Povežite se sa nama

SVIJET

SAD ukidaju finansiranje SZO: Kolo moćnih i neodgovornih

Objavljeno prije

na

Donald Trump je još prije desetak dana najavio da će SAD prekinuti donacije koje čine 15 posto budžeta SZO-a. Optužio je  SZO i  generalnog direktora Tedrosa Gebrejesusa da su svjesno obmanjivali svjetsku javnost minimizirajući opasnost od novog virusa. Međutim, i Trump je meta žestokih kritika kod kuće zbog njegovog načina borbe protiv pandemije, pogotovo nakon što je Amerika preuzela neslavno prvo mjesto po broju inficiranih i umrlih

 

U srijedu je odjeknula vijest, koju su mnogi očekivali (a neki i priželjkivali).  Vlada Sjedinjenih Država obustaviće finansiranje Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) sa sjedištem u Ženevi zbog njene kolaboracije sa kineskim vlastima u zataškavanju epidemije korona virusa više od dva mjeseca. Rezultat takvog ponašanja je, tvrde u vrhu SAD-a, globalna pandemija sa preko dva miliona inficiranih, gotovo 130 hiljada umrlih i sa nesagledivim ekonomskim posljedicama.

Donald Tramp je još prije desetak dana najavio da će SAD prekinuti donacije (između 400 i 500 miliona dolara godišnje) koje čine 15 posto budžeta SZO-a zbog „neodgovornog upravljanja“ pandemijom i kino-centričnosti te organizacije. Optužio je i SZO i njenog generalnog direktora Tedrosa Gebrejesusa da su svjesno i uporno obmanjivali svjetsku javnost minimizirajući opasnost od novog virusa. I Tramp je meta žestokih kritika kod kuće zbog njegovog načina borbe protiv pandemije, pogotovo nakon što je Amerika preuzela neslavno prvo mjesto po broju inficiranih i umrlih. Trampova administracija je u par krucijalnih sedmica odbila dati licencu univerzitetima i istraživačkim centrima da izrade vlastite testove za Covid-19  čime je izgubljeno dragocjeno vrijeme. On je  još u februaru hvalio kineskog predsjednika Si Đinpinga kako se „izvanredno nosi sa epidemijom i njenim obuzdavanjem“. Direktor SZO-a Tedros Gebrejesus, čiju odgovornost sada Tramp traži (ali i mnoge demokrate, liberalni mediji i stručnjaci), 24. marta javno je pohvalio Trampa za „odlično urađen posao“ u borbi protiv corona virusa.

Nakon što je đavo odnio šalu u Americi sa širenjem zaraze i zatvaranjem velikog dijela ekonomije, a time i gubitkom miliona radnih mjesta, prestalo se i sa „ja tebi vojvodo, a ti meni serdare“.

Nisu samo Amerikanci gnjevni na Svjetsku zdravstvenu organizaciju. U utorak 14. marta se oglasio i zgroženi australijski premijer Scot Morison nekoliko sati nakon što je SZO dala zeleno svjetlo da se ponovo otvori životinjska pijaca u Vuhanu (tzv. wet market) odakle je i krenula zaraza. Na pijaci se prodaje i sprema sve što diše i gmiže, uključujući i pećinske slijepe miševe za koje se sumnja da su prenijeli virus na čovjeka. Premijer Australije je  izjavio da „ima simpatije za one koji napadaju SZO“.

Istorija saučesništva SZO-a u zataškavanju izbijanja epidemije je dobro poznata i potkrijepljena  saopštenjima SZO-a – poznati tweet od 14. januara ove godine da „preliminarna istraživanja kineskih vlasti nisu našla jasan dokaz prelaska sa čovjeka na čovjeka novog corona virusa…“  kao i pohvale Gebrejesusa kineskim vlastima na „novim visokim standardima u kontroli epidemije“ i „otvorenosti za razmjenu informacija“. Gebrejesus je  od Sjedinjenih Država tražio da se ne zatvaraju granice prema Kini tvrdeći kako je sve pod kontrolom, ignorišući ranije kinesko zataškavanje virusa SARS. Kineske vlasti su već krajem decembra 2019. imale jasnu sliku šta se događa a na upozorenja lokalnih ljekara i stručnjaka je odgovoreno hapšenjima, nestancima medicinskih radnika i uništavanjima uzoraka virusa o čemu je Monitor već pisao.

Iz  SZO je javno istupila Dr Marija Van Kerkhov, ne obazirući se na upute njenog direktora da šuti, objavivši da su već 31. decembra 2019. imali saznanja da novi virus izgledno prelazi sa čovjeka na čovjeka.

Tajvan je istog 31. decembra, naslutivši da se nešto zlokobno dešava,  uveo provjeru svih putnika koji su dolazili na ostrvo iz Vuhana, odmah izdvojio sumnjive i uveo rigorozne mjere za kontrolu epidemije, u čemu je uspio. SZO je potpuno ignorisala upozorenja tajvanske vlade, i odbila podijeliti sa drugima pozitivna iskustva Tajvana u borbi protiv virusa. Razlog je bio čisto političke prirode. Kina Tajvan smatra svojom teritorijom, a direktor SZO-a se nije htio zamjerati svojim komunističkim tutorima, i po cijenu razbuktavanja epidemije.

Ko je Tedros Adhanom Gebrejesus, generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije? Većini običnih ljudi njegovo ime je bilo nepoznato do izbijanja pandemije. On je prvi Afrikanac, ali i prva osoba koja nije ljekar da je izabrana na čelo SZO.-a. Rođen je u Asmari, glavnom gradu Eritreje, koja je tada pripadala Etiopiji. U Etiopiji je, nakon školovanja u Velikoj Britaniji, pristupio radikalnom  marksističko-lenjinističkom Tigrejskom narodnom oslobodilačkom frontu (TPLF) a kasnije je, preko TLPF-a, postao i član komunističke koalicije Etiopskog narodnog revolucionarnog demokratskog fronta (EPRDF) koji je nastavio stopama ranijeg, isto komunističkog, represivnog režima kojeg je EPRDF koalicija zbacila u građanskom ratu. U oktobru 2005. je postao državni ministar zdravlja čiju funkciju je držao do novembra 2012. kada dolazi na mjesto ministra vanjskih poslova gdje će ostati do maja 2017. kada je izabran na čelo SZO-a.

Kao ministar zdravlja je imao velikog uspjeha u suzbijanju malarije, HIV-a i tuberkuloze. Otvorio je mnoge domove zdravlja u oblastima opustošenim građanskim ratom. U 2011. mu je uručena američka Džimi i Rozalin Karter nagrada za humanitarni rad za izvanredne uspjehe u borbi protiv malarije.

Sa a druge strane,  optuživan je da je zataškavao tri eksplozivne epidemije kolere u Etiopiji dok je bio ministar zdravlja – 2006, 2009. i 2011.

Etiopska vlada je bila izložena teškim kritikama međunarodnih organizacija za ljudska prava zbog ubistava, mahom mirnih demonstranata na masovnim protestima u Oromiji (najveća provincija u zemlji) i Amhari u julu 2016. kada je Gebrejsus bio ministar inostranih poslova. Human Rights Watch (HRW) je tada izvijestio da su vladine snage ubile preko 500 ljudi, kao i da su politički protivnici i novinari postali meta vlasti. U oktobru iste godine vlada je nastavila teror i uvela 6-mjesečno vanredno stanje kojim je suspendovala osnovna ljudska prava i dozvolila zatvaranje protivnika na neodređeno bez optužnice što je natjeralo mnoge opozicionare i novinare u egzil. Kao vanjski ministar, Gebrejsus je u tim nestabilnim vremenima osigurao jaku političku i finansijsku podršku Kine i njene Komunističke partije (KKP) koja je pomogla domaćim komunistima da se održe na vlasti donirajući vladi u kojoj je bio Gebrejsus 44 miliona eura, što direktne pomoći u kešu, što pomoći u hrani i drugim potrepštinama, ne računajući oružje i drugu podršku snagama bezbjednosti. U to vrijeme Tedros je kao vanjski ministar javno izjavio kako u Etiopiji nema političkih zatvorenika iako je kasnije vlada oslobodila njih 80 hiljada.

Početkom 2017. godine Tedros Gebrejsus napušta vladu i ulazi u trku za prvog čovjeka SZO-a i biva izabran 23. maja 2017. dobivši glasove 133 zemlje od ukupno 185 koje su glasale na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini. Mahom sve afričke zemlje su glasale za njega uz veliko lobiranje i podršku Kine.

Njegova kandidatura je žestoko osporavana, bezuspješno, od strane opozicije u Etiopiji zbog članstva u Politbirou ekstremno ljevičarske TPLF partije korupcije, i nacionalne netrpeljivosti i terora prema nepodobnim etničkim grupama koje nisu podržavale njegovu komunističku strahovladu.

Tedros je u septembru 2017, svega četiri mjeseca nakon izbora za generalnog direktora SZO, optužen da je epidemiju kolere u susjednom Sudanu minimizirao i preimenovao u akutnu dijareju, u želji da sačuva međunarodnu reputaciju sudanskog režima i njegovu izloženost svjetskom fokusu zbog masovnog kršenja ljudskih prava uključujući i optužbe za genocid Međunarodnog suda pravde u Hagu protiv tadašnjeg diktatora Omara Bašira.

Ubrzo nakon toga Tedros Gebrejsus će prirediti još jedan šok međunarodnoj zajednici time što će u drugoj polovini oktobra 2017. postaviti sebi ideološki srodnog Roberta Mugabea,  zloglasnog diktatora Zimbabvea, za ambasadora dobre volje SZO-a za neprenosive bolesti. U objašnjenju svoje odluke Gebrejsus je naveo da je Zimbabve „zemlja kojoj je univerzalna zdravstvena zaštita i promocija zdravstva na centralnom mjestu politike koja teži da svi imaju pristup zdravstvenoj njezi“. Da je Gebrejsus samo pogledao zvanične izvještaje Ujedinjenih nacija pod čijim kišobranom se nalazi SZO mogao je da vidi, da je htio, prave rezultate zimbabveanske zdravstvene politike pod Mugabeom. Za vrijeme Mugabea zemlju je pored konstantne nestašice hrane pratila i hronična nestašica ljekova, epidemije malarije, tuberkuloze, HIV-a, dječje paralize. Gotovo 80 posto stanovništva je zavisilo od državne pomoći za osnovnu prehranu. Zvanični podaci UN-a su pokazivali da je prosječna očekivana životna dob u Zimbabveu bila 60 godina kada je Mugabe došao na vlast dok je pred kraj njegove diktature spala na 35 godina. Način Mugabeove političke vladavine i obračun sa svim neistomišljenicima je bio veoma sličan vladi Etiopije čiji je ministar bio Gebrejsus. Imenovanje je izazvalo pravu buru širom svijeta. Gebrejsus je „nekoliko dana razmišljao“ o tom postavljenju pa je „onda odlučio da ga poništi“.

 U odbrani na sadašnju lavinu kritika na njega i vođenje SZO-a u doba pandemije, u  nedostatku argumentata i odgovora na suštinska pitanja Tedros prebacuje priču na drugi kolosjek. Na to da je „ponosan što je crnac bez obzira što rasisti kažu“ i moli publiku da „ne politiziraju ovaj virus“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo