“Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Imperativ šizofrene slobode je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda

Ništa nije tako zavodljivo kao sloboda i ništa nije tako važno kao pravo da čovjek slijedi svoju sreću! Zato čovjek iznad svega cijeni slobodu da mijenja svijet u skladu sa zahtjevima sopstvene sreće. Manipulatorima ljudske duše to je dalo ideju: ubijedi srećne ljude da nisu srećni, ponudi im drugu viziju sreće i proglasi slobodu da slijede tu sreću, za njihovo suvereno pravo i obavezu! Tako je izvornu slobodu zamijenila šizofrenična sloboda. Njen imperativ je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda! Tvoja “sloboda“ je tvoje ropstvo! Ideja revolucije, kao prava i obaveze ljudi da mijenjaju svijet u ime svoje sreće, zamijenjena je perfidnim ideološkim zahtjevom da sebe prihvatiš kao grešku, svoj život kao zabludu, svoju slobodu kao ropstvo! Velika stranputica slobode počinje tu. Šizofrenična sloboda postaje opšta obaveza. Naređenje. Zavodljivost neograničene slobode zaslijepila je ljude. Niko nije ni pomislio da sam pojam naređenja isključuje slobodu,  da se ne može biti slobodan po naređenju! Niti da ti naređenje da iz korijena “slobodno“ promijeniš svoj život i sebe (na tačno propisan način!), zapravo ne derogira tvoje pravo da takvu promjenu odbiješ!

Feministički pokret je započet kao pokret za emancipaciju žene. Emancipaciju od koga? Od sebe kakva je bila do tada.  Konkretno, emancipaciju odnosno, oslobođenje sebe od žene-supruge, žene-domaćice, žene-majke. Od poziva na oslobođenje, pokret za emancipaciju žene preko noći se pretvorio u imperativ,  naređenje – u flagrantnu suprotnost slobode. Umjesro emancipacije,  naređena sloboda dovela je žene u šizofreničnu situaciju, a obavezama supruge, domaćice, majke, dodala je nove, znatno složenije obaveze. Emancipacija kao društveni imperativ, razorila je  društvenu žensku solidarnost i unijela među njih rascjep, nezadovoljstvo i neravnopravnost. Iako su ravnopravne (makar i formalno) sa muškarcima, žene su postale  neravnopravne između sebe. One koje su iz bilo kog razoga, ostale samo supruge, domaćice i majke, društveno su degradirane kao neuspješne, nesposobne, dostojne sažaljenja. One koje se u toj “neemancipiranoj“  ulozi osjećaju zadovoljne i potpuno ostvarene, osuđene se kao zatupljenje sluškinje  i mašine za rađanje djece. Svoj jad, nezadovoljstvo, traume i frustracije sopstvenog života, emancipirane žene prikrivaju omalovažavanjem i prezirom načina života kojim žive takve “neemancipirane“ žene. Neuporediva društvena važnost porodice, vrijednost života provedenog u uzajamnoj ljubavi, zajedničkom održavanju doma,  radostima potpune posvećenosti sopstvnoj djeci,  javno je stigmatizirana. Šta je  mogla ponuditi “emancipoacija“, osim psihološkog mehanizma kompenzacije!?

Nakon feminističke emancipacije kao promjene tradicionalno ključne društvene uloge žene, na velika zvona došlo je naređenje za slobodnu promjenu sopstvenog pola. Zašto robovati Prirodi? Zašto se pokoriti slijepoj slučajosti svog pola, kad postoji pravo na slobodu izbora? Ko može biti srećan ako ne može slobodno izabrati svoj pol!? Simon de Bovoar je svojom suludom tvrdnjom da „..je pol socijalna a ne fiziološka kategorija, te da se podjela na ‘muško’ i ‘žensko’ profilira pod uticajem vaspitanja u periodu od 5-te do 7-me godine“, raspalila veliki požar kobnih čari šizofrenične slobode!  Seksualna orijentacija je takođe proglašena za  ličnu slobodu i tako otvorila duboku kataklizmičku pukotinu šizofrenične slobode u topografiji ljudskog roda. Ako si žena, a ne sviđa ti se što si žena – postani muškarac! Ako nisi srećan što si muškarac – postani žena!

Ako nas pol čini nesrećnima, zašto uopšte imati pol? Činjenica da živiš u radikalno binarnom svijetu (Dan i Noć, Plus i Minus, Muško i Žensko, Život i Smrt), ne ukida tvoju obavezu da sebe  slobodno odrediš kao nebinarno biće!  Grupa Nemo, je najavila nebinarnog čovjeka  pjesmom The Code, na Eurovision 2024.   Ludilo je kao kretanje tijela u vakuumu. Ima tendenciju da se nikada ne zaustavi. Sljedeći korak šizofrene slobode kao obaveze, predvidljiv je. Nakon pitanja: Zašto ne potražiti sreću  izvan polne binarnosti? –  slijedi novi mamac:  Zašto biti srećan samo kao čovjek ako možeš biti srećan i kao nešto drugo? Savremena hirurgija čini čuda, zašto sebe zatvoriti u jedan oblik? Sada je prilika, sada se živi! Ako ne iskoristiš sada da postaneš minotaur, kentaur, spajdermen, lizardmen, nećeš nikada! Utrkujte se, ko će prvi do te slobode! Podržaće vas oni koji upravljaju svijetom.

Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije vladati nakazama nego ljudima.

Ferid MUHIĆ

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ