Da je crnogorska vlast ispunila svoja višegodišnja obećanja porodice stradalih u zločinu u Štrpcima ne bi brinule kako će preživjeti, a država Crna Gora mogla bi da se hvali svojom humanošću. Pošto su obećanja otišla u vjetar, porodice otetih i ubijenih putnika dočekale su i 24. godišnjicu zločina zaboravljene i od lokalnih vlasti i od državne.

Kobnog 27. februara 1993. godine pripadnici Vojske RS, iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar, oteli su 19 putnika. Njih 18 bili su Bošnjaci, a jedan Hrvat. Osmorica iz Crne Gore: Ismet Babačić (30), Esad Kapetanović (19), Senad Đečević (16), Iljaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26) i Jusuf Rastoder (54).

Istraga je utvrdila da su otete putnike sproveli do sela Prelovo, gdje su im oduzeli vrijedne stvari i pretukli ih, nakon toga vezali žicom i kamionima odvezli u okolinu Višegrada. U ataru sela Mušići su ih pobili.

U jezeru Perućac 2009, odnosno 2010. godine, pronađeni su posmrtni ostaci Halila Zupčevića iz Trebinja, Rasima Ćorića iz Prijepolja, Jusufa Rastodera iz Savin Bora, kod Petnjice, i Ilijaza Ličine iz Bioče kod Bijelog Polja.

Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je odslužio 15-godišnju zatvorsku kaznu. Tokom suđenja Ranisavljeviću, utvrđeno je da je paravojnom grupom koja je izvršila otmicu rukovodio Milan Lukić. Njega je Haški tribunal osudio na doživotnu robiju za druge zločine, za zločin u Štrpcima nikada nije odgovarao.

Demir Ličina iz Bijelog Polja imao je svega tri godine kada mu je otet otac Iljaz. Trenutno kao pravnik odrađuje pripravnički staž u bjelopoljskom Višem sudu.

„Ni od lokalne ni od državne vlasti nikada naša porodica nije dobila nikakvu pomoć. Obećanjima se broja ne zna. Pomoć su nam, pored ostalih, obećavali Mevludin Nuhodžić, Raško Konjević i Duško Marković. Upućivali smo zahtjev za pomoć i Igoru Lukšiću dok je bio premijer i od njega dobili pismo u kojem nas obavještava da će nam pomoći. Ništa ni od tog obećanja. Samo smo tražili da se našoj majci, mojoj sestri, bratu i meni koliko toliko pomogne da živimo od svog rada”, kaže Demir za Monitor.

Demir je završio pravni fakultet, položio stručni ispit i jedanaest mjeseci volontirao u Višem sudu. Primljen je na konkurs za pripravnika. Brat i sestra morali su posao da potraže u inostranstvu.

„Porodice otetih i ubijenih nisu odustale od zahtjeva da dobijemo status civilnih žrtava rata, ali ko zna da li će ikad taj zahtjev biti ispunjen. Nismo uspjeli ni da se ulica od Autobuske stanice do gradske kapele nazove Ulica štrbačkih žrtava”, kaže Demir.

I spomenik stradalim podignut je u sporednoj bjelopoljskoj ulici.

Prije tri-četiri godine lokalna samouprava u Bijelom Polju formirala je petočlanu komisiju koja je trebala da ispita kako žive porodice stradalih i kako im se može pomoći. „Nikad se nije ni sastala, a jedan član je podnio ostavku”, kaže Demir.

U posebno teškoj situaciji je porodica Fehima Bakije. Jedan sin mu je nezaposlen, a drugi do posla putuje oko trideset kilometara i mjesečno zaradi oko 150 eura.

Ragibu Ličini stradao je brat prilikom otmice u Štrpcima. „Jedino su, osim obećanja, prije desetak godina porodice dobile po 550 njemačkih maraka od Opštine. Tražili smo da se porodicama koje su ostale bez hranilaca reguliše socijalno i radno pitanje. Ništa od toga. Iz Opštine i Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavali su da će zaposliti po jednog člana svake porodice iz koje je neko stradao prilikom otmice u Štrpcima. Ni od toga ništa. Uvjerili smo se da pravde za nas nema”, kaže Ragib.

On nam je ispiričao i detalj koji upotpunjuje ovu tužnu storiju.

„Svojevremeno sam imao priliku da u Begoradu istovremeno razgovaram sa Dobricom Ćosićem, Slobodanom Miloševićem i Pavlom Bulatovićem, dok su prva dvojica bili predsjednici SRJ i Srbije, a Bulatović ministar policije. Tražio sam da se zločin u Štrpcima istraži. U jednom trenutku Bulatović mi je rekao: ,,'Provjeri Ličina da ti brat nije otišao kod Izetbegovića i Silajdžića!’ Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao. Shvatio sam da njima nije stalo da se otkriju ni nalogodavci ni izvršioci tog zločina”, kaže Ragib.

Na 24. godišnjicu zločina u Štrpcima Bošnjačka stranka je podsjetila da je likvidirano najmanje 19 putnika samo ,,zbog biljega imena” i ,,da okolnosti pod kojima se desio ovaj stravičan zločin nikada nijesu do kraja rasvijetljene”.

U saopštenju Forum Bošnjaka Crne Gore navodi: ,,Ko iole drži do civilizacijskih standarda saglasiće se – i nepravedno, i nemoralno je da se ni poslije dvije i po decenije još ne zna čak ni koliko je ukupno žrtava bilo, gdje im je sve počivalište i ko je sve odgovoran za zločin. Posebno je pitanje – kako do danas porodice stradalih nijesu imale šanse da ostvare makar status civilnih žrtava rata”.

Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice pozvao je Specijalno tužilaštvo Crne Gore „da preuzme sve zakonske mjere, izvede pred lice pravde počinitelje svih zločina i njihove nalogodavce i traži adekvatne kaznene mjere u skladu sa međunarodnim i nacionalnim krivičnim normama humanitarnog prava”.

Godine prolaze, zločin zbog ravnodušnosti vlasti postaje još veći.

VELIJA MURIĆ, ADVOKAT IZ ROŽAJA
Licemjerstvo

– Skoro onoliko koliko vremenu odolijeva ova očigledno oguglala vlast, isto toliko traju apeli živih i nemir neistraženih štrbačkih kostiju, kojima godinama Drina puni njena jezera. Kao da se sve zarotilo, ni generacije koje su sada postale zreli ljudi, ne pitaju pretke ili one koji su dužni dati odgovore na ključna pitanja: o motivu, uzroku, monstruoznosti i posljedici, a prije svega ni i o pravosuđu, koje nijednu stranicu o zločinima iz prošlosti još ne zatvara.

O onome, kada se valjda htjelo, da se sa crnogorskog gledišta, osudom samo jednog izvršioca, štrbački zločin zatvori, licemjerstvo je preblaga riječ. Kao da je to briga nekoga drugog, a ne nešto što sve ove godine pritiska Crnu Goru. Mada je još tada vrh pravosuđa SRJ slučaj dao u nadležnost CG, štrbačkim žrtvama i izvršiocima tog zločina sada se bave specijalni sarajevski i beogradski sudovi. Možda ni u tome ne bi bilo ništa posebno loše, jer je bolje iko i ikada no niko, da se u tim novim procesima istinski krenulo u rasvetljavanje zločina. Naprotiv, javnost je suočena sa spektakularnim hapšenjima uz koordinirane akcije timova dvije države, a zatim, u stilu pucanja balona, slijedi brzo ukidanje pritvora. Da li to liči na zamajavanje građana, prije svega porodica žrtava, ako se zna da su one tim procesima praktično marginalizovane ili da su optužnice “nesigurne”, odgovor se sam po sebi nameće.

Nažalost, štrbački zločin na ovim prostorima nije jedini o kome se čeka riječ pravde. Podsjetiću na pljevaljsku Bukovicu, na deportaciju bosanskih izbjeglica u smrt, na ubijanje albanskih izbjeglica na prostoru Rožaja. Sve iz vremena kada CG ,,nije bila u ratu”. Nijedan slučaj na pravno zaokružen način nije istražen niti je uslijedila razumna sudska odluka. Na odgovornost su pozivani samo trećerazredni izvršioci da bi odgovornost najodgovornijih ostala netaknuta. Skoro i nema realnih izgleda da će se to u doglednom vremenu desiti.

Kao fašistička racija

Prije tri godine Monitor je ekskluzivno objavio povjerljivu informacija od 8. marta 1993. godine, upućenu iz Podgorice Upravi bezbjednosti Vojske Jugoslavije u Beogradu. Naslovljena je: ,,Saznanja vezana za otmicu putnika iz voza Beograd – Bar, na ž.s. Štrpci”. Autor joj je, prema našem izvoru, pripadnik vojne bezbjednosti iz Podgorice. Sačinjena je, dakle, nepunih desetak dana nakon zločina u Štrpcima i nikada nije pominjana u istrazi i sudskom procesu vođenom protiv nekoliko aktera otmice.

Povjerljiva informacija sadrži i svjedočenja sedmoro putnika očevidaca tog zločina i jednog pripadnika MUP-a Crne Gore.

Evo izvoda iz nekoliko svjedočenja navedenih u toj informaciji.

Izvor „Morača”, tehničar, Crnogorac:
„Poslije zaustavljanja voza u ž.s. Štrpci, upada naoružanih lica u voz, odvođenja jednog broja putnika i uzvika ‘Pobijte balije’ koji se čuo, bilo mi je jasno da je to racija na putnike Muslimane”.
Izvor „Rumija”, penzioner Crnogorac:
„Vidim gužvu, vidim odvode ljude, čujem neko viče ‘Brže’. Jedno uniformisano lice koje izlazi iz voza viče ‘Gotovo idemo’. Odvedoše negdje putnike, pitaj boga gdje. Stojimo još neko vrijeme, a onda konačno i krenusmo. Među putnicima zavlada neka čudna tišina, muk. Prizor je bio strašan. Podsjetio me je na fašističke racije iz 2. SR.”
Inženjer, Srbin, pod šifrom „Drina”, u svjedočenju od 4. marta: „Otmicu je izvršila grupa Milana Lukića, poznatog kriminalca iz okoline Višegrada. Najvjerovatnije da su oteti putnici odevedeni u pravcu Višegrada da bi bili zamijenjeni za zarobljene pripadnike vojske RS”.
Penzionisani starješina VJ, Srbin, šifra „Durmitor”: „Duško Kornjača iz Čajniča pričao je nekim licima iz Pljevalja, mislim da su radikali, da su svi oteti putnici iz voza Muslimani, da su poslije otmice isto veče likvidirani na prostoru između Priboja i Rudog i sahranjeni u zajedničku grobnicu”.
Izvor pod šifrom ,,Breza”, prosvjetna radnica, Hrvatica: „Pokušavam kroz prozor da vidim koliko ih odvedoše (čini mi se preko dvadeset). Među njima vidim i jednog dečkića, koji nije mogao imati više od 15-16 godina (kao moj Miško). Dok su ga odvodili okretao se prema vozu kao da je tražio pomoć. Ostala sam nijema, nijesam ni primijetila kada je voz krenuo da me ne trgnu prodoran glas iz hodnika ‘Pobijte balije’.Tada sam shvatila ko su odvedeni putnici”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari