Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIBOR MARKOVIĆ, ADVOKAT: Trebalo je uvesti vanredno stanje

Objavljeno prije

na

Proglašenje vanrednog stanja je bilo nužno isključivo iz pravnih razloga, kako bi bilo moguće napraviti ,,pravni okvir“ za donošenje mjera. Formalnim proglašenjem vanrednog stanja podzakonski akti imali bi zakonsku snagu

 

MONITOR: Iako Ministarstvo pravde insistira da nijeste u pravu, vi i dalje tvrdite da su sva lišenja slobode, zadržavanja i određivanja pritvora i pokretanja krivičnih postupaka zbog kršenja naredbe Ministarstva zdravlja kojom se ograničava pravo kretanja, suprotna Ustavu, Krivičnom zakoniku  i opštim načelima krivičnog prava. Da li to znači da će se otvoriti prostor za tužbe protiv države za naknadu štete ?

MARKOVIĆ: Odredba Člana 287 Krivičnog zakonika, kojom je propisano krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti, predstavlja tzv.,,normu blanketne dispozicije”,  što znači da se ,,dopunjava“ normom nekog drugog, posebnog zakona. Naglašavam zakona, a ne podzakonskog akta, kao pravila krivičnog prava ,,nullum crimen, nulla poena sine lege“ – „nema krivičnog djela i kazne bez zakona“, sadržanom i u Ustavu Crne Gore, čijom je odredbom člana 33, st. 2, propisano da se krivična djela i krivične sankcije mogu propisivati samo zakonom. Dakle, kompletna norma, pa otuda i njen dio kojim se ona ,,popunjava“ moraju biti propisani zakonom, a ne naredbom kao podzakonskim aktom.

Ministarstvo pravde u odbrani od mojih pravnih kritika pokušava da predstavi da je blanketna norma popunjena zakonom, pozivajući se na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, što je pogrešno, budući da taj zakon propisuje mogućnost određivanja mjere ograničavanja kretanja, ali ne navodi tačno vrijeme zabrane kao bitan element bića krivičnog djela, prepuštajući da se to uradi podzakonskim aktom, što je nedozvoljeno. Tako se, recimo, kod krivičnih djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja takođe radi o ,,blanketnim normama“ i one se dopunjavaju odredbama Zakona o bezbjednosti saobraćaja. Ili, recimo, kod krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz Člana 403 KZ, čija se blanketna norma popunjava odredbama Zakona o oružju. Prema tome, da Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti sadrži odredbu kojom je određeno tačno vrijeme zabrane, onda s pravnog aspekta tu ne bilo ništa sporno, a pošto ne sadrži, već se to pitanje prepušta podzakonskim aktom, onda se radi o nezakonitom i neustavnom ponašanju.

Da li će kada sve ovo prođe, građani tražiti sudsku zaštitu i hoće li im ona biti pružena od strane crnogorskih sudova, to predstavlja neizvjesnu okolnost, pa se o tome ne bih izjašnjavao.

MONITOR: Zašto Ministarstvo pravde ne priznaje vaš stav? Da li se  pravo baš tako široko može tumačiti? 

MARKOVIĆ: Zbog neznanja, lične i profesionalne sujete i nedostatka odgovornosti. Poseban problem je u tome što se tamo ponašaju kao političari, a ne kao pravnici-profesionalci kojima bi pravo trebalo biti iznad politike, pa priznati sopstvenu grešku oni shvataju kao politički minus koji bi jednog dana mogao da proizvede političke konsekvence po stranku kojoj pripadaju. Oni jednostavno tako razmišljaju i njima je politički, odnosno partijski interes iznad interesa poštovanja prava, pa time i interesa građana. Nema govora o ,,širokom“ tumačenju prava, nego o kombinaciji neznanja, sujete i političke neodgovornosti, tim prije što se ovdje radi o jednostavnoj stvari, gdje važi ona Bogišićeva izreka sadržana u odredbi Člana 994 Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine ,,što svak’ jednako razumije, tome tumača ne treba“.

Dodatno, s obzirom da su gospoda iz Ministarstva pravde imala pred sobom Pravno-tehnička pravila za izradu propisa, koja su sami donijeli, i prema kojima se zakonom ne može utvrditi ovlašćenje da se pitanja koja se uređuju zakonom mogu uređivati podzakonskim aktima i da vlada donosi podzakonske akte u skladu sa ustavnim ovlašćenjima koja treba restriktivno koristiti.

MONITOR: Čuli smo žalbe članova porodice uhapšeniih zbog nepoštovanja ovih mjera, ali i druge izvore, koji svjedoče da se nakon privođenja u prostorijama istražnih organa ne poštuju mjere socijalne distance. Kakva su vaša saznanja?   

MARKOVIĆ: Da, imam saznanja da prilikom privođenja i smještanja lica osumnjičenih za krivično djelo iz Člana 287 KZ nijesu poštovane mjere koje se odnose na tzv. ,,socijalnu distancu“. Vidjećemo hoće li policija i tužilastvo biti principijelni u ovakvim slučajevima kršenja propisa i pokrenuti postupak protiv odgovornih lica, kao i da li će neko zbog toga snositi objektivnu odgovornost, mada sam uvjeren da neće.

MONITOR: Nakon informacije da su u CB Podgorica privođeni mitropolit Amfilohije Radović i drugi sveštenici, napisali ste na svom FB profilu da vam nije jasno da li su oni privedeni i uhapšeni, i da li su im uručeni pozivi za prikupljanje obavještenja u svojstvu građana.  Pojasnili  ste da je važno to znati da se ne bi širila dezinformacija i nezadovoljstvo među građanima. U čemu je razlika između tih radnji?

MARKOVIĆ: U pravu ste. Na osnovu objava u medijima se ne može zaključiti o kojim se radnjama policije radilo, a zakon između njih pravi jasnu distinkciju. Tako, dok se radnja pozivanja, obavezno pismenog, odnosi na prikupljanje obavještenja od građana koja mogu biti od značaja za postojanje krivičnog djela ili učinioca, dotle se radnja privođenja odnosi na lica koja se nijesu odazvala tom pozivu, a radnja hapšenja predstavlja lišenje slobode osumnjičenih o kojem je policija dužna da bez odlaganja obavijesti tužilaštvo i sačini službenu zabilješku. Razlikovanje ovih pojmova i radnji je nužno kako se među građanima ne bi plasirale dezinformacije o kršenju zakona od strane policije ako se ono ipak nije desilo i time stvarao nepotreban revolt, ali i da bi građani bili potpuno, objektivno i istinito obavještavani o svim pitanjima koja ih interesuju, posebno u situaciji kao što je ova, gdje postoje veće tenzije, a manja tolerancija.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se održavaju okupljanja ispred vjerskih objekata, uprkos mjerama koje se tiču sprečavanja širenja epidemije? Odnosno, ukoliko crkva krši propise, šta bi bila prava reakcija nadležnih?

MARKOVIĆ:  Nikada nigdje i nijednom riječju nijesam rekao da su mjere sa aspekta zaštite zdravlja stanovništva nepotrebne. Naprotiv, prije svega kao medicinski laik, u procjene medicinskih stručnjaka imam puno povjerenje, dok je Ministarstvo zdravlja to koje je donijelo naredbu postupivši po predlozima struke. Dakle, moja kritika nije usmjerena na sadržinu i kvalitet mjera, nego način na koji su donešene, uz kršenje zakona i Ustava. Za legaliste kojima i ja pripadam, nije opravdanje neophodnost neke mjere, već da one bude u skladu sa propisima.

MONITOR:  Zbog objavljivanja spiska oboljelih uhapšen je zaposleni u Domu zdravlja. Da li bi trebalo otkriti i procesuirati i one u Vladi koji su pustili spisak o ljudima koji su u izolaciji? Ili su to dvostruki standardi?

MARKOVIĆ:  Prije svega, treba praviti razliku između spiskova  lica koja se nalaze u izolaciji i onih koja su već zaražena. Tako, kada su u pitanju prvonavedeni spiskovi, oni se ne odnose na podatke koji su predmet zaštite u smislu Čl.7 Zakona o zaštiti podataka ličnosti, a to su oni koji se obrađuju automatski, u cjelosti ili djelimično i na drugi način, a sastavni su dio ili će postati dio zbirke ličnih podataka. Uz to, ovdje svakako treba imati u vidu i interese javnog zdravlja koji su iznad pojedinačnih, pa objavljivanje ovih spiskova jeste u tom interesu i ima preventivan karakter. Potpuno drugačija situacija je sa spiskovima zaraženih lica, budući da se radi o podacima o ličnosti u smislu navedenog zakona koji se i štite tim zakonom, dodatno iz razloga što objavljivanje ovih podataka i ne bi imalo ni bilo kakvu svrhu, s obzirom da se ta lica već nalaze u medicinskom tretmanu. Na osnovu medijskih napisa, ukoliko su tačni, u saznanju sam da je jedno lice procesuirano zbog postojanja osnova sumnje da je vršilo otkrivanje ovih podataka, pri čemu bi procesuiranje zbog ovog slučaja i nekog iz Vlade Crne Gore bilo jedino osnovano ukoliko bi se provedenim dokazima utvrdilo da je neko personalno iz tog organa omogućio okrivljenom pribavljanje tih spiskova. Jer, krivična odgovornost je subjektivna odgovornost, dok bi objektivna u smislu profesionalne i moralne, mogla i trebala da postoji, ali jedino ukoliko je do objavljivanja spiskova došlo kao posljedica neodgovornog odabira službenika kojima su učinjeni dostupnim ovi podaci.

MONITOR:  Da li je trebalo proglasiti vanredno stanje kako bi mnoge od mjera bile pravno utemeljene?

MARKOVIĆ: Kao što sam u više navrata govorio, Ustav u članu 39 propisuje tri izuzetka ograničavanja slobode kretanja bez proglašavanja vanrednog stanja, a jedan od njih je upravo ovaj i odnosi se na sprečavanje širenja zaraznih bolesti. Međutim, proglašenje vanrednog stanja je bilo nužno isključivo iz pravnih razloga, kako bi bilo moguće napraviti ,,pravni okvir“ za donošenje mjera, a to je da bi i formalnim proglašenjem tog stanja (faktički ono postoji) podzakonski akti imali zakonsku snagu, umjesto što se njima, iako nemaju zakonsku snagu, vrši izmjena i dopuna zakona popunjavanjem blanketnih normi, što je nedozvoljeno.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo