Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ, EKONOMISTA: Privredi će biti neophodni respiratori

Objavljeno prije

na

Gotovo da nema oblasti privrede koja neće, manje ili više, biti pogođena aktuelnom krizom. Osim monopolista koji i ovu priliku beskrupulozno koriste da dopune ionako prepune račune

 

Privreda preživjeti mora i hoće, ma kolika bila cijena koju ćemo platiti, kaže u razgovoru za Monitor Mladen Bojanić, nekadašnji poslanik i predsjednički kandidat dijela opozicije sa osvojenih 110 hiljada glasova, a danas osnivač i izvršni direktor kompanije za poslovno savjetovanje E-novativa. „To je jedino što se izvjesno zna u ovom trenutku. Sve ostalo, s obzirom na činjenicu da se još ne nazire kraj pandemije, u domenu je spekulacija. Ako bih morao da prognoziram veličinu negativnog uticaja na crnogorsku privredu, a uz sav pokušaj da krajnje optimistički sagledam efekte aktuelne krize, onda bih rekao da će naša privreda pretrpjeti značajan udarac.

MONITOR: Značajan?

BOJANIĆ: Aktuelnim zdravstvenim rječnikom govoreći, privredi će respiratori biti neophodni. Turizam i ugostiteljstvo jesu prvi na listi grana privrede po veličini gubitaka, međutim, gotovo da nema oblasti privrede koja neće, manje ili više, biti pogođena. Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji. Osim monopolista koji i ovu priliku beskompromisno koriste da dopune ionako prepune račune.

Preživjela je naša privreda i opasnije viruse koji je decenijama guše. Virus korupcije već poodavno uništava privredu, pa ona nekako nađe načina da opstane. Novi virus jeste opasan, ali sa neuporedivo kraćim dejstvom nego korupcija. Međutim, udruženi donose već vidljivu i značajnu štetu.

MONITOR: Vlada ovih dana promoviše svoj paket mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Šta mislite o njemu?

BOJANIĆ: Paket mjera podrške, a posebno način na koji je donešen i predstavljen javnosti, vidim kao važan segment predizborne kampanje DPS-a. Pandemija mijenja mnogo toga, ali karakter ove vlasti ostaje neokrnjen. Prosto je nevjerovatna upornost ove vlasti da i ovako složenu zdravstvenu i društvenu situaciju pokuša pretvoriti u svoj propagandistički alat. Tako i tumačim predstavljene mjere. Naravno, nisam ni očekivao ništa bolje od njih.

Komplikovanim procedurama će se zamagliti prava slika pomoći. Medijskom halabukom i samoreklamerstvom, naručenim anketama sumnjivih metodologija istraživanja javnog mnjenja, treniranjem strogoće policije prema neistomišljenicima, vlast ne preza da i ovo zlo vrijeme iskoristi u svoju političku prednost.

MONITOR: Kako gledate na to što nove mjere još nijesu ni usvojene, a već slušamo objašnjenja i opravdanja za skromnu pomoć kojom Vlada namjerava sanirati štete?

BOJANIĆ: Ista grupacija nemilosrdno je decenijama trošila javna sredstva, a sada traži razumijevanja za skromne mjere, jer, eto čuda, u budžetu nemamo dovoljno sredstava a i upitna nam je sposobnost novog zaduživanja. Postoji jedna priča o krajnjoj drskosti u kojoj dječak na suđenju za ubistvo roditelja traži milosrđe od sudije jer je ostao siroče. Upravo tako se i naša Vlada sada ponaša, traži da razumijemo njene skromne mjere jer nemamo dovoljno novca za ozbiljniju podršku privredi i građanima. Pritom organizuje takozvane konsultacije sa institucijama i pojedincima koji su i te kako zaslužni za stanje privrede prije pandemije. I nikome od njih ne pada na pamet da uputi makar najbiližu kritiku.

Sve u svemu, veće razočarenje donosi njihovo udvoričko ponašanje nego predložene mjere. Sinekure su i dalje njihov osnovni motiv djelovanja pa ne treba da čudi fotografija na kojoj se vidi kako „ugledni ekonomisti” s velikom pažnjom, a glumeći duboku zabrinutost, s maskom na licu ili bez nje, slušaju predstavljanje ekonomske mjera.

MONITOR: Mogu li predložene mjere biti dovoljne da sačuvaju ugrožena radna mjesta i obezbijede likvidnost preduzećima koja su trenutno spriječena da rade?

BOJANIĆ: Likvidnost je krucijalno važna za nesmetano funkcionisanje privrede, a ona će biti na velikom ispitu. Ne vidim da će ovaj paket mjera bitno pomoći. Finansijske institicije koje bi mogle pomoći nisu za to motivisane ukoliko nemaju direktnog interesa. Banke su bjelodano pokazale svoje osnovne motive djelovanja – profit akcionarima po svaku cijenu. Na drugoj strain, Investiciono-razvojni fond (IRF) je bio i ostao produžena Vladina ruka.

MONITOR: Šta očekujete? Da li je korona virus jedini uzrok dolazeće ekonomske krize u Crnoj Gori?

BOJANIĆ: Pandemija je pokazala slabosti naše ekonomije, ali još više brine izvjesnost da će se tokom i nakon krize povećati socijalne razlike. Predložene mjere ne prepoznaju ekonomski najugroženije slojeve stanovništva, osim kao ciljeve eventualne popravke izbornih rezultata. U situaciji kad je velikom broju građana ugrožena životna egzistencija, licemjerno djeluju savjeti koje ovih dana slušamo od raznih tzv. eksperata i javnih ličnosti kako kvalitetno ispuniti vrijeme u karantinu. Teško da su ijedna knjiga ili film zanimljivi na prazan stomak.

Svakako da će oporavak privrede nesumnjivo ići trnovitim putem. I nije glavni problem u tome, svi smo svjesni ozbiljnosti ekonomske situacije. Problem je što će samo privilegovani stići do ruža na kraju tog puta, a većina će ostati zarobljena u trnju.

Vladi ne pada na pamet da bar dio tereta krize prenese na budžetske korisnike. Dok su im puna usta solidarnosti, donosioci odluka ostaju nijemi na javne apele da najviši državni funkcioneri pokažu ličnu solidarnost. I korona virus uzmiče pred naletima bahatosti i arogancije pojedinih državnih službenika.

MONITOR: Društvo potresa i politička kriza započeta neregularnim parlamentarnim izborima 2016. a produbljena prošlogodišnjim usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti… Kako izaći iz nje?

BOJANIĆ: Politička kriza se produbljuje. Svakim danom svjedočimo selektivnom pristupu policije i tužilaštva. Dok opozicione političke aktere hapse zbog dostavljanja humanitarne pomoći ili stavljaju u izolaciju kako bi ih demoralisali i ućutkali, svježe podšišani predstavnici DPS-a i njihovi sateliti vode otvorenu izbornu kampanju. Razračunavanje sa svim kritički nastrojenim institucijama i pojedincima pokušava se prikriti borbom protiv virusa.

Zadnjih dana imamo i tragikomične snimke privođenja pojedinih osoba, a optužbe za njihova navodna krivična djela kreiraju se sa neviđenim bezobrazlukom i arogancijom. Time se potvrđuje pravilo da je diktatura najopasnija kad joj se pruži prilika da sakrije lice.

Pred javnost se stavlja lažan izbor: demokratija ili zdravlje. I tu se krije velika opasnost da većina građana povjeruje da ne može jedno s drugim. Moramo jasno ukazati da je to prevara koja može mnogo koštati društvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo