Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO TOMIĆ, NOVINAR IZ ŠVEDSKE: Narod vjeruje državi, država brine o narodu

Objavljeno prije

na

Povjerenje u smjernice Vlade Švedske i Ustavom zagarantovana prava građana bili su glavni razlog za donošenje odluke da se u borbi sa koronom ne poseže za strogim mjerama

 

Branko Tomić je rođen u Bosni i Hercegovini. Novinarstvom je počeo da se bavi u izdanjima zagrebačkog Vjesnika. U sarajevskom Oslobođenju radio je od 1971. do 1994, a potom odlazi u Švedsku, gdje je objavljivao priloge u nekoliko švedskih vodećih novina, a profesionalni rad nastavio u Bosanskoj pošti, listu za izbjeglice u Skandinaviji.

Jedan od povoda za razgovor sa njim je i to što je Švedska jedina zemlja u Evropi koja nije uvela stroge mjere protiv pandemije korona virusa. Zašto se na to odlučila, Tomić ovako objašnjava:

-Svi koji su o tome odlučivali, a to su eksperti i Vlada, odgovorili bi vam da nisu željeli da zaustave tokove svakodnevnog života i da ljude sputavaju restriktivnim mjerama koje bi ograničile njihova zagarantovana prava i slobode. Na ovo su Šveđani posebno ponosni, ali i osjetljivi ako bi im nešto bilo uskraćeno. Svi znaju da im je demokratski sistem garant sigurne egzistencije, ali su svjesni i svoje odgovornosti u očuvanju njegovih tekovina.

Ja, recimo, ne mogu zamisliti ovu zemlju sa policijskim satom ili totalnom zabranom kretanja. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi pa da se svi poslušno povuku u izolaciju. To ne znači da oni ne razumiju opasnost koju sa sobom nose pandemije ili neke druge nedaće. Ne!  Ali, čak i kada se suoče sa tako zlokobnim virusom kao što je Covid-19 više vjeruju smjernicama Vlade nego što se plaše smrtonosnih brojki.

To povjerenje i Ustavom zagarantovana prava građana bili su glavni razlog za donošenje odluke da se u borbi sa koronom ne poseže za strogim mjerama. Uz to, Vlada se oslonila na mišljenje eksperata koji su zauzeli stav da bi potpuno zatvaranje zemlje moglo imati teške ekonomske posljedice, koje bi dovele do opšte katastrofe i još većih žrtava. Tako je u rješavanju ove krizne situacije odgovornost podijeljena između naroda i države: narod političarima i ekspertima povjerenje, a oni njima, bar zasad, blage i – podnošljive mjere.

MONITOR: Kako se pokazao taj recept s obzirom na broj oboljelih?

TOMIĆ: Ako bi ,,švedski model” ocjenjivali brojem zaraženih i umrlih rezultat bi bio porazan. Baš u ovom trenutku (15. aprila u 14 sati) saopšteno je da u ovoj zemlji od Covida-19 boluje 11.927 osoba, a da ih je među preminulim već 1.203. Zastrašujuće!  Za zemlju koja ima desetak miliona stanovnika, a po prostranstvu je gotovo duplo veća od bivše Jugoslavije, to je ogroman gubitak.

U početku, dok su brojevi bili znatno manji, nisu se javljale sumnje u ispravnost odluke švedskih vlasti da se ne poseže za žešćim restriktivnim mjerama. Nije se zavirivalo ni u praksu drugih zemalja, čak ni u komšiluk, gdje su  Finska, Danska i Norveška, uz ograničenja, bilježile daleko bolje rezultate. Švedska se uporno  i danas drži svog kursa, bez obzira što trpi i sve prisutnije kritike.

I to u vlastitim redovima, gdje također stručni ljudi govore da sve ovo što se radi Švedsku vodi u pravu katastrofu. Podupiru ovaj stav nedovoljnim testiranjem i nedovoljnom izolacijom zaraženih osoba, ,,slobodnim kolanjem virusa”, nedostatatkom bolničkih kapaciteta, zaštitne opreme i nekih drugih medicinskih sredstava. Ide se do kraja, pa se zbog svega ovog traži i ostavka glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella, koji je u ovom koronarnom vremenu ,,desna ruka” Vladi.

Početkom ove sedmice ,,brze i radikalne mjere” zatražila je i grupa od 22 ljekara, virologa i istraživača iz najboljih švedskih bolnica i instituta, koji pozivaju na povećanje socijalne distance, zatvaranje škola i restorana, obavezno nošenje zaštitne opreme bolničkog osoblja i lica koja rade sa starijima, obavezan karantin cijele porodice ako se ustanovi da je jedan od članova pozitivan na virus.

U svojoj ,,odbrani” Tegnell poseže za činjenicom da su mnoge zemlje, između ostalih i SAD, u toku pandemije pokušale zatvoriti granice, ali da se to pokazalo neuspješnim. Priznaje da to može usporiti zarazu za neku sedmicu, ali je ne može iskorijeniti. Ni na jedno pitanje, veli, nema lakih odgovora, ali svi moraju, bez obzira gdje se nalaze, raditi najbolje što mogu kako bi se smanjio rizik širenja zaraze. Uvjeren je da švedske institucije upravo to čine.

MONITOR:  U Švedskoj, prema informacijama iz naših medija, stariji od
osamdeset godina i oni kojima otkaže neki od organa ne idu na respirator…

TOMIĆ:  Pročitao sam to u raznim glasilima dolje, ali ne i ovdje. Ima u tome malo istine, ali se pojednostavljuje praksa, pa to zvuči tako grubo kao da se stariji ,,bacaju niz vodu”. U ovoj zemlji svi imaju pravo na njegu i ne postoji nikakav kriterij za biološku starost. U situaciji kada se nešto prioritet, radi se kompletna procjena za svaku osobu posebno, i do respiratora ne dolaze samo oni kojima ni taj tretman ne spašava život. Inače, starijima od 70 godina preporučuje se (ne zabranjuje!) da se ne izlažu neposrednim kontaktima s drugim osobama, da ne rizikuju sa izlascima u prirodu i da svoje potrebe rješavaju uz pomoć najbližih i službi koje su za to osposobljene. Kada se pogleda statistika jasno je da je ova populacija i u Švedskoj najugroženija. U mlađem stadiju, do 19. godine nema preminulih.

MONITOR: Kakve su sada mjere na snazi?

TOMIĆ: Kao što rekoh, otvoreni su vrtići, osnovne škole, prodavnice, restorani, kafići, nema karantina ni u Štokholmu gdje je do ovog trenutka 5000 oboljelih i rekordno 702 preminula.

U Švedskoj se svi slobodno kreću, ali se svima preporučuje samoizolacija ako se primijeti i najmanji simptom korona virusa. Ne rade srednje škole i fakulteti, jer se nastava obavlja online. Zabranjeno je okupljanje više od 50 ljudi. Preduzeća, bez obzira na djelatnost, funkcionišu bez zastoja, osim onih koji su samoinicijativno odlučili da privremeno obustave rad. Svi koji mogu obavljati svoje zadatke rade to od kuće. Od 01. aprila ne ide se u posjetu staračkim domovima.

MONITOR:  Jesu li ovakve liberalne mjere uvedene zato što Šveđani vjeruju Vladi, premijeru, stručnjacima, policiji… pa disciplinovano poštuju sve što oni predlože?

TOMIĆ: Odgovoriću kratko: ovdje narod vjeruje državi, a država brine o narodu! Vlada ima jasno definisane ovlasti, a svaki pojedinac vlastitu odgovornost.

MONITOR: Mnogi upozoravaju da je ovo što Švedska radi recept za katastrofu.

TOMIĆ: Moram priznati da sam, pod utiskom kako se odvija situacija u svijetu, u početku bio šokiran blagim mjerama švedskih vlasti. Ali, poštovao sam preporuke i u prvom mjesecu dobrovoljne ,,izolacije” samo sam dva puta izašao iz stana. Odvezao sam suprugu do prodavnice, koja je u radnju ušla sa maskom i rukavicama. Svi su u nju gledali kao u vanzemaljca. Bila je jedina sa tom opremom. Opet sam pomislio da su Šveđani ,,ludi”. Međutim, brzo sam shvatio da ne treba paničiti, ali da svemu treba prilaziti s puno opreza. Danas vjerujem da je Švedska na dobrom putu, bez obzira što će i ona, nažalost, pandemiju platiti sa mnogo žrtava.

Zašto mislim da njen recept nije srljanje u katastrofu? Pa, evo: mnoge zemlje koje su građanima ograničavale kretanje lagano otvaraju škole i prodavnice. Ne mogu izdržati u totalnoj blokadi. I tek ćemo sada vidjeti rezultat labavljenja tih mjera i biti u prilici da ga uporedimo sa onim što Švedska ima. Sve mi nešto govori da će ova moja ,,rezervna domovina” biti pobjednik, mada u ovoj borbi sa toliko izgubljenih života – pobjednika nema!

MONITOR: Kako  mediji prate ovu pandemiju?

TOMIĆ: Sve što je bitno – objavljuje se. Ali se vodi računa da se ne diže nikakva panika i ne plaše građani. Evo, dok očekujemo da nam i proljetno sunce pomogne u borbi sa koronom, u Švedskoj najavljuju da je moguć i drugi val virusa. Ne kažu kada bi se to moglo dogoditi, ali lagano pripremaju stanovništvo i na tu neugodnost. Za rješavanje problema, zdravstvenih i ekonomskih, u ,,korona krizi” biće iz budžeta izdvojeno više od 100 milijardi kruna. Ako bude potrebno izdvojiće se i više. Država ovdje neće biti blokirana, a narod bez zaštite.

 

Premijer razgovarao sa djecom

 

MONITOR: Da li je tačno da se u Švedskoj, zahvaljujući najliberalnijim mjerama u Evropi, građani slobodno kreću i normalno žive, da rade škole, da su otvoreni restorani i kafići?

TOMIĆ: Sve je to tačno, ali ipak sve nije isto kao prije pojave korone. Moji unuci su osnovci i u Štokholmu redovno idu u školu i na fudbalske i košarkaške treninge. Jedino su košarku iz dvorane preselili na otvoreno. Djeca su u parkovima, mladi na izletištima, svi koji mogu redovno koriste rekreativne staze i druge objekte. Nema utakmica, ali ekipe u manjim grupama redovno treniraju na svojim stadionima. Prodavnice su otvorene, dobro snaddjevene, a ako neko nije u mogućnosti da do prodavnice dođe veći lageri za malu naknadu dostavljaju narudžbu na kućnu adresu. A tu su i volonteri koji priskaču u pomoć starijim osobama.

Otvoreni su restorani i kafići, ali se svi drže preporuka o rastojanju za stolovima i načinu služenja jela i pića. Sve saobraćajne linije funkcionišu, ali je primjetno da ima manje putnika. Dakle, možeš ići gdje hoćeš, ali ne možeš raditi sve što ti padne na pamet. Obavezan si da brineš o sebi, ali i o drugima.

Bio sam oduševljen konferencijom za štampu premijera Löfvena na početku pandemije. Dok su se u našim zemljama političari ,,naturali” kao eksperti i spasioci, ovdje je premijer razgovarao sa djecom. Dobro ste pročitali: ne sa novinarima, već sa djecom! Odgovarao je na njihova pitanja, savjetovao ih da razvijaju prijateljstvo, da poštuju starije, svoje komšije, da se ne plaše, da se slobodno kreću… Pojavio se premijer i pred novinarima, ali tek kada su eksperti saopštili svoj stav. Oni vode glavnu riječ.

 

Naši na dvostrukoj muci

 

MONITOR: Kako se tamo ovih dana snalaze građani iz bivše Jugoslavije? Ima li oboljelih?

TOMIĆ: Ima, nažalost. Neke i lično poznajem, ali nismo u direktnom kontaktu. Baš danas mi se, nakon desetak dana teške borbe sa virusom, javio  prijatelj, rodom iz Sjenice, koji je sa suprugom i kćerkom, ovdje u Norrköpingu prošao kroz ,,golgotu korone”. Rekao mi je u telefonskom razgovoru da je bilo pakleno, da nije mogao vjerovati koliko je to sve ubitačno, a radi se o sredovječnom snažnom čovjeku, bivšem sportisti.

U Švedskoj je nešto više od 100.000 građana iz bivše Jugoslavije. Samo iz Bosne i Hercegovine – oko 70.000. Prema podacima koji se  svakodnevno objavljuju na zvaničnoj stranici Zavoda za javno zdravstvo među 11.927 oboljelih je i stotinak ,,naših” i na samom su začelju doseljeničke liste.

Naši ljudi su na dvostrukoj muci. Slijede mjere samozaštite da bi izbjegli zarazu, a brinu brigu o situaciji u domovini gdje su im rodbina i prijatelji. Obično su se okupljali u nacionalnim udruženjima, ali to više ne čine, jer su vrata klubova uglavnom zatvorena, da se u malom prostoru ne bi okupljao veći broj osoba. Inače, sve je ovdje rasparčano kao i bivša zajednička država. Živi se po principu ,,svako sebi” i malo ko drugom zalazi u odaje. Na sreću, nema ozbiljnijih incidenata.

                               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo