Povežite se sa nama

FOKUS

COVID 19 I EKONOMIJA: VLADA PREDLOŽILA NOVE MJERE: Uzmi đe nema

Objavljeno prije

na

Mart je zaboravljen. Za april i maj sljeduje pomoć nedovoljna da se makar preživi. Mnogi će poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. Jedino što tada neće biti gladni samo oni i otpušteni radnici i njihove porodice. Prazan će ostati i državni budžet

 

Trideset dana otkako je trećinu, ako ne i cijelu polovinu, zaposlenih u privredi poslala na prinudni odmor, Vlada i dalje nije odlučila ko će, koliko i kada platiti te ljude. I do kada će ih plaćati. Konsultacije traju, a vrijeme prolazi. Na momente izgleda kako se vlastima baš i ne žuri. Nije im nevolja.

Kao što smo i najavili u prethodnom broju Monitora, premijer Duško Marković obznanio je prošlog četvrtka nacrt, mada neki kažu kako je to jedva skica, Vladinih mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Suština tog paketa ogleda se u nekoliko predloženih mjera.

Kompanije koje su zbog epidemije korona virusa morale privremeno obustaviti rad, odlukom Vlade i Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti (NKT), dobiće za svakog zvanično zaposlenog radnika subvencije u iznosu od 70 odsto zakonom propisane minimalne zarade (to izađe nešto više od 155 eura), dok će država firmi oprostiti poreze i doprinose za kompletan iznos minimalne zarade (neto iznos – 222 eura), što znači uštedu od nekih 145 eura. Skupa, to čini pomoć od približno 300 eura po zaposlenom.

Preduzeća u sektorima čiji rad nije zabranjen, ali je značajno ugrožen u uslovima pandemije korona virusa, od države mogu očekivati polovinu bruto iznosa minimalne zarade za svakog registrovanog zaposlenog. Znači, 182 eura.

Država privatnim preduzećima obećava pomoć od 70 odsto bruto minimalne zarade za svakog zaposlenog koji je u karantinu, samoizolaciji ili je morao ostati kod kuće zbog čuvanja djece mlađe od 11 godina, nakon zatvaranja vrtića i škola sredinom prošlog mjeseca. Riječ je o iznosu od 255 eura.

Konačno, Vlada je najavila jednokratnu pomoć od 50 eura svim nezaposlenim licima na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, pod uslovom da već iz budžeta ne dobijaju novčanu naknadu ili materijalno obezbjeđenje.

Prema prijedlogu koji nam je predstavio Marković, državna pomoć odnosila bi se na april i maj. Druga polovina marta se ne pominje, pa je očito da je Vlada naumila da taj ceh petnaestodnevne blokade i prinudnog gašenja većeg dijela uobičajenih ekonomskih aktivnosti ostavi na plećima zaposlenih i njihovih poslodavaca. Ili je to ulog za pogađanje i trgovinu tokom aktuelnih usaglašavanja ponuđenog paketa. Pa ko se kako snađe.

Zvanično, o tom snalaženju gotovo da nemamo nikakvih podataka. Na sajtu Zavoda za zapošljavanje i dalje je aktuelna prošlonedjeljna informacija da se broj nezaposlenih od 15. marta do 1. aprila povećao za 111. Šta se dešava od tada?

Koliko prošlomjesečni podaci mogu biti bajati, pokazuje primjer iz Amerike. U prošlom Monitoru smo pisali da je krajem marta u  SAD-u, za nedjelju dana, bez posla ostalo rekordnih 3,3 miliona ljudi. Onda je sa lošeg krenulo nagore.  Prethodne dvije nedjelje u SAD-u je svakog radnog dana bez posla ostajalo više od milion muškaraca i žena. Pa se i broj radnih mjesta ugašenih zbog epidemije virusa primakao sasvim blizu 20 miliona. I vjerovatno ga premašio dok ste se vi našli u prilici da čitate ovaj tekst.

Mi takve podatke nemamo. U Crnoj Gori se još uvijek ne zna na koliko bi se tačno ljudi, ili preduzeća, odnosila najavljena pomoć. Ni koliko bi ona koštala državu. ,,Vjerujem da će naš prijedlog“, poručio nam je premijer Marković, „koji obuhvata brigu za preko 100 hiljada zaposlenih i više hiljada preduzetnika, mikro, malih i srednjih preduzeća, zadobiti pozitivan odgovor dobronamjernih, onih koji prepoznaju značaj i obuhvat ovih mjera“. Sami prosudite šta je ovdje činjenica, šta očekivanje a šta upozorenje. Da ne kažemo jedva prikrivena prijetnja za „nedobronamjerne“.

Slične poruke ponovio je u parlamentu, sredinom ove nedjelje, i potpredsjednik Vlade Milutin Simović. „Ovo je vrijeme kada se zajedno moramo boriti za zdravlje i život svakog građanina, da očuvamo svako radno mjesto, da očuvamo svaki biznis, od najmanjeg preduzetnika, do velikih kompanija“, ljeporječio je prvi čovjek NKT-a. Pa zasolio: „Vrijeme u kojem treba sve dosadašnje razlike među nama ostaviti po strani“. Još nas je Simović podučio kako, danas, „nema mjesta za bilo kakve populističke i partikularne interese bilo koga“.

Njegovi partijski drugovi su, istovremeno, demonstrirali jasan naum da ućare i u ovoj situaciji. Ne mareći za posljedice. Mjere NKT-a nijesu omele predsjednika DPS-a i Crne Gore Mila Đukanovića (on je odredio prioritete) da skokne do Berana, u kome njegov DPS i ne stoji baš najbolje. Pošto ljubav na usta ulazi, predsjednik je na sastanku sa predstavnicima beranskih penzionera pokazao kako bi se stvari mogle preokrenuti u korist njegove partije. ,,Predsjednik Đukanović se obavezao da će, uvažavajući složenost položaja penzionerske populacije u najkraćem roku animirati donatore za podršku…“, stoji u saopštenju upućenom iz Đukanovićevog kabineta. Onda je Crveni krst  domaćinstvima beranskih penzionera distribuirao 4.641 paket pomoći sa hranom i sredstvima za higijenu. Prethodno je, prema riječima Jelene Dubak, generalne sekretarke Crvenog krsta CG, ta organizacija dobila značajnu donaciju od kompanije Voli.

Potom se, u ime beranskih penzionera, Đukanoviću zahvalio Jovica Marković, predstavnik jednog od penzionerskih udruženja tog grada. „Zahvaljujem predsjedniku Đukanoviću na održanom obećanju… Ovo je slučaj bez presedana i treba ga pohvaliti jer je Berane jedina opština koja je opskrbljena pomoći za sve penzionere”, kazao je Marković. Zaista jeste, složićemo se. I podsjetiti kako u Crnoj Gori ima 110 hiljada penzionera.

Da Đukanovićeva trgovina dušama nije individualni marketinški trik potvrdio nam je i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branimir Gvozdenović.  DPS-ov utjerivač glasova u opštini Bar, zaogrnut plaštom zvanične državne funkcije, obreo se u kancelarijama Mjesne zajednica Crmnica. Tamo je, sa predsjednikom Mjesne zajednice Tomom Uksanovićem, analizirao aktuelnu situaciju i razmatrao mogućnost obezbjeđivanja dodatnih paketa pomoći Crvenom krstu „koji bi bili distribuirani shodno potrebama u aktuelnom trenutku“ (citat iz saopštenja objavljenog na sajtu Skupštine). „U konstruktivnom razgovoru bilo je riječi i o načinima za pomoć socijalno ugroženoj kategoriju stanovništva, a potpredsjednik Gvozdenović je istakao da, pored funkcionalne, osjeća i ličnu obavezu da dodatno pomogne“ (isto).

Može li nas uhapsiti ako se naglas zapitamo – šta je ovo ako nije kupovina duša? Izgladnjelih i ustrašenih. Pošto se ista skupštinska služba ni glasom nije glasnula kada su ispod Durmitora policajci priveli poslanicu Demokrata Zdenku Popović „dok je sa još četiri osobe dijelila humanitarnu pomoć na gradskom i seoskom području“ (saopštenje Uprave policije). Zato, objasnili su,  što je prekršila privremene mjere NTK-a koje zabranjuju dostavljanje namirnica i ljekova na kućnu adresu „bez saglasnosti Operativnog štaba NKT-a“. Tako i treba poslanici kad je opozicija. Pa sama tegli pakete i promoviše se, umjesto da angažuje Crveni krst i Voli.

To je, dakle, kontekst u kome nam je Marković predstavio svoje mjere pozivajući sve dobronamjerne da im se na sav glas dive. A Simović apelovao, ili naredio, da „sve dosadašnje razlike među nama ostavimo po strani“. Možda bi i ostavili mi njih, ali ove su mjere nedovoljne da odgovore postavljenom zadatku. To nam poručuju i predstavnici oba sindikalna udruženja koja je Vlada, iz sebi znanih razloga, zaobišla prilikom formiranja radne grupe za izradu predloženog paketa mjera podrške.

Tako su  iz Saveza sindikata CG, na sastanku upriličenom u Skupštini, ocijenili kako je Vladin set ekonomskih i drugih mjera dobar, „ali da one nijesu dovoljne“. I njihove kolege iz Unije sindikata cijene da je predloženo  „sveobuhvatno i odražava jasan cilj koji se želi postići“, da bi onda iskazano oduševljenje nadopunili prilično opširnom listom korekcija i dopuna. Iz oba sindikata traže da ponuđene mjere budu znatno izdašnije i puno brže.

Unija poslodavaca se nije oglašavala nakon što je premijer Marković predstavio Vladinu ponudu. Ko je pogledao njihova dva prijedloga mjera koje treba donijeti kako bi se tokom epidemije korona virusa u Crnoj Gori sačuvala preduzeća i zaposleni, jasno mu je i zašto. Ponuđeno je premalo, pa će mnogi poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. I zahvale se na saradnji nekadašnjim radnicima.

Samo što tada neće biti gladni samo propali preduzetnici i otpušteni radnici sa svojim porodicama. Prazan će ostati i državni budžet. Osim ukoliko DPS ponovo ne osmisli kakve tranzitne poslove za njegovu popunu. Onako kako su to već u nekoliko navrata  radili od posljednje decenije prošlog vijeka.

Nije, zato, mali broj onih koji su se nadali, i još se uvijek nadaju, kako će se na nekom sastanku sa čelnim ljudima Vlade i DPS-a naći biznismeni profila Stanka Subotića, Veselina Barovića, Danila Mitrovića, Dušana Bana i Željka Mihailovića, kada je već Duško Knežević prinuđen da iz opravdanih razloga propusti lični angažman u ovom istorijskom trenutku. Kad ono, umjesto njih se u Vladi obrela grupa „uglednih crnogorskih ekonomista i profesora“: Veselin Vukotić, Božo Mihailović, Igor Lukšić, Gordana Đurović, Anđelko Lojpur, Nikola Milović i Vasilije Kostić. Ne zna se zašto istom skupu nijesu prisustvovali Petar Ivanović, Predrag Drecun, Aco Đukanović, Tomislav Čelebić ili makar neko od zvaničnih ili nezvaničnih vlasnika Bemaxa, najuspješnije crnogorske kompanije u ovom vijeku, ali priče ni ovako nije falilo.

U višesatnom razgovoru, stoji u Vladinom saopštenju, učesnici sastanka su u potpunosti podržali Vladine ekonomske mjere ocijenivši ih pravovremenim, odmjerenim i odgovornim. „Mjere su oročene i precizno usmjerene na one kojima je podrška sada najpotrebnija, vodeći računa o održivosti javnih finansija“. Ako ćemo da zakeramo – mjere ne mogu biti (ne)odgovorne. To mogu biti samo oni koji ih (ne)donose.

Važnije je, ipak, da se u ovom momentu zadržimo na pomenutoj „održivosti javnih finansija“. To vam je, da pojednostavimo, prilično konretan problem: može li Vlada da plati ono što treba kako bi pomogla ovdašnjoj privredi da prebrodi krizu? Ili je prinuđena da svoje mjere formuliše i promoviše u skladu sa novcem koji joj stoji na raspolaganju. A njega, sva je prilika, skoro pa da i nema.

Da ne tajimo ko je za to zaslužan. Sagledajmo samo ovogodišnje odluke koje se, iz finansijskog ugla, tiču aktuelne zdravstvene, ekonomske i političke krize.

U prvom paketu mjera Vlada je insistirala na nastavku realizacije planiranog kapitalnog budžeta. Ovogodšinjim budžetom za te aktivnosti bilo je namijenjeno 230 miliona. Veća polovina za auto-put, ali i mimo toga još 90 miliona. Za investicije tipa „izgradnja i rekonstrukcija administrativnog prostora za rad državnih organa“ (više od sedam miliona). Ili još dva miliona za izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih sportskih objekata. Nekakva logika je nalagala da ti planovi budu preispitani a makar dio sredstava preusmjeren za rješavanja novonastalih, neplaniranih, ekonomskih problema. Države, njenih građana i privrede.

Markovićeva Vlada, međutim, ne samo da je ostala dosljedna svom prvobitnom naumu, nego je riješila i da avansno (unaprijed) plati izvođačima i dobavljačima  „kako bi se osigurala njihova likvidnost i održao kontinuitet rada“. Premijer nam je predočio da je „njihova realizacije od presudnog značaja za razvoj i brži oporavak privrede i standarda“. Administrativni prostor i sportski tereni!? Valjalo bi da jednom, u miru, svi skupa proanaliziramo ovu odluku.

Još je veća nepoznanica vezana za skoro 500  miliona eura koji su lani opredijeljeni za vraćanje državnih dugova koji dospijevaju tokom ove godine. Većinu tog novca (oko 350 miliona) trebalo je krajem marta vratiti stranim kupcima crnogorskih državnih obveznica. Da li je to bilo neophodno ili se, adekvatno novonastaloj situaciji, sa kreditorima mogao (morao?) postići dogovor o privremenom odlaganju te obaveze, kako bi crnogorske vlasti već postojeći novac iskoristile za pomoć sopstvenoj privredi i građanima? Odgovor na to pitanje, vjerovatno, nećemo saznati. Mada o tome izvršna vlast iz sve snage ćuti, gotovo je pa izvjesno da je prošle godine pozajmljeni novac već otišao. Možda čak i prije formalnog dospijeća duga. Prema nezvaničnim izvorima, Ministarstvo finansija sada od istih finansijera pokušava dobiti novi zajam. Ali to sada ne ide.

Država je, znači, potrošila gotovo sav novac sa kojim je ušla u krizu, a koji je mogao predstavljati osnovu za nadu da će ekonomija preživjeti udare koji je čekaju. I sada se nada.

„Ako do kraja juna izađemo iz kratkoročnih mjera, onda se još držimo optimističkog scenarija, pa u drugoj polovini godine možemo planirati neke nove kreditne linije koje će imati dobro ciljanu razvojnu komponentu…“, predočila  je Vijestima  profesorka Đurović, nakon pomenutog sastanka u Vladi. Ostali akteri su mudro ćutali.  Dok vlast i njeni, pažljivo odabrani, sagovornici maštaju o brzom i potpunom oporavku privrede, MMF predviđa da će crnogorski BDP ove godine pasti za devet odsto. Znatno više nego što je to bilo tokom krize s kraja prošle decenije (2009. je pao za nepunih šest odsto).

Analitičari su neumoljivi: „Recesija je već ušla u ekonomiju. Mnogo ljudi će izgubiti posao. Veliki broj pravnih lica će bankrotirati. Veliki broj fizičkih lica će se naći na granici životne i finansijske izdržljivosti“. A Vlada vaga i vijeća kako da kroz cijelu priču prođe sa najmanje troška. I najviše političkog profita.

Da li će život umjeti da čeka?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo