Povežite se sa nama

MONITORING

LJUBAV IZ RAČUNA: KOME JE MOSKVA BLIŽA OD BRISELA: Ruske veze crnogorskog vrha

Objavljeno prije

10 godina

na

sergej-sojgu_f

Nigdje se kao u Crnoj Gori stvari preko noći ne mogu preokrenuti naglavačke, a da se ogromna većina očevidaca ne zapita kako i zašto se to dogodilo. Svjedoci smo, već dvije-tri nedjelje kako čelnici Vlade – premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Duško Marković, prije svih – pokušavaju uvjeriti sve i svja da iza donedavnih protesta u Podgorici stoji Rusija i njene službe.

Ne bi to ni bilo tako neobično da Marković i Đukanović nijesu, prije nešto više od godinu, jednako glasno pokušavali osporiti sve optužbe o navodnom uplivu ruskih obavještajaca u ovdašnje političko-ekonomsko-bezbjednosne strukture.

Crna Gora bi bila neozbiljna zemlja sa nacionalnog aspekta ako bi dozvolili da u našem obavještajnom sektoru imamo upliv bilo kojih stranih službi, objašnjavao je tada Marković i sa pozicije dobro obaviješetnog, kao dugogodišnji rukovodilac ANB-a, tvrdio: „Upliv stranih obavještajnih službi odbacujem i kao mogućnost”.

Tek mekše, priču o ruskim špijunima u crnogorskim obavještajnim službama negirao je i premijer. Makar njemu, tvrdio je, iz (NATO) Alijanse nijesu ukazali na taj problem. „Tokom svih mojih razgovora do sada, nikada, ni u naznakama, nije pomenuto da postoji makar jedno a ne 25 do 50 takvih lica (ruskih špijuna – prim. Monitora)”.

Sa druge strane stizale su optužbe. „Đukanović Rusima daje povjerljive NATO podatke, a zadržava političku podršku Zapada”, govorio je sredinom prošle godine za Monitor Nebojša Medojević. Čovjek koga su, vjerujete li u ono što ovih dana slušate i čitate sa naslovnica paradržavnih medija, lično Vladimir Putin i Sergej Šojgu, ruski ministar odbrane (prethodno ministar za vanredne situacije), zadužili da zaustavi crnogorske evroatlantske integracije. Skupa sa čelnicima DF-a: Andrijom Mandićem, Slavenom Radunovićem, Brankom Radulovićem i Kočom Pavlovićem.

Hajde da na osnovu javno dostupnih podataka, bez namjere da presuđujemo o ovoj delikatnoj temi, procijenimo jesu li Rusi u Podgorici imali jače i bliže igrače od Nebojše i društva iz Kristala.

Priča o specijalnim odnosima Putinove Rusije sa Đukanovićevim/i prethodno Miloševićevim vlastima nije od juče. Crno na bijelo, o njima je prije jedanaest godina progovorio pomenuti general sa četiri zvjezdice – Šojgu.

Ljut što se naum ruskih privatnih i paradržavnih kompanija, da pokupuju sve što se u Crnoj Gori stavi na prodaju, dovodi u kontekst pranja novca Šojgu je, tokom posjete Podgorici u oktobru 2004, zaključio da bi „pitanje prljavih para trebalo biti rezervisano za pravosuđe, a ne međudržavne ili međupolitičke odnose”.

Potom se, ne obazirući se na nelagodu među domaćinima, u Privrednoj komori Crne Gore prisjetio: „Kada se, tokom sankcija većina vaših, srpskih i crnogorskih, para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata. Mi smo pokušavali samo jedno, što više da pomognemo razvoju vašeg biznisa”.

Istog dana, nakon sastanka u PKCG, sa Šojguom je razgovarao i premijer Milo Đukanović. Iz saopštenja izdatog nakon sastanka saznajemo da je Đukanović uvaženom gostu zahvalio „na pomoći koju u kontinuitetu pruža Crnoj Gori”!? Da li je i Đukanović mislio na to što je Moskva čuvala pare „dobijene tokom rata” ili se „pomoć pružena u kontinuitetu” odnosila na neka druga, nama do danas nepoznata, činjenja ministra Šojgua?

Trebalo je nekoliko dana da javnost razumije razmjere eksplozije koju je aktivirao ruski ministar za varedne situacije i kopredsjedavajući međuvladinog Komiteta za trgovinsku, naučno-tehničku i ekonomsku saradnju.

Na tu funkciju Šojgua su, skupa sa Milanom Roćenom bivšim ambasadorom, ministrom i aktuelnim savjetnikom premijera Đukanovića, imenovali lično Putin i Đukanović na nenajavljenom i nezvaničnom sastanku održanom u Moskvi u septembru 2004. Po svoj prilici tada je, u prisustvu Šojgua i Roćena, dogovoreno da ruski tajkuni postanu vlasnici dijela jadranske obale, Željezare, KAP-a, Boksita, a kasnije i makar dijela EPCG.

Pokušavajući da obuzda požar, Đukanović je nekoliko dana nakon odlaska gostiju iz Rusije kazao da Vlada nema evidenciju koliko privatnog kapitala iz Crne Gore ima na računima inostranih banaka. „Vjerujem da je u prethodnom periodu bilo iznošenja para iz Crne Gore, kao i iz svih zemalja u tranziciji, naročito iz Rusije”, komentarisao je premijer umjesto da odgovori na pitanje čije su pare čuvane u Moskvi. Onda je, u svom maniru, obavio srbizaciju mogućeg krivičnog djela: „Nijesam razumio da je Šojgu mislio samo na crnogorski, već uopšteno na srpski i crnogorski kapital”.

Interesantno, Đukanović se od Šojguovih optužbi nije branio na konkretniji način. Mogao je uvaženog gosta podsjetiti kako je i Podgorica imala ozbiljnu ulogu u čuvanju ruskih para. Nezavisno od načina na koji su one stigle do svojih vlasnika.

Sjetimo se: mnoge je, 2001. godine, iznenadila vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca! A tek zvaničan podatak da su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Posao je poprimio tolike razmjere da su, skupa sa Rusima, i Amerikanci zatražili da se na taj biznis stavi tačka. I bi tako.

Uglavnom, efekti Šojguove posjete u jesen 2004. postali su vidljivi u proljeće naredne godine, kada su na podgorički aerodrom iz Moskve skupa prispjeli ambasador Roćen, oligarh Oleg Deripaska i Zoran Ćoćo Bećirović, kontroverzni biznismen i zajednički prijatelj moćnika iz obje zemlje. U Podgorici ih je čekao Đukanović. Cilj susreta – dogovor o načinu na koji će Deripaska postati vlasnika Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita (to da hoće, već je ranije dogovoreno). Poslije rata za mir Đukanović i saradnici, vjerovatno, nijesu donijeli nijednu odluku koja je više koštala građane Crne Gore.

Đukanović i Roćen su morali znati da aranžmanom oko KAP-a direktno ulaze u posao sa zamaskiranim KGB strukturama. Ili je slučajno što je u vrijeme prodaje KAP- a, u Podgorici štampana knjiga Uspomena premijera, Jevgenija Primakova. U prevodu Milana Roćena. Predgovor – Milo Đukanović. Generalpukovnik Primakov je, prije premijerske funkcije, organizovao rad Prve uprave KGB-a koja se bavila spoljnom špijunažom. Nakon premijerskog mandata rukovodio je ruskom državnom Trgovinskoindustrijskom komorom koja je, kažu stručnjaci, bila paravan za spoljnu špijunažu.

Deripaskino mjesto u tom društvu nije bilo tajna. ,,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Deripaska. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura.

The Daily Mail je 2008. objavio da je Deripaskina kompanija Rusal „najvjerovatnije KGB spavaonica”. Potom je Deripaska, javno, u intervjuu za The Sunday Telegraph 2012. priznao da je „izgradio sopstvenu jedinicu za bezbjednost od bivših agenata Komiteta državne bezbjednosti (KGB) i Crvene armije”.

Neki od ljudi koji su ispod skupih poslovnih odijela nosili naramenice sa visokim činovima ruskih obavještajnih službi bili su angažovani i u KAP-u.

Postoje dokazi da posao sa Deripaskom nije prvi kontakt crnogorske elite sa ruskim obavještajnim strukturama.

Danas i djeca znaju da je većinski vlasnik budvanskog Splendida kompanija šefa ruskog KGB u vrijeme raspada SSSR-a, Viktora Ivanjenka. On je postao milijarder osnivajući Menatep, štedionicu iz koje je kasnije izrasla čuvena naftna kompanija Jukos. Kada se Vladimir Putin obračunao sa vlasnicima Jukosa, prije svega Mihailom Hodorkovskim, jedini je Ivanjenko ostao netaknut. „Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005.

Manje je poznato da je Hodorkovski tokom 1997. i 1998. godine, kao najbogatiji Rus u to vrijeme, bio u ozbiljnim pregovorima sa Vladom Crne Gore oko kupovine KAP-a i preduzeća Budvanska rivijera. Verzirani tvrde da je dogovor o privatizaciji Kombinata i kupovini hotelskog preduzeća sa svih 18 hotela stiglo do potpisivanja predugovora. Posao je iz nekog razloga obustavljen.

U crnogorskim medijima iz tog perioda može se naći i podatak da je Hodorkovski svojevremeno kupio četiri placa iznad vile Topliš. Kada je posao sa kupovinom KAP-a propao, zemljište u Miločeru prodao je – šta ti je slučaj – Zoranu Bećiroviću.

Hodorkovski je uhapšen a koju godinu kasnije na njegovo mjesto, u pratnji Bećirovića, stiže Deripaska. I Šojgu. U avgustu 2006, nekoliko mjeseci nakon crnogorskog osamostaljenja, Šojgu je odlikovao Roćena ,,za humanitarne akcije koje je organizovao u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”. Ovdje ga uglavnom pamtimo po tvrdnji da su Rusi u KAP uložili 300 milina eura. Roćen i Đukanović su ovu tvrdnju demantovali tek danima nakon što se Šojgu vratio u Moskvu. Očito je bilo da im nije prijatno da govore na tu temu. Iz opozicije su stizale optužbe da je makar dio tog novca dobio – neko od njih dvojice. Cijenu tog aranžmana platiti su svi građani Crne Gore.

,,Rusija je dužna da zaštiti interese i imovinu svojih građana na Balkanu”, objašnjavao je prije godinu Maksim Kiseljov jedan od koautora referata Crna Gora — cijena evropskih integracija. Otprilike, to je bio kontra-projekat onome koji je, 2007. godine, pod nazivom Ruski ekonomski prodor u Crnu Goru, naručila EU. Zajedničko im je to da oba analiziraju lakomost i lakomislenost ovdašnjih političko- ekonomskih vrhova. Od korumpiranih službenika do špijuna samo je korak, godinama opominje general Blagoje Grahovac.

Kako se transformisao Đukanović

,,Znam Đukanovića, znam njegove stavove prema Rusiji i znam da će, bez obzira na njegovu funkciju nastaviti da unapređuje naš dijalog”, rekao je u oktobru 2006. godine ruski šef diplomatije Sergej Lavrov odgovarajući na pitanje da li će (prvo i pokazalo se kratkotrajno) povlačenje Đukanovića iz politike uticati na odnose Moskve i Podgorice. Osam godina kasnije, u maju 2014, iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije stiže saopštenje da je Đukanović ,,u svojim nastupima dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU izazivaju duboko razočarenje”. Šta je proizvelo ovakvu promjenu raspoloženja? Andrej Šari, urednik Radija Slobodna Evropa za Rusiju, ukazuje na moguće rješenje ove enigme: „Vrijeme kada je sivi novac iz Rusije mogao da procuri u Crnu Goru bez granica i da tamo bude opran i vraćen u Rusiju je okončano. Od toga više ništa nema.” Bez para nema ni ljubavi.


Saradnička lista

Nebojša Medojević je 2012. optužio ondašnjeg ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića da su nakon referenduma dozvolili „ulazak” bivših obavještajaca Vojske SCG povezanih sa ruskim službama, iako je prilikom bezbjednosnih provjera tih oficira ANB, kojom je rukovodio Marković, izrazila rezervu. Prema tvrdnjama Medojevića provjere ANB tada nijesu prošli major Zoran Božović, pukovnik Vladislav Vlahović, pukovnik Zoran Bošković, potpukovnici Darko Burić, Dražen Božović, Miodrag Đukanović i podoficiri Željko Dulović i Zeljko Rakočević. Medojević ih je optužio i da su dio paradržavne paralelne službe koja koristi nekadašnje obavještajne resurse po nalogu Đukanovića i Roćena za praćenje opozicionara, aktivista civilnog sektora, stranih diplomata. „Sumnjam da je postojala namjera u vrhu režima da ovi obavještajci nastave aktivnosti u VCG za interese drugih stranih država, koje nijesu u NATO savezu”, kazao je tada lider PzP.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

SAVREMENA TEHNOLOGIJA I SREDNJOVJEKOVNA SVIJEST: Lovci na privatnost

Objavljeno prije

1 dan

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Dok institucije ćute, slučaj objavljivanja privatnih snimaka Mirjane Pajković, umjesto ozbiljne priče o nasilju i ugrožavanju privatnosti, ali i priče o crnogorskom društvu, politici i sistemu, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku seks storiju dvoje crnogorskih funkcionera. Obaveza institucija je da utvrde ko je krivično odgovoran za distribuciju snimaka. To bi pokazalo da sistem štiti žrtve i zakon, ali i dalo odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  pa i moguću pozadinu i njegove motive

 

 

Sedam dana nakon što su distribuirani snimci sa eksplicitnim seksualnim sadržajem, kako ih definiše zakon, a Mirjana Pajković, državna sekretarka u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, čija je privatnost ugrožena objavljivanjem tih snimaka podnijela ostavku, institucije nijesu odgovorile ni na jedno od pitanja koja je ovaj slučaj digitalnog nasilja otvorio. Prvenstveno –  ko je pribavio i distribuirao snimke? To je krivično djelo za koje zakon predviđa tri, odnosno  četiri godine zatvora, ukoliko je počinilac službeno lice.

Sankcionisanje krivca ili krivaca za distribuciju snimaka pokazalo bi da sistem funkcioniše, štiti žrtve i zakon. Dalo bi i odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  i njegovu moguću pozadinu i motive. Institucije ne pokazuju ni ozbiljnu namjeru da to utvrde. Makar ne pravovremeno.

Dok nadležni ćute,  slučaj nasilja i ugrožavanja privatnosti, ali i priča o crnogorskom društvu, pa i politici i instiucijama, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku storiju kako je  nazivaju –  „seks aferu o crnogorskoj državnoj sekretarki i crnogorskom bivšem šefu tajne policije“. Paralelno, na društvenim mrežama se šire nasilje, mizogeni govor, sudi i presuđuje i morališe kroz patrijahalne obrasce. Uzalud je institucija Ombudsmana pozvala na prestanak “pokušaja diskreditacije i stigmatizacije” Mirjane Pajković, upozoravajući  građane da se “uzdrže od radnji koje nijesu samo pitanje etike, nego i krivične odgovornosti”.

Mirjana Pajković je nakon objavljivanja spornih snimaka u medijskim intervjuima označila bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost (ANB) i bivšeg savjetnika za bezbjednost predsjednika države Dejana Vukšića kao glavnog krivca za ugrožavanje njene privatnosti. Iako nije eksplicitno saopštila da je Vukšić distribuirao snimke, to proizilazi iz njenih nastupa u kojima  ga definiše kao „moćnika“ na izvoru kompromitujućih informacija,  od kog je trpjela nasilje  i koji joj je prethodno prijetio objavljivanjem privatnih kompromitujućih sadržaja. U prilog tome objavila je i snimak na kom se čuje kako joj Vukšić govori „ da će joj biti mala Crna Gora“  i prijeti iznošenjem njene intime u javnost. U medijima koji ovu „aferu“ prate, Vukšić se oslikava kao  krivac.

Bivši šef tajne službe oglasio se saopštenjem, tvrdeći da je on u stvari žrtva. Kaže da  nije distribuirao sporne snimke. Kako tvrdi osim sa distribucijom nema veze ni sa „nastankom i posjedovanjem snimaka“. Priznaje da je Mirjani Pajković prijetio, ali  u oktobru 2014. godine, kada mu je, kako tvrdi  „otuđila mobilni telefon“ i zloupotrijebila ga. Tvrdi da je sve  prijavio policiji.

„ Riječi koje sam tom prilikom uputio M. P, a koje su selektivno i sa vremenskom distancom od godinu i tri meseca objavljene, bile su neposredna reakcija na krađu i zloupotrebu mog telefona”, napisao je. Po njemu, svjesno se “pokušava izvršiti zamjena teza u kojoj se on kao oštećeni nastoji predstaviti kao izvršilac krivičnog dela”.

Bivša državna sekretarka je neposredno prije nego su iscurili snimci, u decembru prošle godine podnijela krivičnu prijavu protiv Vukšića i tada javno plasirala snimak na kojoj joj prijeti, a za koji je ovih dana u medijima i sama saopštila da je nastao ranije. U prijavi ga je optužila za prijetnje i zloupotrijebu službenog fiksnog telefona kabineta Predsjednika sa kojeg ju je navodno pozivao i zahtijevao da se “hitno javi u policiju”.

Pajković je prijavu protiv Vukšića podnijela nakon što nije izabrana za ombudsmanku, čija je kandidatura u rukama predsjednika države. Ona  sada tvrdi da je taj proces za nju bio sumnjiv, kao i njen neizbor, koji povezuje sa ranijim prijetnjama Vukšića te njegovim uticajem u kabinetu Predsjednika. Tvrdi da je zbog toga odlučila da javno istupi.

Dobro obaviješteni izvori Monitora  tvrde da kandidatura Pajković nije razmatrana jer  nije ispunjavala tražene uslove za poziciju ombudsmanke.

Kako god, nakon krivične prijave, Vukšić  podnosi ostavku. Istovremeno, optužuje Mirjanu  Pajković na društvenim mrežama  da je navodna pripadnica kavačkog kriminalnog klana. Institucije nije alarmiralo to što je bivši šef ANB i do tog trena savjetnik predsjednika za bezbjednost javno optužio  državnu sekretarku da je članica kriminalne grupe. Ta optužba dodatno otvara  i pitanje prirode odnosa Vukšića kao visokog državnog funkcionera iz sektora bezbjednosti sa navodnom pripadnicom kriminalnih struktura, kako sam tvrdi.

Priroda odnosa Pajković i Vukšića  ostala je nerazjašnjena i nakon njihovih javnih istupa i međusobnih optužbi.   Očigledno je da je u pitanju odnos koji je trajao.  U tom kontekstu često je ovih dana dijeljen  snimak televizijske ankete od prije tri godine u kojoj Mirjana Pajković na pitanje ko joj je omiljeni crnogorski vladar odgovara : „Dejan Vukšić“.

Njihovi profesionalni i politički putevi nijesu se ukrštali sudeći po zvaničnim podacima, izuzev činjenice da oboje dolaze iz advokature.  Mirjana Pajković se prije pozicije  državne sekretarke bavila advokaturom i bila politčki angažovana  u građanskom pokretu URA, koji je napustila prije izbora u avgustu 2020. „zbog javnog stava Dritana Abazovića da će nakon izbora ako mu se ukaže prilika koaliciju praviti sa negatorima Crne Gore i poštovaocima četničke ideologije”. Tokom 2022., u vrijeme Abazovićeve Vlade, izabrana je u Upravni odbor Doma starih u Risnu, pa onda 2024. postala državna sekretarka Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Spajićeve Vlade.  Vukšić je na čelo ANB imenovan za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića, u junu 2021. godine. Tu poziciju pokrivao je do 5. maja 2022., kada ga je razriješila Abazovićeva vlada.  Potom je postao savjetnik Predsjednika. Sve to ukazuje da odnos Pajković i Vukšića nije bio  poslovan.

Mirjana Pajković je od decembra prošle godine podnijela tri krivične prijave protiv Vukšića. Posljednja je podnešena 5. januara zbog neovlašćene distribucije eksplicitnog sadržaja, odnosno njene fotografije.  U prijavama se između ostalog navodi i Vukšićeva izjava u jednoj televizijskoj emisiji na ljeto prošle godine u kojoj on govori o posebnom nezvaničnom sistemu  ANB-u  “gdje se vršila distribucija dokumentacije i informacija prikupljanim nezakonitim putem”, precizirajući da se radi o kompromitujućem privatnom materijalu.  Nije međutim nevažno da Vukšić u emisiji o tome govori u kontekstu neuspjelog reformisanja službe, njegovim pokušajima da službu očisti,  te razlozima zbog kojih smatra da neće doći do otvaranja dosijea.

U svakom slučaju,  jasno je da nikad reformisana služba i moćnici povezani sa njom posjeduju i brojne nezakonito prikupljene kompromitujuće podatke. Kao i  da ovdašnja služba nije jedina  služba regiona koja je mimo zakona služila političkim moćnicima. I još služi.

Na snimcima koji su distribuirani vidi se samo ženska osoba, dok je materijal tako „obrađen“ da se muško lice ili lica ne mogu vidjeti. I to je registrovano u kontekstu scenarija da se radi o materijalu neke službe.

Upućeni Monitorovi sagovornici kažu da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri.  Ukazuju i da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su to potencijalne mete. Odnosno da snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.

Kada je prošle godine Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv Aleksandra Mijajlovića, jednog od neformalnih vlasnika Bemaxa, a mediji objavili djelove istrage koji se odnose na Mijajlovićeve  prepiske sa urednicima i novinarima jednog dijela crnogorskih medija, lider Demokratske partije socijalista Danijel Živković je u Skupštini  govorio o „prelaženju granice“ i privatnim snimcima za koje oni „znaju“ .

„Kada bismo mi počeli da objavljujemo šta misle predstavnici parlamentarne većine koji sjede u ovoj sali jedni o drugima, vjerujte da ne bi bilo prijatno. Kada bismo govorili o tome šta je bilo u Beranama oko određene afere koja se desila tamo, mislite li da bi bilo prijatno da to izađe u crnogorsku javnost? Da pričamo o tome šta se dešavalo u Češkoj u određenim motelima? Mislite li da takvi snimci treba da ugledaju svjetlost dana?”, kazao je tada Živković.  Prethodno je u medijima objavljena prepiska između njega i Mijajlovića, koja ukazuje da je lider DPS na poklon od Mijajlovića dobio skupocjen telefon, što je on demantovao.

“Mislite li da ne znamo šta se dešava po hotelima u Beogradu od Moskve pa nadalje? Da ne znamo ko se na tim adresama sastaje i kako raspravlja o Crnoj Gori? Ko je predmet ucjena različite prirode i da to ne treba da ugleda svjetlost dana?  Da ne znamo šta se priča po bazenima u Zeti đe prisustvuju određeni tužioci? “, nastavio je lider DPS.

Nesumnjivo je: Mirjana Pajković je   žrtva teškog  digitalnog nasilja i ugrožavanja privatnosti. Dok je društvo dodatno stigmatizovalo kroz netaknute patrijahalne obrasce. Nadležni su obavezni da utvrde i sankcionišu onoga ili one koji su distribuirali te snimke. Posebno u  kontekstu činjenice da se za to javno optužuje bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.  Nadležni moraju utvrditi da li je najgrublje zloupotrijebio funkciju, kako tvrdi Mirjana Pajković, ili je kako Vukšić tvrdi, nepravedno optužen i takođe žrtva.

Institucije su dužne da utvrde istinu, pa i to da li u ovom slučaju ima više žrtava i šta su motivi.  Samo  sistem koji funkcioniše i koji je jednak za sve, može biti zaštita od nasilja i ozbiljnih zloupotreba.  U protivnom, savremene tehnologije u društvu srednjovjekovne svijesti i paralisanih institucija postaju opako oružje za diskreditaciju. Svih i svakoga.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZATVORENO POGLAVLJE 32 – FINANSIJSKI NADZOR: Tokovi (prljavog) novca tek dolaze na red

Objavljeno prije

1 dan

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Približavamo se kraju puta u EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i  kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca

 

 

Na Međuvladinoj konferenciji 26. januara 2026. u Briselu, Crna Gora je privremeno zatvorila poglavlje 32, Finansijski nadzor. Trinesto po redu. Ono se odnosi na usvajanje međunarodnih standarda unutrašnje kontrole javnih finansija, eksterne revizije i “najbolje prakse EU i njhovu primjenu na cijeli javni sektor”. Na sajtu eu.me dodatno je objašnjeno da “sistem unutrašnjih finansijskih kontrola doprinosi unapređenju discipline i transparentnosti u korišćenju nacionalnih i sredstava EU”. Osim toga, ovim poglavljem reguliše se i zaštita finansijskih interesa EU (njihovog novca plasiranog u Crnu Goru putem donacija i kredita) i zaštita eura od falsifikovanja.

U saopštenju o privremenom zatvaranju poglavlja 32 iz Brisela je stigla poruka da je taj korak pokazatelj značajnog stvarnog napretka na putu evropskih integracija. Između redova, čita se da priča nije do kraja ispričana. Državna revizorska institucija (DRI), na primjer, i dalje čeka na adekvatan radni prostor. Problem će biti riješen do ulaska Crne Gore u EU, navode nadležni izbjegavajući da se obavežu na konkretnije rokove.

Komplikovanije stoje stvari sa prihvatanjem i realizacijom preporuka DRI.  Ponavljaju se, nerijetko, po nekoliko godina dok ih subjekti kontrole konačno ne implementiraju.  Tu nema ni načelnih obećanja.

U Briselu su svjesni tih problema. Potvrđuje to prošlogodišnji Izvještaj o nepretku EK. U tom dokumentu stoji da je „ostvaren dobar napredak u oblasti unutrašnje finansijske kontrole i eksterne revizije“, uz upozorenje da su „potrebni dodatni napori u sprovođenju preporuka revizije“. Tipično EU način da se kandidati za članstvo podsjete kako se  test spremnosti za članstvo ne polaže pisanjem i usvajanjem propisa već njihovom primjenom u realnom životu.

Za građane Crne Gore zatvaranje poglavlja 32 trebalo bi da znači veću transparentnost trošenja državnog novca i manje mogućnoti za njegove zloupotrebe. Na drugoj strani, to sužava prostor izvršnim vlastima za učestala, a neplanirana, gašenja požara javnim sredstvima prethodno opredijeljenim u neku drugu svrhu. Od isplate jednokratnih naknada/obeštećenja određenim društvenim i socijalnim grupama, do interventnih nabavki lijekova ili protivpožarne opreme.

Ovonedjeljno zatvaranje poglavlja 32 predstavlja nastavak zajedničkih aktivnosti  na finansijskom paketu pristupnih uslova i kriterijuma koje propisuje EU. Počelo je decembarskim zatvaranjem poglavlja 4 – Sloboda kretanja kapitala. Tim potezom ozvaničena je procjena da je Crna Gora uskladila traženu zakonsku regulativu sa EU, omogućivši (legalne) finansijske tokove bez ograničenja i diskriminacije.

Kao posljedicu, trebalo bi da imamo lakše prekogranično investiranje i upravljanje ostvarenim prinosima, manje troškove međunarodnih finansijskih transakcija, bolje uslove za razvoj ovdašnjeg finansijskog tržišta, te lakšu i jeftiniju dostupnost međunarodnog tržišta kapitala za investitore iz Crne Gore.

Nije malo za početak. Ali je daleko od konačnog zatvaranja ovog dijela pregovaračkog paketa. Poglavlja 4 i 32 zatvorena su jer se bave finansijskim pravilima i institucionalnim okvirima koje je moguće relativno brzo uskladiti sa standardima EU. Suštinski, njihovo privremeno zatvaranje predstavlja samo dobru osnovu za rad na obavezama iz dva znatno zahtijevnija poglavlja – 9 (Finansijske usluge) i 33 (Finansijske i budžetske odredbe).

Poglavlje 9 tiče se kompletnog  finansijskog krvotoka Crne Gore sa naglaskom na sredstva u privatnom vlasništvu i, iz perspektive EU, podrazumijeva: stabilnost banaka i finansijskih institucija, zaštitu njihovih klijenata, nadzor nad pranjem novca i sprječavanje zloupotreba, transparentno i nepristrasno djelovanje regulatornih tijela od Centralne banke i Agencije za sprječavanje korupcije, preko tužilaštva do sudova. Sa jasnom dinamikom koja svjedoči da je uspostavljen sistem nadzora i sankcije, kada je to potrebno. Bez privilegovanih izuzetaka.

Prema portalu eu.me, iz Brisela insistiraju na cjelovitosti finansijskog sistema i sposobnosti Crne Gore da ga kontroliše bez političkog uticaja. To podrazumijeva praktičnu demonstraciju efikasnosti nadzora i, sudskim presudama i zaplijenjenim novcem, mjerljive rezultate u borbi protiv pranja novca i zloupotreba u finansijskom sektoru.

Da bi lakše razumjeli očekivanja iz EU to je, otprilike, suprotno od onoga kako su se nadležni u Crnoj Gori ponašali u slučajevima Prva banka (prva decenija 21. vijeka) i Atlas banka (druga decenija 21. vijeka). Pošto su problemi rukovođenja Prvom bankom kojom su tada, kao većinski vlasnici, upravljala braća Aco i Milo Đukanović, eskalirali prije otvaranja pristupnih pregovora sa EU, osvrnimo se, za kratko, na slučaj propalih banaka u vlasništvu Duška Kneževića (Atlas i Invest banka Montenegro).

Atlas banka je imala sve elemente potencijalnog prelomnog slučaja koji očekuje EU kako bi se uvjerila u sposobnost ovdašnjih institucija: sistemski značaj, političku i finansijsku težinu, dugogodišnje indikacije problema. Kneževićeve banke ostale su bez licenci, pa su ugašene kroz stečaj. Izostale su, međutim, odluke koje bi dovele do procesuiranja i osude povlašćenih klijenata iz političkog života i vlasnika koji je zloupotrebljavao svoj uticaj. Umjesto odvraćajućeg efekta dobili smo propuštenu priliku da ojačamo sistem. I uvjerimo EU u njegovu nepristrasnost i sposobnost da djeluje.

EU i dalje čeka da iz Crne Gore stigne dokaz da je ona sposobna da sankcioniše finansijske i političke moćnike prije nego njihova moć i vaninstitucionalni uticaj oslabe ili prođu. Poglavlje 9 postaje jedan od pokazatelja stepena spremnosti Brisela da Podgorici gleda kroz prste na evropskom putu.

Poglavlje 33 nešto je drugačija priča, ali ne manje zahtjevna. Ono se bavi  budžetskim odnosima Crne Gore sa EU: kako se budžetska sredstva prikupljaju i troše, fiskalnom disciplinom, doprinosima u EU budžet…  i drugim pitanjima fiskalne politike koja se primjenjuju u državama članicama. Prema poznavaocima procesa pristupanja, realizacija zahtjeva iz poglavlja 33 može značiti jaču fiskalnu disciplinu i, nadati se, kratkoročne rezove u nekim oblastima javnih finansija da bi se osigurala dugoročna stabilnost. Po pravilu, ovo poglavlje zatvara se među poslednjima, pred sami završetak pregovora.

Privremeno zatvaranje poglavlja 32 približava nas kraju puta EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca. Koliko god da su moćni oni koji iza njega stoje. To će biti pravi izazov za vlast i građane naklonjene evropskoj budućnosti Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ELEKTROPRIVEDA CRNE GORE I POLITIKA: Nova vlast i stari modeli

Objavljeno prije

1 dan

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Kontrola ovog državnog giganta je razlog za tvrđenja pazara i izvor nelagoda i unutar sadašnjeg vladajućeg bloka partija. Broj zaposlenih i finansijska moć kompanije su još u doba miloizma obilato korišteni kao mašina za namicanje glasova DPS-u i parazitiranje banke i ostalih znanih i neznanih poslova Prve familije U sveukupnoj analizi BIRNa iz 2024. ističe se nastavak  prakse  bivšeg režima u mnogim segmentima

 

 

Prošle godine Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) je bila predmet brojnih kontroverzi. Opozicija je optuživala za netransparentnost u poslovanju, ogromne gubitke i zagađenje Pljevalja nakon što je Termoelektrana (TE) Pljevlja 1. decembra puštena u probni rad bez dozvole inspekcije. U rekonstrukciju je uloženo 80 miliona eura sa ciljem zadovoljavanja evropskih ekoloških standarda. Na ove optužbe, prije svega URA-e i bivšeg premijera Dritana Abazovića oko zagađenja oštro je reagovao vrh EPCG-a nazivajući ih populizmom i obmanama. EPCG insistira na “sukcesivnom uključivanju sistema (što) predstavlja standardnu i opšteprihvaćenu praksu u energetici… radi obezbjeđivanja stabilnog i bezbjednog rada”.

Međutim, kontrola ovog državnog giganta je razlog za tvrđenja pazara i izvor nelagoda i unutar vladajućeg bloka partija. Broj zaposlenih i finansijska moć kompanije su još u doba miloizma obilato korišteni kao mašina za namicanje glasova DPS-u i parazitiranje banke i ostalih znanih i neznanih poslovnih entiteta svemoćne Prve familije.

Kako bi se provjerile tvrdnje da se sredstva državnih elektroenergetskih kompanija i dalje koriste, nakon pada DPS-a, za političke potrebe sadašnjih struktura BIRN je u julu 2024. godine objavio sedmomjesečni monitoring javne potrošnje pet njih. Opservirani su EPCG, Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS), Crnogorski elektroprenosni sistem, EPCG Solar gradnja NK osnovana 2021. i EPCG – Željezara Nikšić osnovana 2023. godine. U sveukupnoj analizi BIRN ističe nedostatak transparentnosti u radu ovih preduzeća i nastavak  prakse  strarog režima u mnogim segmentima. Broj zaposlenih je značajno rastao, uračunavajući i broj preduzeća kroz godine. Sa manje od 2600 zaposlenih u 2018. godini u tri kompanije na preko 3800 zaposlenih u pet kompanija 2023. uključujući i Željezaru. Tokom 2019. i 2020. ove kompanije su na donacije i sponzorstva dali 929 odnosno 812 hiljada eura. Nakon promjene vlasti – 2021. podijeljeno je 1,4 milion eura, 2022. skoro dva miliona, 2023. gotovo 1,4 miliona. Glavni primaoci donacija bili su budžetski korisnici, vjerske organizacije i sportska društva.

Osim formalnog broja zaposlenih, postoje brojne tvrdnje o velikom broju ugovora o djelu, uključujući i angažman penzionera na osnovu partijske pripadnosti. U razgovoru za Monitor pred kraj 2025. izvor iz vrha Pokreta Evropa sad (PES) koji je želio ostati anoniman je potvrdio novinska pisanja da u Vladi postoji zabrinutost zbog agresivnog nastupa Nove srpske demokratije (NSD) u opštini Nikšić i EPCG-ovim sistemu. Zbog toga je za izvršnog direktora početkom decembra izabran Zdravko Dragaš koji će, prema ranijim pisanjima medija, imati više sluha za PES-ove kadrovske želje u Elektroprivredi. Pored toga, sagovornik iz PES-a tvrdi da kadrovske promjene trebaju dovesti do neutraliziranja ili makar limitiranja kupovine novih NSD glasača kroz zloupotrebu državnih sredstava i zapošljavanja na štetu PES-a. Takođe Monitor je u saznanju da je 19. januara u Podgorici održan sastanak izmežu visokih funkcionera PES-a i NSD-a oko novih kadrovskih rješenja u EPCG od kojih su se neka već sprovela.

U razgovoru za Monitor Milutin Đukanović (NSD), predsjednik borda direktora, insistira da je EPCG “transparentna i uvijek spremna odgovoriti na sva pitanja koja se tiču našeg rada i poslovanja”. To se u našem slučaju i desilo.

U odgovoru na Monitorova pitanja, press služba Elektroprivrede je potvrdila da je na sjednici borda od 21. januara smijenjen Darko Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za trgovinu električnom energijom. Krivokapić je na toj poziciji bio devet godina, uključujući sadašnje i DPS-ovo rukovodstvo. Sadašnja postava tvrdi da iza njegove smjene ne stoji politika već se radi o “upravljačkoj odluci…odbora direktora, sa ciljem unapređenja organizacije rada”. O rezultatima i stručnosti Krivokapića vlada visoko mišljenje. To je potvrdio i predsjednik borda u telefonskom razgovoru za naš list. Tvrdi da Krivokapića čeka opet visoka funkcija unutar kompanije i da su smjene poslije nekog vremena normalna stvar. Krivokapić nije bio dostupan za komentar. Nezvanično saznajemo da mu je ponuđeno mjesto savjetnika predsjednika borda koje on nije prihvatio. Njegova smjena još nije objavljena. Press služba je potvrdila i našu informaciju da je Nikola Madžgalj postavljen za izvršnog rukovodioca Direkcije za pravne poslove. Na pitanje da li je Madžgalj postavljen na funkciju bez raspisivanja oglasa odgovoreno je da je njegovo imenovanje urađeno “u skladu sa važećim zakonskim propisima i internim aktima”.

Pitali smo i da li se pripremaju smjene Radovana Radojevića, izvršnog rukovodioca Direkcije za javne nabavke i Branislava Pejovića, glavnog izvršioca Glavne financijske direkcije. Press služba EPCG nije direktno odgovorila. Navedeno je samo formalno da “organi EPCG-a nijesu donosili odluku o razrješenju” pomenute dvojice kao i da sva razrješenja i imenovanja se donose u skladu s internim aktima, procedurama i nadležnostima. EPCG takođe negira da sastanak u Podgorici od 19. januara i političke odluke imaju ikakvog uticaja na organe upravljanja EPCG-a već da se “odluke isključivo donose na osnovu profesionalnih kriterijuma i potreba poslovanja i upravljanja” ovom kompanijom.

Na traženje da EPCG navede konkretne primjere diskontinuiteta sa praksom miloističkog režima EPCG je generički naglasila da “odgovorno upravlja korporativnim procesima kroz unapređenje internih kontrola,… transparentnost odlučivanja, uz snažan fokus na stabilnost energetskog sistema i… realizaciju snažnog investicionog ciklusa”.

U autorskom tekstu (u dva nastavka) iz početka septembra prošle godine Milutin Đukanović se osvrnuo na neke konkretne naslijeđene probleme zbog bujice kritika o gomilanju gubitaka Elektroprivrede. Đukanović navodi da je odluka da se s Kombinatom aluminijuma (KAP) izađe iz planskog modela i pređe na tržišno poslovanja, spriječila dodatni gubitak od gotovo 150 miliona evra. U doba vladavine Mila Đukanovića EPCG je bila primorana na plansku ekonomiju i ogromno dotiranje kako bi se održavali poslovi Prve familije, kumova i ruskog krupnog KGB kapitala. Iako to ne spominje u tekstu, EPCG je postepeno smanjivala “investicije” u banku braće Đukanović zahvaljujući kojima se jedno vrijeme održavala u životu. Milutin Đukanović ističe i inovativni pristup ka energetskoj stabilnosti države koji je “vrlo jednostavan, novi izvori, novi izvori, novi izvori,…, vjetar, sunce, voda, baterijski sistemi”.

Ulaganja prethodnog režima u vjetro energiju Možure su se neslavno pročula izvan granica Crne Gore i regiona, dok dokumentacija, znana i skrivena, hvata prašinu u prostorijama Specijalnog tužilaštva (SDT).

Investicije u Željezaru i Solar gradnju tek trebaju pokazati isplativost i da to nisu bile političke odluke. Vrijeme će ubrzo pokazati i šta su donijele desetine miliona ulaganja u TE Pljevlja i ko će koga kontrolisati u državnim preduzećima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo