Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka i zadugo bila najjača fabrika ne samo u ovom gradu već i na čitavom sjeveru. Na platama, koje su primali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata, što je i sama bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem nije osvojila koju nagradu i priznanje. Polimka je nesebično pomagala svima. Opremala je bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima kojima je to bilo potrebno. I sve je tako bilo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tržište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije. Fabrika je nekako preživljavala do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože”. Bivši radnici ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu. Danas se čak ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su, prema riječima radnika, bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo prorade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Bivša Fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti u barem deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli nastaviti rad nezavisno od ugašenog giganta.

Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla raditi i samostalno. Pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao nastaviti da pruža usluge i radi nezavisno od fabrike celuloze. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Beranska Fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije, na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju „sa suzom u oku”, prisjećaju se novinari koji su tome prisustvovali, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici s pjesmom su otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio 800 radnika. Zatvorena je i nakon takozvane doinvesticije, ili, kako bi danas kazali, dokapitalizacije, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

Krajem devedesetih papirni blok ponovo je pokrenut formiranjem Fabrike papira Beranka, koju je na ruševinama nekadašnjeg giganta otvorio u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović, pobjednički, s osmijehom na licu, nedugo nakon razlaza s Bulatovićem. I bivši i sadašnji premijer danas okreće glavu i ne interesuje ga privatizacija te kompanije iz 2004. godine, koja je, kao uostalom i skoro sve privatizacije u Beranama, završila neslavno.

Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. Novi vlasnik srušio je ciglanu, opet jedinu u državi, a od obećanja o izgradnji nove nije ostalo ništa. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi Berana, danas radi svega dvije stotine.

I u Bijelom Polju nekada je radilo više od deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Umro je čuveni Vunarski kombinat Vunko, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi. Sve do prije dvije godine, fabrika koja pod krovom ima površinu od preko četiri hektara, nemilice je čerupana, a završni udarac zadaće joj neki od tajkuna koji će kompletnu imovinu kupiti za oko tri miliona eura, na koliko će se, po dobro obaviještenim izvorima, svesti cijena u procesu stečaja, od početnih deset miliona.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada na aparatima je.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu, gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, kao ni veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore. U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena Fabrika izolacionih materijala Termovent, Fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao bez čuvenog hotela Plavsko jezero, sa 250 kreveta, čiji je gazda od jedne banke uzeo 2,5 miliona eura kredita, navodno zbog rekonstrukcije zdanja u Plavu, a pare utrošio u svoju firmu u Podgorici. Za radnike ne haju ni on ni sudovi.

Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Vlast uskoro kreće u kampanju za predsjedničke izbore. Obećavaće brda i doline. Mogu li obećati da će nam vratiti sve opljačkane fabrike i uništene brendove? Mogu li nam obećati da ćemo živjeti bolje nego kada su nas zadesili oni? Mladi i lijepi.

Tufik SOFTIĆ