Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Na dohvat muke

Objavljeno prije

na

Kad se pritajim i zadržim dah, čini mi se da mogu da čujem i kako život prolazi

 

Txt:  Trinaest stepeni, nit’ da se širiš, nit’ da se skupljaš. Ispijam kafu, dok s druge strane jastuka sad cvetaju trešnje. Samo jedan suvišan pokret između buđenja i postizanja radne temperature, i već kasniš. Nepospremljen krevet, deca proizvode previše visokih tonova, papagaj cvokoće, pas po podu razvlači nečije papuče, dok se u pozadini sa radija čuje “zar ja da ti brišem suze”… Upala sam u kadar jugoslovenskog crnog talasa. Nekad imam utisak da me život sve vreme šutira dok ležim na podu. Hladnoća je vrlo privatna stvar. Nije svejedno koja ti je zima po redu  I evo, ja sam odlično, ali kafa mi izgleda nekako ispijeno.

Onog trenutka kad pomislite da ste spremni na sve, sudbina vam natovari toliko toga kao opomenu da se ne kurč.. (pozdrav za Esada, nadam se da je dobro), pravite važni, jer ne znate šta je SVE. Mnogi se plaše da rašire ruke i zagrle. Ako su ih nekada spustili prazne, nikada neće zaboraviti.

Mrak pao još juče. Kako ću bez fotosinteze? Izdrži još malo. Strpi se još malo. Sačekaj još malo. A to još malo je, u stvari, ono od čega čovek pukne, što ga dotuče. Ne krupne stvari, već mrve. Užas prihvatam kao normu. U smeni slika koje mi promiču pred očima nema nikakve logike, od perona podmoskovskih stanica do pejzaža arganskih drvoreda u Marakešu. Pa ushićeno gvirnuh na desno oko i vedro priupitah tavanicu: „Izvini, gde smo ovo“.

Teško je boriti se sa sopstvenim demonima, uglavnom nevaljalci imaju bolje argumente. Borila sam se sa sobom i iz svake pobede izlazila poražena. Sad sve svoje revolucije mogu da smestim u nešto duvana, uzdah i pesmu koju neću umeti da napišem. Infiltriram se u civilizaciju, dok divljinu u sebi pretvaram u stav. Kad sediš sam u mrklom mraku telo ti se rastura u paramparčad i nanovo sklapa. Samo što to ne možeš da vidiš jer je mrak. Kad se pritajim i zadržim dah, čini mi se da mogu da čujem i kako život prolazi. Jednom sam sedela na trešnji dva dana i deda  je obilazio, pretio štapom i govorio da sam najveća tupoglavica u porodici. Sišla sam sa drveta, ali sad tek vidim da nije trebalo. Zavede me b(r)uka koju dižem oko sebe, pa pomislim da sam strašno važna. Al’ nikad ne mogu da se setim i zbog čega.

Zaogrnuta mrakom, umela sam da sa jutrom dočekujem umorne istine. Kad počne da grebe, škripi, plaši, vratim prašinu na stare priče i zaključam tavan. Da bar mogu napustiti prostoriju i izviniti se sebi uz rečenicu: „Ako želiš biti sama, ja ću to razumeti“. Uzdržavam se od stvarnosti. Ponekad se pitam šta li je s ljudima kojima sam ja dala savet. Na kraju, duša je da boli, da se proda đavolu, da nam bude grešna, da se spasi, da bude u nosu, da nosimo nekoga na njoj, da se ispusti… nevidljiva i moćna u svakom smislu.

Neko vreme sam bila odsutna iz svoje suštine, a onda mi je život svratio u vene. Ne mogu da se odbranim, suviše je doticanja. Posložim slova, pa se postidim reči, zgužvam misao i sebe obrišem. Činjenice su tako dosadne, uvedimo u priču malo slepog verovanja! Sve što želim u ovom trenutku je da se pripijem uz tebe, u nekom malom stanu sa belim zidovima, i da konstatujemo kako moramo da odemo odavde da bismo preživeli. Ne znam što sam se sad setila da je moja baba imala jorgane toliko teške da, kada te pritisnu, ništa glupo ti više ne pada na pamet. Ne odustajem, samo se odričem. Ovo je epilog, žrtvovani smo još u uvodnoj priči.

P.S. Najtužnija priča u tri reči: Ćutim te… doživotno.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Prvenstvo poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve prolazi, ali ono što najprije treba da prođe, baš u inat prilegne

 

Sedim na terasi u majici kratkih rukava i vežbam hladnoću. Kad mi je zima, i ja sam njoj! Juče sam vežbala kišu. Jutros sam se probudila nesposobna, kao tek rođena, prvu kafu sam jedva skuvala, a posle je prosula po sebi. Dan obećava. Iz stomaka su mi, poput talasa, odleteli leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Imaju oblik, ukus i pastelne boje pufnastih bombona. Konzumacija rezervisana samo za sladokusce!

Ma koliko da sam okretala nove listove u životu i menjala olovke, rukopis je uvek ostajao isti. I danas mi je drago što je tako. Ovo je stranica na kojoj želim da se zadržim. Pisaću sporo i temeljno… i znaću, jednom kad se vratim, gde je zaista počelo.

Ne znam jesam li vam pričala kako mi, najmlađa ćerka Rada, uporno traži da joj vratim njen duks, koji sam ja sebi kupila pre par godina. Ljudi koji vole da komplikuju kažu nije sve crno-belo, a, u stvari, jeste. Ulazak u sivo je komplikacija, nagađanje, odlaganje, opravdanje i odugovlačenje, pre nego što izabereš crno ili belo.

Tanku opnu koja čini granicu između mog svesnog (donekle normalnog) i nesvesnog (potpuno nenormalnog) realnost pritiska kao ogroman teg i deformiše je. Otpor je iznenađujuće veliki, ali znam da nije beskonačan. Kad god pogrešim, proglasim to generalnom probom. A sve lepote dana ušuškam pod jastuk. Čovek biva razapet stotinu puta dnevno ili štono kažu – u raljama sopstva.

U narodu važi neko mišljenje da ako nešto ne probaš/ne pokušaš, nećeš ni znati ili ćeš se kajati. Mnogo toga nisam pokušala, jer me ne interesuje, a ne moram, niti mogu da znam, sve i da hoću.

Mi smo kao priredba jasnih predstava o tome šta mislimo jedni o drugima, samo sa giljotinom umesto spuštenih zavesa za kraj, glava proturenih na pogrešnu stranu. Nekad sam maštala  o super moćima. Nevidljivost mi je bila dobra. Pretvaranje, promena oblika, takođe. Sada sam nevidljiva i menjam oblik u kompromisne praznine. Grickam semenke i pitam se kako je došlo do toga… Sve prolazi, ali ono što najpre treba da prođe, baš u inat prilegne.

Prvo mi je bilo hladno do kostiju, onda je duvalo ludački, sad pada kiša, još samo zemljotres da grune i večna vatra zaplamti… I još samo da vas podsetim: san je podjednako važan, kao i java. Čak važniji. Jer, snovi su temelji na kojima stvaramo javu. I to uopšte ne znači da moramo da spavamo.

P.S. Vodim svoj život, evo, samo što nismo stigli.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Staromodni kreator

Objavljeno prije

na

Objavio:

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima

 

 

Tog nekog septembra čvrsto sam stisnula zube da zagrizem reč, da ne utekne. Bila sam ljuta i na svet i na vreme, na svet što mu manjka boja, na vreme što prolazi suviše sporo, suviše brzo. Skuvala sam sebi drugu kafu, osetila sam da mi treba. U mislima mi je bila pokojna majka, zamišljala sam kako je nekad bilo, šta je radila, kako je lako pravila punđu na vrh glave… „Dobro je. Sve je dobro“, nehotice je izašlo iz mojih usta, a onda sam vrelom kafom spržila jezik.

Dominantan osećaj otkad sam se doselila ovde samo se nastavlja i usložnjava – kako sam baš tu gde treba da budem. Pa da, gde bih drugo i mogla biti kad je to baš tako trebalo, na stranu sad emotivni potresi koje imam, ovo je između mene i ovog sela i života.

Sedela sam na terasi i razgovarala sa sobom.

„Mnogo mi je lepo ovde.“

„Mhm.“

„Ima baš puno biljaka, valja to sve spremiti za zimu, ali baš je lepo…“

„Mhm.“

„I ova bodljikava je baš ovde gde se prolazi…“

„Mhm.“

„I malo su ove stolice neudobne.“

„Mhm.“

„I malo su preblizu stolu…“

„Jesi li ti sigurna da ti je lepo?“

„Da! Mnogo mi je lepo!“

Da bi se rekle lepe i nežne stvari bira se i odlaže trenutak. Za grubosti se uopšte ne gubi vreme. Sad i odmah! Malo naopako, zar ne? Šteta… Nekad sam to zvala “problem“, sad “novo stanje stvari“. Problem zahteva rešavanje, stanje zahteva prihvatanje. To je promenilo sve. Važno je da postoji raspored kad će ko da pukne, potone, digne ruke, da podržava, bodri i podstiče kako bi se održala ravnoteža. Skockaš u glavi, prihvatiš u duši, umiriš srce i lagano prođe.

Kvalitetna analiza podrazumeva uzorke, više puta u različitim situacijama. Stekneš sliku, ali još uvek ima prostora za obradu i nadogradnju. Za izbor i odluku koristimo sopstvene vage znanja, iskustava, intuicije i one su kalibrisane u skladu sa tim. Ne postoje dve iste vage. Dok smo bili mladi kretali smo se po azimutu spram zvezda, meseca, mahovine, a sad držim spravu i merim korake po koordinatama, a šta ću kad sprava izneveri? Hoće li srce da prepozna pravac – kod fontane levo, kod penjalice desno, preko potoka kroz suncokrete…?

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima. Kako je divno slovio Milan Rakić: „Kad srce zapišti, misao je kriva“.

Jesen je, konačno pripadam sebi.

P.S. Okupaciona radna terapija u stilu jeseni: kupila sam divnu vunicu, isplešću džemper.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Priča sa nužnim krajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gdje smo bili slijepi, a gdje previše glasni

 

Sedamnaesti septembar. Slutim jesen i kiše koje slede. Kad nisi spreman da vidiš ono što ti je pred nosom, pomaže da razbiješ fokus i tražiš probleme gde ih nema. Radi kao sat! Mozak, instikt, duša i ovo malo preteklih živaca su većali, shvatili da se donekle slažu, pozvali strpljenje u pomoć i dogovorili nov sastanak za nekoliko dana.

Setih se detinjstva. Brat i ja smo najviše voleli jesenje dane kod babe. Padne kiša i od kanala Galovica, koji razdvaja komšijino i naše dvorište, napravi pravu reku. Čitav dan smo tu… zemlja je bila vlažna, idealna za kopanje rupa koje nisu imale nikakvu svrhu. Majci su rogovi nicali od rupetina u dvorištu koje su izgledale kao da je krtici bilo dosadno. Baba nas nikada nije grdila, osim u jednom danu, kada nam je palo na pamet da pušimo praveći cigarete Talični Tom, motajući seno u listove stripova. Popnemo se na seno i od gore gledamo u budućnost. Smejali smo se, baba je čekala dole.

Sve u svemu, septembar je bio znak za nevolje. Čim se vreme promeni na tmurno, meni se nižu uspomene. Tragovi života postoje i kad ih neko nagazi, probudi prošlost. Da bih razumela sebe, volim da se vraćam i prisećam u sebi, starih vremena. Svratim tako ponekad da proverim da slučajno nisam tamo gde me odavno nema. Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gde smo bili slepi, a gde previše glasni…

Postoji tendencija da se svakoj idiotariji dodeli neki duboki smisao, dramatično povezan sa odrastanjem, emocijama, neprihvatanjem. Kad pitate dete zašto je nešto glupo uradilo, reći će: „Ne znam“. I stvarno ne zna! Ni odrasli nisu drugačiji. Vole da rade idiotluke. Bez razloga.

Pronašla sam sebe u mraku, ali sad se pitam da li sam to uopšte bila ja. Mesta na kojima sozercavam su izvori i ljudski koren. U njima buja i šumi, nema beskorisnog blebetanja – samo život, sirov i raskošan klizi niz pleća. Svim silama pokušavam da se oduprem svim tim fascinantnim, ali apsolutno nebitnim stvarima koje mi odvlače fokus u neželjenom pravcu, dok bitne stvari neumoljivo i nepomično stoje, gledaju me i blago klimaju glavom.

Ove bezlične srede, oblaci su sivi i teški, preteški da ih nosim do isteka dana, ali se još uvek dobro držim kad niko ne gleda.

P.S. „Bitno je da se trudiš“ – moja učiteljica Mevlida Lakić, iz prošlog veka, pre interneta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo