Povežite se sa nama

OKO NAS

Znakovi kojih više nema

Objavljeno prije

na

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka i zadugo bila najjača fabrika ne samo u ovom gradu već i na čitavom sjeveru. Na platama, koje su primali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata, što je i sama bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem nije osvojila koju nagradu i priznanje. Polimka je nesebično pomagala svima. Opremala je bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima kojima je to bilo potrebno. I sve je tako bilo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tržište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije. Fabrika je nekako preživljavala do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože”. Bivši radnici ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu. Danas se čak ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su, prema riječima radnika, bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo prorade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Bivša Fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti u barem deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli nastaviti rad nezavisno od ugašenog giganta.

Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla raditi i samostalno. Pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao nastaviti da pruža usluge i radi nezavisno od fabrike celuloze. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Beranska Fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije, na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju „sa suzom u oku”, prisjećaju se novinari koji su tome prisustvovali, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici s pjesmom su otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio 800 radnika. Zatvorena je i nakon takozvane doinvesticije, ili, kako bi danas kazali, dokapitalizacije, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

Krajem devedesetih papirni blok ponovo je pokrenut formiranjem Fabrike papira Beranka, koju je na ruševinama nekadašnjeg giganta otvorio u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović, pobjednički, s osmijehom na licu, nedugo nakon razlaza s Bulatovićem. I bivši i sadašnji premijer danas okreće glavu i ne interesuje ga privatizacija te kompanije iz 2004. godine, koja je, kao uostalom i skoro sve privatizacije u Beranama, završila neslavno.

Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. Novi vlasnik srušio je ciglanu, opet jedinu u državi, a od obećanja o izgradnji nove nije ostalo ništa. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi Berana, danas radi svega dvije stotine.

I u Bijelom Polju nekada je radilo više od deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Umro je čuveni Vunarski kombinat Vunko, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi. Sve do prije dvije godine, fabrika koja pod krovom ima površinu od preko četiri hektara, nemilice je čerupana, a završni udarac zadaće joj neki od tajkuna koji će kompletnu imovinu kupiti za oko tri miliona eura, na koliko će se, po dobro obaviještenim izvorima, svesti cijena u procesu stečaja, od početnih deset miliona.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada na aparatima je.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu, gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, kao ni veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore. U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena Fabrika izolacionih materijala Termovent, Fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao bez čuvenog hotela Plavsko jezero, sa 250 kreveta, čiji je gazda od jedne banke uzeo 2,5 miliona eura kredita, navodno zbog rekonstrukcije zdanja u Plavu, a pare utrošio u svoju firmu u Podgorici. Za radnike ne haju ni on ni sudovi.

Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Vlast uskoro kreće u kampanju za predsjedničke izbore. Obećavaće brda i doline. Mogu li obećati da će nam vratiti sve opljačkane fabrike i uništene brendove? Mogu li nam obećati da ćemo živjeti bolje nego kada su nas zadesili oni? Mladi i lijepi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAKO DO LIJEKA: Em poskupili, em ih često nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je stanje loše upozorava se već mjesecima jer ni bolnice nemaju određene medikamente. Građani često  ne mogu da dođu do prepisane terapije, pa moraju da kupe ljekove u privatnim apotekama. U sveopštoj inflaciji, cijene ljekova su porasle do 80 odsto

 

Penzionerka kojoj je ugrađen pesmejker prije godinu dana požalila se Monitoru da je bila neprijatno iznenađena kada je u apoteci saznala da za dvije kutije lijeka koji mora da pije redovno mora da doplati čak 35 eura. Od januara se lijek brilique od 90 miligrama više ne nalazi na osnovnoj, već na doplatnoj listi ljekova. Kutija košta 42,09 eura, od čega 25,98 plaća Fond za zdravstveno osiguranje, a ostalo doplaćuje pacijent.

Građani često ističu da ne mogu da dođu do prepisane terapije, te da moraju da kupe ljekove u privatnim apotekama. U sveopštoj inflaciji i cijene ljekova su porasle do 80 odsto.

Pored skupoće, građani se sve češće susreću i sa nestašicom ljekova. Od početka godine zabilježena je nestašica antibiotika, kao i pojedinih Ijekova za dijabetičare, lijeka protiv tuberkuloze, kortikosteroida, terapija u apotekama falila je i za pacijente sa rijetkim tumorima.

Da je stanje loše upozorava se već mjesecima jer ni bolnice nemaju određene medikamente, kao što su trombolitički ljekovi, antibiotici, terapija protiv srčanih oboljenja, a fale im i špricevi, pipete, digitalni toplomjeri… Početkom februara zabilježena je i nestašica dva citostatika na Institutu za onkologiju Kliničkog centra.

Sa nestašicom ljekova, usljed globalne krize, susreli su se i u regionu. Tako je u Srbiji početkom godine došlo do nestašice ljekova iz grupe antibiotika, kao i brufena i paracetamola. Prema podacima Hrvatske agencije za ljekove i medicinske proizvode kriza je stigla i kod njih pa nedostaju ljekovi za tretiranje raka dojke, visokog krvnog pritiska, holesterola… U Bosni i Hercegovinio nedostaju citostatici, ljekovi i supstance za onkološke pacijente.

Briselski portal Politico objavio je krajem januara ove godine da je u istraživanju o snabdjevenosti apoteka u 29 evropskih zemalja, uključujući članice EU, Tursku, Kosovo, Norvešku i Sjevernu Makedoniju, gotovo četvrtina prijavila nedostatak više od 600 vrsta ljekova. ,,Vlasti u Belgiji saopštile su da im u apotekama nedostaje blizu 300 vrsta ljekova. U Njemačkoj taj broj je 408, dok se u apotekama u Austriji trenutno ne može pronaći više od 600 vrsta ljekova. Spisak nedostajućih ljekova u Italiji je još duži i kreće se oko 3.000 vrsta…”, objavio je Politico.

Prema podacima Instituta za ljekove, Crna Gora je u samom vrhu po broju utrošenih ljekova – zauzima peto mjesto u Evropi. Indikativan je podatak, Apotekarske ustanove Montefarm, da je tokom protekle godine potrošeno više od dva miliona tableta lijeka za smirenje bromozepama, od 1,5 i tri miligrama. Pored ljekova za smirenje, tokom 2002, najveći promet ljekova bio je za liječenje kardiovaskularnih oboljenja, antibiotika, antireumatika.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAŠTO NEMA ORGANIZOVANOG OTKUPA VUNE NA SJEVERU: Od vrijedne sirovine do ekološkog otpada  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gašenjem tekstilne industrije u Crnoj Gori prije tri decenije, vuna je  od dragocjene sirovine postala ekološki problem,  jer se nepropisno odlaže i spaljuje u prirodi. Organizovan otkup ne postoji, a tradicionalni  način obrade i korišćenja te  sirovine i dalje se   čuvaju   samo kroz sporadične projekte

 

Gotovo da nema opštine na sjeveru države,  koja,  u krakoročne ili dugoročne planove unaprjeđenja poljoprivrede nije uvrstila i  stvaranje uslova za otkup vune. No i pored toga,  situacija je ista kao prije tri,  pet ili deset  godina, pa je samo nekoliko lokalnih uprava napravilo sitne  korake u obezbjeđivanju mogućnosti da se taj resurs bar djelimično  koristi. U ostalim djelovima Crne Gore, više se razmišlja o tome kako se riješiti vune kao otpada, nego kako je pretvoriti u neki upotrebljiv proizvod.

Prema zvaničnim podacima u Crnoj Gori se godišnje proizvede  oko  250 tona vune. Prema analizi na portalu seljak.me  to je dovoljno da pokrije površinu od pet fudbalskih stadiona ili da napuni preko 4.000 vagona. Vuna kao nusproizvod spada u 3. kategoriju, što znači da ima nizak rizik po bezbjednost zdravlja ljudi i životinja. Međutim, predstavlja  jako visok rizik po bezbjednost životne sredine.  Manji vodotoci, divlje deponije, rubovi livada i šumarci na sjeveru, lokacije su gdje stočari, nakon šišanja ovaca,  obično, odlažu vunu. Za taj problem u lokalnim komunalnim preduzećima  nemaju rješenje, pa takva odlagališta tretiraju kao i sve druge divlje deponije, to jest, uklone kad na to dođe red.

Crna Gora ima važeći Pravilnik o klasifikaciji i postupanju sa nusproizvodima životinjskog porijekla, koji vunu svrstava u treću kategoriju, koja se može prerađivati ali je dozvoljeno i njeno spaljivanje. Organizovan otkup ne postoji, a na sjeveru postoje dvije vunovlačare, jedna u Beranama i jedna u Bijelom Polju, koje rade povremeneo. No, kako kažu vlasnici, sve je manje i vune i posla. Vlačenje vune je isplativo samo za stanovnike tih opština, dok transport  iz drugih gradova značajno uveća troškove stočarima.

U Opštini Kolašin više puta su u okviru strateških planova pominjali ideje da se obezbijedi otkup i prerada vune. No, kao i mnogi drugi planovi i to je ostalo zaboravljeno. U lokalnoj upravi podsjećaju da se novi strateški plan razvoja privodi kraju, ali ne mogu da kažu da li će, u dijelu u kojem je planirano unaprjeđenje poljoprivrede, biti mjesta i za razradu ideja o boljem korišćenju  vune.

,,Nažalost, sve je manje i ovaca i vune, na području naše, kao i drugih opština. No, s obzirom na to da smo turističko mjesto, trebalo bi razmisliti o načinima da se podsjetimo tradcionalnih načina prerade vune i anliziramo kako se oni mogu uvezati sa turističkom ponudom. Ono što sada vidimo je da su odjevni predmeti ručno izrađeni od vune jako zanimljivi turistima i prodaju se po vrlo visokim cijenama. No, tim se bavi samo mali broj žena”, kažu u kolašinskoj službi za poljoprivredu.

Tvrde i da su očuvanje tog dijela tradicije pomogli i kroz podršku ženskom preduzetištvu. Tako su neke korisnice sredstava iz opštinskog budžeta namijenjenih preduzetnicama, bile upravo pletilje.

U okviru INTERREG V-B Adriatic-Ionian ADRION Programme, Opština Pljevlja minulih nekoliko godina  sprovodila je  projekat Vuna  kao izvanredna strateška prednost (WOOL as Outstanding Opportunity for Leverage), poznatiji pod akronimom WOOL.  Tim projektom rukovodio je  Tehnološki Park Pordenone SCPA, Italija i sporoveden je u šest  jadransko-jonskih država: Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Grčkoj. Dio aktivnosti sproveden i na Žabljaku, a dvije lokane uprave su taj način valorizacije vune podržale sa ukupno oko  200.000 eura.

U pljevaljskoj lokalnoj upravi podsjećaju da je cilj WOOL-a  da se valorizuje vuna kao bitan prirodni resurs i da se zaštiti kulturno nasljeđe ručno pravljenih proizvoda od vune. Za sve su to bili  ,,potrebni treninzi, razmjena dobrih praksi i izgradnja kapaciteta za lokalne umjetnike i zanatlije”. U toj opštini ima  10.000 ovaca, a 179 domaćinstava  imaju stada od preko 30 ovaca. Striža ovaca još se obavlja na tradicionalan način.

,,Opština je prepoznala važnost vune kao prirodnog resursa Crne Gore, koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji. Značaj vune naši preci i te kako su znali da cijene. Nažalost, sada se najveći procenat vune baca, jer ne postoji organizovani otkup vune. Tradicija predenja vune i uopšte obrade vune polako izumire, sve je manje mladih žena koje znaju da obrađuju vunu. Upravo je jedan od ciljeva radionica koje se sprovode u okviru projekta WOOL da se oživi tradicija pletenja, tkanja i uopšte obrade i pripreme vune za dalje korišćenje, kao i da se ukaže na to koliko je očuvanje ovog resursa, koji je ukorijenjen u našoj tradiciji, od izuzetnog značaja”, obrazlažu razloge za podršku  projektu iz pljevaljske Opštine.

Učesnice tog projekta su, tokom minulih godina, naučile vještine tkanja, pletenja, ali i šišanja (striže) ovaca, sortiranja i pranja vune.  U sradnji sa žabljačkom lokalnom upravom angažovani su i  eksperti, koji su izradili strategiju u kojoj je detaljno obrađeno trenutno stanje na teritoriji Crne Gore u vezi sa vunom, njenom zastupljenošću, tipu, kvalitetu i upotrebi.

Projekat Sve boje Crne Gore, podržan i od Vlade, i lani i uz partnerstvo Šavnika,  takođe je koncipiran tako da kroz sublimaciju nauke, tradicije i umjetnosti doprinese prezentaciji i popularizaciji kulturne baštine. Prije svega, vune kao  primarne tekstilne materije na sjeveru, a zatim i  autohtone flore i kreativnosti u umjetničkom izražavanju.

Još jedan od rijetkih primjera čuvanja tradicije, ali i valorizacije vune, već godinama opstaje u Bijelom Polju u radionici Niti. Članice tog udruženja  obilaze stočarska domaćinstva i za svoje buduće proizvode otkupljuju kvalitetnu sirovinu. Bojenje vune obavlja se na tradicionalan način, biljkama, što daje posebnu autentičnost onom što se proizvde u radionci. Na taj način, objašnjavaju  bjelopljske pletilje i tkalje, stvara se višestuka korist. Domaćinstva ne odbacuju vunu i njome  neće zagađivati okolinu,  već će od nje imaju  finansijsku korist, a radionica dobija  kvalitetnu sirovinu za svoje proizvode. U radionici se, između ostalog,  koriste ručni razboji prilagođeni za rad i osoba sa invaliditetom.

U domaćinstvu Asanovića u kolašinskom selu Vranještica kažu da godinama nijesu prodali ni kilogram vune. Na tavanu je nekoliko džakova oprane i uvlačane vune. Ostalo su bacilli ili zapalili. S nostalgijom se sjećaju 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka kada su ,,svaki gram” mogli da prodaju u otkupnoj stanici u Kolašinu. Sada je striženje ovaca. Tvrde,  samo neophodan, mukotrpan i veliki uzaludan  posao.

,,Ovce se strižu sa prvim vrućinama, vuna se klasira, čisti od onog što se  nakupi u runu po livadama. Ručno se pere, pažljivo i detaljno dok ne bude dovoljno bijela. To se obično ranije radilo na potocima, jer je bilo prakitičnije, a i potrebno je dosta vode da se spere sva prljavština.   Naravno, suši se na suncu, ‘češlja’ ili  šalje na vlačenje. Kuđelje se poslije svega toga predu na preslici i vretenu. Tek tada je spremna za pletenje ili tkanje”, objašnjava dug postupak pripreme vune za ručni rad u tom domaćinstvu. Vuna  se u svijetu koristi u mnogim oblastima privrede, od  građevine preko proizvodnje hrane sve do kozmetike. Ona je odličan termoizolator, može da posluži kao đubrivo u poljoprivredi, ona je najbogatiji prirodni izvor lanolina, koji koristi farmaceutska industrija.

 

Kako su nedavno izračunali u Organizaciji KOD, zbog  nepostojanja organizovanog otkupa vune,  svake godine se ,,baci”  više 150.000 eura.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJANJE CIJENA U CRNOG GORI: Enigmatična poskupljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom ovonedjeljnog Međunarodnog dana potrošača svi akteri koji utiču na formiranje cijena su izjavili da oni nijesu krivi za enormna poskupljenja. I dok, eto, na neobjašnjiv način cijene osnovnih proizvoda stalno rastu, potrošačima se, sem većih izdataka, ne nudi rješenje

 

U Crnoj Gori je, po zvaničnoj statistici, u riziku od siromaštva više od petine ukupnog stanovništva i čak svako treće dijete. Divljanje cijena posljednih godinu dana mnogima je donijelo veće probleme u preživljavanju, a Vlada, trgovci i ostali centri moći sve to ne shvataju nimalo ozbiljno.

Ove sedmice, 15. marta, obilježen je Međunarodni dan zaštite prava potrošača. Crnogorski potrošači ovaj dan dočekuju u uslovima veoma visokih cijena koje opterećuju njihov životni standard, saopšteno je iz Centra za zaštitu potrošača (CEZAP): „Uvažavajući sve ekonomske faktore koji utiču na cijene u uslovima slobodnog tržišta, CEZAP prepoznaje i nekorektno tržišno postupanje trgovaca koji drže visoke marže kao jedan od glavnih faktora koji doprinosi ovakvom stanju”, navodi se u saopštenju.

U CEZAP-u smatraju da postoji osnov za intervenciju države u tom dijelu, kako bi se zaštitili ekonomski interesi potrošača i njihov životni standard.

Vlada sa drži po strani ili svojim odlukama dodatno urušava ovaj položaj. Odnedavno više nemamo smanjenu stopu akciza na gorivo, pa je došlo do rasta cijene goriva koje je sada jedno od najskupljih u regionu. I dok cijene goriva padaju na svjetskom tržištu, kod nas su zbog akciza već dva puta povećane.

Vlada će odlučiti da li će ponovo umanjiti akcize na gorivo zavisno od kretanja cijena naftnih derivata na svjetskoj berzi od poremećaja na tržištu, saopštili su iz Ministarstva finansija.

Da kretanje cijena na našem ne zavisi toliko od cijena na globalnom tržištu pokazala je analiza Konsultantske kuće Fidelity Consulting. Oni su uporedili cijene proizvoda u Crnoj Gori iz decembra 2022. i decembra 2021. sa cijenama na globalnom nivou i došli su do sljedećih podataka: cijene ulja i masti u Crnoj Gori porasle su za 21 odsto, uprkos tome što su na globanom nivou pale za čak 23 odsto. I sa ostalim proizvodima u Crnoj Gori su oboreni rekordi. Cijene hljeba i žitarica u Crnoj Gori porasle za 31, a na globanom nivou za samo pet odsto; cijene mesa u Crnoj Gori porasle su za 20 odsto, a na globanom nivou za svega jedan odsto; cijene mlijeka, sira i jaja u kod nas su porasle za 48 odsto, a na globanom nivou za svega tri odsto.

I nedavna analiza Vijesti pokazala je da su cijene pojedinih osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori slične ili čak više u odnosu na balkanske članice Evropske unije – Hrvatsku i Sloveniju, iako su prosječne zarade znatno niže nego u ovim zemljama. Analiza je pokazala da jedan paket 10 osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori košta 16,33 eura, u Hrvatskoj 13,82 eura, a u Sloveniji 16,84 eura. Međutim, prosječna februarska neto plata u Crnoj Gori iznosila je 757 eura, u Hrvatskoj 1.026, dok je ona u decembru 2022. godine u Sloveniji iznosila 1.419 eura. To znači da se sa prosječnom platom u Crnoj Gori iz 46 navrata mogu kupiti ovih 10 namirnica, u Hrvatskoj 74 puta, dok bi u Sloveniji trebalo čak 84 odlaska u prodavnicu da potrošite mjesečnu zaradu.

Sindikat, a stidljivo i Vlada, za povećanje cijena krive velike marže trgovaca, dok iz trgovačkih lanaca kažu da nisu povećavali marže i da su na rast cijena uticale visoke dažbine države, kao i poskupljenje proizvoda kod proizvođača i dobavljača. Iz Unije slobodnih sindikata su pozvali Vladu da ograničavanjem marži stane na put „zloupotrebama trgovinskih lanaca”. Iz Ministarstva ekonomskog razvoja najavili su da će nastaviti dijalog sa trgovcima naglašavajući da bilo kakvo ograničavanje cijena nosi brojne rizike. Takođe, saopštili su da su u dogovoru sa predstavnicima trgovačkih lanaca kreirali program Stop inflaciji, koji podrazumijeva definisanje antiinflacione korpe koja će sadržati najmanje po jedan artikal od 25 osnovnih namirnica.

„U ovom trenutku uključeni su trgovački lanci: Voli, Laković, Mercator, Franca. Imamo najave da će i drugi lanci i prodavnice da se uključe u ovu priču“, rekao je ministar ekonomije Goran Đurović i dodao da je to čin društveno-odgovornog poslovanja. On je pojasnio da izbor konkretnog artikla iz definisane liste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu u skladu sa prethodno postignutim dogovorom.

Iz Sindikata su podsjetili da je Vlada u maju prošle godine, osim ograničavanja marže, uvela i nultu stopu PDV-a na brašno, hljeb, so i ulje, ali da je ona od 1. januara ove godine prestala da važi, tako da su za taj iznos ovi proizvodi dodatno poskupjeli. Oni od Vlade i ministra finansija Aleksandra Damjanovića zahtijevaju i da ponovo aktiviraju odluku koja je prestala da važi krajem februara, o umanjenju akciza na goriva u iznosu ne manjem od 40 odsto.

Napominju iz Sindikata da je potrebno stati na put zloupotrebama trgovinskih lanaca, koji često u međusobnim dogovorima i „igrama podizanja cijena“ sami utiču na podizanje marži, što u finalnom dovodi do rasta cijena namirnica. Poručili su i da je  običnom građaninu jasno da je inflacija znatno veća od zvanične, posebno zbog činjenice da su osnovne životne namirnice u prethodnih godinu dana poskupile i do 100 odsto.

Iz najvećeg trgovinskog lanca Voli tvrde da oni nijesu krivi za povećanje cijena. Navode i da su cijene u EU, na primjer u Mađarskoj, porasle čak do 26,2 odsto i navode da su u Crnoj Gori na osnovu analize 500 najprodavanijih artikala, cijene u martu ove godine u odnosu na prethodnu godinu veće 15,7 odsto. „Razlog za povećanje cijena u Crnoj Gori su poreski nameti i povećanje poreza na dobit sa devet na 15 odsto, uvođenje akciza i inflacija. Svako uvećanje i uvođenje poreza i akciza mora dovesti do povećanja cijena, a činjenica je da se nabavka uglavnom oslanja na uvoz“, saopštili su iz Volija.

Ispada da se pravi razlozi enormnih poskupljenja, prema različitim izjavama onih koji na cijene utiču, ne mogu utvrditi.

Najnovija vijest glasi da je Ministarstvo ekonomskog razvoja je u dogovoru sa predstavnicima trgovačkim lanaca kreiralo program “Stop inflaciji”. On podrazumijeva definisanje antiinflacione korpe koja će sadržati najmanje po jedan artikal od 25 osnovnih namirnica.

,,U ovom trenutku uključeni su trgovački lanci: ‘Voli’, ‘Laković’, ‘Mercator’, ‘Franca’, ‘Aroma’. Imamo najave da će i drugi lanci i prodavnice da se uključe u ovu priču”, rekao je ministar Goran Đurović i dodao da je to čin društveno-odgovornog poslovanja. On je pojasnio da izbor konkretnog artikla iz definisane liste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu sa prethodno postignutim dogovorom.

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo