OKO NAS
FABRIKA PAPIRA BERANKA ŽRTVA ANTIBIROKRATSKE REVOLUCIJE: Opraštanje dugova

Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor online
Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine
Kada je ovih dana neko došapnuo kako je nekadašnji Vladin partner u privatizaciji beranske fabrike papira, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, otvorilo se pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila milion eura.
Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Ne zna se zvanično. Nezvanično, onoga čija je bila i fabrika i ko je stajao iza Gomilanovića, a to je drugi beogradski biznismen crnogorskog porijekla.
Ovaj prvi „biznismen“ je kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.
On se ranije dobro izvještio da na račun beranske kompanije izvlači novac.
Iako je po ugovoru o prodaji fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca.
Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada. I to je bila stvarna cijena.
Sa druge strane on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.
Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage“. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada.
Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući obavezu da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.
Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć, iz fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.
Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.
Jedan od dobrih poznavalaca situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjeća na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija koje je imalo obezbijeđena potraživanja.
„Zašto Ministarstvo finansija nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike papira“, – pita ovaj analitičar.
Prema njegovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400 hiljada eura, bio je Igor Lukšić. Lukšić je zatim bio primijer u vrijeme kada je ta sredstva trebalo da se vrate, ali to nikada nije učinjeno.
Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, a s kamatama i više od 250 hiljada.
Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe s kamatama i s fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.
Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat obezbijedio je i ZOIL Lovćen.
Gomilanović je, međutim, odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio.
Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.
Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.
Kada se, na kraju, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.
Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi s kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan“.
Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.
Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve pustio u propast. Kako je on bakrotirao, ne zna se.
Mada su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad i da je sve što je važno u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.
Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo s vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.
Nakon vremana društvene svojine – svačije i ničije – uslijedila je privatizacija i raznorazni prevaranti stupili su na scenu. Pa i sada, kad je fabrika papira otišla u nepovrat i kada je sve više nego jasno, nema nikoga da kaže hvatajte lopova.
Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve je prošlo mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni? U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine.
Mnogo je zgomilanovića prohujalo sjeverom i ostavilo pustoš, bijedu i sirotinju. Rijetki su oni koji su se poput Radoja i sami vratili u bijedu.
Tufik SOFTIĆ
Komentari
Izdvojeno
MASOVNO UBISTVO U MEDOVINI: Prepušteni sami sebi

Objavljeno prije
1 sedmicana
23 Augusta, 2025
Nakon masovnog ubistva koje se dogodilo prije tri godine u Medovini, nije uslijedila nijedna smjena niti ostavka. Zamjenica zaštitnika ljudskih prava, Mirjana Radović utvrdila je, međutim, niz ozbiljnih propusta u radu policije i tužilaštva u tom slučaju
Prošlo je tri godine od prvog masovnog ubistva na Cetinju. Tada je Vuk Borilović u cetinjskom naselju Medovina ubio deset ljudi, od kojih dvoje djece, i ranio šest sugrađana, nakon čega ga je ubijen. Nije bilo nijedne smjene niti ostavke u policiji, nadležnom ministarstvu i opštini. Prema mišljenju kancelarije Zaštitinika ljudskih prava i sloboda, odnosno zamjenice ombudsmana Mirjane Radović, propusta u radu je bilo. I to ne malo.
Prema dokumentu koji je nedavno objavio Ombudsman, Uprava policije povrijedila je pravo na život Nataši (35), Marku (8) i Mašanu Martinoviću (10), koje je 12. avgusta 2022. godine na Cetinju usmrtio masovni ubica. Zamjenica Ombudsmana je ispitivala pritužbu Natašine majke Vesne Pejović. Ona je u pritužbi koja se odnosi na rad Uprave policije i osnovnih državnih tužilaštava Cetinje i Nikšić napisala da je njenoj kćerci i unucima povrijeđeno pravo na život:
“U nezapamćenoj tragediji koja se dogodila 12. avgusta 2022. godine, u Cetinju, kada su ubijeni u svom porodičnom domu.”
U detaljno obrazloženom mišljenju, zamjenica Ombudsmana, Mirjana Radović konstatovala je niz ozbiljnih propusta. Navodi da je u kritičnoj situaciji, prilikom upotrebe vatrenog oružja od strane policajaca, više puta dolazilo do zastoja oružja, što može ukazivati na tehničku neispravnost ili na nedostatak vještina službenika. Policijski helikopter tog dana bio je u kvaru, a policajci nijesu imali dovoljno zaštitne opreme, niti adekvatno oružje na raspolaganju. Poseban problem je i hronični manjak ljudstva, kao i nedovoljna obučenost za postupanje u kriznim situacijama.
Zaštitnik je utvrdio da je Uprava policije kasnila s davanjem informacija javnosti, čime je dodatno pojačana uznemirenost građana, a registrovana je i neefikasna procedura međusobnog obavještavanja rukovodnog kadra. Posebno je kritikovano to što je poziv za saglasnost za angažovanje posebne jedinice upućen tek 22 minuta nakon prve prijave.
“Što je, između ostalog, u konačnom rezultiralo da postupajući policijski službenici i građani u međuvremenu budu prepušteni sami sebi”, konstatuje se u Mišljenju.
U to vrijeme, direktor Uprave policije je bio Zoran Brđanin, a na čelu miniistarstva unutrašnjih poslova Filip Adžić. Obojica više nijesu na tim pozicijama, ne zbog odgovornosti, već zbog političkih promjena.
“Na osnovu svega navednog, Zaštitnik zaključuje da je Uprava policije u konkretnom slučaju povrijedila pravo na nepovredivost fizičkog integriteta iz člana 28, stav 2 Ustava Crne Gore i, analogno tome, pravo na život iz člana 2 Konvencije propuštanjem preduzimanja preventivnih mjera u cilju zaštite života kćerke i unuka podnositeljke pritužbe – Nataše, Marka i Mašana Martinovića.”
Radović u Mišljenju naglašava da Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju, ali i ODT Nikšić, nijesu blagovremeno ni temeljno ispitali sve aspekte postupanja policije. Posebno je problematično što porodica žrtava nije bila pozvana da da svoja saznanja o događaju, iako je to jedan od uslova da istraga bude sveobuhvatna i djelotvorna. Ombudsman konstatuje da takvo postupanje “ne doprinosi djelotvornosti istrage, niti jačanju povjerenja javnosti u rad pravosuđa”.
Pored toga, ističe se da je tužilaštvo najprije ocijenilo da nema osnova za krivični postupak, da bi kasnije ipak podnijelo optužni predlog protiv tadašnje načelnice cetinjske filijale MUP-a, zbog propusta da se pokrene postupak za oduzimanje Borilovićevog oružja. Time je, kako se navodi, dovedena u pitanje dosljednost i profesionalnost tužilačkog postupanja u predmetu koji je uzdrmao cijelu državu.
Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava i Centar za ženska prava ističu da bi se možda spriječilo masovno ubistvo iz januara ove godine, da su se propusti iz 2022. godine ranije otkrili i preduprijedili. Poražavajuće je, kako su kazali, saznanje da tek 2025. godine, i to zahvaljujući Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, na vidjelo izlaze činjenice o propustima MUP-a i Uprave policije u vezi prvog masovnog ubistva na Cetinju 2022. godine. Država je, dodaju, bila dužna da mnogo ozbiljnije štiti pravo na život adekvatnim i pravovremenim preventivnim mjerama i institucija Zaštitnika je na to odgovorno ukazala.
“Ispostavlja se da je tendencija nadležnih državnih organa – MUP-a, Uprave policije i Državnog tužilaštva – da tolerišu i zataškavaju propuste državnih službenika osvjedočeno opasna po živote građana, jer da se blagovremeno pogledalo istini u oči i bar povećao broj policijskih službenika, možda bi životi bili spašeni”, saopštile su dvije NVO.
Veliko je pitanje, kako kažu, “jesmo li i danas bezbjedni od istih propusta”. Mišljenje institucije Ombudsmana potvrđuje da su porodice žrtava sve vrijeme imale osnovane razloge za protest, da su imale pravo da zahtijevaju odgovore na pitanja u vezi postupanja policije, koja su ostala bez odgovora, poručuju HRA i CŽP.
“Zaštitnik je zaključio da je zbog neadekvatnog postupanja nadležnih organa došlo do kršenja prava na život žrtava i prije i posle ubistava – od ubice nije blagovremeno oduzeto oružje kojim je onda izvršio ubistva, nije obezbijeđen dovoljan broj policijskih službenika na Cetinju, njihova oprema nije funkcionisala, kasnilo se s evidentiranjem i reagovanjem na pozive građana, kasnilo se sa angažovanjem specijalne jedinice i sl. Uprkos tome što je počinilac ranije osuđivan za nasilničko ponašanje i što je bilo indicija da predstavlja opasnost po okolinu, nadležne institucije nisu preduzele efikasne mjere za njegovo razoružavanje niti za sprječavanje zločina”, piše u saopštenju.
Masovna ubistva u Cetinju u avgustu 2022. i januaru ove godine ukazala su na brojne slabosti sistema. Da se takvi i slični događaji ne bi ponavljali u budućnosti, potrebno je imati lokalnu policiju koja će kroz adekvatan trening i obuku biti sposobna da samostalno rješava krizne situacije, ali i bolju komunikacije između institucija i cjelokupnog društva, kako bi se potencijalno opasne osobe mogle identifikovati na vrijeme, a mogući zločini prevenirali. Tako situaciju vidi kriminolog Velimir Rakočević.
„Stanice policije moraju biti kadre da same rješavaju probleme na lokalnom nivou i ne mogu stalno čekati na pomoć od strane specijalnih jedinica iz Podgorice. Mislim da smo na dobrom putu da situaciju držimo pod kontrolom kad je u pitanju primjena novog koncepta rada policije, naročito tamo gdje je veliki broj nosilaca kriminalnih aktivnosti budući da se od nedavno primjenjuje policijsko obavještajni model koji objedinjava sve raspoložive resurse i koji je pokazao zavidnu efikasnost u državama Evropske unije (EU)”, rekao je sagovornik.
Mirjana Radović navodi da neadekvatnu reakciju policijskih službenika u smislu otklanjanja opasnosti, odnosno pružanja pomoći građanima Cetinja potvrđuju gotovo svi svjedoci, koji su dali svoje izjave pred Višim državnim tužilaštvom. U kancelariji Zaštitnika primijetili su neefikasnu i složenu proceduru međusobnog obavještavanja rukovodnog kadra o tom tragičnom događaju.
“Poziv u cilju dobijanja saglasnosti za angažovanje posebne policijske jedinice je upućen 22 minuta nakon prijave predmetnog događaja, a što je, između ostaloga, u konačnom rezultiralo da postupajući policijski službenici i građani/ke u međuvremenu budu prepušteni sami sebi“, piše u mišljenju.
Sudeći prema botovskim profilima na društvenim mrežama, uglavnom bliskih partiji iz koje dolazi aktuelni ministar unutrašnjih poslova, kao i broju ostavki koje su podnesene zbog dva masovna ubistva i drugih nesreća koje su u posljendje vrijeme zadesile Crnu Goru, građani će izgleda još dugo biti prepušteni sami sebi.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
IZDAVANJA LJEKARSKIH UVJERENJA ZA NOŠENJE ORUŽJA: Sve po starom

Objavljeno prije
1 sedmicana
23 Augusta, 2025
Zvanično, zloupotreba kod izdavanja ljekarskih uvjerenja za nošenje oružlja – nema. Niko nije prijavio nijednog doktora, inspekcija nije utvrdila da je neka ambulanta radila nezakonito, a MUP nema podatke da ih je Ministarstvo zdravlja ikad obavijestilo da se nekome ko ima dozvolu za nošenje oružja promijenilo zdravstveno stanje
Dva masakra na Cetinju, u kojima su stradale 23 osobe, od toga četvoro djece, pokazali su brojne slabosti sistema. Izmedju ostalog i kako se izdaju ljekarska uvjerenja za nošenje oružja.
U noći prvojanuarske tragedije, premijer Milojko Spajić najavio je izmjene zakona o oružju. Do sada još nijesu usvojene, na vladin tekst je podnijeti 120 amandmana, i u dijelu javnosti je oštro kritikovan. Vladinim predlogom je predviđeno uvođenje centralizovanog digitalnog registra koji omogućava brzu i sigurnu verifikaciju uvjerenja, direktnu komunikaciju sa zdravstvenim ustanovama i preciznu evidenciju.
Dok se zakon usvoji i dalje važe stara pravila. Nigdje nikakve zloupotrebe zvanično nema. Niko nije prijavio nijednog doktora, inspekcija nije utvrdila da je neka ambulanta radila nezakonito, MUP nema podatke da ih je Ministarstvo zdravlja ikad obavijestilo da se nekome ko ima dozvolu za nošenje oružja promijenilo zdravstveno stanje.
Ljekarsko uvjerenje za posjedovanje i nošenje oružja u ovom trenutku je moguće dobiti u svim domovima zdravlja (DZ) u Crnoj Gori. To se odnosi na sve ustanove primarne zdravstvene zaštite, koje imaju ambulantu medicine rada. Pored DZ, u Podgorici postoji još osam privatnih ustanova, u Nikšiću i Baru po dvije i u Herceg Novom jedna ambulanta medicine rada.
Da bi se dobilo uvjerenje, prvo je potrebno da se građani jave psihologu radi psihološkog testiranja. Procedura potom, kako su objasnili u budvanskom DZ, podrazumijeva da nakon psihološkog testiranja i procjene slijedi pregled specijaliste psihijatra, a zatim ostalih specijalista.
“Trajanje pregleda kod specijaliste psihijatra iznosi 30 minuta, a kod psihologa 90 minuta. Specijalista psihijatar vrši procjenu kliničke slike ličnosti, impulzivnosti, agresivnosti, disimulacije, odnosno psihičkog statusa u cjelini. Obavlja razgovor sa kandidatom, ali takođe i testove. Kao sastavni dio testiranja vrši se i testiranje na psihoaktivne supstance i alkohol. Specijalista psihijatar konačnu odluku donosi na osnovu istorije bolesti kandidata i procjene stabilnosti ličnosti, te prospektivne procjene ponašanja u izazovnim situacijama”, kaže direktor DZ u Budvi, mr Blažo Radoman.
On, kao i njegove kolege u nekoliko Domova zdravlja, tvrde da je subjektivna procjena minimalna. “Smatramo da naš multidisciplinarni pregled kandidata za izdavanje ljekarskog uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja, ne dozvoljava zloupotrebu. Te vrste zloupotreba kod nas do sada nije bilo”, poručju iz bjelopoljskog DZ.
Profesor na Pravnom fakultetu u Podgorici Velimir Rakočević najveći nedostatak vidi u rješenjima iz važećeg zakon iz 2015.godine – izostanaku cjelovite procjene zdravstvenog stanja osobe, naročito sa psihijatrijskog aspekta. Drugi nedostatak se, kaže on, pokazao se u nepostojanju centralnog tijela na nivou Ministarstva zdravlja koje bi integralno upravljalo izdavanjem ljekarskih uvjerenja i obavljalo studioznu provjeru zdravstvenog stanja podnosilaca zahtjeva za nabavku oružja.
“U prethodnom periodu registrovane su brojne zloupotrebe budući da su ljekarska uvjerenja najčešće izdavana ‘na riječ’ bez ozbiljnih provjera zdravstvenog stanja podnosilaca zahtjeva za nabavku oružja. Građanin trenutno može da pribavi zdravstveno uvjerenje u velikom broju javnih i privatnih zdravstvenih ustanova u zemlji, pri čemu je dovoljno da uplati određeni novčani iznos i uvjerenje će vrlo brzo imati u posjedu”, tvrdi Rakočević.
Prema njegovim riječima, na državnom nivou, u okviru resora zdravlja, neophodno je uspostaviti centralni organ (na primjer, komisiju) nadležnu za izdavanje ljekarskih uvjerenja sa akcentom na kompletnu procjenu zdravstvenog stanja podnosioca zahtjeva, kao i postavljanje kriterijuma koje zdravstvene ustanove moraju ispuniti za obavljanje ovih poslova. Objedinjavanje podataka u digitalnoj formi je, tvrdi, imperativ, ali uz primjenu strogih kriterijuma zaštite prava na privatnost.
“Zakon o oružju mora biti značajno unaprijeđen zbog brojnih nedostataka koji su se u međuvremenu pojavili u praksi….Mora se predvidjeti detaljna procjena zdravstvenog stanja i česte kontrole mentalnog zdravlja vlasnika oružja. Neophodno je i pooštriti sankcije za povredu propisa iz ove oblasti”, sugeriše Rakočević.
On kaže da je, “usljed esnafske solidarnosti, vrlo siromašna sudska praksa kada je riječ o kršenju zakona u procesu izdavanja ljekarskih uvjerenja”. No, podsjeća, da bi sudovi presuđivali, potrebno je da drugi organi odrade svoj dio posla, a to su prevashodno policija i državno tužilaštvo kada je riječ o krivičnom postupku ili subjekti u drugim vrstama postupka.
Konstatuje da ključna uloga u nadzoru nad izdavanjem ljekarskih uvjerenja, naročito onih koje daju privatne zdravstvene ustanove, pripada Ministarstvu zdravlja.
Iz tog resora kažu da se provjera kvaliteta stručnog rada u procesu izdavanja ljekarskih uvjerenja sprovodi kao interna i eksterna provjera, prema članu 148 Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
“Dosadašnji pravilnici propisivali su obim pregleda za ljekarska uvjerenja za sportiste koji se bave streljačkim sportom i za bavljenje poslom zaštitara. Ono što je novina, a proistekla je iz multisektorske saradnje, jeste donošenje posebnog Pravilnika, kao podzakonskog akta, kojim će se propisati način izdavanja ljekarskih uvjerenja, uslovi koje mora da ispunjava zdravstvena organizacija da bi mogla izdavati ovu vrstu uvjerenja, način i postupak obavljanja ljekarskih pregleda, popis bolesti i zdravstvenih stanja koja su smetnja za izdavanje isprava o oružju, kao i način i postupak izvještavanja Ministarstva o promjeni zdravstvenog stanja lica koja u svom posjedu imaju registrovano oružje”, objašnjavaju u Ministarstvu.
Inspekcija do sada nije oduzela nijedno rješenje za obavljanje specifične zdravstvene zaštite zaposlenih, to jest, za ambulantu Medicine rada.
Prema Zakonu o oružju iz 2015. ustanova je dužna po saznanju o promjeni zdravstvenog stanja lica kojem je izdala uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja, odmah obavijestiti Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP).
Zdravstvene ustanove, kao pravna lica, odgovorne su za dostavljanje relevantnih podataka vezano za zdravstvenu sposobnost fizičkih lica za držanje i nošenje oružja. Iz Ministarstva zdravlja kažu da nijesu upoznati da je neka zdravstvena ustanova obavijestila MUP o promjeni zdravstvenog stanja lica kojem su izdali uvjerenje.
I u Ljekarskoj komori tvrde da nijesu primili nijednu pritužbu koja bi se odnosila na rad svojih članova u vezi sa postupanjem prilikom izdavanja ljekarskih uvjerenja za posjedovanje i nošenje oružja. Dr Žanka Cerović poručuje da se Ljekarska komora zalaže za stroge uslove prilikom izdavanja tih ovlašćenja, jasno definisane i zahtjevne procedure, sprovođenje kontinuiranih i temeljnih kontrola, kao i utvrđivanje profesionalne odgovornosti za sve učesnike u ovom procesu, u cilju očuvanja javne bezbjednosti.
U postupku odlučivanja o zahtjevima za izdavanje isprava o oružju, ljekarska dokumentacija je samo jedan od uslova i dokaza koji se procjenjuju u skladu sa zakonom. Iz MUP-a podsjećaju da bi se zahtjev za izdavanje isprave o oružju mogao pozitivno riješiti tek ako su kumulativno ispunjeni svi opšti i posebni uslovi propisani zakonom. Odbijanje zahtjeva može biti rezultat neispunjenosti više uslova, uključujući i negativno ljekarsko uvjerenje.
U slučaju sumnje u autentičnost ljekarskog uvjerenja, službenici MUP-a mogu zatražiti dodatnu provjeru kod nadležne zdravstvene ustanove i resornog Ministarstva. Takođe, ukoliko se utvrdi da je uvjerenje falsifikovano ili nevažeće, preduzimaju se odgovarajuće mjere.
Iz MUP-a navode da novi zakon o oružju koji je u proceduri predviđa skraćenje važenja oružnog lista sa 10 na pet godina radi češće provjere uslova, uključujući zdravstveno i psihološko stanje vlasnika, kao i uvođenje centralizovanog digitalnog registra ljekarskih uvjerenja radi smanjenja falsifikovanja i zloupotreba.
“Uvođenje obavezne elektronske verifikacije ljekarske dokumentacije predstavlja značajan korak ka unapređenju transparentnosti, efikasnosti i sigurnosti postupka izdavanja oružnih listova. Na ovaj način omogućila bi se brža provjera izdatih uvjerenja, ostvarila direktna komunikacija sa zdravstvenim ustanovama i smanjila mogućnost zloupotreba, falsifikovanja i drugih grešaka. Takođe, administrativni procesi bi bili ubrzani i unaprijeđeni, rad službenika rasterećen, a evidencija predmetne dokumentacije preciznija”, konstatuju u MUP-u.
Rješenje postoji. Pitanje je samo jesu li nadležni spremni da ga sprovedu.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Tekst je dio projekta koji finansira Constructive Institute, a realizuje se u okviru SoJo Europe programa, evropske inicijative koju kofinansira Evropska unija, posvećene jačanju nezavisnog i kvalitetnog novinarstva širom Evrope.
Komentari
Izdvojeno
ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje

Objavljeno prije
2 sedmicena
15 Augusta, 2025
Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kom bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura po osobi, odlazak na more doživljava kao luksuz. Zbog visokih troškova Crnogorci ljetuju kraće i skromnije, uz mnogo improvizacija i odricanja. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima
Crna Gora je lijepa, ima predivne prirodne plaže i morsku obalu, koja decenijama privlači turiste iz cijelog svijeta. Ove riječi često se mogu čuti u opisima prirodnih ljepota Crnogorskog primorja koje je postalo turistički brend prepoznat u svijetu.
Sunce, more i pješčane plaže nisu ipak dostupni svima pod jednakim uslovima, kako je zakonskim propisima definisano. Prosječna crnogorska porodica svoja ljeta najčešće provodi “kod kuće” ili na svojoj obali, ali na način koji se prilično razlikuje od turističkih standarda u kojima uživaju stranci i malobrojniji, bogatiji dio stanovništva Crne Gore.
Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kojem bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Obalom se upravlja preko Javnog preduzeća Morsko dobro koje atraktivne pješčane plaže, ukupne dužine od 73 kilometra, izdaje privatnim licima pod zakup, od kojeg svi u lancu ubiraju značajne prihode.
Zakupci formiraju cijene usluga na ustupljenim kupalištima, koje su svake sezone više u odnosu na prethodnu. Mali je broj javnih plaža na koje posjetici mogu koristiti svoje plažne rekvizite, bez obaveze da iznajmljuju preskupe plažne komplete, ležaljke i suncobrane. Država nije odredila maksimum plažnog pojasa koji se može dati pod zakup, odnosno minimum slobodnog prostora kako bi zaštitila svoje građane ali i sve one turiste koji ne žele da plaćaju visoke cijene plastičnog mobilijara.
Realnost je takva da većina porodica sa prosječnim primanjima ne može da priušti pravi odmor, odnosno ljetovanje na obalama “svoga” mora. Odavno su iz turističkih mjesta nestala radnička odmarališta u kojima je svim zaposlenima bio zagarantovan godišnji odmor po izuzetno povoljnim uslovima. Prodata su investitorima koji su na tim atraktivnim lokacijama izgradili solitere i stanove za tržište.
Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura po osobi (Monstat), odlazak na more doživljava kao luksuz. Zbog visokih troškova porodični Crnogorci ljetuju kraće i skromnije uz mnogo improvizacija i odricanja.
Za razliku od inostranih gostiju koji najčešće borave od 7 do 10 dana, domaće porodice na more odlaze obično za vikend ili na period od 4 do 7 dana. Ponekad i dva puta po par dana, početkom i krajem sezone kada su sve usluge mnogo jeftinije.
Popularan je i odlazak na more na dan, odnosno “spuštanje” na primorje iz Podgorice, Nikšića i gradova na sjeveru Crne Gore na jednodnevno kupanje i sunčanje i povratak u kasnim večernjim satima nazad. Silazi se u Budvu, Bečiće, na ulcinjsku Adu ili Risan, Herceg Novi, Tivat, zavisno od saobraćajne povezanosti sa primorjem.
Ni ovi jednodnevni izleti nisu jeftini. Za dan na plaži, odnosno za nekoliko sati sunčanja, treba izdvojiti minimum 100 eura. Plaže su prekrivene ležaljkama koje uslovljavaju posjetioce da plate sunčanje. Povrh toga, sva pića, kafe ili sladoledi za djecu, na plažama su i do tri puta skuplji u odnosu na kafiće udaljene od mora i gradskih centara. Cijene za dvije ležaljke i suncobran na budvanskoj rivijeri na primjer, kreću se od 15 do 60 eura, zavisno od pozicije plaže i opreme.
Na nekim “premijum” lokacijama cijene su “nepristojne”, poput plaže hotela Maestral u Pržnu na kojoj komplet košta 200 eura ili cijena na plažama na Rtu Zavala, hotela Dukley garden, koje se mijenjaju iz dana u dan, od 180 eura pa na više.
Plažni komplet na maloj plaži ispred hotel Avala, staje 150 eura na dan.
Zato domaći turisti dane provode na rijetkim javnim plažama, često noseći sopstvenu hranu, piće i opremu. Restorani se zaobilaze kao i lokalni supermarketi u kojima su cijene daleko veće nego u drugim djelovima Crne Gore. Dio rituala je i većernja šetnja rivom turističkog mjesta, uz obavezan sladoled za cijelu porodicu.
Za smještaj uglavnom biraju privatne apartmane prilično udaljene od mora zbog nižih cijena, odlaze kod prijatelja ili rodbine koji imaju stanove ili kuće na moru. Hotelski smještaj je rijetka opcija. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima.
Top destinacije za porodice nižih primanja postale su Sutomore, Čanj, Bar, Ulcinj, šire područje Bečića i Budve, mala turistička mjesta u Boki, Bijela, Baošići, Kumbor, Krašići… Luksuzne zone poput Porto Montenegra, centra Budve ili Svetog Stefana, uglavnom ostaju van domašaja domaćeg stanovništva.
Visoke cijene usluga na plažama dovele su do pobune stanovništva u Italiji, o čemu izvještavaju mnogi domaći i strani mediji. Italijani se bune protiv rasta cijena koje naplaćuju vlasnici privatnih koncesija na plažama. Britanski Gardijan donio je tekst o događajima na plažama u Italiji koje bilježe smanjenje posjete do 25 odsto u junu i julu ove godine. Na društvenim mrežama šire se snimci uređenih plaža, sa redovima praznih ležaljki bez ijednog posjetioca.
Pad posjete poklapa se sa povećanjem cijena na plažama kojim upravljaju koncesionari i privatni plažni barovi i sa rastućim buntom protiv njihove dominacije na morskoj obali. Odlazak na plaže postaje “teret” za finansije ljudi, ističu tamošnje potrošačke asocijacije.
Italijansko more i obala po definicije su dostupni svima, dok je upravljanje povjereno privatnim plažnim klubovima putem licenci od lokalnih samouprava.
To znači da građani imaju pravo da priđu vodi i prošetaju uz obalu, baš kao i u Crnoj Gori, ali korišćenje prostora podrazumijeva iznajmljivanje plažnog mobilijara. Cijene ležaljki u Italiji povećane su za 17 odsto u odnosu na prošlu godinu. Na plažama u regionu Lazio, na primjer, teško je iznajmiti dvije ležaljke I suncobran za manje od 30 eura, dok je u popularnom ljetovalištu Galipoli u Pulji cijena dostigla 90 eura na dan.
Italijani sve češće odbijaju da plaćaju ležaljke i suncobrane ne samo zbog cijena već kao vid sociokulturnog otpora prema sve većoj privatizaciji mora. Javne plaže postaju simbol otpora gdje je more još dio zajedničkog dobra.
Udio javnih plaža je ispod zakonskog minimuma od 40 odsto. Javni prostor za slobodan pristup se drastično smanjuje što je sve zajedno izazvalo građanske proteste i aktivizam.
Pokret Mare Libero i kampanja “obala za sve” suprotstavlja se privatizaciji, organizuju simbolične akcije poput onih da građani postavljaju svoje suncobrane i peškire na plaže čije su koncesije istekle.
Šta bi tek susjedi rekli i uradili da vide cijene ležaljki na plažama Crnogorskog primorja.
Ovdje se niko ne buni. Bilo kakav aktivizam sa ciljem zaštite interesa građana od prekomjerne privatizacije plaža, u Crnoj Gori ne postoji. Nema javnih inicijativa, protesta i peticija sa zahtjevima da se očuva javni pristup obali.
Slobodan pristup moru, uz realne cijene i kontrolu koncesinara ključ je da obala zaista ostane javno dobro za sve, a ne luksuz dostupan samo rijetkima.
Branka PLAMENAC
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Relativizovanje zločina je naša nacija
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
Dezerter
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Vatra i mržnja
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Tehno-manija
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Uskrsla metamorfoza Hirošime
Ferid Muhić

Novi broj


Relativizovanje zločina je naša nacija

PET GODINA NOVE VLASTI: Samo se predznaci mijenjaju

ODNOSI U SPC U CRNOJ GORI: Metodiju 52 posto, Joanikiju 40, Porfiriju sve
Izdvajamo
-
IN ENGLISH2 sedmice
GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA SEZONA POŽARA I STARE BOLJKE: Gledanje u nebo
-
FOKUS2 sedmice
CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja
-
DRUŠTVO4 sedmice
TALAS NASILJA SE NASTAVLJA: Alarm nema ko da čuje
-
HORIZONTI2 sedmice
GRENELOVA (NE)SLUŽBENA POSJETA REGIONU: Ponovno pazarenje u Crnoj Gori
-
Izdvojeno2 sedmice
PAVLE ĐURIŠIĆ U ČETNIČKIM DOKUMENTIMA: Lažno svetačko žitije Srpske crkve
-
Izdvojeno2 sedmice
VUČIĆEVI JURIŠNICI U ZAOSTRU: Disciplinovnje srpskog sveta za još jače udare na Crnu Goru
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena