Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Iz krajnosti u stvarnost

Objavljeno prije

na

Otkako je Željko Mitrović počeo sa ozoniranjem, situacija se rapidno popravila i otud ublažavanje mjera. Zar ne treba vjerovati čovjeku koji je preležao virus Miloševića i viruse nakon petog oktobra, i koji ima sve predispozicije da preleži i ovaj virus i postane još imućniji, pardon imuniji i na buduće zaraze

 

Htela sam danas čitav dan da provedem u pidžami, ali sam ‘ladno zaboravila jutros da je obučem kad sam ustala… Kakav dan! Od danas i penzioneri mogu da izađu u šetnju, na šest stotina metara od kuće… Otkako je Željko Mitrović počeo sa ozoniranjem, situacija se rapidno popravila i otud ovo ublažavanje mera. Zar ne treba verovati čoveku koji je preležao virus Miloševića i viruse nakon petog oktobra, i koji ima sve predispozicije da preleži i ovaj sadašnji virus i opet nakon toga postane još imućniji, pardon imuniji i na buduće zaraze koji ovu zemlju pogađaju decenijama?! Šta sam sve danas čula i videla, tačno zavidim Filipu Višnjiću. Samo treba imati zdrav razum moje komšinice (90 godina) koja, kad počnu vesti na televiziji, uzme da rešava ukrštene reči. Kao da životni udes, guslarski talenat i markantan izgled nisu bili dovoljno upečatljivi, sudbina je Filipu Višnjiću dodelila i to da mu žena nosi ime čija je lepota takva da pobuđuje jezu – Bijela iz sela Mrtvice… ne znam što ovo sad rekoh.

Dođu praznici pa tek onda uvidiš koliko imaš i nemaš. Da bi se ono što je veliko moglo sagledati u celini, neophodno je uputiti pogled izdaleka. Da bi se razumela veličina u svojoj celovitosti, nužno je udubiti se. Ali kako se udubiti ako je daleko? I kako sagledati ako je preblizu? Jedan od upečatljivijih jevanđeljskih stihova je: „Verujem, Gospode! Pomozi mom neverju!”, jer veru i sumnju ne otkriva kao energije koje večni međusobni antagonizam čini nespojivim, već kao nerazdvojne sile na čijem uzajamnom treperenju počinje paradoksalna dinamika duhovnog života.

Sećam se kad me je moja trogodišnja ćerka pitala: „Zasto se glava zove glava?“

„Kada o tome razmišljamo neophodno je prvo podsetiti se Platonovog dijaloga Kratil, kojim se začinje filozofija jezika i utemeljuju neke od ideja iz kojih će se kasnije razviti gramatika. Takođe, valja poznavati strukturaliste, De Sosirovo razlikovanje oznake i označenog, motivisanih i nemotivisanih reči, akustičke slike i prirode pojma…“

Trogodišnjakinja pažljivo sluša, povremeno trepne, pa kaže: „Znaci ne znas“.

Suočila sam se sa neznanjem, ali kosmička nepravda me skameni:

Preminuo je dr Miodrag Lazić (65), čuveni niški hirurg, od posledica zaraze virusom COVID-19. Pitate se zašto niste znali za dr Lazića pre njegovog stradanja? Zašto nije bio uzor našoj deci i primer koji društvo treba da ceni? I ako se niste pitali, pitajte se sad. Nadam se da ste sad shvatili da imamo ljude, ali ih bitange decenijama sklanjaju od naših očiju. Večeras Srbijom i Republikom Srpskom odjekuje Marš na Drinu, a smrt se opet obrukala. Dr Miodrag Lazić je uspeo ono što je u životu najteže i što ujedno najveće ljude čini najvećim – ispunio je vlastitu sudbinu.

P.S. Sva shvatanja uredno posložena, skoro pa po boji.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Na naličju mjesta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realnost je ovo doba, nakon toga slijedi iskrivljena realnost i, naposljetku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvijek, to troje prepliće

 

 

Danas sam sebi dala slobodan dan da izvrištim život. I svoj, i tvoj, i svačiji… U miru i sama sa sobom. Realno, svi bi zbog nečeg vrištali, ma koliko se to nekom drugom činilo kao glupost. Nije baš pristojno, ali svakako puni pluća kad znaš da možeš sebi to da priuštiš.

Mnogo mi fali dnevno svetlo. Izgubim ga dok sam unutra. Zapravo, fali mi svetlo. Mnogo svetla. Svetlosti. Ne mogu više mrak.

– Kako sam dospela ovde?, pitam sebe.

– Skromnošću, moguće lažnom, pretvarajući se da si ono što nisi, da bi se uklopila udovoljavanjem, besom, mozganjem, izborima, glupim odlukama, jalovim planiranjem, uzaludnim nadanjima, verovanjem u sebe (potpuno neopravdano)…

– Dobro, dobro, dobro!

– Pitala si. Sve dok možeš da razmišljaš i analiziraš svoje emocije, nisu te totalno okupirale, od nekih nema spasa ni razumu, i on je na klupi za rezervne igrače. Svaki đavo ima svoju teritoriju, ponekad zaluta u komšiluk, ali se brzo vrati na sigurno. Nije lud da rizikuje bez potrebe. Ne očekujem previše od kraja Sveta, mada to više niko i ne pominje.

Život se nesporno menja. Izgubimo ljubav, prijatelje, duhovne delove sebe, za koje nismo ni slutili da mogu da nestanu… a onda, sve se lagano vraća. Prijatelji, bolji dani, čak i veća nada u ljubav. Možeš da se objašnjavaš koliko želiš… Onaj ko je zacrtao, nacrtao, precrtao… Voli svojih ruku delo. A još više od toga, voli da bude u pravu. I toga se grčevito drži. Mora, jer ako izmakneš jedan stub, ostali će krenuti. Tako da… Svakako talasajte, laganog srca.

„Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.“ Borislav Pekić, „Kako upokojiti vampira“, rođen na današnji dan 1930.

Realnost je ovo doba, nakon toga sledi iskrivljena realnost i, naposletku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvek, to troje prepliće.

Sunčani dan u februaru ti garantuje da ćeš uveče vazduh videti i jedva udisati. Želim da verujem da dolaze bolji dani u kojima se nećemo buditi neispavani, bezvoljni i teškog srca. Odlazim. I vraćam se ponovo kao godišnja doba. Ne sasvim ista, ali dovoljno prepoznatljiva. Za sada. Ili da slovim – još uvek.

P.S. Jedina opasnija stvar od divljine noću je biti uplašen. To je uvek opasno.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ćaci je svuda oko nas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postane zagušljivo, moraš provjetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, mijenjaš prostoriju

 

 

Da li u znak podrške ili u znaku prirodne gracioznosti, velike grupe crnih gavranova se okupljaju na poljima oko Putinaca.

Pada kiša i sunce sija, malo zgoda, malo nepogoda. Skoro kao žena. Potrebno je utihnuti da bismo čuli krv kako vri, i impulsima srca merili korake dok iza nas ostaju šare kardiografa po pločnicima naše dobrovoljne robije. Volim kad mi sine ideja kao sunce, pa je držim na dlanu kao dragocenost, zavirujem iz svakog ugla, biram pažljivo sa koje strane da joj priđem kao gladan vreloj tepsiji punoj đakonija… Nikad ne dopusti ideji da se hladi. Ni ženi. Ni tepsiji.

Zalepi mi se tema kao ovca u krpiguz, pa držim nemušto predavanje koje, srećom, niko ne mora da sluša, a nikom ne bi ni koristilo.

Pala vlada. Sad izbori ili prinudna uprava? Ako izbori – onda cirkus bez kraja i konca, ako ovo drugo – onda cirkus bez konca i kraja. Lepo. Glup čovek ne shvata da je glup, niti to možeš da mu objasniš. Jer je glup i nedostaje mu to zrno soli, ta saznajna sposobnost. Zato su opasni i destruktivni za društvo. Ima ih svuda, pa još ako su ambiciozni – prave pakao. Problem društva je što ih toleriše, a ne leči. Kad postane zagušljivo, moraš provetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, menjaš prostoriju.

Niko nije slučajno dobar. Vrlinama i dobroti nas uče, ukoliko na genetskoj lutriji dobijemo takve roditelje… Socijalizacija nas uglavnom uči licemerju. Um je glumac sa hiljadu maski, zavodi te na pogrešne puteve, pa te analizira, pa te proverava i iskušava, a razum, taj gotovan i lenjivac, sve njegove igrarije bez reči prihvata. Ako hoćeš iskren odgovor, spusti se na prstima na dno srca. Oslušni.

Slušaj i poslušaj. I reći će ti se. Uspeti zbog nečega jeste impresivno, ali uspeti uprkos svemu jeste nešto što te može učiniti izuzetnim. Uspeti kada je sve na svom mestu jeste jedna stvar, a uspeti uprkos svim izgledima, ne čini te samo najboljim, već božanski sposobnim da promeniš sudbinu.

Napadnimo ovaj “prepametni“ svet maštom i trezvenošću istovremeno. Ljudski zakoni prepuni su propusta i anomalija. Prirodni zakon izgleda ima samo jednu anomaliju. Nas. Šta je tu je, idemo dalje. Svako nek ispita svoju savest, i da kaže koju je ocenu dobio.

P.S. Oduvek mislim kako je “pomilovati“, reč ironično zalutala u pravnu terminologiju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Paralelni cvjetovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svjetlosti

„Jesi li dobro? Sigurno?“, pita me svakog božjeg dana već tri meseca. Mora da sjajno izgledam. Ruku na srce, ja neku promenu ne vidim. Uporno prebacujem mozak sa “šta sve nikad u životu neću uraditi, iako nije ni veliko, ni zahtevno, ni skupo“ na “šta sam sve uradila, a budućnost je svakako neizvesna“, i mislim da lagano gubim bitku.

Bude mi žao što sam, ponekad, preopširna. A onda se setim koliko volim priče i pomislilm da bi, u neki drugačijim okolnostima, ta moja bespotrebna brbljivost možda bila dar, za današnje brzo vreme i nestrpljive ljude potpuno bezvredan. Ali u nekom drugom vremenu, životu, ko zna… -Što si ovih dana tako… – Tužna? Da. Spoznaja da je ovo što živim verovatno najbolje što mi život može dati, a znajući s koliko truda i muke održavam taj krhki balans, me je prosto zveknula u glavu. Ali, nemam razloga da se žalim. Sve je dobro. Postoji uvek neki događaj u našem životu koji je odgovoran za to što smo prestali da idemo napred. Postali neko drugi. Zato, ne otresajte olako sa sebe prošlost. Ona je ipak, u svojim mudrim i skrivenim značenjima, jedini autentičan put(okaz) ka budućnosti…

Besmisleno je u književnosti i umetnosti uopšte, tražiti drugačiju istinu osim umetničke; jer, književnost je “ugovor s verovatnim“, a ne hronološko nabrajanje istorijskih činjenica. Uostalom, istoriju piše ponekad i kojeko i kojekako, te tako, ni u pisanoj istoriji ne mora da bude neoborivih istina. Pisani materijal, ukoliko je dobro prezentovan, probudiće u nama želju da potražimo sopstvene zaključke. Tako bi bar trebalo da bude.

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svetlosti. Napolju mrzne, u nama takođe. Vetar rastera neke mirise, neke donese. Kad je baš jak, ogoli te do koske, smrzneš se i zaboraviš da se upitaš: „Otkud ja na toj vetrometini?“.

I da ne zaboravim, ove godine obeležavam jedan veliki jubilej, a to je stogodišnjica rođenja moje babe Leposave Milovanović, rođene Stojanović, pa ću u to ime da podelim par anegdota, kad mi budu sve koze na broju, ali sad samo da napomenem.

Bunari su u nama, bez dna i bez želja.

P.S. Pratim ga u stopu, a nije se godinama pomerio ni korak.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo