U rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima. I kad su  ratovali i kad su pljačkali.  Opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim

Pada u zaborav prošlonedjeljna priča o Milanu Roćenu i njegovim govedima. Ili, ako neko više voli, o govedima iz Rasove i njihovom Milanu. Prebrzo. Šteta je što nijesmo  čuli   šta o domaćoj verziji „afere  duboko grlo“ ima da kaže gospodin „duboki džep“.

Mada će ga istorija pamtiti po sposobnosti da iz prve sa dva prsta ubaci u džep  100.000, Slavoljub Stijepović i dan danas nosi titulu Generalnog sekretara predsjednika Crne Gore. Ne znamo da li Migo tamo nešto radi. Ali,  možemo da pretpostavimo kako je to biti predsjednik kome je jedan od dvojice najbližih saradnika (pre)lak na kovertu, a drugi (pre)brz na jeziku.  A možemo i da zamislimo kakav je to predsjednik, koji ih je sastavio.

Nalik onim „pticama koje nikad ne polete“, imamo i priče koje nikad ne završe na naslovnim stranama. A zaslužile su.

Iako još nije pripremila koncesioni akt za „valorizaciju“ crnogorskih aerodroma, Vlada uveliko pregovara sa potencijalnim investitorima, zainteresovanim da našu „zlatnu koku“  uzmu u višedecenijski zakup. Z a naše dobro. O tim razgovorima/pregovorima  „kada im vrijeme nije“ obavijestila nas je turska ambasadorka u Crnoj Gori Songul Ozan.

„Postoje pregovori turskih investitora sa crnogorskim institucijama“, rekla je Songul, ubijeđena kako će buduća (već pripremljena?)  odluka biti zakonita.  „Svakako, odluka Vlade će biti u zakonodavnim okvirima ali mi očekujemo pozitivan ishod“. A zašto i ne bi kada pregovori, kaže, „traju već dugo vremena“.

Naši nam još nijesu ponudili valjano objašnjenje te, pomalo nelagodne, situacije. Možda ne stižu od preuzetih obaveza. Tako se premijer početkom nedjelje pojavio na otvaranju obnovljene fabrike aluminijskih legura, nekadašnjih Silumina, u krugu ugašenog  KAP-a. Tu  je obznanio da je „uzdizanje novog KAP-a“, praćeno „histeričnom željom da ovaj projekat ne uspije“. A da otvaranje nove fabrike „prkosi skepticima i oponentima savremenog razvoja“.

Marković  nije pojasnio – da li su njegovi prethodnici iz DPS-a (i uz njegovu pomoć) ranije fabriku silumina zatvorili, a Kombinat doveli do bankrota „prkoseći oponentima“ ili pomažući domaćim i stranim profiterima; zašto stečaj u KAP-u traje već šestu godinu; zna li za podatak da Uniprom KAP, kompanija Veselina Pejovića koja upravlja KAP-om u stečaju uz prošlogodišnju neto dobit veću od četiri miliona, ima samo jednog zaposlenog?

Vlada ove sedmice pokušava da prećuti i snimke i fotografije koji svjedoče o devastaciji nekadašnje „Suze Evrope“. Ono što im nije pošlo za rukom prije nepunih 15 godina, kada su planirali da za račun profita probranih „strateških investitora“ Taru pretvore u vještačku akumulaciju za potrebe niza HE na Drini, Vladi i njenim ino-partnerima uspijeva danas. Mogli bismo, tako, umjesto Tare dobiti baru. Stariju i ljepšu.

Politička vijest nedjelje stigla nam je iz Vrhovnog suda. Tamo su, pod komandom Vesne Medenice, zauzeli stav prema kome se odluke Skupštine više ne mogu osporavati pred domaćim pravosuđem (izuzetak je Ustavni sud). Poslanici vladajuće većine više ne moraju da brinu o tome da bi   njihove problematične odluke o izboru podesnih i smjenama nepodobnih članova savjeta, agencija, regulatornih tijela mogle biti osporene na sudu. Onako kako su sudovi uradili u slučajevima Gorana Đurovića, Nikole Vukčevića, Vanje Ćalović-Marković, Irene Radović…

Još su pravnici, u čudu, vrtjeli glavom na naum sudija Vrhovnog suda da se poslanici vladajuće većine unaprijed amnestiraju odgovornosti za svoje odluke (dok se  oni iz opozicije i dalje mogu „staviti u pritvor“ bez prethodnog skidanja imuniteta) a iz sjedišta pravosuđa stigla je još jedna vesela vijest. Po treći put  za predsjednicu Vrhovnog suda izabrana je Vesna Medenica.

Medenicu su u naumu da dobije treći mandat, iako u Zakonu piše da može biti birana samo dva puta, podržali prvo sudije na Opštoj sjednici Vrhovnog suda, a potom i članovi Sudskog savjeta. Jednoglasno.

„Da je bio samo jedan glas protiv“, kazala je Medenica, ona bi razmislila da povuče svoju kandidaturu. Pa recite da jedan glas nije važan.

Neka bude pomenuto – u rukama vam je hiljadu i petstoti broj Monitora. Toliko puta smo stali na crtu silnicima, i kad su vodili ratove i kad su pljačkali.  Nećemo slaviti. Samo – opstaćemo. Svjedočiti i opominjati. Biti   glas onih koje krojači naših sudbina hoće da učine bezglasnim i nevidljivim.

Zoran RADULOVIĆ