Nigdje se kao u Crnoj Gori stvari preko noći ne mogu preokrenuti naglavačke, a da se ogromna većina očevidaca ne zapita kako i zašto se to dogodilo. Svjedoci smo, već dvije-tri nedjelje kako čelnici Vlade – premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Duško Marković, prije svih – pokušavaju uvjeriti sve i svja da iza donedavnih protesta u Podgorici stoji Rusija i njene službe.
Ne bi to ni bilo tako neobično da Marković i Đukanović nijesu, prije nešto više od godinu, jednako glasno pokušavali osporiti sve optužbe o navodnom uplivu ruskih obavještajaca u ovdašnje političko-ekonomsko-bezbjednosne strukture.
Crna Gora bi bila neozbiljna zemlja sa nacionalnog aspekta ako bi dozvolili da u našem obavještajnom sektoru imamo upliv bilo kojih stranih službi, objašnjavao je tada Marković i sa pozicije dobro obaviješetnog, kao dugogodišnji rukovodilac ANB-a, tvrdio: „Upliv stranih obavještajnih službi odbacujem i kao mogućnost”.
Tek mekše, priču o ruskim špijunima u crnogorskim obavještajnim službama negirao je i premijer. Makar njemu, tvrdio je, iz (NATO) Alijanse nijesu ukazali na taj problem. „Tokom svih mojih razgovora do sada, nikada, ni u naznakama, nije pomenuto da postoji makar jedno a ne 25 do 50 takvih lica (ruskih špijuna – prim. Monitora)”.
Sa druge strane stizale su optužbe. „Đukanović Rusima daje povjerljive NATO podatke, a zadržava političku podršku Zapada”, govorio je sredinom prošle godine za Monitor Nebojša Medojević. Čovjek koga su, vjerujete li u ono što ovih dana slušate i čitate sa naslovnica paradržavnih medija, lično Vladimir Putin i Sergej Šojgu, ruski ministar odbrane (prethodno ministar za vanredne situacije), zadužili da zaustavi crnogorske evroatlantske integracije. Skupa sa čelnicima DF-a: Andrijom Mandićem, Slavenom Radunovićem, Brankom Radulovićem i Kočom Pavlovićem.
Hajde da na osnovu javno dostupnih podataka, bez namjere da presuđujemo o ovoj delikatnoj temi, procijenimo jesu li Rusi u Podgorici imali jače i bliže igrače od Nebojše i društva iz Kristala.
Priča o specijalnim odnosima Putinove Rusije sa Đukanovićevim/i prethodno Miloševićevim vlastima nije od juče. Crno na bijelo, o njima je prije jedanaest godina progovorio pomenuti general sa četiri zvjezdice – Šojgu.
Ljut što se naum ruskih privatnih i paradržavnih kompanija, da pokupuju sve što se u Crnoj Gori stavi na prodaju, dovodi u kontekst pranja novca Šojgu je, tokom posjete Podgorici u oktobru 2004, zaključio da bi „pitanje prljavih para trebalo biti rezervisano za pravosuđe, a ne međudržavne ili međupolitičke odnose”.
Potom se, ne obazirući se na nelagodu među domaćinima, u Privrednoj komori Crne Gore prisjetio: „Kada se, tokom sankcija većina vaših, srpskih i crnogorskih, para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata. Mi smo pokušavali samo jedno, što više da pomognemo razvoju vašeg biznisa”.
Istog dana, nakon sastanka u PKCG, sa Šojguom je razgovarao i premijer Milo Đukanović. Iz saopštenja izdatog nakon sastanka saznajemo da je Đukanović uvaženom gostu zahvalio „na pomoći koju u kontinuitetu pruža Crnoj Gori”!? Da li je i Đukanović mislio na to što je Moskva čuvala pare „dobijene tokom rata” ili se „pomoć pružena u kontinuitetu” odnosila na neka druga, nama do danas nepoznata, činjenja ministra Šojgua?
Trebalo je nekoliko dana da javnost razumije razmjere eksplozije koju je aktivirao ruski ministar za varedne situacije i kopredsjedavajući međuvladinog Komiteta za trgovinsku, naučno-tehničku i ekonomsku saradnju.
Na tu funkciju Šojgua su, skupa sa Milanom Roćenom bivšim ambasadorom, ministrom i aktuelnim savjetnikom premijera Đukanovića, imenovali lično Putin i Đukanović na nenajavljenom i nezvaničnom sastanku održanom u Moskvi u septembru 2004. Po svoj prilici tada je, u prisustvu Šojgua i Roćena, dogovoreno da ruski tajkuni postanu vlasnici dijela jadranske obale, Željezare, KAP-a, Boksita, a kasnije i makar dijela EPCG.
Pokušavajući da obuzda požar, Đukanović je nekoliko dana nakon odlaska gostiju iz Rusije kazao da Vlada nema evidenciju koliko privatnog kapitala iz Crne Gore ima na računima inostranih banaka. „Vjerujem da je u prethodnom periodu bilo iznošenja para iz Crne Gore, kao i iz svih zemalja u tranziciji, naročito iz Rusije”, komentarisao je premijer umjesto da odgovori na pitanje čije su pare čuvane u Moskvi. Onda je, u svom maniru, obavio srbizaciju mogućeg krivičnog djela: „Nijesam razumio da je Šojgu mislio samo na crnogorski, već uopšteno na srpski i crnogorski kapital”.
Interesantno, Đukanović se od Šojguovih optužbi nije branio na konkretniji način. Mogao je uvaženog gosta podsjetiti kako je i Podgorica imala ozbiljnu ulogu u čuvanju ruskih para. Nezavisno od načina na koji su one stigle do svojih vlasnika.
Sjetimo se: mnoge je, 2001. godine, iznenadila vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca! A tek zvaničan podatak da su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Posao je poprimio tolike razmjere da su, skupa sa Rusima, i Amerikanci zatražili da se na taj biznis stavi tačka. I bi tako.
Uglavnom, efekti Šojguove posjete u jesen 2004. postali su vidljivi u proljeće naredne godine, kada su na podgorički aerodrom iz Moskve skupa prispjeli ambasador Roćen, oligarh Oleg Deripaska i Zoran Ćoćo Bećirović, kontroverzni biznismen i zajednički prijatelj moćnika iz obje zemlje. U Podgorici ih je čekao Đukanović. Cilj susreta – dogovor o načinu na koji će Deripaska postati vlasnika Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita (to da hoće, već je ranije dogovoreno). Poslije rata za mir Đukanović i saradnici, vjerovatno, nijesu donijeli nijednu odluku koja je više koštala građane Crne Gore.
Đukanović i Roćen su morali znati da aranžmanom oko KAP-a direktno ulaze u posao sa zamaskiranim KGB strukturama. Ili je slučajno što je u vrijeme prodaje KAP- a, u Podgorici štampana knjiga Uspomena premijera, Jevgenija Primakova. U prevodu Milana Roćena. Predgovor – Milo Đukanović. Generalpukovnik Primakov je, prije premijerske funkcije, organizovao rad Prve uprave KGB-a koja se bavila spoljnom špijunažom. Nakon premijerskog mandata rukovodio je ruskom državnom Trgovinskoindustrijskom komorom koja je, kažu stručnjaci, bila paravan za spoljnu špijunažu.
Deripaskino mjesto u tom društvu nije bilo tajna. ,,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Deripaska. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura.
The Daily Mail je 2008. objavio da je Deripaskina kompanija Rusal „najvjerovatnije KGB spavaonica”. Potom je Deripaska, javno, u intervjuu za The Sunday Telegraph 2012. priznao da je „izgradio sopstvenu jedinicu za bezbjednost od bivših agenata Komiteta državne bezbjednosti (KGB) i Crvene armije”.
Neki od ljudi koji su ispod skupih poslovnih odijela nosili naramenice sa visokim činovima ruskih obavještajnih službi bili su angažovani i u KAP-u.
Postoje dokazi da posao sa Deripaskom nije prvi kontakt crnogorske elite sa ruskim obavještajnim strukturama.
Danas i djeca znaju da je većinski vlasnik budvanskog Splendida kompanija šefa ruskog KGB u vrijeme raspada SSSR-a, Viktora Ivanjenka. On je postao milijarder osnivajući Menatep, štedionicu iz koje je kasnije izrasla čuvena naftna kompanija Jukos. Kada se Vladimir Putin obračunao sa vlasnicima Jukosa, prije svega Mihailom Hodorkovskim, jedini je Ivanjenko ostao netaknut. „Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005.
Manje je poznato da je Hodorkovski tokom 1997. i 1998. godine, kao najbogatiji Rus u to vrijeme, bio u ozbiljnim pregovorima sa Vladom Crne Gore oko kupovine KAP-a i preduzeća Budvanska rivijera. Verzirani tvrde da je dogovor o privatizaciji Kombinata i kupovini hotelskog preduzeća sa svih 18 hotela stiglo do potpisivanja predugovora. Posao je iz nekog razloga obustavljen.
U crnogorskim medijima iz tog perioda može se naći i podatak da je Hodorkovski svojevremeno kupio četiri placa iznad vile Topliš. Kada je posao sa kupovinom KAP-a propao, zemljište u Miločeru prodao je – šta ti je slučaj – Zoranu Bećiroviću.
Hodorkovski je uhapšen a koju godinu kasnije na njegovo mjesto, u pratnji Bećirovića, stiže Deripaska. I Šojgu. U avgustu 2006, nekoliko mjeseci nakon crnogorskog osamostaljenja, Šojgu je odlikovao Roćena ,,za humanitarne akcije koje je organizovao u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”. Ovdje ga uglavnom pamtimo po tvrdnji da su Rusi u KAP uložili 300 milina eura. Roćen i Đukanović su ovu tvrdnju demantovali tek danima nakon što se Šojgu vratio u Moskvu. Očito je bilo da im nije prijatno da govore na tu temu. Iz opozicije su stizale optužbe da je makar dio tog novca dobio – neko od njih dvojice. Cijenu tog aranžmana platiti su svi građani Crne Gore.
,,Rusija je dužna da zaštiti interese i imovinu svojih građana na Balkanu”, objašnjavao je prije godinu Maksim Kiseljov jedan od koautora referata Crna Gora — cijena evropskih integracija. Otprilike, to je bio kontra-projekat onome koji je, 2007. godine, pod nazivom Ruski ekonomski prodor u Crnu Goru, naručila EU. Zajedničko im je to da oba analiziraju lakomost i lakomislenost ovdašnjih političko- ekonomskih vrhova. Od korumpiranih službenika do špijuna samo je korak, godinama opominje general Blagoje Grahovac.
Kako se transformisao Đukanović
,,Znam Đukanovića, znam njegove stavove prema Rusiji i znam da će, bez obzira na njegovu funkciju nastaviti da unapređuje naš dijalog”, rekao je u oktobru 2006. godine ruski šef diplomatije Sergej Lavrov odgovarajući na pitanje da li će (prvo i pokazalo se kratkotrajno) povlačenje Đukanovića iz politike uticati na odnose Moskve i Podgorice. Osam godina kasnije, u maju 2014, iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije stiže saopštenje da je Đukanović ,,u svojim nastupima dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU izazivaju duboko razočarenje”. Šta je proizvelo ovakvu promjenu raspoloženja? Andrej Šari, urednik Radija Slobodna Evropa za Rusiju, ukazuje na moguće rješenje ove enigme: „Vrijeme kada je sivi novac iz Rusije mogao da procuri u Crnu Goru bez granica i da tamo bude opran i vraćen u Rusiju je okončano. Od toga više ništa nema.” Bez para nema ni ljubavi.
Saradnička lista
Nebojša Medojević je 2012. optužio ondašnjeg ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića da su nakon referenduma dozvolili „ulazak” bivših obavještajaca Vojske SCG povezanih sa ruskim službama, iako je prilikom bezbjednosnih provjera tih oficira ANB, kojom je rukovodio Marković, izrazila rezervu. Prema tvrdnjama Medojevića provjere ANB tada nijesu prošli major Zoran Božović, pukovnik Vladislav Vlahović, pukovnik Zoran Bošković, potpukovnici Darko Burić, Dražen Božović, Miodrag Đukanović i podoficiri Željko Dulović i Zeljko Rakočević. Medojević ih je optužio i da su dio paradržavne paralelne službe koja koristi nekadašnje obavještajne resurse po nalogu Đukanovića i Roćena za praćenje opozicionara, aktivista civilnog sektora, stranih diplomata. „Sumnjam da je postojala namjera u vrhu režima da ovi obavještajci nastave aktivnosti u VCG za interese drugih stranih država, koje nijesu u NATO savezu”, kazao je tada lider PzP.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice