Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

1500

Objavljeno prije

na

U rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima. I kad su  ratovali i kad su pljačkali.  Opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim

 

Pada u zaborav prošlonedjeljna priča o Milanu Roćenu i njegovim govedima. Ili, ako neko više voli, o govedima iz Rasove i njihovom Milanu. Prebrzo. Šteta je što nijesmo  čuli   šta o domaćoj verziji „afere  duboko grlo“ ima da kaže gospodin „duboki džep“.

Mada će ga istorija pamtiti po sposobnosti da iz prve sa dva prsta ubaci u džep  100.000, Slavoljub Stijepović i dan danas nosi titulu Generalnog sekretara predsjednika Crne Gore. Ne znamo da li Migo tamo nešto radi. Ali,  možemo da pretpostavimo kako je to biti predsjednik kome je jedan od dvojice najbližih saradnika (pre)lak na kovertu, a drugi (pre)brz na jeziku.  A možemo i da zamislimo kakav je to predsjednik, koji ih je sastavio.

Nalik onim „pticama koje nikad ne polete“, imamo i priče koje nikad ne završe na naslovnim stranama. A zaslužile su.

Iako još nije pripremila koncesioni akt za „valorizaciju“ crnogorskih aerodroma, Vlada uveliko pregovara sa potencijalnim investitorima, zainteresovanim da našu „zlatnu koku“  uzmu u višedecenijski zakup. Z a naše dobro. O tim razgovorima/pregovorima  „kada im vrijeme nije“ obavijestila nas je turska ambasadorka u Crnoj Gori Songul Ozan.

„Postoje pregovori turskih investitora sa crnogorskim institucijama“, rekla je Songul, ubijeđena kako će buduća (već pripremljena?)  odluka biti zakonita.  „Svakako, odluka Vlade će biti u zakonodavnim okvirima ali mi očekujemo pozitivan ishod“. A zašto i ne bi kada pregovori, kaže, „traju već dugo vremena“.

Naši nam još nijesu ponudili valjano objašnjenje te, pomalo nelagodne, situacije. Možda ne stižu od preuzetih obaveza. Tako se premijer početkom nedjelje pojavio na otvaranju obnovljene fabrike aluminijskih legura, nekadašnjih Silumina, u krugu ugašenog  KAP-a. Tu  je obznanio da je „uzdizanje novog KAP-a“, praćeno „histeričnom željom da ovaj projekat ne uspije“. A da otvaranje nove fabrike „prkosi skepticima i oponentima savremenog razvoja“.

Marković  nije pojasnio – da li su njegovi prethodnici iz DPS-a (i uz njegovu pomoć) ranije fabriku silumina zatvorili, a Kombinat doveli do bankrota „prkoseći oponentima“ ili pomažući domaćim i stranim profiterima; zašto stečaj u KAP-u traje već šestu godinu; zna li za podatak da Uniprom KAP, kompanija Veselina Pejovića koja upravlja KAP-om u stečaju uz prošlogodišnju neto dobit veću od četiri miliona, ima samo jednog zaposlenog?

Vlada ove sedmice pokušava da prećuti i snimke i fotografije koji svjedoče o devastaciji nekadašnje „Suze Evrope“. Ono što im nije pošlo za rukom prije nepunih 15 godina, kada su planirali da za račun profita probranih „strateških investitora“ Taru pretvore u vještačku akumulaciju za potrebe niza HE na Drini, Vladi i njenim ino-partnerima uspijeva danas. Mogli bismo, tako, umjesto Tare dobiti baru. Stariju i ljepšu.

Politička vijest nedjelje stigla nam je iz Vrhovnog suda. Tamo su, pod komandom Vesne Medenice, zauzeli stav prema kome se odluke Skupštine više ne mogu osporavati pred domaćim pravosuđem (izuzetak je Ustavni sud). Poslanici vladajuće većine više ne moraju da brinu o tome da bi   njihove problematične odluke o izboru podesnih i smjenama nepodobnih članova savjeta, agencija, regulatornih tijela mogle biti osporene na sudu. Onako kako su sudovi uradili u slučajevima Gorana Đurovića, Nikole Vukčevića, Vanje Ćalović-Marković, Irene Radović…

Još su pravnici, u čudu, vrtjeli glavom na naum sudija Vrhovnog suda da se poslanici vladajuće većine unaprijed amnestiraju odgovornosti za svoje odluke (dok se  oni iz opozicije i dalje mogu „staviti u pritvor“ bez prethodnog skidanja imuniteta) a iz sjedišta pravosuđa stigla je još jedna vesela vijest. Po treći put  za predsjednicu Vrhovnog suda izabrana je Vesna Medenica.

Medenicu su u naumu da dobije treći mandat, iako u Zakonu piše da može biti birana samo dva puta, podržali prvo sudije na Opštoj sjednici Vrhovnog suda, a potom i članovi Sudskog savjeta. Jednoglasno.

„Da je bio samo jedan glas protiv“, kazala je Medenica, ona bi razmislila da povuče svoju kandidaturu. Pa recite da jedan glas nije važan.

Neka bude pomenuto – u rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima, i kad su vodili ratove i kad su pljačkali.  Nećemo slaviti. Samo – opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Struka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krize su doba kada nam struka posebno treba.  Zdravstvene vlasti koje ne lažu jer su vlast ili opozicija. Novinari koji postavljaju neugodna pitanja ko god sjedio ispred njih.  Zato je i ekspertska vlada, rješenje koje možda jedino može  pomoći  Crnoj  Gori  da se izbavi  od  teških posljedica kovida i višedecenijske vlasti DPS.  Vrijeme je i da se mi naviknemo da  struku ne gledamo kroz partijska, vjerska i druga osjećanja

 

Opet smo lideri u regionu.  Po broju oboljelih od korone. Ali ovoga puta, za tu titilu nije zaslužna vlast, nego građani. Jer su neodgovorni. Tako bar kažu nadležni u zdravstvu. Proljetos, kad  se i zdravstvena i državna vlast hvalisala kako smo korona fri destinacija, zasluge za to nijesu adresirali  građanima, nego sebi. Logično.

Skoro da ti dođe da suzu pustiš kad, recimo,  Verica Miranović, šefica Operativnog štaba Nacionalnog koordinacionog tijela, na TV Vijesti objašnjava kako je premijer dolazio na sastanak i pričao sa članovima NKT-a  „puna dva sata“.  Ej.   Prosto ti  odmah bude jasno da je sve preduzeo što je do njega, i da  ni on, niti Vlada, a časti mi ni NKT nijesu krivi za rast oboljelih.  Nego građani. A i dobro je, sad bar znamo da je premijer živ. I da bdi nad našim zdravljem. Poslije izbora nije se oglašavao, iako je epidemija upravo buknula nakon 30. avgusta.  Glasnuo  se, istina, tvitom  –  „da je vječna“,  uoči  kontramitinga u Podgorici.  Bio je prilično strog kad su se okupljali njegovi neistomišljenici, ali valjda  kad ideš na patriotski skup sa svojima, kao što su to činili i članovi NKT,  i obaviješ se crnogorskom zastavom, nema šanse da se  zaraziš.  Drugo je kad  se ide  na litije.

Istina je i da je bilo „struke“ koja je  patriotske skupove vidjela  kao razlog za rast oboljelih, ali ne i litije. Ili su možda vjerovali da ima veće svetinje od života. I struke.  Ovdje je, istina, lakše vjerovati u božju milost, nego u struku. Kako da vjeruješ struci koja kaže da sve funkcioniše besprekorno, dok oboljeli od kovida leže po klupama ispred bolnica.  Kao kad ono, na primjer, Jevto Eraković, direktor Kliničkog centra Crne Gore,  ispred nikšićke bolnice, kaže da je sve kako treba, dok se u bolnici dešava kolaps, a bolesni od korone prebacuju u bolnicu u Brezoviku.  Ili kad šefica Operativnog štaba, ne trepnuvši  kaže  da „zdravstveni sistem funkcioniše besprekorno“.  Valjda nas zbog toga napuštaju ljekari i odlaze u evropske zemlje. Ne mogu da podnesu ovo savršenstvo.

Još je jedna struka bila u fokusu ove nedjelje. Novinarska. Veliku pažnju javnosti privukao  je intervju Dritana Abazovića, lidera pobjedničke liste Crno na bijelo na RTCG-u, koji je vodila novinarka Duška Pejović. Gorele su društvene mreže zbog pitanja koje je novinarka uputila Abazoviću. Treba ipak spustiti loptu. I reći istinu. Intervju je imao profesionalnih propusta i nesrećnih formulacija. Ali veći problem je u tome što takve, polemičke intervjue, do sada sa predstavnicima vlasti nijesmo gledali na „Javnom servisu“. Sa Đukanovićem, na primjer.  A poseban problem su oni koji misle da  transformacija RTCG-a u javni sevis znači  da se novim vlastima klima, kao što se klimalo prethodnim.  Neugodna pitanja i sumnja su  obaveza struke na profesionalnom javnom servisu.

Krize su ono doba kada nam struka posebno treba. I ljudi koji  svoju struku stavljaju ispred zastave, političke pripadnosti ili vjerskog osjećanja. Zdravstvene vlasti koje ne lažu jer su vlast ili opozicija. Ali i novinari koji postavljaju neugodna pitanja ko god sjedio ispred njih.  Zato je i ekspertska vlada, rješenje koje možda jedino može  pomoći   Crnoj  Gori  da se izbavi  od kovida i njegovih teških posljedica,   i  posebno razornih posljedica višedecenijske vlasti Demokratske partije socijalista. Vrijeme je  i da se mi naviknemo da tu struku ne gledamo kroz partijska, vjerska i druga osjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zastave ili život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Virusi nacionalizma i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. Poslije mnogo godina, imamo šansu

 

Prošli su slavljenici sa srpskim, pa su došle patriote sa crnogorskim zastavama. Rezultat: broj oboljelih od korona virusa drastično je povećan.  Epidemiolozi upozoravaju da nam predstoje dramatični dani. Ali mnoge, kao da nije briga. Život je u ovoj zemlji gotovo po pravilu bio manje važan od „države“, „nacije“, „crkve“, i ostalih „velikih“ riječi. Koje su, gdje god su se usklikivale, i stavljale iznad života i pojedinca, donijele – tragedije.  Virusi nacionalizma, fašizma, i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. I dobro je, da ima šansu.

Sporazum koji je temelj za konstituisanje nove vlade,  a koji su ove sedmice javnosti predočili predstavnici tri pobjedničke liste, dobar je početak  za novu Crnu Goru. U kojoj će se poštovati ljudska prava i evropske vrijednosti, u kojoj pravda i ljudsko dostojanstvo  ne smiju da budu tek slovo na papiru.  Ono što obećavaju nosioci triju lista –  Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović –  potpisao bi svako ko takvu Crnu Goru želi. Mahanje zastavama i  starim idejama opet prijeti da nas od te Crne Gore udalji.

Tek što su lideri pobjedničkih lista dogovorili načela i pravac nove vlasti, kao i ekspertsku Vladu, u Demokratskom frontu su počela komešanja. “Bez Demokratskog fronta nema nijedne Vlade u Crnoj Gori”, poručio je Andrija Mandić. Nebojša Medojević bio je konkretniji, saopštivši da “ne treba diskriminisati ljude koji su po 30 godina u politici”. “Biću ličan. Ne znam nikoga ko bolje od mene poznaje demokratsku tranziciju”, kazao je, poručivši da mora doći do dogovora političara i eksperata.  Dogovor je već postignut između trojice lidera. Osim ako Front ne misi da ga treba osujetiti, pa izađi na nove izbore. Da ih izgube. U pravcu grijanja podjela ove sedmice stigla je  najava mitopolita Amfilohija da  planira  gradnju kapele na Lovćenu.

Prethodno su se proslavile  crnogorske ,,patriote”. Iza organizacije skupa u centru Podgorice, nazire se, iako su ga se odrekli,  potpis Demokratske partije socijalista.  Mnogi važni depeesovci,  primijećeni su na terenu. Bez maski i socijalne distance. Šta je život spram države, pardon privilegija. Neki su, priznali su,  samo srcem bili tamo. Govornici na skupu su se posebno istakli zaranjanjem u istoriju. I to onu koja decenijama kasnije potpiruje podjele. Retorika je bila, odgovarajuća.

Najviše pažnje dobila je izjava  Nemanje Batrićevića, saradnika na Fakultetu političkih nauka. On je poručio: ,,Potonja je ura Dritane Abazoviću, Žarko i Luka Rakčeviću i Filipe Adžiću. Ako predate Crnu Goru četnicima bićete upamćeni kao izdajnici”, kazao je on.

Nemanja Batrićević je u jednom u pravu. Potonja je ura da se krene drugim putem. Onim koji su kao mogućnost otvorili trojica lidera pobjedničkih lista.  Posebno, Dritan Abazović.  Uprkos pritiscima, sugrađana, prijatelja znanaca i neznanaca političara i analitičara, ovdašnjih i onih iz komšiluka, DPS-a i ostalih koje je na različite načine uzdrmao Đukanovićev odlazak. Odupirući se svim tim pritiscima da pogazi svoju riječ lider URA-e pokazao je da je drugačiji političar.  Kome se može vjerovati i kad kaže: „Očekujem da oni koji žele da budu dio sporazuma poštuju sam sporazum. Ako to hipotetički ne bude ispunjeno, pašće vlada. Kraj priče. Odgovorni političari se drže dogovora. Po cijenu političke krize”.

Nije sporno. Svi imaju pravo na proteste. Svi imaju pravo na proslave. Svi imaju pravo na svoje zastave. Ali one se mogu vijoriti jedna kraj druge. Dok teče dostojanstven život.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Korak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobjedničke koalicije zaslužuju čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomirljive poruke i brz dogovor oko orijentacije buduće vlasti. Naravno, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Potrebno je i da teren prepozna odlučnost u borbi za suživot,  pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

 

Dogodilo se ono što mnogi od nas nijesu očekivali. Demokratska partija socijalista izgubila je izbore. Desilo se još jedno iznenađenje. Nije bilo novih državnih udara, ni Katnićevih 300 Spartanaca, niti Veljovićevih 20.000 policajaca. U ponoć, izašao je Đukanović i mirno, priznao poraz. Tim gestom, ako ostane dosljedan, poslao je znak da DPS traži ulaznicu za budućnost.

Prethodno, pobjednici izbora – Zdravko Krivokapić (Koalicija za budućnost), Aleksa Bečić (Mir je naša nacija) i Dritan Abazović (Crno na bijelo) poslali su važne, ohrabrujuće poruke. Rekli su da neće biti revanšizma, već prava i pravde, neće biti promjene državnog statusa, ni  spoljnpolitičkog smjera. Već u izbornoj noći bilo jasno da će se pobjednici složiti oko ekspertske vlade. Tu pribranost aktera u izbornoj noći poremetilo  je kratko pojavljivanje Marka Milačića (Prava Crna Gora), koji je pojasnio da je izbore u stvari dobio Sveti Vasilije Ostroški, ali da ne cjepidlačimo. Bilo je nenadano – dobro. Mirna smjena Đukanovićevog režima, koji je  dugo opstajao na korupciji, podjelama i sili, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je za istoriju.

No, stvarnost je komplikovan pojava. Uslijedilo je slavlje pobjednika, incidenti, sukobi držača zastava, srpske vs crnogorske. Najavljeno je i kontraslavlje. Osvanula su razbijena vrata Islamske zajednica u Pljevljima. Uvredljive poruke, prijetnje pljevaljskim Bošnjacima. Policija se ponašala kao da nije odavde. Dobro je što su se sva tri lidera pobjedničkih lista pojavili u Pljevljima. Možda je ipak trebalo da dođu skupa, a ne najprije Abazović, pa dan kasnije Bečić i Krivokapić.

Uzalud su nekoliko dana bili pozivi pobjedničke trojke da slavljenici ostanu  kući, i poruke mira i nacionalne i vjerske tolerancije. Uzalud i Đukanovićevo javno priznanje poraza. Teren kao da još ne prepoznaje poruke političkih lidera. Što bi rekla sad već zaboravljena aktivisktinja DPS Dušica Vulić, teren i dalje prepoznaje podjele na – „Crnogorce i litijaše“.

Zašto, prirodno je zapitati se. Možda zato što je DPS, sa sve svojom „proevropskom i građanskom“ retorikom, decenijama predano radio na podjelama po nacionalnim šavovima, postižući da se oni koji danas voze zastave crnogorskim ulicama, osjećaju „poraženi“ i ničiji. I nije neko čudo što oni koje je režim označio kao „neprijatelje“, danas misle da su se oslobodili „neprijatelja“. I mašu mu u inat zastavama.

Predstavnici nove većine, uključujući i mitropolita Amfilohija, pozivajući slavljenike da ostanu kod kuće, iznijeli su sumnje da DPS  u stvari pokušava da izazove incidente na terenu. Možda. Ne bi to bilo iznenađenje. Ali da se ne lažemo, dio onih koji evo postaju vlast nijesu se u proteklo vrijeme proslavili sa porukama mira, nacionalne i vjerske tolerancije.

Crna Gora je poprište naglih obrta i noviteta. Možda je šampion u sijanju podjela  bio mitropolit Amfilohije. Dosokra, malo je ko očekivao ovakvu njegovu poruku: „Napad na pljevaljske muslimane, napad na svakog pljevaskog hrišćanina“.

Nova većina zaslužuje čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomriljive poruke i brze dogovore oko temljnih principa buduće vlasti. Ali, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Ni dobri dokumenti. I Đukanović je lijepo govorio, i usvajao razne proevropske zakone dok je pustošio i dijelio ovu zemlju. Potrebno je da teren prepozna odlučnu borbu za mirni suživot, pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

Monitor će o njihovim uspjesima i neuspjesima svjedočiti kao što je svjedočio i o Đukanovićevim. Pošteno i bez zadrške. Nadživjeli smo jednog diktatora. Narednog mjeseca Monitor puni 30 godina. Sada valja pratiti hoće li šansa koju je dobila Crna Gora, biti i iskorišćena.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo