vojnici su je odvlačili. Hrvala se s njima dok su se smijali, vjerojatno zabavljeni njenom  histerijom. Nazivali su je “ludom”.
Prepoznala je muževljev crveni veš u drugoj sobi i potrčala do njega, strgnula mu povez s očiju, poljubila ga, zagrlila, obećala mu da će umrijeti s njim ako to bude neophodno. Naizmjenično je psovala vojnike i molila ih da joj puste muža. Na kraju su mu prerezali plastični povez i pustili ga.
Ali nije bio kraj svemu. Kad je Hamad otišao, vratila se unutra da pokupi odjeću za njega i njegove ujake koji su sjedili goli na hladnoći. Nisu puštani nedjeljama. Neki od tih muškaraca bili bi ubijeni.
Nina  i Hamad su pobjegli zajedno. Kad su konačno stigli na sigurno mjesto, shvatili su da mu je noga slomljena, da su mu zglobovi bili prerezani plastičnim vezicama i da je na leđima imao utisnutu Davidovu zvijezdu.
Među kricima koje je Nina prethodnih dana slušala bili su i krici njenog supruga, dok mu je vojnik nožem  urezivao jevrejski  simbol na leđima.

Al Jazeera

 

***

Mediji nikada nisu smatrali ubistva Palestinaca dostojnima pažnje, osim ako nisu prikazani kao brojevi dok štampa detaljno prikazuju smrt Izraelaca. Ovo je trenutak koji se razlikuje od bilo kojeg drugog u povijesti čovječanstva. Dehumanizirajuće zlo je pred očima svih, kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti, i dovelo je do otkrivanja drugih užasa u svijesti javnosti, uključujući tragičnu situaciju zemalja  poput Konga, Sudana, Jemena, Iraka, među ostalima, gdje multinacionalne kompanije i zapadni vojni savezi izazivaju nasilje i razaranje kako bi opljačkali resurse drugih ljudi. Svi moraju zauzeti stav. Ne postoji sredina. Ko ćuti, saučesnik je u genocidu.

 

Djevojčica iz jerusalimskog sirotišta

Susan Abulhawa je palestinsko-američka spisateljica rođena u Kuvajtu od roditelja prognanih za vrijeme Šestodnevnog rata. Kao dijete živjela je u sirotištu u Jerusalimu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi.

Aktivistica za ljudska prava, esejistica, spisateljica, pjesnikinja i osnivačica nevladine organizacije Igrališta za Palestinu, koja gradi u izbjegličkim kampovima u Libanu. Takođe je uključena u kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) i predstavnica za Al Awdu, koaliciju za pravo na povratak.

Njen prvi roman, Svako jutro u Jeninu (Feltrinelli, 2006), preveden je na 32 jezika i prodao se u više od milion primjeraka, čime je Abulhawa postala najčitanija palestinska književnica svih vremena. Taj je roman uspio ispuniti prazninu, o kojoj je govorio  Edward Said, u književnosti koja bi mogla predstaviti – pogotovo zapadnoj publici – tragediju koju su pretrpjeli različite generacije Palestinaca od 1948.  godine  od osnivanja Izraela, do danas.

Od 7. oktobra 2024, do danas  ubijeno je preko  32 hiljade Palestinaca,  više od  60 hiljada je ranjeno, mnoštvo je nestalih pod ruševinama.

 

O knjizi Svitanja u Jeninu

Potresan roman objavljen 2006.  godine, osjećajno i smireno priča priču o četiri generacije Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon nastanka države Izrael i iskusiti tužnu realnost “beskućništva”.

Kroz glas briljantne unuke  Amal, doživljavamo napuštanje doma njenih predaka  Ain Hod, 1948., u izbjeglički kamp Jenin. Svjedoci smo dramatičnih događaja njena dva brata, koji su bili prisiljeni postati neprijatelji: prvi je otet kao dijete i postao izraelski vojnik, a drugi je  posvetio svoje postojanje palestinskom otporu.

Paralelno se odvija Amalina priča: djetinjstvo, ljubav, žalost, brak, majčinstvo i na kraju njena potreba da tu priču podijeli sa svojom kćeri, kako bi sačuvala svoju najveću ljubav. Istorija Palestine, isprepletena događajima jedne porodice koja postaje simbol, odvija se kroz gotovo šezdeset godina, kroz epizode koje su obilježile formiranje jedne države i kraj druge. U prvom planu je tragedija progonstva, rat, gubitak zemlje i najmilijih, život u izbjegličkim logorima, osuđeni na preživljavanje čekajući promjene.

Autorka  ne traži krivce među Izraelcima, ona priča o brojnim žrtvama koje samo zahvaljujući ljubavi mogu ići naprijed.

Prevela  i pripremila:   Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

HORIZONTI

VUČIĆEV REŽIM OTVORENO O PLANOVIMA ZA CRNU GORU: Srpski svet i narko biznis pod istom kapom 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića, koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi. Taj  srpski Džejms Bond gradi i  jača srpski identitet u regionu. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…” Magazin Poredak,  čiji tekst prenose Novosti Milorada Vučelića , objašnjava da su strategije Parezanovića uključivale  “niz specijalnih operacija koje su obezbijedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”

 

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića – Čoveka u vihoru legendi i kontroverzi kako ga je u naslovnici predstavio opskurni Magazin Poredak. Tekst je odmah prenesen u režimskim Novostima čiji glavni i odgovorni urednik je Milorad Vučelić, glavni ratni propagandista Slobodana Miloševića iz 90-tih. Novosti su ove godine dobile za “naročite zasluge za Republiku Srbiju i njene građane, a povodom 70 godina rada u oblasti novinarstva i izdavačke djelatosti” Sretenjski orden prvog stepena (za Dan državnosti) koji je Vučeliću direktno uručio sadašnji gospodar Srbije. Tekst o “jednom od najznačajnijih i najintrigantnijih figura u srpskom bezbednosnom aparatu” su prenijeli još neki velikosrpski mediji.

Parezanović koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi (državna bezbjednost ili BIA) je stigao “u sam vrh operativnog sastava BIA… isključivo (zbog) izuzetne inteligencije, čelične volje, odvažnosti, neumornog rada i zasluga u oblasti kontraobaveštajnog i obaveštajnog rada”. Dobitnik je velikog broja odlikovanja, a navodno se posebno ponosi na ordenje dobijeno od predsjednika Srbije, Rusije i Republike Srpske (RS) koja se u tekstu naziva državom. Parezanović je, piše u tekstu, “mnogo više od običnog državnog službenika – on je i jedan od najbližih i najodanijih saradnika predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i jedan od ključnih arhitekata novog srpskog sveta”. Dalje se opisuje prisni odnos između Parezanovića i gospodara Vučića, o čemu se “sada već ispredaju čitave legende”. On se žrtvuje za gospodara ali i gospodar brine o njemu i navodno mu je 2020. godine “bukvalno spasio život”. Parezanović je zbog svoje borbe za Srbiju, tj. njenog gospodara “meta stranih obavještajnih službi i njihovih saradnika”. On otkriva izdajnike srpstva u redovima opozicije, nevladinog sektora i nezavisnih medija.

Uprkos svemu, ovaj srpski Džejms Bond je “nastavio da gradi i jača srpski identitet u regionu”. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…i sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi je dokaz obnovljenog srpstva u toj zemlji”. Vučićevo glasilo naglašava da taj “proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti koje su vodile ka kulturnom i nacionalnom preporodu Srba u Crnoj Gori”. Objašnjava da su “strategije (Parezanovića) bile dugoročne i uključivale su niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POSJETA ŠEFA CIA-E REGIONU: Znak da su politike ušle u opasnu fazu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi smatraju   dolazak Vilijama Bernsa prošle sedmice znakom da mnogo toga u našem regionu nije u redu.  Berns je posjetio BiH, Srbiju i Kosovo –  države van NATO saveza,  okružene zemljama članicama. U BiH i na Kosovu su objavljeni  snimci i detalji sa kime se Berns sreo i koje su bile teme razgovora.  Srbijanske vlasti nisu  zvanično ni potvrdile Bernsovu posjetu a kamoli s kim je i o čemu je razgovarao u Beogradu

 

 

Dolazak direktora američke Centralne obavještajne agencije (CIA) Vilijama Bernsa na zapadni Balkanu nije nešto što predstavlja uobičajenu diplomatsku aktivnost. Berns je inače bivši diplomata, ranije je bio i američki ambasador u Rusiji. Na čelu CIA-e se nalazi od januara 2021. godine i jedna je od osoba od najvećeg povjerenja predsjednika Džozefa Bajdena. Mnogi smatraju Bernsov dolazak prošle sedmice znakom da mnogo toga u našem regionu nije u redu, jer šef američkih obavještajaca stiže u vremenu opasne eskalacije sukoba na Bliskom istoku i Ukrajini. Berns je posjetio Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Kosovo – države koje su van NATO a  okružene zemljama članicama. U BiH i na Kosovu su objavljeni  snimci i detalji sa kime se Berns sreo i koje su bile teme razgovora. Posjeta Beogradu 21. avgusta je bila bez objava. Srbijanske vlasti taj dan nisu čak ni zvanično potvrdile Bernsovu posjetu, a kamoli s kim je i o čemu je razgovarao u Beogradu.

Berns je prvo stigao u Sarajevo 20. avgusta. Tamo se sastao sa direktorom BH Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Almirom Džuvom, ministrom vanjskih poslova Elmedinom Konakovićem i članovima Predsjedništa BiH, uključujući i Željku Cvijanović. Ona je na američkoj listi sankcija od kraja jula prošle godine. Radio slobodna Evropa (RSE) je citirala neimenovanog američkog zvaničnika koji je rekao da je razlog dolaska Bernsa u Sarajevo, između ostalog, zabrinjavajuća secesionistička retorika i djelovanje predsjednika BH entiteta Republika Srpska (RS) Milorada Dodika i Vlade RS-a. Cvijanovićka nakon razgovora nije iznosila detalje sastanka niti da li je i kakva poruka poslata njenom šefu Dodiku. Cvijanovićka je opisala Bernsa kao „učtivog sagovornika sa impresivnom biografijom koji uveliko odudara od raznih nadobudnih prethodnih sagovornika“ i da je sastanak sa njim bio „preozbiljan“. Idući dan, kada je Berns već bio u Beogradu, Dodik je u pomirljivom tonu na društvenoj mreži X objavio da „Republika Srpska nikada nije sporila suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine shodno Dejtonskom sporazumu i secesija nikada nije bila naša politika“. Dodik je istakao i značaj  „borbe protiv terorizma…i u tom kontekstu je značajna posjeta BiH direktora Bernsa“.

Vrh RS-a predvođen Dodikom (uz premijera, predsjednika skupštine i ministra pravde) se nalazi na crnoj listi zbog prijetnji Dejtonskom mirovnom sporazumu (kojim je okončan rat 1995.god.), integritetu i suverenitetu BiH. Okidač je bilo usvajanje u Skupštini RS-a dva antidejtonska zakona o nepoštovanju odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika. Amerika tereti Dodika i članove njegove porodice i za rasprostranjenu korupciju i potčinjavanje institucija RS-a njihovim privatnim interesima. Posljednji par godina Dodik i njegovi saradnici su intenzivirali toksičnu nacionalističku retoriku uz zvanično revidiranje istorije. To uključuje i odbacivanje ranijih nalaza Vlade RS-a o genocidu u Srebrenici. Dodik i njegovi ne kriju da je krajnji cilj kampanje priključenje RS-a Srbiji i stvaranje Srpskog sveta koji je postao novi termin za Veliku Srbiju u koju, po njima, treba ući i Crna Gora.

Bošnjački političari su pozdravili posjetu direktora Bernsa. Konaković je rekao da posjeta “jednog od ključnih ljudi američke administracije pokazuje posvećenost SAD-a… i da je BiH u samom vrhu prioriteta američke vanjske politike”. Šef OSA-e Džuvo je rekao da je Berns podržao saradnju obavještajnih agencija, „ali i državu BiH”.

(Ponovna) saradnja sa domaćom agencijom je novina jer stvari nisu ružičaste ni u Federaciji BiH. Bivši šef OSA-e Osman Mehmedagić Osmica je stavljen polovinom marta prošle godine na američku crnu listu zajedno sa narko bosom Edinom Gačaninom. Osmica i Gačanin se u objavi Stejt dipartmenta označavaju kao osobe koje su „ugrozile vladavinu prava, podrivale institucije, opstruirale ili ugrožavale Dejtonski sporazum  i materijalno doprinijele međunarodnom širenju narkotika“. Osmica se optužuje i za zloupotrebu državnih institucija u korist Stranke demokratske akcije (SDA). Osmica je bio direktor OSA-e 8 godina, sve do 23. februara prošle godine. Ovaj nekadašnji tjelohranitelj Alije Izetbegovića je negirao veze sa kriminalom i rekao da se stavlja na raspolaganje pravosudnim organima. Na crnoj listi je i bivši premijer Federacije BiH Fadil Novalić zbog zloupotrebe ličnih podataka penzionera u korist SDA pred izbore 2018. godine.

Dan nakon Sarajeva Berns se sastao sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem što je on potvrdio tek dva dana nakon sastanka i odlaska Bernsa za Prištinu. Medijima je rekao da je odsustvo javnosti sa takvih sastanaka stvar dogovora sa gostima, i „obično kada razgovarate sa šefovima službi…nema nikakvih izjava ili čega već“. Vučić je rekao da su teme razgovora bile „budućnost zemlje i regiona“ i da su imali „vrlo koristan, pristojan i rekao bih važan sastanak“ i da je „to sve što po tom pitanju može da se kaže“. Međutim, jedan od predsjednikovih medijskih stubova,  tabloid Informer,  je imao puno više detalja. Tu je veliki  naslov Direktor američke obaveštajne službe vršlja po Balkanu, pravi plan rušenja Vučića sa još dva istaknuta teksta pod naslovom: Posustali organizatori Beomajdana (antilitijumski protesti) pod dodatnim pritiskom! CIA zahteva rezultate i Pakleni plan – CIA sprema atentat na Putina.

Momir Stojanović, penzionisani direktor Vojne bezbednosne agencije (VBA) u razgovoru za Glas Amerike tvrdi da ćutanje u Srbiji „ukazuje da sigurno zvaničnici u Beogradu nisu zadovoljni rezultatima tih razgovora, jer da jesu i te kako bi to podelili sa javnošću u Srbiji“. Stojanović kaže „da su najverovatnije poslate neke ultimativne poruke u pogledu krize i u BiH i na Kosovu i Metohiji“.  I drugi analitičari se slažu sa njim da je to bila jedna od glavnih tema razgovora,  uz nastojanja Amerikanaca da ograniče ruski uticaj u regionu. „Dok je Berns još bio u Beogradu, Vučić je primio ruskog ambasadora koji je  bio veoma zainteresovan da čuje šta to Amerikanci imaju da kažu na ono što se ovde naziva bratska saradnja“ kazao je vanjsko – politički komentator i novinar Boško Jakšić. Jakšić ima i razumijevanja za ćutanje medija. „Sama činjenica da predsednik Srbije razgovara sa šefom CIA-e, koja se godinama proglašava za glavnog zaverenika protiv Srbije… bila bi nepopularno primljena u značajnom delu srpske javnosti“, obasnio je on.

Analitičari i diplomatska zajednica smatraju da je glavni cilj SAD održavanje stabilnosti, tj. u ovom slučaju ukroćavanje Dodika u Bosni i držanje stvari pod kontrolom na sjeveru Kosova. SAD su posebno zainteresirane da se ne ponove krvava dešavanja iz Banjske na sjeveru Kosova prošle godine čiji akteri su bili dobro naoružani paramilitarci pod komandom narko bosa i štićenika Beograda Milorada Radoičića. Radoičić i njegov partner Zvonko Veselinović (najpoznatiji kod nas po objavljenoj u Vijestima SKY prepisci i proslavi prve milijarde sa predsjednikovim bratom) su na američkoj crnoj listi zbog organizovanog kriminala – prije svega trgovine narkoticima. Zbog iste stvari je na listu stavljen i Aleksandar Vulin, jedan od potpredsjednika Vlade Srbije i blizak prijatelj Moskve. Da li su i narko bosovi pod državnom zaštitom i transnacionalni kriminal bili teme razgovora u Beogradu ostaje nepoznato.

Dok za Radoičića, Veselinovića, Šariće i druge nema problema u Srbiji, Vulin je prije dva dana javno rekao da on stoji iza spiskova politički nepodobnih osoba iz regiona kojima je otežan ili zabranjen ulazak u Srbiju zbog „pretnje nacionalnoj bezbednosti“ ili „verbalnih delikata“ koji više ne postoje u srbijanskom zakonu. Navodno je lista napravljena dok je Vulin bio na čelu MUP-a i BIA-e. Među „opasnima“ su se našli i sarajevski glumac Feđa Štukan i hrvatska pjevačica Severina Vučković koja je satima držana na granici uz traženje da se izjasni o Srebrenici, Tuđmanu, Oluji… Štukan je vraćen sa aerodroma u Beogradu prvim letom za BiH uz obrazloženje da mu je zabranjen ulazak u zemlju zbog „nacionalne bezbednosti“. U prošlosti je viđen na jednom protestu u Beogradu. Ranije je vraćena sa beogradskog aerodroma i bivša crnogorska ministarka evropskih integracija Jovana Marović zbog kritičkih stavova o Otvorenom Balkanu. Crnogorski poslanici koji su glasali za rezoluciju o genocidu u Srebrenici su redovno  zadržavani i ispitivani na srbijanskoj granici prilikom ulaska. Slična maltretiranja su doživjeli i neki novinari.

Kada su u pitanju granice, ili njihovo  brisanje,  namjere premijera Kosova Albina Kurtija da otvori most na Ibru koji je do sada efektivno dijelio Mitrovicu po etničkim linijama, je izazvala puno kritika sa Zapada. Američki i drugi zapadni zvaničnici traže od Kurtija da ne povlači poteze koji će ugroziti krhki mir i etnički balans.

Ostaje nada da će Bernsova posjeta Balkanu doprinijeti stabilnosti i smirivanju tenzija.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

 LITIJUMSKI IZAZOVI ZA SRBIJANSKU VLAST: Između dvije vatre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotreba sportista, agresivni nacionalizam i teorije zavjera kao odgovor Vučićeve vlasti na proteste . Provučićevske partije u Crnoj Gori (NSD, DNP i SNP) za sada ćute o litijumu.  Krajem avgusta će u Beogradu biti održan skup srpske dijaspore na kojima će se i oni pojaviti, kako nezvanično saznajemo. Provučićevski mediji u Crnoj Gori one koji se protive režimu i Rio Tintu nazivaju “drugosrbijanskim nadničarima”

 

 

Masovni protesti u Beogradu  protiv obnovljene dozvole anglo-australijskoj rudarskoj kompaniji Rio Tinto da rudari litijum u dolini Jadra na zapadu zemlje kao da su zatekli državne vlasti. Snimci dronom centra Beograda sa desetinama hiljada demonstranata su izazvale nervozne reakcije srbijanskih zvaničnika koji izgleda nisu računali na toliku masovnost u doba godišnjih odmora.

Formalni premijer Srbije Miloš Vučević se odmah obrušio na demonstrante nazvavši ih “raspalom bandom (koji) idu da blokiraju, ne znaju ni sami šta… da ugroze funkcionisanje normalnim ljudima”. To su za Vučevića “kukavice i lažovi…koji otvoreno i monstruozno prete smrću predsedniku”. Po ustaljenom udbaškom stilu Vučević ih je optužio da ugrožavaju Srbiju “zarad ličnih interesa koje podržavaju i  Kurti, i ustaše i strane službe“. Ministar unutrašnjih poslova (MUP) Ivica Dačić je, nakon što je drastično umanjio broj prisutnih,  rekao da su demonstracije urađene “po receptu obojenih revolucija” aludirajući na Ukrajinu 2014. kada je svrgnuta mafio-kleptokratska vlast Viktora Janukoviča. Kazao je da su demonstranti “blokirali i železničku stanicu Prokop, najlepšu u ovom delu sveta i ponos svih građana Srbije, koju je ova vlast napravila”. Dačić je najavio i krivične i prekršajne prijave protiv onih koji su blokirali saobraćajnice dok su njih trojica ekspresno dobili kazne od 40 i 30 dana zatvora. Predsjednica Skupštine Ana Brnabić je dan prije skupa rekla da je “jedini cilj protesta nasilno svrgavanje (predsjednika Vučića i vlasti koju je narod demokratski izabrao na izborima…i otimanje države”). Za nju je “litijum bogatstvo Srbije, šansa koju bi samo neprijatelj želeo da propustimo”. Istovremeno su režimski mediji objavili da su ruske službe upozorile Predsjednika da se sprema “majdanizacija Srbije” iza koje stoje neke zapadne službe.

Da “neprijatelji Srbije” vrebaju sa svih strana, poručio je i dan nakon protesta predsjednik Vučič. Rekao je da “razume oduševljenje u Prištini” zbog demonstracija kao i želju svih drugih “da Srbiji bude lošije” uključujući i “Zagreb, Sarajevo i zvaničnu Podgoricu”. I zbog neprijateljstva prema Srbiji iz vana “svakom normalnom čoveku” u Srbiji treba biti “jasno na kojoj strani treba da bude” – tj. njegovoj.

Predsjednika je podržala i turbo folk pjevačica Jelena Karleuša, jedan od medijskih (i duhovnih) stubova Srpske napredne stranke (SNS). Karleuša je rekla da proteste predvodi “neuspješni pjevač”, “ubica životinja i silovatelj Topalko (Milan Topalović)”. Po njenim riječima Topalko je “psiho (koji) nije mogao pobijediti ni u Zvezdama Granda a ne Vučića”. Karleuša je uputila i prostačke uvrede proslavljenoj glumici Svetlani Ceci Bojković, koja je bila jedna od govornica na protestu kao i ostalim demonstrantima. Ustvrdila je da na protestu nije bilo stručnjaka već “non-stop pijana” glumica koja “baulja i čarlija” preporučivši da joj se oduzme “pljoska iz koje cuga” a da “Topalka vežu natrag u štalu”. Po Karleuši “neuki” demonstranti trebaju prestati “da maltretiraju normalne građane” usporedivši njihovo mišljenje sa muškim genitaljama. Ova srbijanska pjevačica je nedavno bila u emisiji na Happy TV zajedno sa predsjednikom Vučićem, ministrom Dačićem i liderom Demokratske narodne partije (DNP) Milanom Kneževićem koji ju je pozvao da održi koncert u Zeti čiji gradonačelnik je iz redova njegove stranke. Emisija je bila prilika da se dva političara i turbo folk pjevačica utrkuju ko će više komplimenata i izjava lojalnosti udijeliti gospodaru Vučiću.

Međutim, ni svi u Vučićevom okruženju ne misle isto kada je u pitanju kopanje litijuma koje može imati opasne posljedice po zdravlje ljudi i okoline i po čemu je kompanije Rio Tinto do sada bila neslavna diljem planete. Poznati filmski režiser i prijatelj srpskog establišmenta Emir Kusturica je u autorskom tekstu na svom portalu Iskra izrazio rezerve prema projektu rekavši da je narod dovoljno uplašen i neće odustati od ideje Rio Tinto, Marš sa Drine. Kusturica je izrazio neslaganje sa teorijama zavjera da je taj slogan “smišljen u leglu obojenih revolucija” već su ga skovali “ljudi koji žive na Drini” i u čijoj neposrednoj blizini treba biti rudnik.

Vrh srpske crkve (SPC) je čvrsto pod kontrolom Vučića i njegovih službi, prije svega patrijarh Porfirije i Sinod (crkvena vlada). Ipak, kod par episkopa su se pojavili disonantni tonovi. Krajem jula se u svojoj besjedi mitropolit zvorničko – tuzlanski Fotije usprotivio “prekopavanju Srbije uzduž i poprijeko”. Poručio je da ako je cijena zarade “potpuno uništenje našeg naroda i naše zemlje…šta će nam onda to?” Prije nekoliko dana je episkop dizeldorfski i njemački Grigorije javno poručio da “kao hrišćanin i episkop, kao građanin i čovjek – ne podržavam iskopavanje litijuma i uništavanje plodne Doline Jadra ili bilo koje druge”. Patrijarh, koji se ranije bez problema pojavio u predizbornom spotu Vučićeve SNS pored svog gospodara, ne oglašava se i pored upornih pitanja nezavisnih medija.

Provučićevske partije u Crnoj Gori (parlamentarne NSD, DNP i SNP) za sada ćute o litijumu. Krajem avgusta će u Beogradu biti održan skup srpske dijaspore na kojima će se i oni pojaviti, kako nezvanično saznajemo. Od njih srbijanska javnost i ekološki aktivisti ne očekuju nikakvu podršku. Provučićevski mediji u Crnoj Gori one koji se protive režimu i Rio Tintu nazivaju “drugosrbijanskim nadničarima”.

Ne oglašavaju se ni srbijanski sportisti koji su imali zapažene uspjehe na Olimpijadi u Parizu i kojima je režim priredio zvanični doček po povratku. Prvo ih je primio Predsjednik i slikao se sa njima u svom uredu na Andrićevom vencu. Njihova slava je bila i njegova slava. Kasnije je pred oko 14 hiljada građana, prema nezvaničnim procjenama, priređeno, i direktno televizijski prenošeno, slavlje ispred Starog dvora. Klicalo se Srbiji, pjevala se himna, i posebno  otpjevalo Veseli se srpski rode Danice Crnogorčević. Ova pjesma u njenoj izvedbi je postala nezvanična himna (veliko)srpskog sveta i revizionističke istorije u kojoj su fašisti i zločinci postali dobri momci i obrnuto. Jedina “mrlja” režimskom i nacionalističkom veselju su bili aktivisti Kreni-promeni koji su razvili transparent “Nećeš kopati” i još uzvikivali : “Rio Tinto, marš iz Srbije”. Ubrzo su bili privedeni od strane policije zbog remećenja proslave. Istu noć kasnije su pušteni.

Ipak, Vučić je naposljetku rekao “da će razgovarati sa narodom” kako bi se odagnali strahovi od posljedica rudarenja litijuma.  U skupštini opštine Mali Zvornik organizovan je razgovor građana sa Predsjednikom jer se ta oblast nalazi u blizini predviđene zone eksploatacije. Vučić je pozvao svakoga do dođe,  I da niko  “neće biti kontrolisan”. Ponovio je da se neće ništa kopati dok struka ne kaže svoje i dok se “dobro ne odvaga”.

Ekološki aktivisti iz te opštine koji su ranije organizovali proteste odbili su doći smatrajući da je sve režirano. Jedan od njih, Duško Matejić je u izjavi N1 televiziji rekao da je razgovor je “čista farsa” i “leteći cirkus Aleksandra Vučića”. Matejić je istakao da mnogi ljudi koji prisustvuju razgovoru sa Predsjednikom nisu iz Malog Zvornika već “su sve ljudi koji su ucijenjeni,… vidio sam neke ljude koji su na funkcijama i koji su morali da dođu da bi sačuvali svoja radna mjesta“, istakao je. Aktivisti ne vjeruju u “otvoreni razgovor” zato što već imaju tri toksična zagađivača od kojih obližnji rudnik ispušta u akumulaciono jezero olovo, cink i nikl. Postrojenje glinice takođe ispušta u vodu otrovno hemikalije već duže .Prije dvije godine je bio pomor ribe u Drini. “Na sve to nikom ništa” kaže Matejić” niti se stanovništo uopšte obavještava o sadašnjoj količina otrova u okolini. Zato  aktivisti ne vjeruju ni najavljenim ekološkim mjerama.

Prije dva dana je naučni saradnik pri Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, Aleksandar Matković, prijavio da je dobio prijetnje smrću nekoliko dana nakon objavljivanja teksta o litijumu na portalu Danasa.

Na  skupu u sali Opštine Mali Zvornik doktorka Sanja Sakan, naučna savjetnica u Centru izuzetnih vrednosti životne sredine u sklopu Instituta za hemiju, tehnologiju i metalurgiju je upozorila predsjednika države, ali i širu javnost o opasnostima ne samo kopanja litijuma, već i istraživanja koje prethodi otvaranju rudnika. Vučić joj je ponudio da uđe u ekspertski tim koji je formirala država. Međutim, poručio joj je i da joj je “šef država zato što vas država plaća, izdržava vašu porodicu” i da on ne traži od nje da pogazi struku. Ali “nemojte …ako mi kažu ovi ili oni koji se bave politikom…nećemo tu da budemo…(da kažete) neću ni ja”.

Borba se nastavlja, ishod je nezvjestan.

          Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo