SVIJET
POVLAČENJE BERNI SANDERSA IZ TRKE ZA PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA DEMOKRATA: Oživljavanje ideje socijalizma u SAD glavna tekovina

Sanders nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet, rijetko bi ko 2015. godine povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD
„Ukoliko u ovoj zemlji bude klasnog rata, vrijeme je da u tom ratu pobijedi radnička klasa.” To je poručio senator Berni Sanders prošlog avgusta u predizbornoj kampanji za kandidata demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sanders, nezavisni političar iz savezne države Vermont, je jedno vreme uvjerljivo vodio, da bi ga pretekao nekadašnji potpredsjednik SAD Džo Bajden. Prošle nedjelje je Sanders odustao od kandidature priznajući da je Bajdenovo vođstvo na predizborima Demokratske stranke uvjerljivo i da ga više ne može stići. Ubrzo je Sanders i podržao Bajdenovu kandidaturu.
U početku kampanje nadmašio je ogromna očekivanja da je sposoban da povrati magiju predsjedničke kampanje iz 2016. godine. Prošlog oktobra je čak prebrodio i srčani udar tokom kampanje. No, nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet, rijetko bi ko 2015. god. povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD.
Sanders je 1980-ih postao izuzetno popularan gradonačelnik u Vermontu. Imao je vremena i da se suprotstavi ilegalnom ratu koji je republikanski predsjednik Ronald Reagan podržavao protiv tek uspostavljene socijalističke vlasti u Nikaragvi, američkim odredima smrti u El Salvadoru i genocidu u Gvatemali. Nedavno zbog toga napadnut, Sanders je odbio da odstupi, rekavši Njujork Tajmsu: „Dao sam sve od sebe da zaustavim američku spoljnu politiku koja je godinama rušila vlade u Latinskoj Americi i instalirala marionetske režime.“
Sanders je buntovnik protiv kapitalizma poznatog na Zapadu. Decenijama mukotrpno gradi političku karijeru koja bi doprinijela poboljšanju života radnih ljudi i istovremeno predstavljala prijetnju sistemu koji ih je eksploatisao. U svojim predsjedničkim kampanjama mogao je da izabere lakši put do predsjedništva, ne pokrećući fundamentalna sistemska pitanja i ne zagovarajući interese američke radničke klase protiv korporativne milionerske mašine koja upravlja Demokratskom strankom. Umjesto toga, odlučio je da otvori prostor za svoju viziju demokratskog socijalizma.
Prije Sandersa je socijalizam u Americi bio na marginama, gotovo izbrisan. Ljevičarski radikalizam s početka 20. vijeka iskorijenile su iz američkog života čistke koje je sprovodio republikanski senator Džozef Makarti 1940-ih i 1950-ih. godina.
Sanders je od početka svoje prve predsjedničke kampanje 2015. godine s ponosom nosio etiketu „demokratski socijalista“. Otvoreno je govorio o kapitalizmu i odbacio liberalne klišeje o srednjoj klasi, obraćajući se direktno radnicima kao svojoj izbornoj bazi.
Prema Sandersovim sljedbenicima, najvažnija zaostavština njegove svojevrsne političke revolucije je omogućavanje da socijalizam opet postane snaga u američkoj politici. Većina mladih Bernijevih pristalica morala bi da se vrati u dane pradjedova kada je neko i posljednji put to mogao reći. Oni to smatraju i izvanrednim dostignućem. Prema anketama, većina mladih ljudi u SAD više vole socijalizam nego kapitalizam. Zato i kažu: „Hvala, Berni Sanders”.
Postoje i drugačija mišljenja. Po njima, budući da je Keir Starmer zamijenio Džeremija Korbina na čelu britanske Laburističke stranke, a Sanders suspendovao svoju kampanju u SAD, talas demokratskog socijalizma, koji je izgledao sposoban da preoblikuje dvije značajne zapadne zemlje, se povukao.
Navodno Korbin i Sanders nijesu uspjeli iz nekoliko razloga. Prvo, u slučaju Sandersa protiv Bajdena, kao i četiri godine ranije protiv Hilari Klinton, ponovo su se pokazala ograničenja političkog pokreta, nasuprot važnosti rukovodstva i središnjice političke stranke. Sanders nije uspio da se nametne establišmentu Demokratske stranke koji je bio u stanju da preovlada kritične momente u korist svog favorita Bajdena.
Drugo, ideološka čistoća je mač s dvije oštrice. Kao vođe ideoloških pokreta bez mrlja, Korbin i Sanders su često brkali nefleksibilnost i autentičnost. Sanders nije prepoznao opasnost neobjašnjavanja svoje svojevremene pohvale elemenata režima Fidela Kastra na Kubi. I to u kritičnom trenutku kada je ogroman broj posmatrača i glasača postajao sve zabrinutiji zbog Bajdenovog rasta.
Treće, pokreti koje su predvodili Korbin i Sanders su ranjivi i nisu naročito okretni u prilagođavanju velikim događajima. U Korbinovom slučaju je Bregzit postao komplikujuća i zasjenjujuća saga, na što je reagovao ambivalentno. Kada je to postalo dominantno pitanje zahtijevajući odlučan odgovor, politički pokret je među biračima poprimio drugorazrednu važnost. U slučaju Sandersa, ideološka čistoća postala je sekundarna u odnosu na glavnu ulogu koju su demokratski glasači upisali u anketama: potrebu da Donald Tramp bude poražen.
No i oni koji zatupaju ovakva stanovišta smatraju da ogroman broj sljedbenika Bernija Sandersa neće nestati. No, Sanders je jedinstvena figura: uznemirava establišmente svojom porukom i prikuplja podršku decenijama, ali nema očiglednog nasljednika. Laburistička stranka u Velikoj Britaniji, tavoreći pod Korbinom i sa politikom identiteta otušujući vlastitu bazu, radničku klasu, neće se u doglednoj budućnosti vratiti krajnjoj ljevici kakvu zamišljaju na Zapadu.
Baš kada je Sanders suspendovao predsjedničku kampanju, mnogi njegovi politčki predlozi postaju potrebni ljudima širom svijeta. Mjere za ublažavanje pandemije COVID-19 podjednako su poremetile proizvodnju i tokove prihoda domaćinstava. Univerzalno zdravstveno osiguranje izgleda kao neizbježan ishod, čak i u SAD, gdje ga Sanders, praktično sam među nacionalnim političarima, zagovara decenijama.
U slučaju krize COVID-19, potrebno je javno finansiranje kako bi se osiguralo da svi budu brzo testirani na koron avirus. Liječenje od zaraze (uključujući hospitalizaciju) mora da pokrije država, a samo nacionalne vlade mogu da obezbijede sredstva u tolikom obimu.
Vlade bi mogle da uvedu privremeni univerzalni osnovni dohodak, pri čemu svaka odrasla osoba prima periodični novčani prenos onoliko dugo koliko traje kriza. Čak su i SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom trapavo pristupile ovoj očigledno palijativnoj meri, uključivši u nedavni paket za spasavanje u iznosu od 2,1 biliona dolara isplatu od 1200 dolara za svaku odraslu osobu koja zarađuje manje od 75.000 dolara godišnje.
Kompanije, čak i ukoliko im vlada pruži podršku, i dalje će vjerovatno imati dramatičan manjak prihoda, zbog poremećaja radne snage, domaće i spoljne potražnje i lanaca snabdijevanja na svim nivoima. Ovdje bi država mogla stupiti kao krajnji kupac ili pružiti kreditne garancije finansijski ugroženim kompanijama.
Konačno, novi socijalizam, ako ga bude, će imati i međunarodnu dimenziju. Italiji će, na primjer, biti potrebna podrška Evropske centralne banke ili Evropskog mehanizma za stabilnost, ili izdavanje koronavirusnih obveznica evrozone. Među ekonomijama u nastajanju i zemljama u razvoju, tržište spoljnog duga već ograničava sposobnost mnogih da pruže fiskalnu podršku. Rješavanje ovih ograničenja sa više pomoći razvijenih zemalja – uključujući ciljano povećanje posebnih prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda – bio bi moralno ispravan i ekonomski pouzdan odgovor.
Vilem Buiter, američko-britanski ekonomista i profesor na Londonskoj školi ekonomije, smatra da će kapitalističke tržišne privrede morati, barem privremeno, da ustupe mjesto improvizovanom obliku socijalizma čiji je cilj vraćanje protoka prihoda za domaćinstva i zarada za kompanije. „Tada ćemo vidjeti da li posljedice ovog eksperimenta sa socijalizmom traju znatno duže od kraja pandemije,“ zaključio je Buiter, nekada glavni ekonomista Sitigrup, američke multinacionalne investicione banke i korporacije za finansijske usluge.
Iskustvo kuge i feudalizma
Seljačka buna poslije kuge u 14. vijeku svrgla je feudalizam. Poslije COVID-19, hoće li biti red na kapitalizam, upitao je Pol Meson, britanski komentator.
Pandemija crne smrti počela je u Aziji, opustošila glavne evropske gradove i na svom putu zbrisala najmanje trećinu stanovništva. Kada se sve završilo, počele su pobune, institucije su padale i čitav ekonomski sistem je morao da bude ponovo uspostavljen. Neki tvrde da je započeo rast kapitalizma.
Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora, smatra Meson, gostujući profesor na Univerzitetu Volverhampton. Iako bi virus COVID-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, uticaće na mnogo složeniju privredu od one koja je postojala 1340-ih.
Od 2008. i velike finansijske krize, ima mišljenja da treba usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa. Kriza zbog COVID-19 sve je to mnogostruko ubrzala.
Analitičari iz australijske investicione grupe Makvari Velt (Macquarie Wealth), jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli su investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“. Meson misli da analitičari iz Mekvarija razumiju da ovo nije samo zato što je odjednom potrebna intervencija države, već i zato što su prioriteti pomjerili izbore tržišta prema konceptu dobrobiti običnih ljudi.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PUSTOŠENJE GAZE: Ko trči gubitnički krug

Očigledno je da Izrael može pa pobijedi Hamas jedino eliminacijom svakog traga života u Gazi. Potpredsjednica SAD, Kamale Haris je izjavila: ,,SAD neće ni pod kojim uslovima dozvoliti nasilno izmještanje Palestinaca iz Gaze ili sa Zapadne obale, kao ni opsadu Gaze ili mijenjanje njenih granica”. Ovoj i sličnim izjavama američkih zvaničnika nedostaje ključni sadržaj: Što će uslijediti ako Izrael odluči da ignoriše upozorenja?
Okončanje prekida vatre u petak 1. decembra posle sedmodnevne pauze u kojoj su stanovnici devastirane Gaze pokušali da se povrate u kakav takav život i da saznaju za sudbinu svojih najbližih i ostataka svojih uglavnom porušenih domova, obilježeno je najžešćim bombardovanjima u gotovo dva mjeseca rata.
Privremeni prekid vatre je kao koncept tako postao besmislica sa humanitarne tačke gledišta. Sažeto, njegova je suština: “Nahranimo stanovništvo da bi ga posle toga ubijali”. Prekid je pratila uzaludna nada da će se primirje produžavati i da će pritisci na Izrael dovesti makar do toga da njegovi napadi budu fokusirani na “vojne ciljeve”.
Samo u jednom periodu od 24 sata posle prekida primirja, dostignut je neslavni rekord dnevnog pomora od 700 ljudi, većinom civila. U kredibilnost informacija o ogromnoj proporciji civilnih žrtava, više niko ne sumnja. Čak je i oprezni Nju Jork Tajms, posle pažljivog istraživanja, zaključio da su najmanje 70 odsto žrtava žene i djeca.
Danas, u srijedu 6. decembra, probudili smo se sa vijestima iz vojnih izvora Izraela da su u toku noći na sjeveru Gaze, na teritoriji od oko 10 km, sa 10 km pogodili 250 “ciljeva’”. Glavna i ponovna meta je bila Džabalija, isbjeglički logor blizu sjeverno-istočne granice sa Izraelom, od koje je i prije primirja bilo malo ostalo. Razlog koji Izrael navodi je besmislen u istoj mjeri u kojoj je besmislena eliminacija Hamasa kao njegov glavni vojni cilj. Džabaliju smatraju lokacijom u kojoj Hamas drži izraelske taoce, čiji su životi, slično životima palestinskih civila, usputna šteta na putu ka uništenju vojnog neprijatelja.
Posmatrači i stručnjaci se slažu da će se polje operacija sve više pomjerati na jug i da će intenzitet napada dostići do sada nevidjene razmjere. Implikacije ovog prisutupa su kataklizmične po civilnu populaciju Gaze, ali i po taoce koje drže razne grupe pokreta otpora iz Gaze. Ovo naravno nije promaklo porodicama taoca, koje žive u stalnom strahu za živote svojih najdražih, pogotovo posle izjava razmijenjenih taoca da su im životi bili ugroženi od izraelskog bombardovanja.
Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama. Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu
Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra, za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km a prosječna širina 10 km, sručila 40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!
Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.
Kada je stupio na snagu prvi privremeni prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.
Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske, koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala da, ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.
Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.
Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!
Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.
Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.
Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.
Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.
Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.
Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.
Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.
Ilustrativna je statistika: broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.
Vlastima u Gazi u interesu je produženje primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa Izraelcima i sa Hamasom utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.
Saveznicima Izraela, uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama. Uprkos tome, nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.
Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.
Izvjesno je: što duže bude trajao napad na Gazu, to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok, njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci, ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.
I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.
Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?
Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije? Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?
Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?
Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?
Hitno potrebna humanitarna pomoć
I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.
U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.
Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.
Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.
U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.
Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.
Razmjena zarobljenika
Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.
Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.
Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.
Pukotine u EU, NATO ćuti
Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.
Stav Dzozefa Borela, spoljnpolitičkog šefa EU, se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.
Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.
I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.
Radmla STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene