Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIBOR MARKOVIĆ, ADVOKAT: Trebalo je uvesti vanredno stanje

Objavljeno prije

na

Proglašenje vanrednog stanja je bilo nužno isključivo iz pravnih razloga, kako bi bilo moguće napraviti ,,pravni okvir“ za donošenje mjera. Formalnim proglašenjem vanrednog stanja podzakonski akti imali bi zakonsku snagu

 

MONITOR: Iako Ministarstvo pravde insistira da nijeste u pravu, vi i dalje tvrdite da su sva lišenja slobode, zadržavanja i određivanja pritvora i pokretanja krivičnih postupaka zbog kršenja naredbe Ministarstva zdravlja kojom se ograničava pravo kretanja, suprotna Ustavu, Krivičnom zakoniku  i opštim načelima krivičnog prava. Da li to znači da će se otvoriti prostor za tužbe protiv države za naknadu štete ?

MARKOVIĆ: Odredba Člana 287 Krivičnog zakonika, kojom je propisano krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti, predstavlja tzv.,,normu blanketne dispozicije”,  što znači da se ,,dopunjava“ normom nekog drugog, posebnog zakona. Naglašavam zakona, a ne podzakonskog akta, kao pravila krivičnog prava ,,nullum crimen, nulla poena sine lege“ – „nema krivičnog djela i kazne bez zakona“, sadržanom i u Ustavu Crne Gore, čijom je odredbom člana 33, st. 2, propisano da se krivična djela i krivične sankcije mogu propisivati samo zakonom. Dakle, kompletna norma, pa otuda i njen dio kojim se ona ,,popunjava“ moraju biti propisani zakonom, a ne naredbom kao podzakonskim aktom.

Ministarstvo pravde u odbrani od mojih pravnih kritika pokušava da predstavi da je blanketna norma popunjena zakonom, pozivajući se na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, što je pogrešno, budući da taj zakon propisuje mogućnost određivanja mjere ograničavanja kretanja, ali ne navodi tačno vrijeme zabrane kao bitan element bića krivičnog djela, prepuštajući da se to uradi podzakonskim aktom, što je nedozvoljeno. Tako se, recimo, kod krivičnih djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja takođe radi o ,,blanketnim normama“ i one se dopunjavaju odredbama Zakona o bezbjednosti saobraćaja. Ili, recimo, kod krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz Člana 403 KZ, čija se blanketna norma popunjava odredbama Zakona o oružju. Prema tome, da Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti sadrži odredbu kojom je određeno tačno vrijeme zabrane, onda s pravnog aspekta tu ne bilo ništa sporno, a pošto ne sadrži, već se to pitanje prepušta podzakonskim aktom, onda se radi o nezakonitom i neustavnom ponašanju.

Da li će kada sve ovo prođe, građani tražiti sudsku zaštitu i hoće li im ona biti pružena od strane crnogorskih sudova, to predstavlja neizvjesnu okolnost, pa se o tome ne bih izjašnjavao.

MONITOR: Zašto Ministarstvo pravde ne priznaje vaš stav? Da li se  pravo baš tako široko može tumačiti? 

MARKOVIĆ: Zbog neznanja, lične i profesionalne sujete i nedostatka odgovornosti. Poseban problem je u tome što se tamo ponašaju kao političari, a ne kao pravnici-profesionalci kojima bi pravo trebalo biti iznad politike, pa priznati sopstvenu grešku oni shvataju kao politički minus koji bi jednog dana mogao da proizvede političke konsekvence po stranku kojoj pripadaju. Oni jednostavno tako razmišljaju i njima je politički, odnosno partijski interes iznad interesa poštovanja prava, pa time i interesa građana. Nema govora o ,,širokom“ tumačenju prava, nego o kombinaciji neznanja, sujete i političke neodgovornosti, tim prije što se ovdje radi o jednostavnoj stvari, gdje važi ona Bogišićeva izreka sadržana u odredbi Člana 994 Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine ,,što svak’ jednako razumije, tome tumača ne treba“.

Dodatno, s obzirom da su gospoda iz Ministarstva pravde imala pred sobom Pravno-tehnička pravila za izradu propisa, koja su sami donijeli, i prema kojima se zakonom ne može utvrditi ovlašćenje da se pitanja koja se uređuju zakonom mogu uređivati podzakonskim aktima i da vlada donosi podzakonske akte u skladu sa ustavnim ovlašćenjima koja treba restriktivno koristiti.

MONITOR: Čuli smo žalbe članova porodice uhapšeniih zbog nepoštovanja ovih mjera, ali i druge izvore, koji svjedoče da se nakon privođenja u prostorijama istražnih organa ne poštuju mjere socijalne distance. Kakva su vaša saznanja?   

MARKOVIĆ: Da, imam saznanja da prilikom privođenja i smještanja lica osumnjičenih za krivično djelo iz Člana 287 KZ nijesu poštovane mjere koje se odnose na tzv. ,,socijalnu distancu“. Vidjećemo hoće li policija i tužilastvo biti principijelni u ovakvim slučajevima kršenja propisa i pokrenuti postupak protiv odgovornih lica, kao i da li će neko zbog toga snositi objektivnu odgovornost, mada sam uvjeren da neće.

MONITOR: Nakon informacije da su u CB Podgorica privođeni mitropolit Amfilohije Radović i drugi sveštenici, napisali ste na svom FB profilu da vam nije jasno da li su oni privedeni i uhapšeni, i da li su im uručeni pozivi za prikupljanje obavještenja u svojstvu građana.  Pojasnili  ste da je važno to znati da se ne bi širila dezinformacija i nezadovoljstvo među građanima. U čemu je razlika između tih radnji?

MARKOVIĆ: U pravu ste. Na osnovu objava u medijima se ne može zaključiti o kojim se radnjama policije radilo, a zakon između njih pravi jasnu distinkciju. Tako, dok se radnja pozivanja, obavezno pismenog, odnosi na prikupljanje obavještenja od građana koja mogu biti od značaja za postojanje krivičnog djela ili učinioca, dotle se radnja privođenja odnosi na lica koja se nijesu odazvala tom pozivu, a radnja hapšenja predstavlja lišenje slobode osumnjičenih o kojem je policija dužna da bez odlaganja obavijesti tužilaštvo i sačini službenu zabilješku. Razlikovanje ovih pojmova i radnji je nužno kako se među građanima ne bi plasirale dezinformacije o kršenju zakona od strane policije ako se ono ipak nije desilo i time stvarao nepotreban revolt, ali i da bi građani bili potpuno, objektivno i istinito obavještavani o svim pitanjima koja ih interesuju, posebno u situaciji kao što je ova, gdje postoje veće tenzije, a manja tolerancija.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se održavaju okupljanja ispred vjerskih objekata, uprkos mjerama koje se tiču sprečavanja širenja epidemije? Odnosno, ukoliko crkva krši propise, šta bi bila prava reakcija nadležnih?

MARKOVIĆ:  Nikada nigdje i nijednom riječju nijesam rekao da su mjere sa aspekta zaštite zdravlja stanovništva nepotrebne. Naprotiv, prije svega kao medicinski laik, u procjene medicinskih stručnjaka imam puno povjerenje, dok je Ministarstvo zdravlja to koje je donijelo naredbu postupivši po predlozima struke. Dakle, moja kritika nije usmjerena na sadržinu i kvalitet mjera, nego način na koji su donešene, uz kršenje zakona i Ustava. Za legaliste kojima i ja pripadam, nije opravdanje neophodnost neke mjere, već da one bude u skladu sa propisima.

MONITOR:  Zbog objavljivanja spiska oboljelih uhapšen je zaposleni u Domu zdravlja. Da li bi trebalo otkriti i procesuirati i one u Vladi koji su pustili spisak o ljudima koji su u izolaciji? Ili su to dvostruki standardi?

MARKOVIĆ:  Prije svega, treba praviti razliku između spiskova  lica koja se nalaze u izolaciji i onih koja su već zaražena. Tako, kada su u pitanju prvonavedeni spiskovi, oni se ne odnose na podatke koji su predmet zaštite u smislu Čl.7 Zakona o zaštiti podataka ličnosti, a to su oni koji se obrađuju automatski, u cjelosti ili djelimično i na drugi način, a sastavni su dio ili će postati dio zbirke ličnih podataka. Uz to, ovdje svakako treba imati u vidu i interese javnog zdravlja koji su iznad pojedinačnih, pa objavljivanje ovih spiskova jeste u tom interesu i ima preventivan karakter. Potpuno drugačija situacija je sa spiskovima zaraženih lica, budući da se radi o podacima o ličnosti u smislu navedenog zakona koji se i štite tim zakonom, dodatno iz razloga što objavljivanje ovih podataka i ne bi imalo ni bilo kakvu svrhu, s obzirom da se ta lica već nalaze u medicinskom tretmanu. Na osnovu medijskih napisa, ukoliko su tačni, u saznanju sam da je jedno lice procesuirano zbog postojanja osnova sumnje da je vršilo otkrivanje ovih podataka, pri čemu bi procesuiranje zbog ovog slučaja i nekog iz Vlade Crne Gore bilo jedino osnovano ukoliko bi se provedenim dokazima utvrdilo da je neko personalno iz tog organa omogućio okrivljenom pribavljanje tih spiskova. Jer, krivična odgovornost je subjektivna odgovornost, dok bi objektivna u smislu profesionalne i moralne, mogla i trebala da postoji, ali jedino ukoliko je do objavljivanja spiskova došlo kao posljedica neodgovornog odabira službenika kojima su učinjeni dostupnim ovi podaci.

MONITOR:  Da li je trebalo proglasiti vanredno stanje kako bi mnoge od mjera bile pravno utemeljene?

MARKOVIĆ: Kao što sam u više navrata govorio, Ustav u članu 39 propisuje tri izuzetka ograničavanja slobode kretanja bez proglašavanja vanrednog stanja, a jedan od njih je upravo ovaj i odnosi se na sprečavanje širenja zaraznih bolesti. Međutim, proglašenje vanrednog stanja je bilo nužno isključivo iz pravnih razloga, kako bi bilo moguće napraviti ,,pravni okvir“ za donošenje mjera, a to je da bi i formalnim proglašenjem tog stanja (faktički ono postoji) podzakonski akti imali zakonsku snagu, umjesto što se njima, iako nemaju zakonsku snagu, vrši izmjena i dopuna zakona popunjavanjem blanketnih normi, što je nedozvoljeno.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo