Povežite se sa nama

SVIJET

POVLAČENJE BERNI SANDERSA IZ TRKE ZA PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA DEMOKRATA: Oživljavanje ideje socijalizma u SAD glavna tekovina

Objavljeno prije

na

Sanders nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet,  rijetko bi ko 2015. godine povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD

 

„Ukoliko u ovoj zemlji bude klasnog rata, vrijeme je da u tom ratu pobijedi radnička klasa.” To je poručio senator Berni Sanders prošlog avgusta u predizbornoj kampanji za kandidata demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sanders, nezavisni političar iz savezne države Vermont, je jedno vreme uvjerljivo vodio, da bi ga pretekao nekadašnji potpredsjednik SAD Džo Bajden. Prošle nedjelje je Sanders odustao od kandidature priznajući da je Bajdenovo vođstvo na predizborima Demokratske stranke uvjerljivo i da ga više ne može stići. Ubrzo je Sanders i podržao Bajdenovu kandidaturu.

U početku kampanje nadmašio je ogromna očekivanja da je sposoban da povrati magiju predsjedničke kampanje iz 2016. godine. Prošlog oktobra je čak prebrodio i srčani udar tokom kampanje. No, nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet, rijetko bi ko 2015. god. povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD.

Sanders je 1980-ih postao izuzetno popularan gradonačelnik u Vermontu. Imao je vremena i da se suprotstavi ilegalnom ratu koji je republikanski predsjednik Ronald Reagan podržavao protiv tek uspostavljene socijalističke vlasti u Nikaragvi, američkim odredima smrti u El Salvadoru i genocidu u Gvatemali. Nedavno zbog toga napadnut, Sanders je odbio da odstupi, rekavši Njujork Tajmsu: „Dao sam sve od sebe da zaustavim američku spoljnu politiku koja je godinama rušila vlade u Latinskoj Americi i instalirala marionetske režime.“

Sanders je buntovnik protiv kapitalizma poznatog na Zapadu. Decenijama mukotrpno gradi političku karijeru koja bi doprinijela poboljšanju života radnih ljudi i istovremeno predstavljala prijetnju sistemu koji ih je eksploatisao. U svojim predsjedničkim kampanjama mogao je da izabere lakši put do predsjedništva, ne pokrećući fundamentalna sistemska pitanja i ne zagovarajući interese američke radničke klase protiv korporativne milionerske mašine koja upravlja Demokratskom strankom. Umjesto toga, odlučio je da otvori prostor za svoju viziju demokratskog socijalizma.

Prije Sandersa je socijalizam u Americi bio na marginama, gotovo izbrisan. Ljevičarski radikalizam s početka 20. vijeka iskorijenile su iz američkog života čistke koje je sprovodio republikanski senator Džozef Makarti 1940-ih i 1950-ih. godina.

Sanders je od početka svoje prve predsjedničke kampanje 2015. godine s ponosom  nosio etiketu „demokratski socijalista“. Otvoreno je govorio o kapitalizmu i odbacio liberalne klišeje o srednjoj klasi, obraćajući se direktno radnicima kao svojoj izbornoj bazi.

Prema Sandersovim sljedbenicima, najvažnija zaostavština njegove svojevrsne političke revolucije je omogućavanje da socijalizam opet postane snaga u američkoj politici. Većina mladih Bernijevih pristalica morala bi da se vrati u dane pradjedova kada je neko i posljednji put to mogao reći. Oni to smatraju i izvanrednim dostignućem. Prema anketama, većina mladih ljudi u SAD više vole socijalizam nego kapitalizam. Zato i kažu: „Hvala, Berni Sanders”.

Postoje i drugačija mišljenja. Po njima, budući da je Keir Starmer zamijenio Džeremija Korbina na čelu britanske Laburističke stranke, a Sanders suspendovao svoju kampanju u SAD, talas demokratskog socijalizma, koji je izgledao sposoban da preoblikuje dvije značajne zapadne zemlje, se povukao.

Navodno Korbin i Sanders nijesu uspjeli iz nekoliko razloga. Prvo, u slučaju Sandersa protiv Bajdena, kao i  četiri godine ranije protiv Hilari Klinton, ponovo su se pokazala ograničenja političkog pokreta, nasuprot važnosti rukovodstva i središnjice političke stranke. Sanders nije uspio da se nametne establišmentu Demokratske stranke koji je bio u stanju da preovlada kritične momente u korist svog favorita Bajdena.

Drugo, ideološka čistoća je mač s dvije oštrice. Kao vođe ideoloških pokreta bez mrlja, Korbin i Sanders su često brkali nefleksibilnost i autentičnost. Sanders nije prepoznao opasnost neobjašnjavanja svoje svojevremene pohvale elemenata  režima Fidela Kastra na Kubi. I to u kritičnom trenutku kada je ogroman broj posmatrača i glasača postajao sve zabrinutiji zbog Bajdenovog rasta.

Treće, pokreti koje su predvodili Korbin i Sanders su ranjivi i nisu naročito okretni u prilagođavanju velikim događajima. U Korbinovom slučaju je Bregzit postao komplikujuća i zasjenjujuća saga, na što je reagovao ambivalentno. Kada je to postalo dominantno pitanje zahtijevajući odlučan odgovor, politički pokret je među biračima poprimio drugorazrednu važnost. U slučaju Sandersa, ideološka čistoća postala je sekundarna u odnosu na glavnu ulogu koju su demokratski glasači upisali u anketama: potrebu da Donald Tramp bude poražen.

No i oni koji zatupaju ovakva stanovišta smatraju da ogroman broj sljedbenika Bernija Sandersa neće nestati. No, Sanders je jedinstvena figura: uznemirava establišmente svojom porukom i prikuplja podršku decenijama, ali nema očiglednog nasljednika. Laburistička stranka u Velikoj Britaniji, tavoreći pod Korbinom i sa politikom identiteta otušujući vlastitu bazu, radničku klasu, neće se u doglednoj budućnosti vratiti krajnjoj ljevici kakvu zamišljaju na Zapadu.

Baš kada je Sanders suspendovao  predsjedničku kampanju, mnogi njegovi politčki predlozi postaju potrebni ljudima širom svijeta. Mjere za ublažavanje pandemije COVID-19 podjednako su poremetile proizvodnju i tokove prihoda domaćinstava. Univerzalno zdravstveno osiguranje izgleda kao neizbježan ishod, čak i u SAD, gdje ga Sanders, praktično sam među nacionalnim političarima, zagovara decenijama.

U slučaju krize COVID-19, potrebno je javno finansiranje kako bi se osiguralo da svi budu brzo testirani na koron avirus. Liječenje od zaraze (uključujući hospitalizaciju) mora da pokrije država, a samo nacionalne vlade mogu da obezbijede sredstva u tolikom obimu.

Vlade bi mogle da uvedu privremeni univerzalni osnovni dohodak, pri čemu svaka odrasla osoba prima periodični novčani prenos onoliko dugo koliko traje kriza. Čak su i SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom trapavo pristupile ovoj očigledno palijativnoj meri, uključivši u nedavni paket za spasavanje u iznosu od 2,1 biliona dolara isplatu od 1200 dolara za svaku odraslu osobu koja zarađuje manje od 75.000 dolara godišnje.

Kompanije, čak i ukoliko im vlada pruži podršku, i dalje će vjerovatno imati dramatičan manjak prihoda, zbog poremećaja radne snage, domaće i spoljne potražnje i lanaca snabdijevanja na svim nivoima. Ovdje bi država mogla stupiti kao krajnji kupac ili pružiti kreditne garancije finansijski ugroženim kompanijama.

Konačno, novi socijalizam, ako ga bude, će imati i međunarodnu dimenziju. Italiji će, na primjer, biti potrebna podrška Evropske centralne banke ili Evropskog mehanizma za stabilnost, ili izdavanje koronavirusnih obveznica evrozone. Među ekonomijama u nastajanju i zemljama u razvoju, tržište spoljnog duga već ograničava sposobnost mnogih da pruže fiskalnu podršku. Rješavanje ovih ograničenja sa više pomoći razvijenih zemalja – uključujući ciljano povećanje posebnih prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda – bio bi moralno ispravan i ekonomski pouzdan odgovor.

Vilem Buiter, američko-britanski ekonomista i profesor na Londonskoj školi ekonomije, smatra da će kapitalističke tržišne privrede morati, barem privremeno, da ustupe mjesto improvizovanom obliku socijalizma čiji je cilj vraćanje protoka prihoda za domaćinstva i zarada za kompanije. „Tada ćemo vidjeti da li posljedice ovog eksperimenta sa socijalizmom traju znatno duže od kraja pandemije,“ zaključio je Buiter, nekada glavni ekonomista Sitigrup, američke multinacionalne investicione banke i korporacije za finansijske usluge.

 

Iskustvo kuge i feudalizma

Seljačka buna poslije kuge u 14. vijeku svrgla je feudalizam. Poslije COVID-19, hoće li biti red na kapitalizam, upitao je Pol Meson, britanski komentator.

Pandemija crne smrti počela je u Aziji, opustošila glavne evropske gradove i na svom putu zbrisala najmanje trećinu stanovništva. Kada se sve završilo, počele su pobune, institucije su padale i čitav ekonomski sistem je morao da bude ponovo uspostavljen. Neki tvrde da je započeo rast kapitalizma.

Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora, smatra Meson, gostujući profesor na Univerzitetu Volverhampton. Iako bi virus COVID-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, uticaće na mnogo složeniju privredu od one koja je postojala 1340-ih.

Od 2008. i velike finansijske krize, ima mišljenja da treba usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa. Kriza zbog COVID-19 sve je to mnogostruko ubrzala.

Analitičari iz australijske investicione grupe Makvari Velt (Macquarie Wealth), jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli  su investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“. Meson misli da analitičari iz Mekvarija razumiju da ovo nije samo zato što je odjednom potrebna intervencija države, već i zato što su prioriteti pomjerili izbore tržišta prema konceptu dobrobiti običnih ljudi.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo