Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

1500

Objavljeno prije

na

U rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima. I kad su  ratovali i kad su pljačkali.  Opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim

 

Pada u zaborav prošlonedjeljna priča o Milanu Roćenu i njegovim govedima. Ili, ako neko više voli, o govedima iz Rasove i njihovom Milanu. Prebrzo. Šteta je što nijesmo  čuli   šta o domaćoj verziji „afere  duboko grlo“ ima da kaže gospodin „duboki džep“.

Mada će ga istorija pamtiti po sposobnosti da iz prve sa dva prsta ubaci u džep  100.000, Slavoljub Stijepović i dan danas nosi titulu Generalnog sekretara predsjednika Crne Gore. Ne znamo da li Migo tamo nešto radi. Ali,  možemo da pretpostavimo kako je to biti predsjednik kome je jedan od dvojice najbližih saradnika (pre)lak na kovertu, a drugi (pre)brz na jeziku.  A možemo i da zamislimo kakav je to predsjednik, koji ih je sastavio.

Nalik onim „pticama koje nikad ne polete“, imamo i priče koje nikad ne završe na naslovnim stranama. A zaslužile su.

Iako još nije pripremila koncesioni akt za „valorizaciju“ crnogorskih aerodroma, Vlada uveliko pregovara sa potencijalnim investitorima, zainteresovanim da našu „zlatnu koku“  uzmu u višedecenijski zakup. Z a naše dobro. O tim razgovorima/pregovorima  „kada im vrijeme nije“ obavijestila nas je turska ambasadorka u Crnoj Gori Songul Ozan.

„Postoje pregovori turskih investitora sa crnogorskim institucijama“, rekla je Songul, ubijeđena kako će buduća (već pripremljena?)  odluka biti zakonita.  „Svakako, odluka Vlade će biti u zakonodavnim okvirima ali mi očekujemo pozitivan ishod“. A zašto i ne bi kada pregovori, kaže, „traju već dugo vremena“.

Naši nam još nijesu ponudili valjano objašnjenje te, pomalo nelagodne, situacije. Možda ne stižu od preuzetih obaveza. Tako se premijer početkom nedjelje pojavio na otvaranju obnovljene fabrike aluminijskih legura, nekadašnjih Silumina, u krugu ugašenog  KAP-a. Tu  je obznanio da je „uzdizanje novog KAP-a“, praćeno „histeričnom željom da ovaj projekat ne uspije“. A da otvaranje nove fabrike „prkosi skepticima i oponentima savremenog razvoja“.

Marković  nije pojasnio – da li su njegovi prethodnici iz DPS-a (i uz njegovu pomoć) ranije fabriku silumina zatvorili, a Kombinat doveli do bankrota „prkoseći oponentima“ ili pomažući domaćim i stranim profiterima; zašto stečaj u KAP-u traje već šestu godinu; zna li za podatak da Uniprom KAP, kompanija Veselina Pejovića koja upravlja KAP-om u stečaju uz prošlogodišnju neto dobit veću od četiri miliona, ima samo jednog zaposlenog?

Vlada ove sedmice pokušava da prećuti i snimke i fotografije koji svjedoče o devastaciji nekadašnje „Suze Evrope“. Ono što im nije pošlo za rukom prije nepunih 15 godina, kada su planirali da za račun profita probranih „strateških investitora“ Taru pretvore u vještačku akumulaciju za potrebe niza HE na Drini, Vladi i njenim ino-partnerima uspijeva danas. Mogli bismo, tako, umjesto Tare dobiti baru. Stariju i ljepšu.

Politička vijest nedjelje stigla nam je iz Vrhovnog suda. Tamo su, pod komandom Vesne Medenice, zauzeli stav prema kome se odluke Skupštine više ne mogu osporavati pred domaćim pravosuđem (izuzetak je Ustavni sud). Poslanici vladajuće većine više ne moraju da brinu o tome da bi   njihove problematične odluke o izboru podesnih i smjenama nepodobnih članova savjeta, agencija, regulatornih tijela mogle biti osporene na sudu. Onako kako su sudovi uradili u slučajevima Gorana Đurovića, Nikole Vukčevića, Vanje Ćalović-Marković, Irene Radović…

Još su pravnici, u čudu, vrtjeli glavom na naum sudija Vrhovnog suda da se poslanici vladajuće većine unaprijed amnestiraju odgovornosti za svoje odluke (dok se  oni iz opozicije i dalje mogu „staviti u pritvor“ bez prethodnog skidanja imuniteta) a iz sjedišta pravosuđa stigla je još jedna vesela vijest. Po treći put  za predsjednicu Vrhovnog suda izabrana je Vesna Medenica.

Medenicu su u naumu da dobije treći mandat, iako u Zakonu piše da može biti birana samo dva puta, podržali prvo sudije na Opštoj sjednici Vrhovnog suda, a potom i članovi Sudskog savjeta. Jednoglasno.

„Da je bio samo jedan glas protiv“, kazala je Medenica, ona bi razmislila da povuče svoju kandidaturu. Pa recite da jedan glas nije važan.

Neka bude pomenuto – u rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima, i kad su vodili ratove i kad su pljačkali.  Nećemo slaviti. Samo – opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

U zemlji privida

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik je pozvao saučesnike da zajedno stvaraju privid kako se ovdje nešto bira. Svi znaju da je to tako. Svejedno, privid postaje jedina moguća stvarnost

 

I ljući protivnici režima obično kažu: na ljetošnje izbore ne treba izaći jer će ih vlast pokrasti. Drukčiji je naš slučaj. Izbori su davno pokradeni. Stenogrami. Koverte. Državni udar. Partijske berze rada. Klijenti. Ucjene. Paralelni spiskovi. Fantomski birači… I pride korona, stilizovano vanredno društveno stanje, kao naručeno.

Predsjednik je samo pozvao dragovoljce, saučesnike da zajedno proizvode privid kako će se tu nešto birati. Svi znaju da je to tako. I on, i njegova partija i policija, i opozicija, i birači, i Brisel, ambasade i oni koji su ih ovamo poslali. I svi znaju da će na dan pohoda na birališta sto biti pospremljen i posmatrači u bijelom će moći da primijete uobičajene proceduralne propuste. Dokaze da smo ljudi, pa samo zato sve nije bilo savršeno. Svejedno, svijet privida poprima obličje stvarnosti. Jedine moguće.

Iz Brisela su otvaranjem posljednjeg poglavalja na dugom našem putovanju u EU, oglasili na čijoj su strani. Njih to ništa ne košta, nećemo mi još dugo tamo, a otvaranje će imati velelepnu upotrebnu vrijednost na domaćem igralištu. Kad grune iz svih propagandnih oruđa, gora i voda će se tresti. Na jednoj strani mrak, litijašenje, opoziciono nasilje, a na drugoj svijetli horizonti. Vlast će podsticati i ojačavati ono najgore što Crna Gora može da proizvede, kako bi imala protivnika po svojoj mjeri. Ona drugačije ne može. Opozicioni prvaci zavjetno šute oko Đukanovićeve pozivnice. Čekaju ko će prvi zagaziti u blatnu rijeku i izgovoriti: „Još ovaj put, gotov je“. Kad najgori određuju putokaze i uspostavljaju norme, to je prizor sunovrata društva.

Sve po starom ipak nije. Sporazum o budućnosti, potpisali su lani poslanici svih parlamentarnih opozicionih partija, na protestu građana na poziv pokreta Odupri se. Ni to nije bila najvažnija novost, tih veličanstvenih noći. Uslove za izbore su inicirali, tražili građani koji su kao nikada poslali poruku kako odbijaju da budu objekt bilo čije volje. Taj vlastiti uzlet, svakog od tih ljudi obavezuje. Tražiti od njih da izađu na bezuslovne izbore, isto je što tražiti da poreknu sebe. Postanu opsluživači sistema koji ih pretvara u robove.

Suzavci, kordoni, Milivoje Katnić u transu. Kidnapovana Budva. U ime Crne Gore. Sve to smo vidjeli, devedesetih. Pancire i progone onih koji su iz njihovih čeljusti mržnje pokušavali da iščupaju Crnu Goru. Veliki obrti za Vođu i skutonoše su samo igra predznaka. Sve mijenjati da se ništa ne promijeni. Jedino, da se otvore novi horizonti za zgrtanje moći. Tome služe prividi izbora.

Mnoge maske će se otopiti. Pretrajaće one ideje za koje se njihovi zagovornici budu žilavo borili. Dobre ili loše. Svaki dan opstanka ove vlasti čini sudbinu države neizvjesnijom. Treba nam Crna Gora za sve. Sve ostalo smo probali. Ponor je sve bliži. Bojkot lažljivih izbora bio bi krik upozorenja nad provalijom.

Aljkav, polovičan bojkot bio bi lak plijen vlasti. Odgovorno neučestvovanje glavnih opozicionih i alternativnih snaga u izbornoj pljački svjedočilo bi o rađanju volje za samopoštovanjem. Uvodilo bi Crnu Goru u svijet mogućnosti. To je jedini izgledan put za formiranje prelazne vlade, koja bi stvorila uslove za slobodne izbore u Crnoj Gori. Prve u njenoj istoriji. Ta vlada bi bila ljekovita za društvo razoreno podjelama. I za DPS i satelite: obuzdala bi ih da ne srljaju u nova nasilja.

Vlast želi da se građani boje nje, jer se ona boji. Najviše strahuju od kreativnog otpora i solidarnosti. U srcu velikih gibanja, iza grupnih scena, uvijek se kriju ljudske sudbine koje najvjerodostojnije dočaravaju prirodu svijeta u kojem živimo. U njima se ogledamo svi mi. U petak, kad ovaj broj Monitora bude na kioscima, u podgoričkom sudu održaće se završno suđenje po tužbi bivše viceguvernerke protiv CBCG i guvernera Radoja Žugića, za zlostavljanje na poslu. Krenulo je prije tri godine. Tokom njih je Irena Radović vrijeđana, progonjena, nalagano joj je da čini bezakonje. Odlukom vladajućih deputata u parlamentu (uz ispomoć Draginje Vuksanović-Stanković) ostala je bez posla. Dok je ležala u bolnici. Kad se izuzmu detalji: jedna je osoba u državi koju je pojeo režim, odbila da služi režimu.  Solidnost, tako neobična u našem malom kraju.

Za pobunu i za nepristajanje račun je visok. Mnogi nisu kadri da ga podnesu. Irena Radović nije odustala od sebe. Zato je pobjednica. Ishod suđenja ništa tu ne može promijeniti. Možda ćemo i mi jednom biti pobjednici. Ono, kad shvatimo šta je jedna Irena značila u zemlji privida. I kad njen slučaj postane naš.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Slobodni ljudi

Objavljeno prije

na

Premijer tvrdi da se policijskom silom u crnogorskim opštinama guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje, priželjkuje ga. Ova vlast se plaši ljudi poput Omera Šarkića, koji je je priveden jer je mirno u Podgorici izražavao solidarnost i protest protiv nasilja u Budvi. Plaši se pobune slobodnih ljudi. To nijesu scenariji na koje su navikli

 

Brutalnim policijskim nasiljem gašene su ovih dana i noći pobune građana širom Crne Gore.  Prvo u Budvi, gdje je sve i počelo, nakon što je dio tamošnjih građana ustao zbog otimanja lokalne vlasti opoziciji od strane vladajuće DPS, par mjeseci pred izbore. Potom  redom, u ostalim gradovima. Gdje god bi se pojavila solidarnost sa pobunjenim Budvanima, a nakon što su internet preplavili snimci u oblacima suzavaca i pod policijskim čizmama, upotrijebljena je gola sila da se ta solidarnost uguši. Svuda gdje bi proklijalo zrno otpora.

Premijer Marković kaže da policijskom silom guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje. Ona ga priželjkuje. Da bi ga, kad se desi, maskirala u antidržavno djelovanje, koje samo ona može zasustaviti. Silom. Da su pobune antidržavne, pojasnili su i sa zvaničnih adresa. Savjet za građansku kontrolu policije proteste u crnogorskim gradovima nazvao – „pobunom protiv države“. Zbog toga,  eto, policijska sila „ne može prestati“.

Policija  reaguje baš onako kako je to u parlamentu i najavio premijer Duško Marković: „Ako ne bude mjesta razumu, policija može da riješi stvari za 15 minuta“. Za premijera Markovića je sasvim razumno do u beskraj pristajati na nasilje njegove partije. Na izborne krađe i otimanje vlasti prekrjanjem političke volje i silom. Na nasilje institucija koje su pod njihovom kontrolom. Konačno, po Markoviću je izgleda razumno i prestati biti slobodan čovjek. Onaj koji misli svojom glavom, gleda svojim očima, osjeća nepravdu, i ustaje protiv nje. Onaj koji nije pristao da razumno živi pognute glave i u strahu. Takvog se ova vlast, u stvari,  najviše plaši.

I baš zato je antidržavno djelovanje postalo ne samo „bacanje tvrdih predmeta na policiju“, nego i mirno sjedjenje na ulici u znak solidarnosti i otpora prema sili.  Zbog takve strašne  i nedozvoljene antidržavne aktivnosti, u pritvoru u Podgorici, između ostalih, završio je i bloger, građanski aktivista Omer Šarkić. Neko ko se decenijama bori za pravednu Crnu Goru. Zemlju svih, ravnopravnih. Bez nacionalnih rovova. Koji nerazumno odbija da zatvori oči pred nasiljem. Ko god bio žrtva.  Da je više takvih, zna i DPS, ovakve države, u kojoj vlada sila, strah, kriminal i korupcija, ne bi  bilo. Ali bi bilo Crne Gore. Divne zemlje. Suverene.

Pobune slobodnih ljudi vlast se najviše plaši jer to nijesu scenariji na koji su navikli. Oni scenariji po kojima se podignu tenzije, izazove nasilje i strah parališe društvo, pa dvije zavađene strane sjednu za sto da pregovaraju. Sve je očiglednije da je namjerno naprečac donešen Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je vrh vlasti znao da će to izazvati ogromne tenzije i podjele u društvu.  DPS je u glavnog oponenta ciljano pretvorio  mitropolita Amfilohija. Poznatog partnera, iz vremena ratova i biznisa. I najnovijim policijskim akcijama vlast želi da napumpa i ojača nazadnjačke ideje i njihove zagovornike. Razboitrost u atmosferi pijanstva u krčmi, djeluje kao slabost i malodušnost.

Vlast,  ako ćemo pravo, poodavno nema izbora. Ovakva kakva je, ona zbog očuvanja moći i ogrmnnog bogatstva privilegovanih mora podizati tenzije kako bi  građane koji protestuju zbog korupcije,  a koje su organizovali aktivisti pokreta Odupri se,  pretvorila u nacionalne i domoljubive trudbenike. To je za njih  poznati teren. Na kom igraju tri decenije. Uspješno. Predstavljajući se svijetu da su garant stabilnosti.

Za razliku od vlasti, mi imamo izbor. To nas čini odgovornima za budućnost ove zemlje. Vrijeme je da se okupe slobodni ljudi. Da ustanu protiv sile DPS-a. Da ne pristanu na nacionalne rovove. Tako ni Zapad ne bi mogao zatvarati oči pred činjenicom da su Đukanović i njegov režim glavni uzrok nestabilnosti i tenzija, koje potresaju Crnu Goru.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vidiš li, Evropo

Objavljeno prije

na

Valjda i Evropa vidi nasilje u Budvi. I spremnost ovdašnje vlasti da ga izazove i sprovede. Zato nije dovoljno da bude samo zabrinuta. Nego i da vidi da ova vlast nije faktor stabilnosti. Ni ovdje ni u regionu. Već suprotno. Za nestabilnost i izazivanje haosa uvijek će naći partnera. I kod kuće i u regionu

 

Jedno je poručeno iz Budve:  DPS neće pristati na demokratsku smjenu, a svoju trodecenijsku vladavinu braniće svim raspoloživim sredstvima.  Ako ne budu dovoljne izborne krađe, strah, državni udari, politička i druga korupcija,  doći će na red i golo  nasilje.  Slike budvanskih opštinskih funkcionera koji leže na zemlji, pod policijskom čizmom, jasna su poruka i za jesen –  državni izbori, biće u najboljem slučaju,  kao dosadašnji – tek  predstava. Drugo ime za pljačku.  Oni koji izađu na takve izbore, i koji pogaze svoje potpise i ugovor sa građanima, nijesu opozicija, šta god pričali,  već saučesnici vlasti u zločinu otimanja prava na slobodan izbor.

I prije Budve bilo je jasno da skorašnji najavljeni izbori  ne mogu biti ni fer ni demokratski. I to ne samo  zbog svih onih boljki domaćeg izbornog sistema koje su ostale netaknute. I spremnosti vladajuće partije da pogazi sve zakone i Ustav kako bi ostala tu gdje je. Ili zbog toga što se u opoziciji uvijek nađe partner da u tome pripomogne. Mnoštvo je i drugih znakova.  Kako, recimo, očekivati poštenu utakmicu  i sprovođenje zakona, u zemlji u kojoj sudije kradu na izborima, a ministar pravde moli predsjednike sudova da vrate mandate koji su – oteli. Kršeći ogoljeno Ustav i zakone.

Ili, kako se nadati fer izborima u zemlji u kojoj je u trci za specijalnog tužioca samo jedan kandidat. I to isti onaj  koji je više puta  poslužio DPS-u da ostane na vlasti. Vodeći, recimo,  čuveni slučaj,  državni udar, čije je montiranje poslužilo DPS-u da 2016. godine ostane tu gdje je. Učestvujući tako u stvari i sam u državnom udaru koji je sprovela vladajuća partija. Kako očekivati fer izbore kada će specijalni tužilac biti opet onaj isti koji je ugušio aferu Koverta, koja je prijetila da sruši vlast. I konačno,  koji je i sam akter slične korupcionaške afere u tužilaštvu. Afere koja je svjedočila  o tome kako se kovertama u tužilaštvu plaća sloboda.  Umjesto odgovornosti rukovodioca tužilaštva, dobili smo hapšenje kurira. Ili, konačno, tužilac koji je poslao specijalni policijski tim u Budvu, da plaši odbornike opozicije.

Prije Budve bilo je i dovoljno znakova da vlast, ne samo da računa na nasilje na izborima, nego i da ga izaziva, kako bi se održala. Da bi ugasila građanski otpor koji je uslijedio nakon afere Koverta, vlast je posegla za donošenjim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ne da bi rešavala crkveno pitanje, nego da bi podigla nacionalne tenzije i produbila podjele. Da je zaista htjela da riješi to pitanje, ne bi se zakon usvajao preko noći, uz prisustvo policije. I konačno, da je zaista htjela da riješi to pitanje, ne bi se razgovori sa Miropolijom otegli u nedogled.

Zato je poziv lidera Građanskog pokreta URA, Dritana Abazovića sa poprišta iz Budve, da se sačuva mir, možda najvažnija poruka ove nedjelje. „U ovom trenutku građani čuvaju mir, a policija i Vlada uporno pokušavaju da ga naruše. Nasilje koje je jutros pokazano je pokazna vježba za nešto što treba da se desi ili u narednim danima ili na narednim izborima”, poručio je Abazović  ispred zgrade Opštine Budva.

Valjda i Evropa vidi nasilje u Budvi. I spremnost ovdašnje vlasti da ga izazove i sprovede. Zato nije dovoljno da bude zabrinuta. Nego i da vidi da ova vlast nije, kako se to kaže, faktor stabilnosti. Ni ovdje ni u regionu. Već upravo suprotno. I da će za nestabilnost i izazivanje haosa uvijek naći partnera. I kod kuće i u regionu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo