Povežite se sa nama

FOKUS

COVID 19 I EKONOMIJA: VLADA PREDLOŽILA NOVE MJERE: Uzmi đe nema

Objavljeno prije

na

Mart je zaboravljen. Za april i maj sljeduje pomoć nedovoljna da se makar preživi. Mnogi će poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. Jedino što tada neće biti gladni samo oni i otpušteni radnici i njihove porodice. Prazan će ostati i državni budžet

 

Trideset dana otkako je trećinu, ako ne i cijelu polovinu, zaposlenih u privredi poslala na prinudni odmor, Vlada i dalje nije odlučila ko će, koliko i kada platiti te ljude. I do kada će ih plaćati. Konsultacije traju, a vrijeme prolazi. Na momente izgleda kako se vlastima baš i ne žuri. Nije im nevolja.

Kao što smo i najavili u prethodnom broju Monitora, premijer Duško Marković obznanio je prošlog četvrtka nacrt, mada neki kažu kako je to jedva skica, Vladinih mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Suština tog paketa ogleda se u nekoliko predloženih mjera.

Kompanije koje su zbog epidemije korona virusa morale privremeno obustaviti rad, odlukom Vlade i Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti (NKT), dobiće za svakog zvanično zaposlenog radnika subvencije u iznosu od 70 odsto zakonom propisane minimalne zarade (to izađe nešto više od 155 eura), dok će država firmi oprostiti poreze i doprinose za kompletan iznos minimalne zarade (neto iznos – 222 eura), što znači uštedu od nekih 145 eura. Skupa, to čini pomoć od približno 300 eura po zaposlenom.

Preduzeća u sektorima čiji rad nije zabranjen, ali je značajno ugrožen u uslovima pandemije korona virusa, od države mogu očekivati polovinu bruto iznosa minimalne zarade za svakog registrovanog zaposlenog. Znači, 182 eura.

Država privatnim preduzećima obećava pomoć od 70 odsto bruto minimalne zarade za svakog zaposlenog koji je u karantinu, samoizolaciji ili je morao ostati kod kuće zbog čuvanja djece mlađe od 11 godina, nakon zatvaranja vrtića i škola sredinom prošlog mjeseca. Riječ je o iznosu od 255 eura.

Konačno, Vlada je najavila jednokratnu pomoć od 50 eura svim nezaposlenim licima na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, pod uslovom da već iz budžeta ne dobijaju novčanu naknadu ili materijalno obezbjeđenje.

Prema prijedlogu koji nam je predstavio Marković, državna pomoć odnosila bi se na april i maj. Druga polovina marta se ne pominje, pa je očito da je Vlada naumila da taj ceh petnaestodnevne blokade i prinudnog gašenja većeg dijela uobičajenih ekonomskih aktivnosti ostavi na plećima zaposlenih i njihovih poslodavaca. Ili je to ulog za pogađanje i trgovinu tokom aktuelnih usaglašavanja ponuđenog paketa. Pa ko se kako snađe.

Zvanično, o tom snalaženju gotovo da nemamo nikakvih podataka. Na sajtu Zavoda za zapošljavanje i dalje je aktuelna prošlonedjeljna informacija da se broj nezaposlenih od 15. marta do 1. aprila povećao za 111. Šta se dešava od tada?

Koliko prošlomjesečni podaci mogu biti bajati, pokazuje primjer iz Amerike. U prošlom Monitoru smo pisali da je krajem marta u  SAD-u, za nedjelju dana, bez posla ostalo rekordnih 3,3 miliona ljudi. Onda je sa lošeg krenulo nagore.  Prethodne dvije nedjelje u SAD-u je svakog radnog dana bez posla ostajalo više od milion muškaraca i žena. Pa se i broj radnih mjesta ugašenih zbog epidemije virusa primakao sasvim blizu 20 miliona. I vjerovatno ga premašio dok ste se vi našli u prilici da čitate ovaj tekst.

Mi takve podatke nemamo. U Crnoj Gori se još uvijek ne zna na koliko bi se tačno ljudi, ili preduzeća, odnosila najavljena pomoć. Ni koliko bi ona koštala državu. ,,Vjerujem da će naš prijedlog“, poručio nam je premijer Marković, „koji obuhvata brigu za preko 100 hiljada zaposlenih i više hiljada preduzetnika, mikro, malih i srednjih preduzeća, zadobiti pozitivan odgovor dobronamjernih, onih koji prepoznaju značaj i obuhvat ovih mjera“. Sami prosudite šta je ovdje činjenica, šta očekivanje a šta upozorenje. Da ne kažemo jedva prikrivena prijetnja za „nedobronamjerne“.

Slične poruke ponovio je u parlamentu, sredinom ove nedjelje, i potpredsjednik Vlade Milutin Simović. „Ovo je vrijeme kada se zajedno moramo boriti za zdravlje i život svakog građanina, da očuvamo svako radno mjesto, da očuvamo svaki biznis, od najmanjeg preduzetnika, do velikih kompanija“, ljeporječio je prvi čovjek NKT-a. Pa zasolio: „Vrijeme u kojem treba sve dosadašnje razlike među nama ostaviti po strani“. Još nas je Simović podučio kako, danas, „nema mjesta za bilo kakve populističke i partikularne interese bilo koga“.

Njegovi partijski drugovi su, istovremeno, demonstrirali jasan naum da ućare i u ovoj situaciji. Ne mareći za posljedice. Mjere NKT-a nijesu omele predsjednika DPS-a i Crne Gore Mila Đukanovića (on je odredio prioritete) da skokne do Berana, u kome njegov DPS i ne stoji baš najbolje. Pošto ljubav na usta ulazi, predsjednik je na sastanku sa predstavnicima beranskih penzionera pokazao kako bi se stvari mogle preokrenuti u korist njegove partije. ,,Predsjednik Đukanović se obavezao da će, uvažavajući složenost položaja penzionerske populacije u najkraćem roku animirati donatore za podršku…“, stoji u saopštenju upućenom iz Đukanovićevog kabineta. Onda je Crveni krst  domaćinstvima beranskih penzionera distribuirao 4.641 paket pomoći sa hranom i sredstvima za higijenu. Prethodno je, prema riječima Jelene Dubak, generalne sekretarke Crvenog krsta CG, ta organizacija dobila značajnu donaciju od kompanije Voli.

Potom se, u ime beranskih penzionera, Đukanoviću zahvalio Jovica Marković, predstavnik jednog od penzionerskih udruženja tog grada. „Zahvaljujem predsjedniku Đukanoviću na održanom obećanju… Ovo je slučaj bez presedana i treba ga pohvaliti jer je Berane jedina opština koja je opskrbljena pomoći za sve penzionere”, kazao je Marković. Zaista jeste, složićemo se. I podsjetiti kako u Crnoj Gori ima 110 hiljada penzionera.

Da Đukanovićeva trgovina dušama nije individualni marketinški trik potvrdio nam je i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branimir Gvozdenović.  DPS-ov utjerivač glasova u opštini Bar, zaogrnut plaštom zvanične državne funkcije, obreo se u kancelarijama Mjesne zajednica Crmnica. Tamo je, sa predsjednikom Mjesne zajednice Tomom Uksanovićem, analizirao aktuelnu situaciju i razmatrao mogućnost obezbjeđivanja dodatnih paketa pomoći Crvenom krstu „koji bi bili distribuirani shodno potrebama u aktuelnom trenutku“ (citat iz saopštenja objavljenog na sajtu Skupštine). „U konstruktivnom razgovoru bilo je riječi i o načinima za pomoć socijalno ugroženoj kategoriju stanovništva, a potpredsjednik Gvozdenović je istakao da, pored funkcionalne, osjeća i ličnu obavezu da dodatno pomogne“ (isto).

Može li nas uhapsiti ako se naglas zapitamo – šta je ovo ako nije kupovina duša? Izgladnjelih i ustrašenih. Pošto se ista skupštinska služba ni glasom nije glasnula kada su ispod Durmitora policajci priveli poslanicu Demokrata Zdenku Popović „dok je sa još četiri osobe dijelila humanitarnu pomoć na gradskom i seoskom području“ (saopštenje Uprave policije). Zato, objasnili su,  što je prekršila privremene mjere NTK-a koje zabranjuju dostavljanje namirnica i ljekova na kućnu adresu „bez saglasnosti Operativnog štaba NKT-a“. Tako i treba poslanici kad je opozicija. Pa sama tegli pakete i promoviše se, umjesto da angažuje Crveni krst i Voli.

To je, dakle, kontekst u kome nam je Marković predstavio svoje mjere pozivajući sve dobronamjerne da im se na sav glas dive. A Simović apelovao, ili naredio, da „sve dosadašnje razlike među nama ostavimo po strani“. Možda bi i ostavili mi njih, ali ove su mjere nedovoljne da odgovore postavljenom zadatku. To nam poručuju i predstavnici oba sindikalna udruženja koja je Vlada, iz sebi znanih razloga, zaobišla prilikom formiranja radne grupe za izradu predloženog paketa mjera podrške.

Tako su  iz Saveza sindikata CG, na sastanku upriličenom u Skupštini, ocijenili kako je Vladin set ekonomskih i drugih mjera dobar, „ali da one nijesu dovoljne“. I njihove kolege iz Unije sindikata cijene da je predloženo  „sveobuhvatno i odražava jasan cilj koji se želi postići“, da bi onda iskazano oduševljenje nadopunili prilično opširnom listom korekcija i dopuna. Iz oba sindikata traže da ponuđene mjere budu znatno izdašnije i puno brže.

Unija poslodavaca se nije oglašavala nakon što je premijer Marković predstavio Vladinu ponudu. Ko je pogledao njihova dva prijedloga mjera koje treba donijeti kako bi se tokom epidemije korona virusa u Crnoj Gori sačuvala preduzeća i zaposleni, jasno mu je i zašto. Ponuđeno je premalo, pa će mnogi poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. I zahvale se na saradnji nekadašnjim radnicima.

Samo što tada neće biti gladni samo propali preduzetnici i otpušteni radnici sa svojim porodicama. Prazan će ostati i državni budžet. Osim ukoliko DPS ponovo ne osmisli kakve tranzitne poslove za njegovu popunu. Onako kako su to već u nekoliko navrata  radili od posljednje decenije prošlog vijeka.

Nije, zato, mali broj onih koji su se nadali, i još se uvijek nadaju, kako će se na nekom sastanku sa čelnim ljudima Vlade i DPS-a naći biznismeni profila Stanka Subotića, Veselina Barovića, Danila Mitrovića, Dušana Bana i Željka Mihailovića, kada je već Duško Knežević prinuđen da iz opravdanih razloga propusti lični angažman u ovom istorijskom trenutku. Kad ono, umjesto njih se u Vladi obrela grupa „uglednih crnogorskih ekonomista i profesora“: Veselin Vukotić, Božo Mihailović, Igor Lukšić, Gordana Đurović, Anđelko Lojpur, Nikola Milović i Vasilije Kostić. Ne zna se zašto istom skupu nijesu prisustvovali Petar Ivanović, Predrag Drecun, Aco Đukanović, Tomislav Čelebić ili makar neko od zvaničnih ili nezvaničnih vlasnika Bemaxa, najuspješnije crnogorske kompanije u ovom vijeku, ali priče ni ovako nije falilo.

U višesatnom razgovoru, stoji u Vladinom saopštenju, učesnici sastanka su u potpunosti podržali Vladine ekonomske mjere ocijenivši ih pravovremenim, odmjerenim i odgovornim. „Mjere su oročene i precizno usmjerene na one kojima je podrška sada najpotrebnija, vodeći računa o održivosti javnih finansija“. Ako ćemo da zakeramo – mjere ne mogu biti (ne)odgovorne. To mogu biti samo oni koji ih (ne)donose.

Važnije je, ipak, da se u ovom momentu zadržimo na pomenutoj „održivosti javnih finansija“. To vam je, da pojednostavimo, prilično konretan problem: može li Vlada da plati ono što treba kako bi pomogla ovdašnjoj privredi da prebrodi krizu? Ili je prinuđena da svoje mjere formuliše i promoviše u skladu sa novcem koji joj stoji na raspolaganju. A njega, sva je prilika, skoro pa da i nema.

Da ne tajimo ko je za to zaslužan. Sagledajmo samo ovogodišnje odluke koje se, iz finansijskog ugla, tiču aktuelne zdravstvene, ekonomske i političke krize.

U prvom paketu mjera Vlada je insistirala na nastavku realizacije planiranog kapitalnog budžeta. Ovogodšinjim budžetom za te aktivnosti bilo je namijenjeno 230 miliona. Veća polovina za auto-put, ali i mimo toga još 90 miliona. Za investicije tipa „izgradnja i rekonstrukcija administrativnog prostora za rad državnih organa“ (više od sedam miliona). Ili još dva miliona za izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih sportskih objekata. Nekakva logika je nalagala da ti planovi budu preispitani a makar dio sredstava preusmjeren za rješavanja novonastalih, neplaniranih, ekonomskih problema. Države, njenih građana i privrede.

Markovićeva Vlada, međutim, ne samo da je ostala dosljedna svom prvobitnom naumu, nego je riješila i da avansno (unaprijed) plati izvođačima i dobavljačima  „kako bi se osigurala njihova likvidnost i održao kontinuitet rada“. Premijer nam je predočio da je „njihova realizacije od presudnog značaja za razvoj i brži oporavak privrede i standarda“. Administrativni prostor i sportski tereni!? Valjalo bi da jednom, u miru, svi skupa proanaliziramo ovu odluku.

Još je veća nepoznanica vezana za skoro 500  miliona eura koji su lani opredijeljeni za vraćanje državnih dugova koji dospijevaju tokom ove godine. Većinu tog novca (oko 350 miliona) trebalo je krajem marta vratiti stranim kupcima crnogorskih državnih obveznica. Da li je to bilo neophodno ili se, adekvatno novonastaloj situaciji, sa kreditorima mogao (morao?) postići dogovor o privremenom odlaganju te obaveze, kako bi crnogorske vlasti već postojeći novac iskoristile za pomoć sopstvenoj privredi i građanima? Odgovor na to pitanje, vjerovatno, nećemo saznati. Mada o tome izvršna vlast iz sve snage ćuti, gotovo je pa izvjesno da je prošle godine pozajmljeni novac već otišao. Možda čak i prije formalnog dospijeća duga. Prema nezvaničnim izvorima, Ministarstvo finansija sada od istih finansijera pokušava dobiti novi zajam. Ali to sada ne ide.

Država je, znači, potrošila gotovo sav novac sa kojim je ušla u krizu, a koji je mogao predstavljati osnovu za nadu da će ekonomija preživjeti udare koji je čekaju. I sada se nada.

„Ako do kraja juna izađemo iz kratkoročnih mjera, onda se još držimo optimističkog scenarija, pa u drugoj polovini godine možemo planirati neke nove kreditne linije koje će imati dobro ciljanu razvojnu komponentu…“, predočila  je Vijestima  profesorka Đurović, nakon pomenutog sastanka u Vladi. Ostali akteri su mudro ćutali.  Dok vlast i njeni, pažljivo odabrani, sagovornici maštaju o brzom i potpunom oporavku privrede, MMF predviđa da će crnogorski BDP ove godine pasti za devet odsto. Znatno više nego što je to bilo tokom krize s kraja prošle decenije (2009. je pao za nepunih šest odsto).

Analitičari su neumoljivi: „Recesija je već ušla u ekonomiju. Mnogo ljudi će izgubiti posao. Veliki broj pravnih lica će bankrotirati. Veliki broj fizičkih lica će se naći na granici životne i finansijske izdržljivosti“. A Vlada vaga i vijeća kako da kroz cijelu priču prođe sa najmanje troška. I najviše političkog profita.

Da li će život umjeti da čeka?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo