Povežite se sa nama

SVIJET

POVLAČENJE BERNI SANDERSA IZ TRKE ZA PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA DEMOKRATA: Oživljavanje ideje socijalizma u SAD glavna tekovina

Objavljeno prije

na

Sanders nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet,  rijetko bi ko 2015. godine povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD

 

„Ukoliko u ovoj zemlji bude klasnog rata, vrijeme je da u tom ratu pobijedi radnička klasa.” To je poručio senator Berni Sanders prošlog avgusta u predizbornoj kampanji za kandidata demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sanders, nezavisni političar iz savezne države Vermont, je jedno vreme uvjerljivo vodio, da bi ga pretekao nekadašnji potpredsjednik SAD Džo Bajden. Prošle nedjelje je Sanders odustao od kandidature priznajući da je Bajdenovo vođstvo na predizborima Demokratske stranke uvjerljivo i da ga više ne može stići. Ubrzo je Sanders i podržao Bajdenovu kandidaturu.

U početku kampanje nadmašio je ogromna očekivanja da je sposoban da povrati magiju predsjedničke kampanje iz 2016. godine. Prošlog oktobra je čak prebrodio i srčani udar tokom kampanje. No, nije uspio da pretvori veliku podršku u održiv put ka nominaciji zbog strahova hoće li, između ostalog, njegova demokratsko-socijalistička ideologija biti prijemčiva većini glasača. Pa, opet, rijetko bi ko 2015. god. povjerovao da će politika sa takvom porukom dva puta osvojiti milione glasova na nacionalnim izborima u SAD.

Sanders je 1980-ih postao izuzetno popularan gradonačelnik u Vermontu. Imao je vremena i da se suprotstavi ilegalnom ratu koji je republikanski predsjednik Ronald Reagan podržavao protiv tek uspostavljene socijalističke vlasti u Nikaragvi, američkim odredima smrti u El Salvadoru i genocidu u Gvatemali. Nedavno zbog toga napadnut, Sanders je odbio da odstupi, rekavši Njujork Tajmsu: „Dao sam sve od sebe da zaustavim američku spoljnu politiku koja je godinama rušila vlade u Latinskoj Americi i instalirala marionetske režime.“

Sanders je buntovnik protiv kapitalizma poznatog na Zapadu. Decenijama mukotrpno gradi političku karijeru koja bi doprinijela poboljšanju života radnih ljudi i istovremeno predstavljala prijetnju sistemu koji ih je eksploatisao. U svojim predsjedničkim kampanjama mogao je da izabere lakši put do predsjedništva, ne pokrećući fundamentalna sistemska pitanja i ne zagovarajući interese američke radničke klase protiv korporativne milionerske mašine koja upravlja Demokratskom strankom. Umjesto toga, odlučio je da otvori prostor za svoju viziju demokratskog socijalizma.

Prije Sandersa je socijalizam u Americi bio na marginama, gotovo izbrisan. Ljevičarski radikalizam s početka 20. vijeka iskorijenile su iz američkog života čistke koje je sprovodio republikanski senator Džozef Makarti 1940-ih i 1950-ih. godina.

Sanders je od početka svoje prve predsjedničke kampanje 2015. godine s ponosom  nosio etiketu „demokratski socijalista“. Otvoreno je govorio o kapitalizmu i odbacio liberalne klišeje o srednjoj klasi, obraćajući se direktno radnicima kao svojoj izbornoj bazi.

Prema Sandersovim sljedbenicima, najvažnija zaostavština njegove svojevrsne političke revolucije je omogućavanje da socijalizam opet postane snaga u američkoj politici. Većina mladih Bernijevih pristalica morala bi da se vrati u dane pradjedova kada je neko i posljednji put to mogao reći. Oni to smatraju i izvanrednim dostignućem. Prema anketama, većina mladih ljudi u SAD više vole socijalizam nego kapitalizam. Zato i kažu: „Hvala, Berni Sanders”.

Postoje i drugačija mišljenja. Po njima, budući da je Keir Starmer zamijenio Džeremija Korbina na čelu britanske Laburističke stranke, a Sanders suspendovao svoju kampanju u SAD, talas demokratskog socijalizma, koji je izgledao sposoban da preoblikuje dvije značajne zapadne zemlje, se povukao.

Navodno Korbin i Sanders nijesu uspjeli iz nekoliko razloga. Prvo, u slučaju Sandersa protiv Bajdena, kao i  četiri godine ranije protiv Hilari Klinton, ponovo su se pokazala ograničenja političkog pokreta, nasuprot važnosti rukovodstva i središnjice političke stranke. Sanders nije uspio da se nametne establišmentu Demokratske stranke koji je bio u stanju da preovlada kritične momente u korist svog favorita Bajdena.

Drugo, ideološka čistoća je mač s dvije oštrice. Kao vođe ideoloških pokreta bez mrlja, Korbin i Sanders su često brkali nefleksibilnost i autentičnost. Sanders nije prepoznao opasnost neobjašnjavanja svoje svojevremene pohvale elemenata  režima Fidela Kastra na Kubi. I to u kritičnom trenutku kada je ogroman broj posmatrača i glasača postajao sve zabrinutiji zbog Bajdenovog rasta.

Treće, pokreti koje su predvodili Korbin i Sanders su ranjivi i nisu naročito okretni u prilagođavanju velikim događajima. U Korbinovom slučaju je Bregzit postao komplikujuća i zasjenjujuća saga, na što je reagovao ambivalentno. Kada je to postalo dominantno pitanje zahtijevajući odlučan odgovor, politički pokret je među biračima poprimio drugorazrednu važnost. U slučaju Sandersa, ideološka čistoća postala je sekundarna u odnosu na glavnu ulogu koju su demokratski glasači upisali u anketama: potrebu da Donald Tramp bude poražen.

No i oni koji zatupaju ovakva stanovišta smatraju da ogroman broj sljedbenika Bernija Sandersa neće nestati. No, Sanders je jedinstvena figura: uznemirava establišmente svojom porukom i prikuplja podršku decenijama, ali nema očiglednog nasljednika. Laburistička stranka u Velikoj Britaniji, tavoreći pod Korbinom i sa politikom identiteta otušujući vlastitu bazu, radničku klasu, neće se u doglednoj budućnosti vratiti krajnjoj ljevici kakvu zamišljaju na Zapadu.

Baš kada je Sanders suspendovao  predsjedničku kampanju, mnogi njegovi politčki predlozi postaju potrebni ljudima širom svijeta. Mjere za ublažavanje pandemije COVID-19 podjednako su poremetile proizvodnju i tokove prihoda domaćinstava. Univerzalno zdravstveno osiguranje izgleda kao neizbježan ishod, čak i u SAD, gdje ga Sanders, praktično sam među nacionalnim političarima, zagovara decenijama.

U slučaju krize COVID-19, potrebno je javno finansiranje kako bi se osiguralo da svi budu brzo testirani na koron avirus. Liječenje od zaraze (uključujući hospitalizaciju) mora da pokrije država, a samo nacionalne vlade mogu da obezbijede sredstva u tolikom obimu.

Vlade bi mogle da uvedu privremeni univerzalni osnovni dohodak, pri čemu svaka odrasla osoba prima periodični novčani prenos onoliko dugo koliko traje kriza. Čak su i SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom trapavo pristupile ovoj očigledno palijativnoj meri, uključivši u nedavni paket za spasavanje u iznosu od 2,1 biliona dolara isplatu od 1200 dolara za svaku odraslu osobu koja zarađuje manje od 75.000 dolara godišnje.

Kompanije, čak i ukoliko im vlada pruži podršku, i dalje će vjerovatno imati dramatičan manjak prihoda, zbog poremećaja radne snage, domaće i spoljne potražnje i lanaca snabdijevanja na svim nivoima. Ovdje bi država mogla stupiti kao krajnji kupac ili pružiti kreditne garancije finansijski ugroženim kompanijama.

Konačno, novi socijalizam, ako ga bude, će imati i međunarodnu dimenziju. Italiji će, na primjer, biti potrebna podrška Evropske centralne banke ili Evropskog mehanizma za stabilnost, ili izdavanje koronavirusnih obveznica evrozone. Među ekonomijama u nastajanju i zemljama u razvoju, tržište spoljnog duga već ograničava sposobnost mnogih da pruže fiskalnu podršku. Rješavanje ovih ograničenja sa više pomoći razvijenih zemalja – uključujući ciljano povećanje posebnih prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda – bio bi moralno ispravan i ekonomski pouzdan odgovor.

Vilem Buiter, američko-britanski ekonomista i profesor na Londonskoj školi ekonomije, smatra da će kapitalističke tržišne privrede morati, barem privremeno, da ustupe mjesto improvizovanom obliku socijalizma čiji je cilj vraćanje protoka prihoda za domaćinstva i zarada za kompanije. „Tada ćemo vidjeti da li posljedice ovog eksperimenta sa socijalizmom traju znatno duže od kraja pandemije,“ zaključio je Buiter, nekada glavni ekonomista Sitigrup, američke multinacionalne investicione banke i korporacije za finansijske usluge.

 

Iskustvo kuge i feudalizma

Seljačka buna poslije kuge u 14. vijeku svrgla je feudalizam. Poslije COVID-19, hoće li biti red na kapitalizam, upitao je Pol Meson, britanski komentator.

Pandemija crne smrti počela je u Aziji, opustošila glavne evropske gradove i na svom putu zbrisala najmanje trećinu stanovništva. Kada se sve završilo, počele su pobune, institucije su padale i čitav ekonomski sistem je morao da bude ponovo uspostavljen. Neki tvrde da je započeo rast kapitalizma.

Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora, smatra Meson, gostujući profesor na Univerzitetu Volverhampton. Iako bi virus COVID-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, uticaće na mnogo složeniju privredu od one koja je postojala 1340-ih.

Od 2008. i velike finansijske krize, ima mišljenja da treba usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa. Kriza zbog COVID-19 sve je to mnogostruko ubrzala.

Analitičari iz australijske investicione grupe Makvari Velt (Macquarie Wealth), jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli  su investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“. Meson misli da analitičari iz Mekvarija razumiju da ovo nije samo zato što je odjednom potrebna intervencija države, već i zato što su prioriteti pomjerili izbore tržišta prema konceptu dobrobiti običnih ljudi.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

SVIJET

GODINA KAO NIJEDNA DRUGA: Krnji novi svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Australijske vatre su na samom početku godine, kao u scenariju apokalipse,  oko gledaoca zakovale za televizijske ekrane. Ispred njih, zbog pandemije korona virusa, svjetska populacija ostaće kroz cijelu 2020. godinu, prateći  svjetsku dramu

 

Godina 2020. počela je apokaliptičnim scenama. Prašume u plamenu, beživotni pejzaži, iscrpljene životinje i zaštitari koji pokušavaju nemoguće. Australijske vatre su kao u dobro napisanom scenariju na samom početku godine   zakovale oko gledalaca za televizijske ekrane.

Dok se naučna javnost još gloži da li je ovoliki obim požara uzrokovan globalnim zagrijavanjem, brojke opominju. U požarima i akcijama spašavanja život su izgubila 33 čovjeka. Stradanja životinja su nezamislivo veća. Skoro dvije i po milijarde reptila nestalo je u vatrama Australije ili je bilo prinuđeno da promijeni stanište, kao i 180 miliona ptica i oko 150 miliona sisara. Podaci su zasnovani na broju i procjeni gustine životinja prije katastrofe. Njihovo stanište se smanjilo za oko 30 posto, a u konačnom zbiru nema riba, kornjača i beskičmenjaka. Devetnaest miliona hektara je odnio najveći požar koji je pogodio kontinent, od čega 12,6 miliona šume. Australijska vlada je u februaru identifikovala 113 životinjske vrste kojima je „hitno potrebna pomoć” nakon požara.

Na istom kraju svijeta, nekih sedam hiljada kilometara sjevernije, zahuktavala se druga drama. Epidemija COVID-19 započela je sredinom novembra kada su stručnjaci u Kini evidentirali nultog pacijenta. Početkom ove godine poprimila je razmjere onoga što ćemo iskusiti i mi nekoliko mjeseci kasnije. Trinaesti januar donio je prvog evidentiranog zaraženog van granica Kine, u Tajlandu. Jedna po jedna, zemlje svijeta dolazile su na red.  Kao pokazni primjer širenja novog virusa ostaće zabilježen korejski „slučaj pacijenta 31“. Žena  je nakon manje saobraćajne nesreće završila u bolnici. Smatra se da je tokom boravka u toj bolnici, te drugoj u kojoj je konačno testirana pozitivno na COVID, na dvije crkvene službe i jednom koktelu koje je posjetila, zarazila makar 1.600 ljudi novim virusom. Za nedjelju dana Koreja je došla od 31 oboljelog do broja sa četiri cifre, prenosi Rojters. Bilo je jasno sa čim se svijet susreće iako mnogi i dan danas osporavaju i podatke i pandemiju. Najveća iskušenja evropskom tlu donio je mart. Ostaće zabilježeno – Crna Gora je bila posljednja slobodna zona Evrope. To se promijenilo 17. marta.

Vuhanske dramatične slike zaboravljene su nakon onih koje su stizale iz Italije, malo kasnije i Španije. Nepripremljeni sistemi i ljudi koji su olako shvatali moći novog virusa uveli su svijet u zdravstvenu, socijalnu i ekonomsku krizu kakva se ne pamti. Do sada je u svijetu zaraženo oko 70 miliona ljudi, a preminulo preko 1,5 miliona. U septembru je Amnesti Internešnl objavio da je svijet zbog COVID-19 ostao bez oko 7.000 medicinskih radnika.

Godina koja curi odnijela je sa sobom: sutkinju i borca za ljudska prava Rut Bajder Ginsburg, glumce, poput mladog Čedvika Bosmana, i prekaljene Kirk Daglasa, Maks von Sidova, Iana Holma i Šon Konerija, režisere Jirži Mencla, Džoela Šumahera, Kim Ki Duka i Alana Parkera, Enia Morikonea, muzičare Džona Prajna, Edi Van Halena, Bil Vitersa, umjetnika Krista, Kobe Brajanta i velikog Maradonu. Otišli su naši: Neda Arnerić, Mustafa Nadarević, Milka Babović, Bekim Sejranović, Mikica Zdravković, Miša Aleksić, Ivan Bekjarev, Špiro Guberina, Goran Paskaljević, Miodrag Živković, Rajko Dujmić, Lazo Goluža

Kod nas i širom svijeta umrle su ispraćali samo najrođeniji.

Mnoge kompanije uvele su sistem – radi doma, pa ni himna novog milenijuma „Pos'o – kuća“ više nije aktuelna. Posao od kuće početkom epidemije bio je uglavnom dobro iskustvo koje je donosilo produktivnost i smanjenje troškova. Trajanje ograničenja kretanje, manjak komunikacije, usamljenost, stres, nedostatak fizičke aktivnosti uslovili su promjene nagore. Pad produktivnosti, produžavanje radnog vremena unedogled, a tu su i neizbježne nevolje sa tehnologijom. Privikavanje na ovakav način rada još traje. Mnoge zemlje, među kojima i susjedna Hrvatska, razmatraju izmjene u Zakonu o radu kako bi stavke vezane za rad od kuće mogle bolje odgovoriti aktuelnoj situaciji.

Dramatične promjene u ljudskim navikama i ponašanju uslovljenim pandemijom dovele su do mnogo većeg oslanjanja na tehnologiju. Najslikovitiji primjer je sveprisutna Zoom platforma. Ovaj video konferencijski softver je u decembru prošle godine imao 10 miliona korisnika. U aprilu 2020. koristilo ga je 300 miliona korisnika.

Globalni trendovi predviđaju, a vlade zemalja širom svijeta najavljuju da će se ekonomija najbrže oporaviti ako se ulaže u inovacije i nove industrije.

Prelazak života širom svijeta na online mode uslovio je da dobijemo prvu osobu u istoriji čije je bogatstvo procijenjeno na 200 milijardi dolara. To je Džef Bezos vlasnik Amazona. Akcije ove kompanije dostigle su vrhunac u aprilu, nošene ogromnom potražnjom mušterija i nastavile da rastu. Brza pobjeda nad koronom i uspjesi u njenom držanju pod kontrolom ubrzali su oporavak kineskog ekonomskog zmaja. Svjetski ekonomisti predviđaju još značajniju ulogu ove zemlje.

Pojava vakcine daje nadu u brži oporavak svjetske ekonomije. Tokom marta i aprila u SAD-u bez posla je ostalo 22 miliona radnika. Zemlje bivše Jugoslavije danas imaju oko dva miliona stanovnika manje od ove brojke. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) prognozira da će svjetska ekonomija tek krajem 2021. godine dostići nivo na kojem je bila prije pandemije.

Jedan vapaj uzdrmao je svijet. „Ne mogu da dišem” posljednje su riječi afroamerikanca Džordža Flojda kojeg je prikovanog za tlo ulice u Minesoti držalo koljeno bijelog policajca. Njegova nasilna smrt držala je na ulicama milione Amerikanaca. Isprovociran ovim slučajem nastao je pokret Black Lives Matter sa kojim se u narednih tri mjeseca povezuje preko 7.500 protesta širom SAD-a. Njihov odjek se čuo na svim stranama svijeta. Za Ginisa – i u Crnoj Gori.

Još aktuelni predsjednik SAD-a Donald Tramp je ovaj pokret označio kao pokret mržnje. Navikli smo da on mrzitelje i antiamerikance vidi na sve strane. Nije priznavao ni koronu koja je u međuvremenu pokosila oko 340.000 Amerikanaca, što je petina svjetskog crnog bilansa.

Dok je između 15 i 20 miliona ljudi protestovalo širom zemlje, Trampova administracija je ušla u jednu od najrizičnijih spoljnopolitičkih priča. General Kasem Sulejmani – čovjek koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u Iranu, ubijen je po naređenju američkog predsjednika i logistike Pentagona. Sljedeća epizoda izazivanja nestabilnosti u ovom regionu je atentat na navodnog „oca iranske atomske bombe” Muhameda Fahrizadeha. Iran i za ovo ubistvo optužuje SAD i partnere, poput Izraela.

SAD je glasačkim listićima zamijenila predsjednika. Novoizabrani predsjednik SAD-a je kandidat Demokrata Džo Bajden. Tramp u objavi na Tviteru ni krajem novembra nije direktno priznao pobjedu Bajdena, obećavajući da će nastaviti „pravednu borbu“ u pokušaju da pred sudom demontira izbornu prevaru. „Bez obzira na to, u najboljem interesu naše zemlje preporučujem da agencija vlade zadužena za prenos vlasti učini ono što je neophodno u vezi sa protokolima“, naveo je Tramp.

Vladimir Putin je referendumom izmjenio Ustav koji će mu omogućiti da ostane na vlasti do 2036. Na ovu priču se nadovezalo i trovanje najvećeg opozicionara te zemlje Alekseja Navaljnog. O ovome ćemo još čitati.

Ruski tragovi ove godine mogli su se nazrijeti i u Bjelorusiji, Jermeniji, Azerbejdžanu, Ukrajini… Podrška Aleksandru Lukašenku tokom demonstracija protiv njega u Bjelorusiji ni ovaj put nije izostala. Protesti traju.

Jermenija, Azerbejdžan i Rusija nedavno su potpisali sporazum o završetku rata oko sporne regije Nagorno-Karabah. Ruski predsjednik izjavio je da će ruske mirovne snage biti raspoređene duž linije Nagorno-Karabaha i izrazio nadu da će sporazum „uspostaviti potrebne uslove za dugoročno i cjelovito rješavanje krize“, prenio je Rojters.

Krize u Avganistanu i Jemenu odnijele su skoro po 20.000 života, a ona koja bukti u Siriji oko 7.500. Druga vrsta rata pokosila je više ljudi nego vojne intervencije u podijeljenoj zemlji kojom vlada Bašar al Asad.

Bilans meksičkog rata kartela i države ove godine je skoro 8.000 žrtava. Od 2006. godine u sukobima brojnih narko kartela stradalo je 250.000 ljudi. Na linije vatre život je ostavilo više od 4.000 policajaca. Nekoliko kartela je prestalo da postoji.

Da država može da se razračuna sa organizovanim kriminalom kada hoće, pokazala je Grčka. Vođa neonacističke stranke Zlatna zora Nikos Mihalolijakos i njegovi saradnici osuđeni su u Atini po optužbi organizovanja kriminalne organizacije. Ova, nekada veoma jaka politička partija prestala je da postoji. Grčka je nanijela veliki poraz fašistima na peloponeskom poluostrvu. Borbu koja je ovim činom apostrofirana, nužno je prenijeti i u druge zemlje starog kontinenta u kojima glavnu riječ vode ultradesničarske struje. Brojni analitičari smatraju da će „mali Trampovi” poput Viktora Orbana, Janeza Janše, Aleksandra Vučića i sličnih, prilagoditi svoju igru novim pravilima i nastaviti  misiju. To što 20. januara Tramp prepušta presto Bajdenu ne znači da će trampizam proći. Naprotiv, mišljenje je mnogih, ako se ne povuku pravi potezi, budućnost će nam donijeti još gore vođe.

Polako se nazire kraj jednog razlaza. Velika Britanija i Evropska unija postigle su trgovinski sporazum samo sedam dana prije kraja tranzicionog perioda Brexita. Više od četiri godine nakon što su Britanci izglasali izlazak iz Unije.

Svijet jedva čeka da vidi leđa godini na izmaku. Pojava vakcine i nekih novih političkih igrača podižu očekivanja od 2021. godine. Ali, realnost je svirepa. „Godina 2021. će doslovno biti katastrofalna na osnovnu onoga što vidimo danas”, rekao je direktor Svjetskog programa za hranu Dejvid Bizli. On je upozorio da svijetu prijeti najgora humanitarna kriza od kako su  UN utemeljene prije 75 godina.

Srećna nova 2021.

 

GODINA PROTESTA

2020. godina ostaće upamćena kao godina protesta. Širom svijeta buktale su demonstracije, ali je malo njih dovelo do jasnih političkih pobjeda demonstranata.

Protesti širom Libana, koji su prvobitno izbili još u oktobru 2019. godine, počeli su optimistično – rušenjem Vlade premijera Saada Haririja, optužene za korupciju i kriminal. No, demonstrante bez vođe 2020. sa ulica su otjerali koronavirus i ekonomske poteškoće. Na ulicu ih je ubrzo vratila katastrofalna eksplozija luke u Bejrutu u avgustu, u kojoj je poginulo oko 200 ljudi i ranjeno na hiljade. Protestanti su okrivili državu za nesposobnost i nemar zbog izdatih dozvola da oko 2 750 tona eksplozivnih hemikalija propada u centralnom Bejrutu čak šest godina. Sigurnosne snage su protestantima nasilno uzvratile, pucnjavom. To je ugušilo pokret pobunjenika, ali i vratilo osjećaj uzaludnosti među građanima. Parlament je na kraju, u premijersku fotelju, vratio Haririja.

Na Tajlandu su buknuli protesti mladih nakon što je sud u Bangkoku u februaru zabranio popularnu opozicionu stranku Future Forward (Budućnost naprijed). Pobuna je prvobitno započela online u martu, tokom karantina zbog pandemije virusa COVID19, a potom se nastavila na ulicama u julu. Pokret Slobodna omladina, oslanjajući se na nasljeđe prošlih demokratskih pobuna i ikonografije pop kulture, zahtijevao je ostavku bivših vođa hunte, novi Ustav i kraj uznemiravanja neistomišljenika. Neki od protestanata bili su radikalniji u zahtjevima – tražili su reformu monarhije. Policija je otvorila slučajeve ‘kraljevske uvrede’ protiv više od dvije desetine učesnika. Kako još uvijek nisu uspjeli da ostvare nijedan od svojih zahtjeva, demonstranti obećavaju da će nastaviti sa akcijama i tokom 2021. godine.

Možda i najčudniji bili su protesti u Njemačkoj, započeti tokom proljeća. Protestante je okupilo nezadovoljstvo zbog propisa i mjera za suzbijanje koronavirusa. Sve je ubrzo dobilo radikalniju notu. Među demonstrantima su se najviše isticali hipici, neonacisti i teoretičari zavjera. Šokirali su Njemačku u avgustu, kada su, na velikom skupu u Berlinu, pokušali da ulete u Rajhstag. Tom prilikom, mnogi su nosili zastave krajnjeg desničarskog pokreta Reichsbürger, koji odbacuje legitimitet posleratne Njemačke, a pojedini su otišli i korak dalje – uporedivši se sa žrtvama holokausta.

Desetine hiljada Bjelorusa preplavilo je ulice gradova širom te države nakon što je autoritarni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko objavio da je ponovo pobijedio na izborima u avgustu. Najveće demonstracije, u Minsku, okupile su čak 200 hiljada ljudi – i samo na kratko, protivnici Lukašenka ponadali su se da je kraj njegovom 26-godišnjem vladanju – blizu. No, snage bezbjednosti su divlje uzvratile. Bilo je i poginulih. U jeku protesta, ruski predsjednik Vladimir Putin, podržao je Lukašenka. Zahvaljujući, između ostalog, i sve gorim uslovima zbog hladne zime, Lukašenko je uspio da zadrži vlast. Protesti se i dalje održavaju, mada posljednjih nedjelja u decentralizovanom obliku, kako bi bezbjednosnim službama bilo teže da ih ukinu. Opozicioni lideri se nadaju da će se, kada se vrijeme na proljeće popravi, protesti nastaviti istim intenzitetom.

I Poljsku su ove jeseni potresle demonstracije, zbog ženskih prava. Povod je bila presuda Ustavnog suda koja je otvorila put za dalje pooštravanje zakona o pobačajima (abortusima) koji su već među najstrožijim u Evropi. To je izazvalo revolt na stotine hiljada Poljaka i Poljakinja. Nakon masovnog protesta u Varšavi krajem oktobra, koji je okupio oko 100 hiljada ljudi, Vlada je u svojim namjerama odustala. Kako pišu tamošnji mediji, tu zebnjama Poljakinja nije kraj. Iako pravila prekida trudnoće nisu zvanično pooštrena, ljekari sada nerado sprovode postupak zbog pravne nesigurnosti koja ga okružuje.

Godina nesigurnosti, nemira i iščekivanja – 2020.

Andrea JELIĆ
Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

STRAH OD SIROMAŠTVA KRUŽI SVIJETOM: Glad kuca na vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

„U 2021. godini moguća je najgora humanitarna kriza od kako je UN utemeljen prije 75 godina i mi nećemo biti u stanju finansirati sve… Moraćemo birati prioritete, ledeni bregovi su pred ‘Titanikom“, rekao je Dejvid Bizli, direktor Svjetskog programa za hranu

Vakcine su blizu. Ljudi širom svijeta kao da jedva čekaju prvi januar pa da ostave sve probleme ove, 2020, za sobom. No, najave sa važnih adresa nijesu toliko optimistične. Izgleda da nas naredne godine čekaju nevolje koje su u drugi plan pale zbog sveprisutnog COVID-a.

Mjere koje su preduzele vlade širom svijeta pokušavajući da spriječe širenje pandemije  povećale su za 40 posto broj ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć. Ovo se moglo čuti ove nedjelje iz Ujedinjenih nacija.

Siromaštvo vreba na svim meridijanima. Tako, dvije nove studije pokazuju da je najmanje 6 miliona Amerikanaca zapalo u siromaštvo usljed efekata pandemije COVID-a. Studija koju je uradio Univerzitet Kolumbija tvrdi da je od maja brojka siromašnih narasla za osam miliona. Ove brojke su u porastu još od marta, ali su tokom tog i narednog mjeseca paketi vladinih mjera uspjeli da od siromaštva spase 18 miliona domaćinstava u SAD-u.

Ako je takva situacija u SAD-u, onda i ne čude alarmantni podaci UN-a. „Godina 2021. će doslovno biti katastrofalna na osnovnu onoga što vidimo danas”, rekao je direktor Svjetskog programa za hranu (WFP) Dejvid Bizli i upozorio da glad kuca na vrata više od deset zemalja.

„U 2021. godini moguća je najgora humanitarna kriza od kako je UN utemeljen prije 75 godina i mi nećemo biti u stanju finansirati sve. Moraćemo birati prioritete, ledeni bregovi su pred ‘Titanikom“, objasnio je slikovito ovaj stručnjak.

A  putnici broda su i zemlje koje već imaju preko 15 miliona stanovnika ispod granice siromaštva. Jemen, Etiopija, Demokratska Republika Kongo i Avganistan su predvodnici ove liste. Među tridesetak zemalja koje su na radaru UN-a je i jedna evropska zemlja. U Ukrajini pomoć očekuje 3,4 miliona osoba.

Zbog loše ekonomske situacije, svuda u svijetu zatraženo je prikupljanje 35 milijardi dolara koje bi bile proslijeđene programima za pomoć, prenijele su novinske agencije.

Mark Loukok, britanski ekonomista i šef UN-ove kancelarije za koordinaciju humanitarnih akcija, tvrdi da podaci ukazuju na mračnu perspektivu humanitarnih potreba. „Ovo je odraz činjenice da je pandemija COVID-a napravila haos u svim najranjivijim zemljama svijeta“, kaže on. Neophodno je 35 milijardi dolara, ukazuje Loukok da bi se pružila ruka spasa za 160 miliona najranjivijih u 56 zemalja svijeta.

Stuacija se može sumirati i ovako: u 2021. godini 235 miliona ljudi će trebati humanitarnu pomoć i zaštitu. Za razliku od prošlogodišnjeg izvještaja kada je jedan od 45 stanovnika planete trebao pomoć, sada je ugrožen svaki trideset treći. Čak je i prethodna brojka bila rekordna u posljednjim dekadama.

Iz Svjetske banke su izvijestili tokom oktobra da su konflikti širom planete i klimatske promjene i mimo korone značajno usporavali proces smanjenja siromaštva.

Svjetska banka procjenjuje da će COVID u ekstremno siromaštvo gurnuti između 88 i 115 miliona ljudi tokom 2021. Ekstremno siromašnom smatraju osobu koja živi sa manje od 1,9 dolara dnevno. Ovaj talas će zahvatiti između 9,1 i 9,4 posto svjetske populacije, piše u Poverty and Shared Prosperity Report. Da nije bilo pandemije, očekivao se pad na 7,9 posto u 2020. godini. Dejvid Malpas, predsjednik Svjetske banke, rekao je da je korona uzrokovala da dodatnih 1,4 posto  populacije upadne u ekstremno siromaštvo. Kako bi se stvari preokrenule, smatra on, zemlje će morati da se spreme na drugačije postCOVID ekonomije, dozvoljavajući kapitalu, vještinama i inovacijama da uplivaju u nove vode poslovnog sektora.

Po Svjetskoj banci mnogi „novi siromašni” će biti u zemljama koje su već imale visoke stope siromaštva. Zemlje sa srednjim prihodima će doživjeti porast broja ljudi koji će pasti ispod linije siromaštva. Nove procjene su, ukoliko ne bude novih nedaća, da bi se stopa globalnog siromaštva mogla spustiti do 2030. godine na 7 posto.

Dok desetina svjetske populacije živi u ekstremnom siromaštvu sa manje od 1,9 dolara dnevno, oko četvrtina populacije živi sa manje od 3,2 dolara na dan, a oko 40 posto ili 3,3 milijarde ljudi živi ispod granice od 5,5 dolara dnevno.

Još u oktobru objavljen je i izvještaj Fondacije Gejts u kom se prati napredak u postizanju Ciljeva održivog razvoja UN (United Nations Sustainable Development Goals) – smanjenje siromaštva i unapređenje zdravlja. U njemu piše da je u posljednjih godinu dana, po skoro svim pokazateljima, svijet nazadovao. Paralelno sa smanjenjem stope rutinske imunizacije, koji je izvještaj opisao kao „povratak svijeta unazad za oko 25 godina u 25 nedjelja“, porast nivoa siromaštva i ekonomske štete usljed pandemije jačaju nejednakosti, navodi se u izveštaju. „Poslije 20 uzastopnih godina pada u ekstremnom siromaštvu, sada smo vidjeli preokret“, izjavio je Mark Sazmen, izvršni direktor Fondacije Gejts, u intervjuu za Rojters. „Gotovo 40 miliona ljudi je bačeno nazad u siromaštvo. To je znatno više iznad milion na nedjeljnom nivou od kada nas je pogodio virus“, rekao je tada Sazmen.

I klimatske promjene i brojni oružani sukobi odnose ogromne sume iz budžeta namijenjenog za sanacije štete. Te rupe treba hitno zakrpiti novim monetarnim injekcijama.

Kako se puno priča i piše o snabdijevanju kontingentima vakcina protiv COVID-a, sve je aktivnije pitanje ko će i na koji način dobiti sljedovanja. Iz UN-a pozivaju na što hitnija rješenja i ovog problema. Glavni sekretar UN-a Antonio Gutiereš je apelovao na svjetske vlade da učine sve kako bi vakcina za COVID-19 bila dostupna svima. Bogatije države su pozvane da pomognu zemljama u razvoju kako bi se kriza što prije prebrodila.

Oglasio se i predsjedavajući SZO-a. „Mi ne možemo prihvatiti svijet u kojem bogati i moćni stampedom za nabavku vakcine gaze siromašne i marginalizovane. Ovo je globalna kriza i zato rješenja kao i javna dobra moramo dijeliti pravedno“, rekao je Tedros Adanom Gebrejesus na skupštini UN-a i apelovao da se hitno ubrizgaju 4,3 milijarde u fond za nabavku vakcine protiv korone.

Tu dolazimo do priče sa početka teksta. A šta kada savladamo koronu? Gebrejesus je upozorio da i tada stižu problemi: „Ne postoji vakcina za siromaštvo i glad, ne postoji vakcina za nejednakost i klimatske promjene“.

Na hitne akcije poziva i UN-ov koordinator Mark Loukok: „Ako preguramo 2021. bez velike gladi, to će biti značajno postignuće. Crvena svjetla blicaju i zvona na uzbunu zvone”.

Ima li ko da ih čuje?

 

CRNA GORA, SIROMAŠTVO I STATISTIKA

Početkom pandemije Svjetska banka je objavila da bi u Crnoj Gori, zbog novonastale situacije, između devet i 20.000 građana moglo upasti u siromaštvo a da bi efekat mogao biti i gori ako kriza potraje. Nivo siromaštva mogao bi da se vrati na nivo koji je u Crnoj Gori bio 2013. godine. Time bi potpuno bio poništen  sav napredak ostvaren na tom polju – prenijeli su tada mediji riječi više ekonomistkinje SB Trang Van Ngujen.

Kriza je potrajala. Čekaju se novi podaci. Ovih dana čitamo Monstatovo saopštenje kojim se sumira prošlogodišnje stanje. Svaki četvrti građanin je lani živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na godinu ranije, pokazala je njihova anketa o dohotku i uslovima života.

Iz Monstata je objašnjeno da se procenat siromašnih odnosi na osobe ili članove porodica, čiji prihodi ne zadovoljavaju osnovne životne potrebe.

„Prag rizika od siromaštva, postavljen na 60 odsto medijane nacionalnog ekvivalentnog raspoloživog dohotka, iznosio je na godišnjem nivou 2.261 euro za jednočlano domaćinstvo (188,4 eura mjesečno), dok je za domaćinstvo sa dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosio 4.748 eura (395,6 eura mjesečno)”, kazala je načelnica odsjeka statistike uslova života i socijalnih usluga u Monstatu Milena Vukotić.

Situacija za 2020. teško može donijeti ljepšu sliku.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

SVIJET NAKON UBISTVA IRANSKOG NAUČNIKA: Tempiranje bombe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ubistvo Mohsena Fahrizadeha samo je nova epizoda predugačke krvave serije. Biti naučnik u Iranu ispada da je jedna od najopasnijih profesija. Posebno ako ste stručnjak na polju nuklearne fizike. Tokom proteklih trinaest godina najmanje sedam naučnika bili su žrtve atentata

 

Ovog ponedjeljka tijelo Mohsena Fahrizadeha iranskog naučnika kojeg neki nazivaju „ocem iranske nuklearne bombe” ubijenog 27. novembra u terorističkom napadu, sahranjeno je blizu Imamzadeh Saleh džamije u Teheranu. Njegovi posmrtni ostaci umotani u zastavu Irana prolazili su pored velikih printova na kojima je njegovom liku pravio društvo Kasim Sulejmani, u januaru ubijeni iranski general. Paralele između dvojice „mučenika” su jasne.

Strani mediji smatraju da je Fahrizadeh, oficir Iranske Islamske Revolucionarne Garde bio poznat kao najznačajniji fizičar ove zemlje zbog svog rada na nuklearnom programu. Tamošnje ministarstvo odbrane smeđutim tvrdi da je Fakhrizadeh šef Organizacije za istraživanje i inovacije u ministarstvu.

Detalji u vezi sa naručiocima zločina još se ne znaju. Husein Salami, šef Republikanske Garde optužio je one koji su likvidirali njihovog naučnika da su radili sa ciljem blokiranja iranskog napretka na putu ka modernoj nauci. Označeni krivci su, naravno, Izrael i Sjedinjene Američke Države. Pogubljenje cijenjenog naučnika, ponavljaju iz vrha vlasti u Iranu, neće ostati neosvećeno.

Ovo ubistvo samo je nova epizoda predugačke krvave serije. Biti naučnik u Iranu ispada da je jedna od najopasnijih profesija, ako ste stručnjak na polju nuklearne fizike. Tokom proteklih trinaest godina napadnuto je najmanje sedam naučnika. Jedan od prvih naučnika koji je umro 2007,  pod nerazjašnjenim okolnostima bio je fizičar Ardeshir Huseinpur čije se ime povezivalo sa nuklearnim programom. Masud Alimuhamadi, profesor fizike sa teheranskog univerziteta, ubijen je u januaru 2010. daljinski kontrolisanom bombom, postavljenom na njegov motor. Nakon ubistva, nadležni su optuživali Izraelce za njegovu smrt.

Nepunu godinu nakon njega ubijen je Madžid Shahriari čije se ime povezivalo sa „velikim projektom“ Iranske organizacije za atomsku energiju (AEO). Poslije njegovg ubistva UN su Fakhrizadeha označile kao lidera u naporima Teherana da nastavi nuklearni program.

Ferejdun Abasi ranjen je istog dana u sličnom napadu. Abasi je bio glavni u AEO i u to vrijeme od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija označavan kao jedan od najvažnijih šrafova iranskog nuklearnog programa. Blisko je sarađivao sa nedavno ubijenim Fahrizadehom.

Dariuš Rezaeinedžad je podlegao ranama u julu 2011. Ubila su ga dvojica egzekutora na motoru. Za njega se na zapadu smatralo da radi na nuklearnom detonatoru. Iranske vlasti su odbacivale ovakve tvrdnje, govoreći da nije povezan sa iranskim nuklearnim programom.

Pola godine kasnije meta atentata je bio Mustafa Ahmadi Roshan, profesor tehničkog univerziteta u Teheranu i načelnik odsjeka postrojenja za obogaćivanje uranijum u Natanzu u iranskoj provinciji Isfahan. Dva mjeseca prije ovog ubistva UN-ovi posmatrači objavili su izvještaj u kome govore da su iranski naučnici uključeni u konstrukciju nuklearnog oružja.

S početka milenijuma datiraju pregovori evropskih i svjetskih sila i Irana o nuklearnom naoružanju. Napori Irana i šest veikih sila: Kine, Francuske, Njemačke, Rusije, Velike Britanije i SAD-a, odnosno P5+1 grupe, počeli su da daju značajnije plodove od 2013. godine. Iste godine bivši pregovarač za nuklearna pitanja Hasan Rohani postao je predsjednik ove azijske države. Slučajno ili ne, u tom periodu i ubistva su prestala. Hroničari će zabilježiti da je telefonski razgovor između Rohanija i tadašnjeg predsjednika Baraka Obame bio vrhunac pregovora dvije zemlje u posljednjih tridesetak godina. U nekoliko narednih mjeseci, djelovi nuklearnog dogovora su implementirani, a do 2015. P5+1 grupa objavila je iscrpan dogovor nazvan Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA). Stvari su se činile pozitivnim.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u „finalnoj procjeni“ o otvorenim pitanjima o iranskom nuklearnom programu, dokumentu koji je izrađen 2015. godine, pominje poimenice samo jednog naučnika. Po njima, Fahrizadeh je nadgledao aktivnosti „koje su podržavale moguću vojnu dimenziju iranskog nuklearnog programa“.

Ista agencija navela je ovog septembra da Iran nastavlja da povećava  zalihe obogaćenog uranijuma kršeći ograničenja određena u istorijskom nuklearnom sporazumu iz 2015.

Fahrizadehovo ime pojavilo se krajem aprila 2018. godine i u prezentaciji izraelskog premijera. „Zapamtite ovo ime, Fahrizadeh!“ rekao je tada Netanjahu povezujući ga sa iranskim nuklearnim programom kroz informacije do kojih su došle njegove službe. Mnogi smatraju da je ovaj govor u stvari bio poruka američkom predsjedniku. Nedugo nakon toga, osmog maja 2018. godine Donald Tramp je povukao SAD iz Iranskog nuklearnog sporazuma. Od tada su i učestalije tenzije između dvije zemlje, a o rubu rata se često pisalo po medijima.

Jedna od tih rubnih situacija bio je i atentat na generala Sulejmanija u januaru ove godine. Čovjek koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u državi, ubijen je na aerodromu u Bagdadu po direktnom naređenju američkog predsjednika Donalda Trampa. Amerika ga je smatrala teroristom odgovornim za smrt desetine njenih državljana. Ostaće upamćena Trampova arogantnost u tom izuzetno osjetljivom političkom trenutku u odnosu dvaju država: „Bio je monstrum. Više nije monstrum. Sada je mrtav!“

Iz Pentagona su naveli da je general „razvijao planove za napade na američke diplomate i osoblje u Iraku i cijelom regionu“, te da je „cilj ovog napada bio da osujeti buduće iranske planove”.

Mnogi smatraju da je Fahrizadehovo ubistvo, odnosno drugo ubistvo iranskih visokopozicioniranih ličnosti ove godine, pažljivo tempirano. Novoizabrani predsjednik SAD-a Džo Bajden najavio je vraćanje politici Obamine administracije u kojoj je i sam aktivno učestvovao, te obnavljanju pregovora sa Iranom. Tramp – sredinom novembra je prenio Nju Jork Tajms – zatražio je od svojih viših savjetnika da osmisle akcije protiv iranskih nuklearnih punktova. Nakon savjetovanja u kojem su, navodno, iznijeti stavovi da ovakvi potezi mogu dovesti do eskalacije sukoba u cijelom regionu, predsjednik je odustao od vojne akcije. Neki smatraju da je ubistvo Fahrizadeja obavljeno bez saglasnosti, čak i znanja ključnih ljudi SAD-a.

Analitičari ćutanje Bajdena u vezi sa ubistvom Fahrizadeha tumače na različite načine. Mnogi smatraju da novi američki predsjednik trenutno ne može puno da uradi, osim da preko medija i posrednika pošalje poruku Iranu da se strpi do isteka mandata i njegove inauguracije. No, iako još nije u poziciji da se upliće u rješavanje problema, odsustvo bilo kakve reakcije iz njegovog tima zabrinjava mnoge.

Iranski general Ismail Kuani smatra da Tramp želi da uvuče region u otvoreni rat prije nego što napusti ovalnu sobu, kako bi se osvetio protivnicima zbog izbornog poraza. Ovaj general smatra da nije u interesu njegove države da mu pruži bilo kakav povod za izazivanje rata.

Ima u Iranu i znatno užarenije retorike. Hosein Dehgan, vojni savjetnik vrhovnog iranskog vođe Ajatole Alija Hameneija, napisao je na Tviteru, direktno optužujući Izrael, da u posljednjim danima političkog života njihovog saveznika Trampa, cionisti žele da pojačaju pritisak na Iran i dovedu do toga da bukne rat. „Udarićemo kao grom ubice ovog mučenika i zažaliće to što su uradili” napisao je Dehgan.

Rajan Kostelo, direktora Nacionalnog iransko-američkog savjeta (NIAC), misli da bi potpaljivanje bureta baruta bila nepromišljena akcija. No, Kostelo ukazuje da ima zabrinjavajućih poteza koji idu u tom pravcu. On je naveo da je državni sekretar Majk Pompeo tokom svoje nedavne posjete Bliskom istoku, ako je vjerovati po izvještajima jerusalimskih medija, održao sastanak sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom i saudijskim princom Muhamed bin Salmanom. Ipak, smatra Kostelo, ovakav potez bi bio veoma zahtjevan. I logistički i politički, a po njegovom mišljenju Tramp nema dovoljno prostora za ovakvu akciju.

Nakon pogubljenja Fakhrizadeha, koje je uslijedilo nekoliko dana nakon ovih sastanaka na Bliskom istoku, Trampova administracija povlači još jedan zanimljiv potez. Stariji savjetnik Bijele kuće, ujedno i zet američkog predsjednika Džered Kušner uputio se ka Saudijskoj Arabiji i Kataru kako bi pomogao smirivanju strasti. Upućeni kažu da će na stolu biti još dosta pitanja.

Iz Izraela upozoravaju da „priča nije Tramp, nije čak ni Izrael. Priča je Iran – i sve veći strah da će se nova američka administracija vratiti nuklearnom sporazumu koji ugrožava samu egzistenciju zalivskih država“. Ovo je izjava Cahi Hanegbija, člana Netanjahuovog kabineta za nacionalnu bezbjednost, za radio stanicu iz Tel Aviva. „Znaćemo kako da rješavamo pitanje iranske prijetnje, čak i ako smo prepušteni sami sebi“, prenio je Hanegbijeve riječi Glas Amerike.

Uz veliki broj nestabilnih faktora i igrača kako u regionu Bliskog istoka, tako i na znatno udaljenijim meridijanim, budućnost nije izvjesna. Dvadeseti januar je samo prva etapa koju treba preći kako bi se došlo u nešto mirnije vode. Sve i da novi američki predsjednik održi riječ i krene u obnavljanje iranskog sporazuma, istorija odnosa pokazuje da su četiri godine isuviše kratke da bi se stvari razriješile. One eventualno mogu biti dovoljne da se sanira šteta nastala u posljednje dvije, a naročito ove godine. Prioritet je vraćanje za pregovarački sto i vraćanje osigurača u bliskoistočnu bombu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo