Slikar Đeljoš Đokaj je, prije skoro osam decenija, rođen u selu Milješu kod Podgorice, gdje je sagradio umjetnički atelje u kome povremeno radi. Ovih dana boravi u zavičaju, gdje je, i to sopstvenim automobilom, stigao iz njemačkog grada Augsburga, u kojem živi nekoliko posljednjih godina. U tom ateljeu, prepunom Đokajevih slika i grafika, razgovarali smo prije nekoliko dana za Monitor.

,,Moj umjetnički atelje u mojem rodnom mjestu je odlična inspirativna veza sa mojim podnebljem, koje sam nosio sa sobom ma gdje god da sam živio. Zbog toga su moje slikarstvo i grafika – crtež imali više uspjeha u svijetu. U stvaralaštvu je umjetnikova originalnost vrlo važna”, kaže Đokaj.

Đokaj se kao slikar školovao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.

,,Počeo sam ozbiljno da slikam u Zmajevu kao učenik, a onda sam kao učenik srednje škole u Novom Sadu, poslije trećeg razreda, konkurisao na Likovnoj akademiji u Beogradu, i primljen bez nezavršene srednje škole kao poseban talenat”.

Predavao je na likovnim akademijama u Prištini i na Cetinju.

,,Kada sam završio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu 1963. godine počeo sam da predajem na Visokoj školi umjetnosti u Prištini i tamo sam našao slične ambijente i motive kao ovdje. Na primjer: sač, pogaču, sofru, folklornu boju… I to su mi bili inspirativni elementi, a naročito za moju grafiku. Jedna moja velika slika nalazi se u hotelu Grand u Prištini i na njoj je prikazana albanska familija za sofrom. Jedna mi se slika zove Nabijanje na kolac. Tematske slike se vrlo teško rade.

Sedam godina predavao sam na Višoj umjetničkoj školi u Prištini, a četiri studentima Likovne akademije na Cetinju. Slikarka Anka Burić bila mi je asistent, a nekoliko tadašnjih studenata danas su tamo profesori”, kaže Đokaj.

Od 1963. Đokaj je izlagao na 53 samostalne i 62 kolektivne izložbe na svim kontinentima. Njegova djela nalaze se u kolekcijama najpoznatijih muzeja i galerija svijeta.

Iz Prištine Đokaj je otišao u Rim. U Italiji se divio Đotu i prihvatio metafizičko slikarstvo Đorđa de Kirika.

,,Prištinu sam napustio 1970. godine i otišao u Italiju, u Rim. Tamo su me dobro prihvatili. Upoznao sam mnoge slikare, galeriste i kritičare umjetnosti koji su bili zainteresovani za moje stvaralaštvo, naročito za grafiku. U kratkom periodu stvorio sam grafičku radionicu koja je radila za mnoge italijanske umjetnike. Tako sam upoznao i mnoge mlade slikare koji su bili zaintersovani da preko te radionice realizuju svoja grafička djela.

Pored grafike nikad nisam zanemario slike i crtež tako da sam imao stalne izložbe u Rimu, Milanu i mnogim drugim gradovima po Italiji. Moji radovi našli su se u brojnim kolekcijama i muzejima, naročito u Italiji. Dobio sam tamo i mnoge nagrade, neke u Palermu, Milanu… Po izboru kritičara 1977. godine dodijeljeno mi je veliko priznanje – Slikar godine”, sjeća se Đokaj.

Na Đokajevim slikama čest čest motiv je glava kao centar sjećanja. Na njima se nalaze glave žrtava, mučenika, vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora…

,,Portreti glave su jedan od motiva u mom opusu. Još kao dječak doživio sam rat tako da sam uvijek u svom sjećanju nosio izmučene glave. Iz priča starijih ljudi zapamtio sam da su govorili o sječi glava i nabijanju na kolac tako da mi je i taj motiv ostao u nezaboravu”.

Likovni kritičari su ipak za Đokaja rekli da je maštoviti lirik, slikar tehnološke sadašnjosti , umjetnik lirske fantastike, nadrealnih vizija, asocijativnih apstrakcija i finih grafitnih intervencija…

,,Uvijek sam pokušavao da te motive ublažim tako da dobiju oblik lirizma, jer sam smatrao da su mučeništvo i tragedije u stvaralaštvu teški i malo prihvatljivi. Zato su likovne kritičare moji radovi motvisali da me nazovu maštoviti lirik koji se ne zaboravlja”.

Kada je prošle godine izlagao u Beogradu, poslije pedeset godina, novinari su podsjetili da su ga likovni kritičari nazvali ,,albanski i balkanski Pikaso”…

,,U Beogradu sam imao izložbu u izvanrednoj galeriji Haos. Izložio sam crteže i grafike. I beogradska kritika ih je dobro primila. A to poređenje sa Pikasom shvatio sam kao šalu kritičara”, skromno kaže Đokaj.

Kako je Đeljoš Đojak kao slikar prihvaćen u Crnoj Gori?

,,Crnoj Gori sam se uvijek osjećao kao u svojoj kući, a Crna Gora je uvijek vodila računa o meni kao i o svim drugim slikarima u Crnoj Gori. Imao sam 1977. godine veliku izložbu u tadašnjem Titogradu, u Umjetničkom paviljonu. Ona je bila i povod da dobijem Trinaestojulsku nagradu. Prije dvije godine dobio sam i nagradu za životno djelo kao istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, tako da sam vrlo sretan sa mojom Crnom Gorom”.

Malo je poznato da je Đokaj bio scenograf za film Lelejska gora.

,,Reditelj Zdravko Velimirović 1976. godine snimao je film Lelejska gora po romanu crnogorskog književnika Mihaila Lalića u koprodukciji sa Kulturnim centrom Kosova. Ja sam tada radio kao profesor umjetnosti u Prištini, pa sam pozvan da budem scenograf. Tako je došlo do tog aranžmana”, kaže Đokaj.

O Đokajevom stvaralaštvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih i TV filmova. Televizije iz Crne Gore i Kosova redovno su, kaže on, pratile njegove izložbe, pa je o njima ostalo dosta televizijskih emisija.

Đokaj nam je ispričao i nekoliko zanimljivosti o sudbini svojih slika.

Svojevremeno je uradio sliku veličine dva sa pet metara posvećenu Kadinjači. Nazvao je Pjesma za Kadinjaču. Kada je u Beogradu otvoren konkurs za opremanje slikama hotela u Titovom Užicu, kojeg su zvali Sivonja, pozvala ga je Kana Radović, koja je projektovala taj hotel, da učestvuje na konkursu. Pored brojnih poznatih slikara na konkursu je učestvovao i Stojan Ćelić. Žiri je odabrao Đokajevu Kadinjaču i ona je otkupljena da krasi užički hotel za pet hiljada maraka.

,,Kada je hotel zatvoren, moja slika je, kako sam saznao, nuđena Crnogorcima za sedamdeset hiljada maraka”, kaže Đokaj.

Jedna njegova grafika dospjela je u Helsinki, gdje su od nje napravili rad veličine tri sa tri metra i poslali ga školama u razne zemlje Evrope da se na njega stavljaju potpisi protiv rata.

,,Naravno, to mi je bilo drago iako me niko nije kontaktirao da li mogu za to koristiti moju grafiku”, kaže Đokaj.

Imao je želju da prikaže svoje radove na izložbi u Parizu. Kod njega je u Italiju dolazio jedan francuski galerista i obećao da će organizovati izložbu, ali sve je ostalo na dogovoru.

,,Današnji galeristi neće da plate troškove slikaru, a za pripremanje izložbe u nekoj drugoj državi troškovi su veliki, posebno oko transporta. A ja više nisam u tim godinama da se tim bavim”, kaže Đokaj.

Godine mu ipak ne smetaju da svakodnevno slika. Ni inspiracije mu ne nedostaje. Posebno kad dođe u svoj Milješ.

U jugoslovenskom vrhu

– Crnogorsko slikarstvo je uvijek bilo na vrhu jugoslovenske umjetnosti. Na primjer, Petar Lubarda, Milo Milunović, koji mi je bio profesor, Filo Filipović i drugi. U drugoj generaciji su Dado Đurić i Vojo Stanić, a ima i dosta mlađih darovitih slikara. Oni su za mene naročito veliki slikari. Oni su i u Evropi dobili visoka priznanja, a svojoj zemlji dali priznata djela koja imaju veliku vrijednost, kaže Đokaj.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari