Povežite se sa nama

INTERVJU

Sead Hodžić, urednik portala Fokus, ekskluzivno za Monitor iz Njujorka: Kao u apokaliptičnim filmovima

Objavljeno prije

na

Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze. Svakog je dana  sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Svjedoci smo optužbi i kontraoptužbi  čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć

 

MONITOR: Kako je Amerika postala najveće žarište na svijetu po broju zaraženih od korone?

HODŽIĆ: Uprkos upozorenjima koja su stigla mjesecima ranije, dok se virus SARS-CoV-2 širio u Kini, Sjedinjene Američke Države su, čini mi se, ovu zarazu dočekale nespremne. Bogata i razvijena država, koju su na Indeksu globalne zdravstvene zaštite kotirali kao najspremniju za pandemiju, danas je u velikim problemima. Pominju se brojevi od čak 100.000 do 200.000 umrlih u naredna tri mjeseca. Ovih dana na CNN-u i u drugim medijima pratim sve vezano za virus. Za ovako brzo širenje stručnjaci kao glavni razlog navode nedostatak testiranja i identifikovanje zaraženih osoba, kao i gustinu naseljenosti u leglu zaraze – Njujorku. Kažu da se puno kasnilo i da na vrijeme nijesu preduzete mjere, uprkos upozorenjima ljekara i stručnjaka o mogućim posljedicama korona virusa. Stručnjaci kažu da su bolnice, nakon upozorenja, morale biti spremne za pandemiju, s dovoljnim brojem obučenog osoblja koje će se isključivo baviti oboljelima od korona virusa. Pominje se i nedostatak zaliha, odgovarajućih maski, dezinfekcionih sredstava, respiratora…

MONITOR: U Njujorku je stopa širenja virusa pet puta veća nego u ostalim krajevima države?

HODŽIĆ: Njujork je svijet u malom i primjer da ljudi sa čitave planete mogu živjeti mirno na jednom malom prostoru. Baš zbog te šarenolikosti i odnosa prema stanovnicima – bez obzira na njihove različitosti, isključivo se na njih gleda kao na ljude, za mene je to najljepši grad na svijetu, u kojem, uzgred da pomenem, živi i najviše iseljenika iz Crne Gore. Trenutno u Njujorku živimo kao u apokaliptičnim filmovima. Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je, nažalost, stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze, gdje je svakog dana sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Ovih dana smo svjedoci optužbi i kontraoptužbi čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć. Nedostatak testova, dezinfekcionih sredstava i maski, kao i gustina naseljenosti, neblagovremeno zatvaranje škola, restorana i drugih mjesta gdje se ljudi masovno okupljaju, uzrokovali su ovakvu situaciju. Primjera radi, Njujorčani se svakodnevno sretnu sa hiljadama ljudi kako na ulici, tako i u metrou, gdje se putnici zbog velike gužve tiskaju jedni uz druge. U takvoj sredini, a uz nedostatak sredstava zaštite koje sam već nabrojao, normalno je da dođe do masovne zaraze.

MONITOR: Šta se promijenilo u načinu života u Njujorku ?

HODŽIĆ: „Grad koji nikad ne spava” preko noći se promijenio. Postao je miran, bez buke i gužvi, a video snimci viljuškara koji utovaraju tijela umrlih u hladnjaču obilaze svijet. Otvaraju se privremene bolnice u parkovima, sportskim terenima i drugim objektima. Traži se i način za prihvat tijela preminulih, jer se pretpostavlja da ovdašnje mrtvačnice nemaju kapacitete za broj ljudi koji će umrijeti u narednom periodu… Prije dva dana (srijeda) u pojedine radnje stigle su medicinske maske za prodaju, dok maski N95 i dezinfekcionih sredstava i dalje nema. Nedostatak respiratora je, takođe, veliki problem. O tome ste imali prilike da saznate i u Crnoj Gori, a valja napomenuti da je Njujork tražio još 30.000, a da ima svega 7.313 obučenih specijalista za rad na respiratorima.

MONITOR: Tramp je u početku tvrdio da će uskoro virus nestati sa tla Amerike i suprotstavljao se stručnjacima, pa su se, na primjer, mladi bezbrižno okupljali na plažama, tržnicama… 

HODŽIĆ: Nije samo Tramp, bilo je još ovdašnjih vođa koji su ekonomiju stavljali ispred života Amerikanaca. Navešću vam jedan primjer: kada u Njujorku najave da će pasti snijeg, tolika se uzbuna digne da često zatvaraju škole, iako je u pitanju nekoliko centimetara padavina. U slučaju korona virusa nije bilo nekog velikog uzbunjivanja. Da li zbog toga što nijesu ozbiljno shvatili stručnjake, tek dragocjeno vrijeme je isteklo. Umjesto da pojuri u akciju obezbjeđivanja uslova, Amerika je mirno čekala korona virus…

MONITOR: Objavljeno je da je Amerika razvila svoje testove za koje se ispostavilo da su neispravni, da su medicinske sestre molile preko društvenih mreža da im se obezbijede rukavice i maske… To je ekspertu za zdravlje Kristoferu Stelersu, sa Univerziteta Stoni Bruk, bio povod da ocijeni kako je u Americi bila savršena oluja nepripremljenosti za koronu.

HODŽIĆ: Svako ko je gledao apel doktorice i njen video snimak iz Elmhurst bolnice u Kvinsu (Njujork), postao je svjestan nespremnosti. Taj video je na svojoj stranici podijelio i gradonačelnik Njujorka. CNN izvještava da i druge bolnice širom SAD imaju probleme sa nedostatkom adekvatne zaštite, dok je predsjednik Tramp pun hvalospjeva i ponavlja da radi dobar posao…

MONITOR: Vlada li panika u SAD?

HODŽIĆ: Ima ljudi koji mirno šetaju ulicama, s maskama ili bez njih, držeći socijalnu distancu od drugih. Hrane i drugih prehrambenih artikala ima dovoljno. Netačne su informacije o velikim nestašicama.

MONITOR: Kako će pandemija uticati na ekonomiju u SAD?

HODŽIĆ: Država je opredijelila ogroman paket pomoći, ali će pandemija ostaviti dobok trag ne samo na ekonomiju, nego i na sve druge faktore u životu. Međutim, sve se to da nadoknaditi. SAD je moćna zemlja i izaći će iz ove krize. Nažalost, mnogi više neće biti među nama. To je ono što me najviše boli.

 

Tramp ne sluša stručnjake

 

MONITOR: Milioni Amerikanaca će se zaraziti dok će ih preminuti između 100 i 200 hiljada, procjenjuje infektolog i Trampov savjetnik za zdravstvo Entoni Fauči…

HODŽIĆ: Za ovakve situacije državama je potreban vođa koji sluša stručnjake, što sa predsjednikom Trampom često nije slučaj. Ukoliko nastavi da kao do sada radi na sprječavanju širenja ove zaraze, a s obzirom na gustinu naseljenosti u gradovima, nedostatak dezinfekcionih sredstava i sve veći broj zaraženih zdravstvenih radnika, plašim se da taj broj zaista može postati realnost. Kao što znamo, Njujork u SAD nije jedini gusto naseljeni grad, i ukoliko se ne nauči iz ovog primjera, loše će biti i u drugim velikim gradovima. Trka je s vremenom oko nabavke neophodnih sredstava.

 

Andre i Izet više nisu među nama

 

MONITOR:  Vi ste rodom iz Bijelog Polja i vjerovatno  imate informacije o tome kako su se u Njujorku snašli naši iseljenici. Ima li zaraženih?

HODŽIĆ: Andre Ljuljović, porijeklom iz Ulcinja, koji je živio i radio u Vestchesteru, u Njujorku, preminuo je od komplikacija izazvanih korona virusom. U pitanju je mlad čovjek. Preminnuo je i moj prijatelj, humanista i patriota Izet Kolenović, porijeklom iz Gusinja.

Broj oboljelih koji vode porijeklo s naših prostora nije mali. Koliko sam obaviješten, trenutno su još dva iseljenika u kritičnom stanju, dok su ostali van životne opasnosti.

Imamo nekoliko naših doktora i medicinskih sestara koji su u prvim redovima za spasavanje oboljelih od korona virusa i mi, iseljenici, smo ponosni na njih. Mnogi naši iseljenici održavaju čistoću u raznim objektima u Njujorku, što je u ovom trenutku veoma opasan posao. Na Menhetnu ima više od dvadeset ekskluzivnih restorana čiji su vlasnici porijeklom iz Crne Gore. Svi ti restorani su danas zatvoreni, a na stotine naših ljudi je ostalo bez posla. U najtežoj situaciji su oni koji ovdje borave ilegalno. Ostali su bez posla, prijeti im zaraza, a nemaju zdravstveno osiguranje. Generalni konzul Željko Stamatović i konzul Amer Cikotić su pomogli mnogim našim studentima i turistima da se vrate u Crnu Goru, a trenutno su 24 sata dostupni na broju Generalnog konzulata.

 

Tako se voli svoja zemlja

 

MONITOR: Mnogi naši iseljenici iz Amerike slali su pomoć Crnoj Gori…

HODŽIĆ: Iako se nalazimo u epicentru zaraze, misli naših ljudi su okrenute i ka Crnoj Gori. Istakao bih da je Fondacija „Gusinje” donirala 30.000 dolara, „Euro Gusinje” 15.000, a bračni par Slobodanka i Momčilo – Cakani Pajović 22.000 dolara pomoći za Crnu Goru. Trenutno nije lako poslati novac iz SAD za Crnu Goru. Znam da su prije desetak dana Pajovići pet sati čekali da pošalju novac. Volio bih da se ovim divnim ljudima, penzionerima, koji su svoj novac mukotrpno zaradili, država jednog dana oduži nekim priznanjem. Tim prije što je Momčilo, nekadašnji fudbaler Budućnosti i reprezentativac Jugoslavije, danas u teškom zdravstvenom stanju. Nepokretan je, ali je, i pored toga, zajedno sa svojom suprugom, pokazao kako se voli svoja zemlja.

                                                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo