Povežite se sa nama

SVIJET

KOVID-19 PRIJETI PODSHARSKOJ AFRICI I JUŽNOJ AZIJI: Između infekcije i smrtonosne gladi

Objavljeno prije

na

Za mnoge zemlje kriza je tek počela. Dva su prijeteća globalna žarišta –  Podsaharska Afrika i Jug Azije. To su regioni sa ukupno blizu tri milijarde ljudi, odnosno 40 odsto stanovnika planete. Ukoliko međunarodna zajednica ne bude sada tamo djelovala, rezultati mogu biti katastrofalni

 

Poslije sedmica neumoljive sumornosti tračak nade čovječanstvu su pružili smanjivanje stope zaraze korona virusom u nekim djelovima razvijenog svijeta i planovi da počne ublažavanje mjera izolacije. No, za mnoge zemlje u razvoju kriza jedva da je počela, a ljudski danak velike epidemije KOVID-19 bi u njima bio neuporedivo veći nego u bilo kojoj razvijenoj državi.

Dva su prijeteća globalna krizna žarišta – Podsaharska Afrika i Jug Azije. To su regioni u kojima, ukupno, živi blizu tri milijarde ljudi ili 40 odsto stanovnika naše planete. Ukoliko međunarodna zajednica ne bude sada tamo djelovala, rezultati mogu biti katastrofalni, smatraju medicinski, socijalni i ekonomski stručnjaci.

Afrika je drugi kontinent po prostranstvu (30,3 miliona kvadratnih kilometara) i broju stanovnika (blizu 1,3 milijarde). Tamo epidemija tek dobija zamah. Iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) su poručili: „Afrika se mora pripremiti za najgore”. Ekonomska komisija UN za Afriku (UNECA) je objavila mračne projekcije prema kojima bi broj mrtvih mogao da se kreće od 300.000 do tri miliona ljudi.

Prema stanju od 20. aprila u Podsaharskoj Africi ima više od 20.000 potvrđenih slučajeva korona virusa i preko 1.000 umrlih. U dijelu kontinenta koji obuhvata 46 od ukupno 54 države u Africi, sa preko milijardu stanovnika, prema podacima SZO, broj žrtava je prošle sedmice skočio za 60 odsto, a oboljelih porastao za 51 odsto. Radi se o zemljama u kojima gotovo da ne postoje testiranja, pa su prave veličine vjerovatno veće od prijavljenih.

U Podsaharskoj Africi, kao i u Indiji, Bangladešu, djelovima Pakistana, teško je obezbijediti socijalno rastojanje i osnovne higijenske uslove. U Africi oko 56 odsto stanovništva živi u grdovima koji se najvećim dijelom sastoje od siromašnih, prigradskih naselja u kojima je fizička distanca gotovo nemoguća.

Sirotinjski kvartovi i neformalna naselja su bili prepuni i prije pandemije. U Aleksandri, predgrađu najvećeg južnoafričkog grada Johanesburga, procjenjuje se da više od 700.000 ljudi živi na manje od pet km2. U Makoku u 16-omilionskom Lagosu u Nigeriji, 300.000 u domovima napravljenim na stubovima u laguni.

U indijskom najvećem siromašnom naselju Daravi, u Mumbaiju, koje se proslavilo Oskarom nagrađenim filmom „Milioner sa ulice“, živi oko milion ljudi, ili 270.000 ljudi po km2. Stručnjaci upozoravaju da bi se KOVID-19 mogao širiti poput požara u slamovima gdje su distanciranje i samoizolacija skoro nemogući.

Ko je u uobičajenoj saobraćajnoj gužvi vidio „matatu” (kombi) u Najrobiju ili taksi u Johanesburgu – u kojem je često 12 do 14 osoba – shvatiće da je priča o držanju odstojanja tokom odlaska na posao, samo mit. I putovanje i redovi za javni prevoz oduzimaju mnogo vremena, što takođe može potencijalno izložiti ljude zarazi.

I u Africi i na Jugu Azije sve više ljudi radi od kuće umjesto po kancelarijama. No, ukoliko zarađujete za život prodajom paradajza ili polovne odjeće na buvljacima velikog grada, kako to izvesti „posredstvom interneta”? Izbor je, često, ili ostati kući i ne donijeti večeru mnogočlanoj porodici ili otići ka gradu i pokušati da se izborite za najbliže.

Onima koje brine izloženost korana virusu, SZO preporučuje da ne dijele kupatila, čak ni spavaće sobe ukoliko je to moguće. Šta činiti u kući gdje je spavaća soba ujedno i kuhinja i dnevni boravak – za  mnogočlanu porodicu? Takve preporuke još su apsurdnije ukoliko je izvor vode zajednička česma ili bunar ili toalet koji se dijeli s nizom drugih familija.

U Africi samo 34 posto domaćinstava ima pristup protočnoj vodi. Čak i u boljim djelovima mnogih gradova na kontinentu to je izazov. Česme u Harareu, glavnom gradu Zimbabvea, gotovo su suve 10 godina. Kako u takvim uslovima obezbijediti redovno pranje ruku i održavati osnovnu higijenu?

Afrika odavno pati od velikog nedostatka zdravstvenih radnika, sa samo 2,2 radnika na 1.000 ljudi (u poređenju sa 14 na 1.000 u Evropi). Malo afričkih država posjeduje respiratore,  ključno sredstvo za liječenje zaraženih sa teškim simptomima. Izvještava se da ih u afričkom „džinu“ Nigeriji, sa procijenjenih  blizu 205 miliona stanovnika, ima manje od 500, Južni Sudan sa pet potpredsjednika, ima tek četiri, a Centralnoafrička republika najviše tri među pet miliona stanovnika. Burkina Faso ima 12 kreveta u intenzivnoj njezi za 20 miliona građana.

Manje od 2.000 radnih respiratora mora opsluživati stotine miliona ljudi u javnim bolnicama u 41 afričkoj zemlji, u poređenju sa više od 170.000 u Sjedinjenim Američkim Državama, naveo je Njujork tajms. „Kiseonik i respiratori će biti vododjelnica između sjevera i juga, baš kao pristup ljekovima na početku pandemije SIDE 1990-ih,” poručili su iz međunarodne nevladine organizacje Ljekari bez granica.

Indija, sa preko 1,3 milijarde stanovnika posjeduje krhak sistem javnog zdravstva. Ima samo 0,7 bolničkih kreveta na 1.000 ljudi, u poređenju sa 3,4 u Italiji i 2,9 u SAD. Zdravstveni sistem je rastrzan između pretrpanih javnih bolnica i privatnih koje većini Indusa nisu dostupne. Oko 50 posto Indusa spada u kategoriju siromašnih, a 5,5 odsto stanovništa živi u uslovima ekstremne bijede.

Profesor na Prinston Univerzitetu dr Ramanan Lakšminarajan, indijski stručnjak i savjetnik vlade u Nju Delhiju, procjejuje da su u toj zemlji moguća dva scenarija. Po crnom, zasnovanom na gorkom iskustvu Irana i Italije, oko 60 odsto Indusa, 800 miliona ljudi, moglo bi da bude zaraženo. Smatra se, ipak, da bi najveći broj oboljelih imao blag oblik bolesti, dok bi za najmanje oko šest miliona oboljelih bila neophodna intenzivna njega. Indija  ima samo izmedu 75.000 i 100.000 kreveta u intenzivnoj njezi.

Drugi, blaži scenario, zasnovan je na primjeru Južne Koreje i pretpostavlja samo 20 odsto oboljelih. To bi značilo u prosjeku nešto više od jednog preminulog dnevno u svakom od 736 okruga koliko ih Indija ima.

Mohamed A. El-Erian, glavni ekonomski savjetnik u Alianz, multinacionalnoj kompaniji za finansijske usluge sa sjedištem u Minhenu, je konstatovao da vlade država u Podsaharskoj Africi imaju malo fiskalnog i monetarnog prostora (ili operativnog kapaciteta) da slijede razvijene zemlje u nošenju sa masivnim posljedicama koje po zaposlenost i sredstva za život imaju državne mjere za obuzdavanje KOVID-19. Povrh toga, uticaji iz Azije, Evrope i SAD – uključujući smanjene prihode od roba iz Afrike (uglavnom sirovine, usljed pada potražnje i cijena), rastući troškovi uvoza, kolaps turizma (uz naftnu industriju, glavna privredna grana na kontinentu), nestašica osnovnih dobara, nedostatak direktnih stranih investicija i nagli zaokret u finansijskim tokovima – već su zaoštrili ta državna ograničenja. Za one koji su imali pristup međunarodnim tržištima kapitala uslovi su postali znatno teži, naveo je El-Erian koji je bio predsjednik Savjeta za globalni razvoj u vrijeme mandata Baraka Obame.

UNECA je u pomenutom izvještaju naglasila da ekonomski uticaj novog korona virusa, „ima potencijal da gurne 27 miliona ljudi u ekstremno siromaštvo“ zbog činjenice da su tržišta nafte i turizma žestoko pogođena. UNECA procjenjuje da će biti potrebno najmanje 100 milijardi američkih dolara da bi bio „osiguran neto odgovor na zdravlje i socijalnu sigurnost”, a dodatnih 100 milijardi dolara bi bilo potrebno za rješavanje ekonomskih vanrednih situacija na kontinentu.

Postoje strahovanja da bi šok izazvan KOVID-om-19 u Africi i na Jugu Azije mogao završiti u trci između smrtonosne infekcije i njom izazvane smrtonosne gladi. Neke države, koje su tokom decenija postale krhke slabim političkim vođstvim ili korumpiranim autoritarizmom, mogu čak i da se uruše. To bi moglo podstaći nemire i stvoriti plodno tlo za ekstremističke grupe.

Podsaharska Afrika bi mogla da se suoči sa toliko dubokom ljudskom tragedijom koja bi u nekim zemljama  ostavila buduće generacije sa posljedicama koje bi se širile i izvan granica regiona.

Drastičnim smanjenjem ekonomskih perspektiva Afrikanaca, kriza KOVID-19 mogla bi izazvati još veću migraciju. Pokretanjem niza bankrota zbog dugova kompanija ili država, nekontrolisana epidemija KOVID-19 mogla bi pogoršati nestabilnost finansijskog tržišta čija bi se kontaminiranost prelila u realnu privredu.

El-Erian smatra da ti rizici mogu biti izbjegnuti ili ublaženi većim djelovanjem međunarodne zajednice, naročito razvijenih zemalja. Africi i Jugu Azije bi trebalo proširiti zvaničnu finansijsku pomoć, olakšati dugovanja i hitno uspostaviti međunarodni fond solidarnosti kojem bi se druge zemlje i privatni sektor mogli pridružiti.

Razvijene zemlje trebalo bi da podijele najbolje prakse suzbijanja i ublažavanja pandemije. Tu je i nada da će razvijene zemlje uskoro preuzeti vođstvo u radu na vakcini protiv KOVID-19.

Pandemija KOVID-19 prijeti razaranjem velikih djelova svijeta u razvoju. Samo usaglašenim, kooperativnim i holističkim pristupom, međunarodna zajednica može izbjeći veliku humanitarnu tragediju. I zaštititi ostatak čovječanstva od destabilizujućeg povratnog udarca.

 

I najezda pustinjskih skakavaca

Pored očekivanog porasta broja novih slučajeva smrti uzrokovane korona virusom, UN su upozorile da je bezbjednost hrane za oko 25 miliona Afrikanaca ugrožena trenutnom krizom zbog najezde pustinjskih skakavaca. Naročito su pogođene zemlje u Istočnoj Africi.

Broj ljudi suočenih sa akutnim nedostatkom hrane ove godine mogao bi biti udvostručen na 256 miliona, zbog ekonomskih posledica KOVID-19, saopštio je Svjetski program UN za hranu (WFP). U toj kategoriji je već 135 miliona ljudi, a strahuje se da će dalji gubici u sektoru turizma, smanjenje zarada i ostale restrikcije povezane sa pandemijom dovesti do povećanja za još 130 miliona ljudi koji nemaju dovoljno hrane.

 

Koliko je jaka najslabija karika

Profesor dr Lorens Gostin, direktor Centra za javno zdravlje i ljudska prava SZO, upozorio je da, ukoliko pandemiji bude dopušteno da maršira preko Podsaharske Afrike i indijskog potkontinenta, ostatak svijeta rizikuje ponovljene napade KOVID-19. „Mi smo sigurni samo onoliko koliko i najslabija karika u globalnom lancu borbe protiv korona virusa”, kazao je dr Gostin.

Ukoliko KOVID-19 bude bjesnio u drugim djelovima svijeta, u međusobno povezanom društvu u kojem živimo vratiće se u Evropu i SAD. Zaraza se može vratiti u „drugom, trećem ili čak četvrtom talasu“ ukoliko problem ne bude riješen globalno, dodao je dr Gostin.

Gostin je oštro kritikovao odluku predsjednika Donalda Trampa da privremeno povuče američka sredstava za SZO, rekavši da bi to moglo imati „razarajuće posledice”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Ekonomski napredak Kine je pratio i rapidni vojni rast, mada je Kina trenutno prilično pasivni akter na svjetskoj sceni. Poltički se oglašava uglavnom kada se ugroze njeni ekonomski interesi. Trenutni Trampov napad na Kinu je  unilateralan. Kina potezima Amerike kontrira istom mjerom. U slučaju američkog zatvaranja kineskog konzulata u Hjustonu, odgovorila je zatvaranjem SAD konzulata u centralnoj Kini.

Tajnovitost koja obavija kinesku vojnu moć daje goriva strahu, nagađanjima i  mitovima koji se koriste kao municija za propagandu čiji je cilj obuzdavanje kineske ekonomske moći. S nemalom dozom rasizma i u SAD-u i u EU se o kineskoj političkoj pasivnosti govori kao o lukavoj taktici za osvajanje svijeta putem ekonomije, a da ce političko-vojno podjarmljivanje neminovno uslijediti, kad već bude kasno. Mišljenja tipa „Kinezi sve pokupovaše, ali se politički ne glaskaju, do jedne ure” zvuči poznato i u našim krajevima.

Barak Obama je za oba svoja mandata radio sa Kinezima na bilateralnom investicionom ugovoru koristeći kao metod za rješavanje problema pregovaranje i kooperaciju. Cilj mu je bio da sporazumom osigura kinesko poštovanje međunarodih investicionih pravila, uključujući oblasti nuklearne regulative, transfera tehnologija i otklanjanja tržišnih barijera.

Državne dotacije za kineske firme nijesu tada bile glavna tema. Tramp i Pompeo stavili su ih na vrh svoje liste. Kineski telekomunikacioni gigant Vajvei (kako se u stvari izgovara Huawei), je samo jedna od žrtava ove promjene.

Zvuči kao spekulacija, ali, nažalost, vjerovatno to nije, da je do promjene došlo jer Tvitovi o kineskim firmama pod šapom komunističke države više raspaljuju  populističku imaginaciju od onih o dogovaranju o investiranju i poštovanju međunarodnih zakona.

Dolaskom Trampa na vlast, pregovori sa Kinom o investicijama su zamrli, iako je on sebe donedavno vidio kao predsjednika koji će biti zapamćen kao neko ko je pripitomio Kinu i izveo je na pravi put. Kad se desio KOVID 19, Tramp je Kini namijenio ulogu krivca, odgovornog za katalog njegovih katastrofalnih poteza proisteklih iz neprihvatanja ozbiljnosti situacije i činjenice da on nije dorastao da se nosi sa pandemijom.

Traženje krivca je bilo lak posao. Kinofobi iz Trampovog najužeg okruženja na čelu sa državnim sekretarom Majkom Pompeom su pobijedili. Pompeo je nedavno izjavio da je KOVID bio sprečiv: „Kineska Komunistička partija je iskoristila pandemiju u svoje svrhe, što je sramno… Umjesto da pomogne svijetu, generalni sekretar Si Đinping je pokazao pravo lice svoje partije”.

Tramp je počeo sa rafalom optužbi bez dokaza da je Kina proizvela korona virus kao biološko i ekonomsko oružje, da je prikrivala opseg pandemije, da je Svjetska zdravstvena organizacija dio kineske propagandne mašine… Tu se nije stalo.

Bez obzira na mitove o tome kolika je kineska vojna moć, malo ko sumnja u američku vojnu nadmoć kada je u pitanju konvencionalno naoružanje. SAD i Evropu baca u paniku brzina napredovanja Kine na polju tehnologije, uključujući i informativnu tehnologiju, telekomunikacije i vještačku inteligenciju, čije korišćenje u političke i vojne svrhe je realnost.

Tramp Kinu optužuje za zloupotrebu tehnologije i flagrantno miješanje u američke unutrašnje poslove, za haj-tek špijunažu i pljačku intelektualne svojine, navodeći primjer pokušaja krađe rezultata istraživanja za pronalazak korona virus vakcine. Kina odbacje optužbe. No, nekoliko ljudi su nedavno osuđeni pred američkim sudovima za špijunažu za račun Kine.

Trampova taktika je da zemlje koje hoće da imaju dobre odnose sa SAD, moraju odigrati ulogu u sprovođenju njegove spoljne politike.

Primjer Britanije je ilustrativan. Vahvei je trebalo da uvede 5G tehnologiju. No, prije nekoliko dana Britanija je prekinula ugovor sa Vahvei-om, navodno jer bi povjerljive informacije mogle preko njih da padnu u ruke kineske države.

Cijena ovog poteza po britansku ekonomiju je oko sedam milijardi funti u novcu. Uz cijenu odlaganja uvođenja 5G tehnologije u nekim djelovima zemlje i do tri godine. Puno veća će biti indirektna cijena, koja će proizaći iz negativne ekonomske klime koju je ovaj potez priozveo. Vrijednost britanskog izvoza u Kinu je preko 30 milijardi funti, što je 6,8 posto njenog ukupnog izvoza. Velika Britanija mora računati na odgovor od strane Kine. To za Britaniju koja je izašla iz Evrope i panično se trudi da stvori novu ‘Globalnu Britaniju’ i nađe nove ekonomske partnere, nije naivna stvar.

Kinezi su optužili Britaniju da je podlegla američkom pritisku jer je prije samo četiri godine tadašnja konzervativna vlada smatrala Kinu „najboljim novim prijateljem” kojem su otvorili vrata za investicije i u britansku nuklearnu energiju i u sektor komunikacija.

Australija je u sličnoj situaciji. Njoj je SAD dodijelio ulogu da testira odlučnost kineske mornarice da ostane u djelovima Južnog kineskog mora, koje Amerika smatra anektiranim. Australija bi trebalo da tamo izvede vojne vježbe. Kina je bitan trgoviski partner Australije, pa mora da da odluči da li joj je manja šteta da naljuti Kinu ili Ameriku.

Zapadni tip kapitalizma je isprogramiran da raste i ima nezasitu glad za investicijama koje Kina nudi u izbobilju. Zapad im ne može odoljeti. Žudnja za kineskim novcem je dovela do toga da je i marginalizovanje Kine postalo gotovo nemoguće. Kina može da uzvrati ekonomski. To zapadni režimi, koji moraju da održavaju visoki standard birača, često ne mogu da sebi priušte.

Na samitu EU i Kine, prije nekoliko dana, ton je pooštren, ali predsjednica EU komisije Ursula von der Lejden je govorila i o kooperaciji i partnerstvu. Taj je jezik Tramp izbacio iz upotrebe.

EU kao politički bič koristi kršenja ljudskih prava muslimana Ujgura i stanovnika bivše britanske kolonije Hong Konga koji mjesecima protestuju. Ali i ne može da zauzme moralno superiornu poziciju kada Izrael, koji decenijama ilegalno okupira Palestince, ima povlašćeni pristup EU tržištu. Ili kada EU prodaje ogromne količine oružja Saudijcima, koji vojno intervenišu u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, uz glad i ogromne žrtve među civilima.

Britanski ministar spoljnih poslova Dominik Rab se suočio sa sličnim problemom. Govorio je da oslanjanje na kineske državne firme, kao što je Vahvei, dovodi u pitanje bezbjednst Velike Britanije. Pitanje – kako je onda moguće da ostavlja britanske nuklearke u rukama kineskih investitora – ostavio je bez pravog odgovora.

U Americi politički rat nije zahvatio trgovinske odnose. Dugogodišnji pregovori, čija je prva faza završena u januaru ove godine, rezultirali su popravljanjem trgovinskog balansa u korist SAD-a, što je bilo jedno od glavnih Trampovih predizbornih obećanja. Kina se obavezala da će uvestii dodatnih 200 milijardi dolara, uglavnom u poljoprivrednim proizvodima iz država u kojima Tramp računa na glasove. Izvjesno je da će Tramp dati sve od sebe da ovo ostane nepromijenjeno. Komentatori ističu da je oblast trgovine jedino more mira između dvije ozbiljno zavađene zemlje.

Svijet se mijenja. U svijetu koji, za sada, ima samo jednu vojnu supersilu, glavna briga nije prijetnja državama već njihovim interesima. Novi neprijatelj, koji je zamijenio terorizam, je Kina.

Da li će nas Tramp odvesti u vreli, moguće nuklearni rat sa Kinom? Analitičari kažu da je to malo vjerovatno, ali ne i sasvim nemoguće. Ako ocijeni da je to jedini način da osigura ostvarenje svojih političkih ambicija.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo