Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ, EKONOMISTA: Privredi će biti neophodni respiratori

Objavljeno prije

na

Gotovo da nema oblasti privrede koja neće, manje ili više, biti pogođena aktuelnom krizom. Osim monopolista koji i ovu priliku beskrupulozno koriste da dopune ionako prepune račune

 

Privreda preživjeti mora i hoće, ma kolika bila cijena koju ćemo platiti, kaže u razgovoru za Monitor Mladen Bojanić, nekadašnji poslanik i predsjednički kandidat dijela opozicije sa osvojenih 110 hiljada glasova, a danas osnivač i izvršni direktor kompanije za poslovno savjetovanje E-novativa. „To je jedino što se izvjesno zna u ovom trenutku. Sve ostalo, s obzirom na činjenicu da se još ne nazire kraj pandemije, u domenu je spekulacija. Ako bih morao da prognoziram veličinu negativnog uticaja na crnogorsku privredu, a uz sav pokušaj da krajnje optimistički sagledam efekte aktuelne krize, onda bih rekao da će naša privreda pretrpjeti značajan udarac.

MONITOR: Značajan?

BOJANIĆ: Aktuelnim zdravstvenim rječnikom govoreći, privredi će respiratori biti neophodni. Turizam i ugostiteljstvo jesu prvi na listi grana privrede po veličini gubitaka, međutim, gotovo da nema oblasti privrede koja neće, manje ili više, biti pogođena. Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji. Osim monopolista koji i ovu priliku beskompromisno koriste da dopune ionako prepune račune.

Preživjela je naša privreda i opasnije viruse koji je decenijama guše. Virus korupcije već poodavno uništava privredu, pa ona nekako nađe načina da opstane. Novi virus jeste opasan, ali sa neuporedivo kraćim dejstvom nego korupcija. Međutim, udruženi donose već vidljivu i značajnu štetu.

MONITOR: Vlada ovih dana promoviše svoj paket mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Šta mislite o njemu?

BOJANIĆ: Paket mjera podrške, a posebno način na koji je donešen i predstavljen javnosti, vidim kao važan segment predizborne kampanje DPS-a. Pandemija mijenja mnogo toga, ali karakter ove vlasti ostaje neokrnjen. Prosto je nevjerovatna upornost ove vlasti da i ovako složenu zdravstvenu i društvenu situaciju pokuša pretvoriti u svoj propagandistički alat. Tako i tumačim predstavljene mjere. Naravno, nisam ni očekivao ništa bolje od njih.

Komplikovanim procedurama će se zamagliti prava slika pomoći. Medijskom halabukom i samoreklamerstvom, naručenim anketama sumnjivih metodologija istraživanja javnog mnjenja, treniranjem strogoće policije prema neistomišljenicima, vlast ne preza da i ovo zlo vrijeme iskoristi u svoju političku prednost.

MONITOR: Kako gledate na to što nove mjere još nijesu ni usvojene, a već slušamo objašnjenja i opravdanja za skromnu pomoć kojom Vlada namjerava sanirati štete?

BOJANIĆ: Ista grupacija nemilosrdno je decenijama trošila javna sredstva, a sada traži razumijevanja za skromne mjere, jer, eto čuda, u budžetu nemamo dovoljno sredstava a i upitna nam je sposobnost novog zaduživanja. Postoji jedna priča o krajnjoj drskosti u kojoj dječak na suđenju za ubistvo roditelja traži milosrđe od sudije jer je ostao siroče. Upravo tako se i naša Vlada sada ponaša, traži da razumijemo njene skromne mjere jer nemamo dovoljno novca za ozbiljniju podršku privredi i građanima. Pritom organizuje takozvane konsultacije sa institucijama i pojedincima koji su i te kako zaslužni za stanje privrede prije pandemije. I nikome od njih ne pada na pamet da uputi makar najbiližu kritiku.

Sve u svemu, veće razočarenje donosi njihovo udvoričko ponašanje nego predložene mjere. Sinekure su i dalje njihov osnovni motiv djelovanja pa ne treba da čudi fotografija na kojoj se vidi kako „ugledni ekonomisti” s velikom pažnjom, a glumeći duboku zabrinutost, s maskom na licu ili bez nje, slušaju predstavljanje ekonomske mjera.

MONITOR: Mogu li predložene mjere biti dovoljne da sačuvaju ugrožena radna mjesta i obezbijede likvidnost preduzećima koja su trenutno spriječena da rade?

BOJANIĆ: Likvidnost je krucijalno važna za nesmetano funkcionisanje privrede, a ona će biti na velikom ispitu. Ne vidim da će ovaj paket mjera bitno pomoći. Finansijske institicije koje bi mogle pomoći nisu za to motivisane ukoliko nemaju direktnog interesa. Banke su bjelodano pokazale svoje osnovne motive djelovanja – profit akcionarima po svaku cijenu. Na drugoj strain, Investiciono-razvojni fond (IRF) je bio i ostao produžena Vladina ruka.

MONITOR: Šta očekujete? Da li je korona virus jedini uzrok dolazeće ekonomske krize u Crnoj Gori?

BOJANIĆ: Pandemija je pokazala slabosti naše ekonomije, ali još više brine izvjesnost da će se tokom i nakon krize povećati socijalne razlike. Predložene mjere ne prepoznaju ekonomski najugroženije slojeve stanovništva, osim kao ciljeve eventualne popravke izbornih rezultata. U situaciji kad je velikom broju građana ugrožena životna egzistencija, licemjerno djeluju savjeti koje ovih dana slušamo od raznih tzv. eksperata i javnih ličnosti kako kvalitetno ispuniti vrijeme u karantinu. Teško da su ijedna knjiga ili film zanimljivi na prazan stomak.

Svakako da će oporavak privrede nesumnjivo ići trnovitim putem. I nije glavni problem u tome, svi smo svjesni ozbiljnosti ekonomske situacije. Problem je što će samo privilegovani stići do ruža na kraju tog puta, a većina će ostati zarobljena u trnju.

Vladi ne pada na pamet da bar dio tereta krize prenese na budžetske korisnike. Dok su im puna usta solidarnosti, donosioci odluka ostaju nijemi na javne apele da najviši državni funkcioneri pokažu ličnu solidarnost. I korona virus uzmiče pred naletima bahatosti i arogancije pojedinih državnih službenika.

MONITOR: Društvo potresa i politička kriza započeta neregularnim parlamentarnim izborima 2016. a produbljena prošlogodišnjim usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti… Kako izaći iz nje?

BOJANIĆ: Politička kriza se produbljuje. Svakim danom svjedočimo selektivnom pristupu policije i tužilaštva. Dok opozicione političke aktere hapse zbog dostavljanja humanitarne pomoći ili stavljaju u izolaciju kako bi ih demoralisali i ućutkali, svježe podšišani predstavnici DPS-a i njihovi sateliti vode otvorenu izbornu kampanju. Razračunavanje sa svim kritički nastrojenim institucijama i pojedincima pokušava se prikriti borbom protiv virusa.

Zadnjih dana imamo i tragikomične snimke privođenja pojedinih osoba, a optužbe za njihova navodna krivična djela kreiraju se sa neviđenim bezobrazlukom i arogancijom. Time se potvrđuje pravilo da je diktatura najopasnija kad joj se pruži prilika da sakrije lice.

Pred javnost se stavlja lažan izbor: demokratija ili zdravlje. I tu se krije velika opasnost da većina građana povjeruje da ne može jedno s drugim. Moramo jasno ukazati da je to prevara koja može mnogo koštati društvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo